Hutbe – Dzemat Braunau

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
20 Rabi al-Awwal– 1437.H. / 1 Januar 2016.g.– Hatib: Fahir Alimujkic

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu na nimetima kojima nas svakodnevno oba sipa. Hvala Allahu koji nas je uputio ka nuru Islama, i koji nas je učinio muslimanima. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda a.s., na njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana. Draga braćo i sestre, draga djeco i omladino.

Poštovani džema’ate, draga braćo,

U današnjoj hutbi mubarek mjeseca rebiu-l-evvela, govorimo na temu Muhameda a.s. – svevremeni učitelj i odgajatelj, 1 dio
Časni Kur’an nam potvrđuje da je Poslanik, a.s., učitelj cjelom čovječanstvu – i pored činjenice da je bio nepismen i da je porijeklom iz pustinje.
Uzvišeni Allah kaže: هُوَ الَّذِي بَعَثَ فِي الْأُمِّيِّينَ رَسُولًا مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِهِ وَيُزَكِّيهِمْ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَإِن كَانُوا مِن قَبْلُ لَفِي ضَلَالٍ مُّبِ „On je neukima poslao Poslanika, je-dnog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.“ (El-Džumu’a,2)
U drugom ajetu Uzvišeni Allah kaže: مَّا أَصَابَكَ مِنْ حَسَنَةٍ فَمِنَ اللّهِ وَمَا أَصَابَكَ مِن سَيِّئَةٍ فَمِن نَّفْسِكَ وَأَرْسَلْنَاكَ لِلنَّاسِ رَسُولاً وَكَفَى بِاللّهِ شَهِيدًا „Mi smo te, kao Poslanika ¬svim ljudima poslali, a Allah je dovoljan svjedok.“ (En-Nisa’,79)
Također Uzvišeni Allah kaže: وَمَا أَرْسَلْنَاكَ إِلَّا كَافَّةً لِّلنَّاسِ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ „Mi smo te posiali svima lju¬dima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina tjudi ne zna.“ (Saba’, 28)
I Sunnet nam potvrđuje istinu o Poslaniku kao razboritom učitelju, odgajatelju i vođi.
Ibn Madže i Ed-Darimi bilježe u svojim sunenima, a u Ibn Madžeovoj verziji prenosi se od Abdullaha b Ambra b El-‘Asa, r.a., da je rekao: „Jednog dana izađe Poslanik iz jedne od svojih soba i uđe u mesdžid, a kad tamo dva kružoka; na jednom kružoku uči se Kur’an i upučuje se dova Uzvišenom Allahu, a na drugom se uči i podučava. Poslanik a.s., reče: „U oba kružoka je hajr (dobro), oni uče Kur’an i mole Allaha, pa ako bude htio, udovoljit će njihovim molbama, a ako bude htio , neče im udovoljiti, a ovi uče i podučavaju, a ja sam poslan kao učitelj“, pa sjede s njima Poslanik a.s.“ (Ibn Madže)
Da, uistinu je Allah dž.š., poslao Poslanika kao učitelja.[1] On je učitelj svih učitelja, podagog svih pedagoga, profesor svih profesora, vođa svih vođa, prenosioc Allahove Objave – učitelj od koga svi uče, milioni i milijarde ljudi od njegova vakta pa do Sudnjega dana, svi njegovu pedagogiju, metodologiju i sve druge naučne oblaste uče.
Ko bolje razmisli o njegovom lijepom ophođenju prema Arapima, i pored njihove surovosti, grubosti, sklonosti ka međusobnoj nestrpljivosti, vidjet će kako ih je predvodio, odolijevao njihovoj surovosti i strpljiv bio u iskušenjima sve dok se ne povedoše za njime, okupiše se oko njega i boriše se sa njim i bez njega njihovi najugledniji ljudi, njihovi očevi i rodbina dajući mu prednost nad sobom, i napuštajuči radi njega svoje najdraže, svoju domovinu, svoju rodbinu, svoju braću a sve ovo i pored činjenice da Poslanik, a.s., nije znao ni čitati niti pisati niti je došao do knjiga ranijih naroda, niti predaja prethodnih pobožnjaka.
Ko razmisli o svemu ovome i drugim stvarima vidjet će da je Poslanik, a.s., bio prvi učitelj (preteća učitelja) i da je on Allahov izaslanik i vođa svim svjetovima (neka je Allahova milost i spas na njega).
Muslim u svome Sahihu, u knjizi Et-Talak (razvod braka) bilježi predaju u kojoj Poslanik, a.s., nudi svojim plemenitim ženama da izaberu između njega i ovosvjetskih ljepota, počevši od ‘Aiše, r.a. ‘Aiša je zatražila od Poslanika da ne obavijesti druge žene da je ona izabrala Poslanika nad ovosvjetskim ljepotama, a Poslanik, a.s., joj reče: „Doista, Allah me nije poslao kao mu’annita (tvrdoglavog) niti kao mute’annita (čangrizavog), ali me je poslao kao učitelja koji će olakšavati.“[2] Osim Kur’ana i Sunneta i historija kao nauka o kontinuitetu pamčenja ljudskog roda, potvrđuje da je PosIanik, a.s., bio učitelj, i to kakav učitelj!
Ako se, na moment, osvrnemo na čovječanstvo prije i čovječanstvo poslije Poslanika, a.s., doći ćemo do jasnih potvrda i dokaza koji će nam potvrditi ovu historijsku činjenicu.
Ako analiziramo ljudske programe u podučavanju, koje je čovječanstvo imalo poslije Poslanika, a.s., kao učitelja, vidjet ćemo najjače dokaze koji govore o veličini ovog učitelja i pedagoga.
Pred njegovim imenom marginaina su sva velika i poznata imena u povijesti podučavanja i pedagogije.
Pred kojim je to učiteljem izišao toliki broj najupučenijih i najpotpunijih učitelja, kao što su ashabi i njihovi nasljednici, koje je Poslanik, a.s., podučavao?
Kakvi su oni bili prije njega? A kakvi su postali poslije njega?!
Svaki ashab sam za sebe je očigledni dokaz koji govori o veličini ovog jedinstvenog učitelja i pedagoga. Na ovo nas podsjeća lijepi govor nekih stručnjaka, u kojem stoji: „Da Poslanik, a.s., nije imao ni jedne mu’džize osim što je imao ashabe, to bi bilo dovoljno da se potvrdi njegovo poslanstvo!“
Ovaj učitelj koji je podučavao samo dobru, iako je bio nepismen, Allah ga je obdario znanjem koje nije dato nikom drugom od ljudi i upotpunio je svoju blagodat prema njemu time što ga je počastio potpunim, ali jedinstvenim osobenostima i blagoslovio ga riječima:
وَعَلَّمَكَ مَا لَمْ تَكُنْ تَعْلَمُ وَكَانَ فَضْلُ اللّهِ عَلَيْكَ عَظِيمًا „…i ući te onome što nisi znao; velika je Allahova blagodat prema tebi.“ (En-Nisa, 113)
Dostojanstveno je Poslanik, a.s., širio znanje među ljude, prenosio ga na njih. Lijepo objašnjenje, rječitost, logičnost, blagost u postupku, učtivost u pokazivanju, velikodušnost, širokogrudnost, milosrdnost, velika saosjećajnost, mudra strogost, velika opreznost, visoka oštroumnost, dalekosežna pažijivost i velika ljubaznost prema ljudima odlike su prvog učitelja koji je podučavao dobru na ovom svijetu, tako da i sam Poslanik, a.s., kaže: „Innema buistu muallimen“ – „Poslan sam kao učitelj.“[3] Eto, toliko, pa ko vjeruje, poštuje, slijedi i uči od Poslanika a.s., – blago njemu/njoj!
Molimo Allaha, dž.š, da poslanika Muhammeda, a.s., ućini našim šefa’adžijom na Sudnjem danu, a na ovom svijetu da nas ućini dostojnim sljedbenicima njegova puta. Amin!

________________________________________
[1] Abdulfettah Ebu Gudde, ”Poslanik kao učitelj i njegovi metodi u podučavanju“, Prijevod: Bekir Makic i Enver Ujkanovic, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2003., str.11-14.
[2] Abdulfettah Ebu Gudde, ”Poslanik kao učitelj i njegovi metodi u podučavanju“, Prijevod: Bekir Makic i Enver Ujkanovic, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2003., str.11-14.
[3] Ibid, str.11-23.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
28 Rebiu-l-ewel – 1437.H. / 08 Januar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Rebiu -l- Ewel kao Svjetlost

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, časne ashabe i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Nalazimo se u mjesecu rebi’u-l-evvelu koji će za sve muslimane do Sudnjeg dana biti znakovit i poseban i to iz razloga što je u njemu na svijet došlo najodabranije stvorenje – naš uzor i učitelj, Muhammed a.s. O njegovom životu znamo mnogo ali ni izbliza dovoljno i ni izbliza onoliko koliko nam je potrebno. A potrebno je danas, više nego ikad.
Sjetićemo se da mu je otac Abdullah na bolji svijet preselio prije njegova rođenja a majka Amina u cvijetu njegovog djetinjstva. Ubrzo se isto desilo i sa djedom Abdulmutallibom i već sa osam godina dječak Muhammed ostaje bez svih najvažnijih oslonaca u životu. Ipak, cijelo djetinjstvo i mladost prolaze mu neporočno i u potpunoj kreposti i poštenju. Konačno, u jednom divljem i u razvratu ogrezlom okruženju on je dobio nadimak ”Povjerljivi”. Svi su ga voljeli i poštovali sve do momenta kada prima prve riječi iz Kur’ana. Tada se grupišu dva tabora: nekolicina mu je odmah povjerovala i počela ga slijediti, dok je velika većina činila sve kako bi ga ponizili i u laž utjerali. Ipak, on od povjerene mu misije nije odustao. Nudili su mu sve što poželi ali je on odvažno poručio: ”Kada bi mi dali sunce u desnu a mjesec u lijevu ruku, nikada ne bih odustao od istine kojoj pozivam!”.
Slijedeće 23 godine bile su duge i teške. Međutim, upravo te 23 godine su bile razdoblje najveće Allahove milosti jer smo kroz taj period upoznali Allahovog Poslanika koji je i poslan kao milost svjetovima. Kroz te 23 godine on nas je, s osmjehom na licu i lijepom rječju, učio kako da živimo, kako da ispunimo misiju s kojom nas je Gospodar poslao i kako da postignemo uspjeh i na ovom i na budućem svijetu. Konačno, i Uzvišeni Gospodar nam daje do znanja gdje je ključ našeg uspjeha pa veli: ”Vi, uistinu, u Allahovom Poslaniku imate najljepši uzor za onoga ko Allaha i onaj svijet želi i ko Allaha mnogo spominje”
Međutim, da bi nam neko bio istinski uzor, onda moramo dati sve od sebe da ga što bolje upoznamo i kao takvog slijedimo. Muhammed a.s. je imao savršen porodični život iako se susretao sa svim uobičajenim situacijama: umirala su mu djeca, supruge su znale zanovijetati i biti neposlušne, prolazio je kroz teške periode siromaštva, često je odsustvovao od kuće i sl. Bio je savršen komšija iako su mu prve komšije nerijetko bivali ljudi koji su ga uznemiravali i ezijetili. O njemu kao vođi i danas se pišu knjige i izrađuju studije, premda je vodio ljude koji su do jučer tavorili u raznim vrstama grijeha. Njegovo znanje i način prenošenja znanja na druge su bili čarobni, iako ni sam nije znao čitati i pisati. Njegovo ophođenje sa ljudima različitih profila stoljećima izaziva pažnju i zanimanje i muslimana i nemuslimana.
Vrijedi, onda, zapitati se otkud tolike podjele i tolika razilaženja među današnjim muslimanima; otkud toliko siromaštva, krvi, ljubomore, zavisti, nepovjerenja, poremećenih odnosa u porodici, komšiluku, zajednici; otkud toliko zala i negativnosti pored ovakvog učitelja i uzora!?
Dva su moguća odgovora: ili ga dovoljno ne poznajemo, ili ga istinski ne slijedimo. Ukoliko ga ne poznajemo, obavezni smo što više upoznavati njegov život i metode njegovog djelovanja. Ukoliko ga istinski ne slijedimo, poslušajmo slijedeći ajet: ”Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite pa će i Allah vas zavoljeti!”
U Rebiu-l-ewelu je i pocetak i kraj. Rebiu-l-ewel nije samo mjesec mevluda, u njemu je, i to na isti dan, ponedjeljak, i istog datuma, dvanaestog njegovog dana, a godine šesto trideset druge, Poslanik na ahiret preselio. S Poslanikom je svjetlo došlo, ali s njegovim odlaskom s ovog svijeta, nije otišlo. Svjetlo koje je Poslanik donio je trajno. „Ako bi Poslanik umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili“./Ali-Imran,144./, pita Gospodar svjetova, a zatim konstatuje: „Onaj koji se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi“./Ali-Imran,144./. „Allah dž.š. će zahvalne sigurno nagraditi“./Ali-Imran, 144./, a zahvalni su oni koji stopama Poslanikovim krenu i čvrsto ostanu na toj stazi zahvalnosti, na stazi sreće i uspjeha. To je staza koju obasjava ono svjetlo koje je obasjalo daleki Šam kad je hazreti Amina rađala Miljenika.
Nakon Rebiu-l-ewela, mjeseca Poslanikova rođenja i smrti, ostaju nam oporuke Pejgamberove, a jedna od njih je, da se bogobojaznošću naoružamo i svjetlo koje je on donio širimo, živeći. Bogobojaznost, kao Poslanikov vasijjet, nama ostavljena, se najbolje iskazuje i svjedoči udaljavanjem od grijeha. Dobro bi bilo, bio bi to istinski izraz ljubavi prema Poslaniku, kad bi Rebiu-l-ewelskim porukama oplemenjeni, oni koji psuju, prestali, oni koji ogovaraju, prestali, oni koji lažu, prestali, oni koji smutnju šire, prestali, oni koji tuđe bespravno uzimaju, prestali, oni koji svoje obaveze ne izvršavaju, počnu izvršavati…
Staza koju nam Poslanik ostavlja osvijetljenu, takva će biti, ako mi budemo oni koji Kur’an uče i Stvoritelja ne zaboravljaju. Učenje Kur’ana i zikr su kako on s.a.v.s. kaže: „Svjetlo na dunjaluku i blago na ahiretu“.
Poslanik je među ljudima bio, u Rebiu-l-ewelu došao i otišao, ali ono što je donio je stalno, trajno, nepromjenjivo. Obavezni smo Poslanika se sjećati i voljeti ga življenjem onoga što je donio, a donio je Kur’an, KITABUN VE HIKMETUN, knjigu i mudrost. Mudrost je vrlina vjernikova, vrlina odanih Poslanikovih sljedbenika jer odabiru živjeti ono što je za njih najbolje i odazivaju se onome što ih jedinom ispravnom putu vodi. „Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu“./Isra’, 9./.
Na toj, od Poslanika i ashaba mu, utabanoj stazi nema mjesta dangubi i dokolici. Nema mjesta besposličarenju. Poslanik oporučuje: „O Ebu Zerre, kloni se prevelikog i prečestog smijeha jer on umrtvljuje srce i odnosi nur sa lica“./Ibn Hiban i Hakim/. Odmah potom svima nama, svim sljedbenicima do dana Sudnjeg, preko Ebu Zerra poručuje: „Obavezujem vas džihadom, on je vrhunac odricanja mojih sljedbenika“./Ibn Hiban i Hakim/. Svi Poslanikovi sljedbenici su, džihadom obavezani, jer je, kako nas je on s.a.v.s. podučio, džihad je svaki trud koji donosi dobro. Džihad je borba sa samim sobom, džihad je učenje i rad, džihad je roditeljima poslušnost, džihad je jednom riječju kazano, svaki korak kojeg čovjek učini na stazi koju nam Poslanik osvijetljenu ostavlja. U ovom, našem vremenu nažalost ima i takvih tumačenja džihada koja usmjeravaju brata protiv brata. Ima propagiranja džihada kojem je posljedica, prolivena krv nedužne djece i žena, civila, a to je vjera naša strogo zabranila.
Stotine hiljada sirijske djece u izbjeglištvu ne može na stazu svog džihada, ne može u školu zbog rata u domovini ali i zbog nedostatka novca za finansiranje škola u izbjegličkim logorima.
Kakvo svjetlo žive naša bogata braća koja su za novogodišnju noć u vatromet potrošili šest miliona dolara. Za nekoliko minuta je svih tih miliona nestalo osvjetljavajući nebo u najluđoj noći. To nije rebiu-l-ewelska svjetlost, to je lažno svjetlo. Teške optužbe će doći od te djece, i drugih ugroženih, onih koji su tu pokraj nas a u potrebi su, jer nam Poslanik u obavezu stavlja, oporučuje nam da siromašne ne zaboravimo i da nađemo vremena družiti se s njima i popričati o njihovoj muci i belaju.
Morao bi ummet kojem je svjetlo došlo u mjesecu mevluda i tu na zemlji vječno ostalo, čuti vapaj gladnih, obespravljenih, nepismenih i svih kojima je uskraćeno osnovno ljudsko pravo, poput prava na obrazovanje, na liječenje, pravo na zavičaj… Šta ćemo reći našem voljenom Poslaniku kad nas bude pitao o našoj brizi za gladno sirijsko dijete? Kad nas bude pitao o ugnjetavanju afganistanske djevojčice koju udaju sa dvanaest godina? Kad nas bude pitao o djetetu našeg demobilisanog, nezaposlenog borca, koje je prekinulo ići u školu jer nema za kartu? Kad nas bude pitao za našu braću koji su penziju zaradili ali je ne primaju? Šta ćemo reći Poslaniku, čijeg imena su nam bila puna usta u mjesecu kojeg danas ispraćamo, što je komšija zaspao gladan a mi bacili hranu?
Da bi imali s čim izaći pred Stvoritelja i svijetla obraza susresti voljenog Pejgambera, trebamo čuti Poslanikov savjet i isti živjeti: „Obazrite se na siromašne i ne divite se bogatim! Tako ćete znati cijeniti blagodati koje su vam date i biti ih svjesni“./Ibn Hiban i Hakim/.
Poslanik je preselio. Svjetlo koje je donio u punom zamahu se širilo i uistinu, fizički stiglo u Šam, uistinu, ugasilo vatru u Perziji i uistinu srušilo Kisrine dvore. To se sve uistinu desilo jer je bilo nemoguće da se ta laž, oličena u mnogoboštvu, vatropoklonstvu i tiraniji, suprotstavi istini. Poslanik od nas traži, da bez obzira na sve, uvijek istinu govorimo. Da govorimo istinu i onda kad nam ona gorak okus u ustima ostavlja. Gorak okus istine u našim ustima je bolji od nepravde, potlačenosti i siromaštva. „Istinu reci, makar gorka bila“, Poslanik poručuje svojim sljedbenicima. Sklonost i privrženost istini od tebe će napraviti onog koji će se kloniti istraživanja tuđih sramota i nedostataka jer će biti svjestan svojih. Neki je mudrac savjetovao: „Prije nego nešto o bratu svom ispričaš, to kroz tri sita prosij. Prvo je sito istine. Da li je to što želiš ispričati o drugom, istina. Drugo je sito dobrote. Da li je to što želiš ispričati o nekome dobro. Treće sito je sito korisnosti. Da li je to što želiš ispričati korisno. Ako nisi provjerio da li je to istina, i znaš da to što je učinio nije dobro i da pričanje o tome ne donosi korist, ne pričaj o tome“.
Poslanik govori: „Ebu Zerre, zalud razum ako ne razmišljaš, zalud bogobojaznost ako se grijeha ne odričeš i zalud porijeklo ako lijepog ponašanja nemaš“./Ibn Hiban i Hakim/.
Bio je ponedjeljak, dvanaesti Rebiu-l-ewel, petsto sedamdeset prve godine, i isti taj dan i datum šesto trideset i druge. U prvom je Poslanik rođen a u drugom s ovog svijeta preselio. Svjetlo koje je donio, tu je i vječno će biti. Da bi svjetlo u našim kućama i životima sijalo, okitimo se bogobojaznošću, učimo Kur’an i Allaha svjesni budimo uvijek. Slobodno vrijeme ispunimo činjenjem dobra. Budimo u stalnom pokretu na putu Istine, u stalnom džihadu. Blagodat koju živimo dijelimo sa drugima i čuvajmo naše bratstvo i slogu tako što ćemo ukazivati jedni drugima na mahane a ne istraživati ih.
Neka nam nije teško da s vremena na vrijeme sjednemo sa svojim porodicama, posebno sa djecom, i razgovaramo o Muhammedu a.s. Konačno, što češće donosimo salavate na njega. U hadisu stoji: ”Ko donese na mene jedan salavat, Allah donese na njega deset salavata i umanji mu deset grijeha”
Imajmo na umu i to da neki od pobožnih ljudi iz ranijih generacija nisu htjeli izgovoriti ime Muhammed ukoliko ne bi imali abdest. Koliko je Muhammed a.s. zaista prisutan u našem životu i jesmo li od onih koji ga istinski slijede? Ko je naš najljepši uzor?
Molim Allaha dž.š., da nas učini od Svojih dobrih i iskrenih robova i da nas Svojom milošću, uvede u Džennet. Uzvišeni Bože, ojačaj svjetlo vjere u našim životima. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
05 Rebiu -l- Ahir – 1437.H. / 15 Januar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Sta poslije Rebiu-l-ewela

Postovane dzematlije, draga omladino;

Hiljadu četiristo četrdeset četiri godine su protekle od onog Rebiu-l-ewela u kojem je rođen Miljenik Božiji do ovog kojeg, ispraćamo. U periodu od četrnaest i po vjekova, sljedbenici Poslanikovi, Ummet islamski, je prošao kroz različite periode. Živio je i slavu i poniženje. Prošao i uspone i padove. Od male skupine koja se tajno okupljala, narastao je do skoro dvije milijarde ljudi, koji svakodnevno salavatom slave svog voljenog Poslanika.
Islam je, to smo nebrojeno puta čuli, vjera koja uređuje sve životne aspekte. Kur’an je sadržajem svojim „tibjanen li kulli šej’in“ objašnjenje svakoj stvari. Jednom riječju, može se reći, da je ono što je Poslanik donio, sveobuhvatno. Nema životne sfere a da nije propisom vjere, ajetom, hadisom, mišljenjem ashaba, uređena i definisana.
Unutar ovih četrnaest i po vjekova, postojali su periodi kad su svi drugi hrlili u okrilje hilafeta da uživaju u slobodi i napretku. O jednom takvom periodu, jedan engleski historičar piše: „U tom islamskom svijetu, nastava u osnovnim i srednjim školama je besplatna. Mnogi hrle u Mekku, Bagdad, Damask i Kairo kako bi slušali velike učenjake iz ovih gradova. Putujući, svugdje su nailazili na besplatan smještaj, hranu i nastavu. Jednom riječju, vidimo u jedanaestom i dvanaestom stoljeću nešto što do tad nikada, nigdje nije viđeno. Kud god da kreneš, nailaziš na ogromnu strast za knjigom, na džamije koje obiluju rječitim učenjacima koji kazuju o vjeri, na vladarske dvorce na kojima se održavaju pjesnički i filozofski seminari, a putevi su puni geografa, historičara, teologa koji tragaju za naukom. Bio je to najvažniji intelektualni period islamske historije“.
Kao što je naša vjera propisima svojim sveobuhvatna i samo takva za čovjeka smislena i ispravna, i Ummet Poslanikov je cjelina. Od Poslanika smo učili da je on sličan tijelu ljudskom. Poslanik nam je govorio da kad prst boli, cijelo tijelo osjeća bol, a Ummet je kao tijelo.
Bio je petak, devetnaesti avgust, hiljadu devedeset devete, kada je Ebu Sa’ad el – Harevi bježeći od križara koji su pokorili Jerusalim i u njemu sve uništili i pobili, stigao u Bagdad. U knjizi „Križari u očima arapa“, Amin Maalouf zapisuje ovaj događaj i nastavlja: Dok su ljudi okupljali se u džamiju radi džume, on je sa onima sa kojima je stigao, tu pred džamijom počeo jesti, iako je bio Ramazan. Napali su ga džematlije, vojnici ga opkolili s namjerom da ga uhapse, a on se trže i okupljenima obrati: „Kako to da ste toliko pogođeni povredom obaveznog posta, dok se u isto vrijeme događaju pokolji na hiljade muslimana i uništavaju se časna mjesta islamska a vi to sasvim mirno prihvatate“. Utišavši masu ovim svojim govorom Ebu Sa’ad je nastavio detaljno opisivati zla koja su se događala u Jerusalimu.
I tad, kad je od Poslanikova rođenja bilo prošlo nešto više od pet stoljeća i danas kad je petnaesti vijek hidžretski, pitali su se ljudi učeni, čudilo je svjesne sljedbenike Poslanikove, kako je moguće da se muslimani bave pitanjima i stvarima koje ih ne vuku naprijed a istovremeno znaju koje su to stvari i koja djela, znaju put, koji bi ih uspjehu vodio. Diljem svijeta islamskog, ma diljem svijeta uopće, tamo gdje god žive muslimani, u mjesecu mevluda, održano je na hiljade skupova, posvećenih životu Poslanikovu. Cilj im bijaše da svi mi što bolje upoznamo Poslanika, bio je cilj i da drugima predstavimo Poslanikov život. Tim skupovima, svjedočili smo našu ljubav prema Poslaniku i potvrđivali našu opredijeljenost za jedini ispravni put.
Zamislite braćo, dok se mi okupljamo da o Poslaniku učimo, da salavat na njega donosimo, tu u kairskoj džamiji, ustade El Harevi i reče nam: „Ovdje smo se okupili da u miru i bez brige slavimo Poslanika, a eto tu, nama sasvim blizu u Gazi i Zapadnoj obali naša braća trpe nasilje i nepravdu“. Dok se mi okupljamo u mekanskom i medinskom haremu da u miru slavimo Poslanika, da bezbrižno ibadetimo i u hladu dva časna harema plačemo i Poslaniku kod kabura selam nazivamo ustade između nas Ebu Sa’ad el Harevi i reče nam: „Kako je moguće da ste tako mirni, bezbrižni, opušteni, a eto tu sasvim blizu, u Siriji i Iraku vaša braća nemaju ni sofre, ni kuće, ni tople odjeće i ne vide svoje budućnosti“. Dok se mi okupljamo u malezijskim i indonežanskim džamijama da Poslanika slavimo, Ebu Sa’ad el Harevi ne da nam mira i podsjeća nas: „Vi salavat na Poslanika donosite, na onog Poslanika koji je rekao: ‘Da pomognem bratu svome, draže mi je od čitavog mjeseca u itikafu provedenog’, a tu sasvim blizu nas, naša braća, zovu ih Rohinja muslimani – u Burmi, koji nisu od komšija svojih tretirani kao ljudi“. Da se neko tako odnosi prema životinjama, sigurno bi neko digao glas da ih zaštiti.
Dok nas po gradovima okupljaju razne manifestacije kojima selamimo Poslanika, u kojima naglašavamo našu želju za Resulom i ističemo da nam je on s.a.v.s. uzor, pomoli se među nas Ebu Sa’ad el Harevi i povika: „Braćo, dok se vi ovdje u vašim džamijama, domovima kulture i pozorištima okupljate i o Poslanikovu životu učite, eto tu, tu sasvim blizu vas, tu odmah iza džamije, tu na ulazu u školu, djeca vam u kladionici. Dok vi o Poslaniku učite i svoje propuste u življenju vjere kompenzirate ovim skupovima, tu pored vas hodaju ljudi koji ne vide ni svoje, ni budućnosti svoje djece. Dok se vi okupljate, ne samo po džamijama već i po nekakvim paradžematima, (kao sto je slucaj sada u nasoj domovini) i slušate neku ulemu koja vas želi vratiti u srednji vijek, jer oni samo za taj period imaju gotova rješenja, domivina nam propada, i mi sve više postajemo ovisni o drugima“.
Obavezan je musliman popravljati svoje i stanje zajednice u kojoj živi. Obavezan je to svoje stanje mijenjati na bolje gdje god je to moguće.
Musliman se nikad ne obeshrabruje, ne gubi nadu. Vjera ga uči da uvijek u granicama svojih mogućnosti a potom dovom, nastoji mijenjati okruženje i unapređivati svoj i život svoje zajednice. Vjernik ne pada u očaj. On zna da iz svake neugodne situacije i iz svakog problema ima izlaz, jer Allah dž.š. Gospodar svjetova, neće roba svog vjernog, odanog i marljivog ostaviti na cjedilu.
Svakodnevno svjedočimo s kakvim se belajima, rekli bi nepremostivim i nerješivim, suočava ummet. Kako se riješiti tog zla koje sebe bez ikakva valjana argumenta naziva islamskom državom?
Kako riješiti sukobe u mnogim muslimanskim zemljama, sukobe među muslimanima samim? Brine nas stanje u Siriji, Jemenu, Tunisu, Libiji, Egiptu… Mi smo, međutim, nemoćni da išta učinimo kako bi te od nas fizički i geografski daleke probleme rješavali. Kako smo nemoćni i bez ikakvih resursa koji bi nam bili alat u rješavanju tih problema dalekih, nismo ni dužni ih rješavati. Suosjećamo s braćom i sestrama i molimo Svevišnjeg da im podari vjere, razuma i snage da sve nesuglasice prevaziđu, ostvare mir i u miru žive kako bi svi zajedno mogli davno otvorenu ranu, Palestinu, zaliječiti i nastaviti sa narodima svijeta graditi mir i sretnu budućnost.

Nemoć da rješavamo ove za ummet velike probleme, ne oslobađa nas obaveze da rješavamo one koje možemo, koji su tu među nama. Kako bi bili sretni da smo sposobni riješiti nemile sukobe u Jemenu, Siriji, Libiji…? Ko bi od nas sretniji bio da možemo tu Palestinu učiniti sretnom i vratiti je njenom narodu. Nismo sposobni, pa nismo ni dužni. Možemo braćo sebi dostojanstvo vratiti, mozemo sebe mjenjati i samim time i njima pomoci. Učiniti sebe bogatim, a pristojnim. Učiniti sebe o drugim neovisnim.
Je li musliman obavezan mijenjati svoje stanje i stanje svoje zajednice na bolje? Jest, ako je svjestan obaveza koje iz izvora naše vjere proizilaze. Nagrada za svaki učinjeni korak na putu dobra neće izostati, ona ahiretska bar. Za svaku okalamljenu voćku, za svaku oživljenu parcelu, za svaki precizno i odgovorno odradjeni posao, Poslanik obećava nagradu.

Ja mislim, govori Sa’ad el Harevi, koji se od jerusalimskog pokolja spasio, da su sva ta vaša okupljanja i na taj način iskazivanja pobožnosti i Ummetu pripadnosti, ustvari vaša kompenzacija za neuspjeh, da oživite islam u vasoj porodici, vašem životu i društvo uredite tako kako bi ono bilo poput onog u onom vremenu o kojem britanski historičar pisaše. I Poslanik i svako prisjećanje na njega s.a.v.s. poručuju nam da nas vjera ne stavlja pred izbor između ovog i onog svijeta, već nam ona svesrdno daje i Dunjaluk i Ahiret.
„Radi za ovaj svijet kao da ces vjecno zivjeti, a za buduci – ahiret kao da ces sutra umrijeti.“
Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim naših obaveza i naših mogućnosti i pomozi nas na putu dobra, ucini nas neovisnim o drugima i zastiti nas kako sejtanskog tako i ljudskog zla zlih ljudi. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
12 Rebiu -l- Ahir – 1437.H. / 22 Januar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Dzamijsko ponasanje

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, ashabe, nase sehide i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Neka nam ova hutba danas bude pravi – prvi skolski – mektebski cas. Danas cemo krenuti od ovog nama svetog mjesta- Dzamije. Pa cemo, ako Bog da kroz karte za Dzennet – Sehade, pa kroz namaz itd. Džamija je Bogu najdraže mjesto na zemlji. Graditi je i održavati, potvrda je prisustva imana u našim srcima. Ebu Seid el Hudri r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Kada vidite nekog čovjeka da se navikao na džamiju, posvjedočite da on ima imana u sebi“ (Tirmizi), jer Uzvišeni je rekao: „Allahove džamije gradi i održava onaj ko vjeruje Allaha i Sudnji dan“

Vjernik, musliman ide u džamiju jer ga u nju poziva Stvoritelj. Poziva ga Stvoritelj putem Mujjezina. Kazem gdje god stignem, ko sto se radi u nekim dzamijama, mani se pustanja Ezana sa kasete, evo zasto: U hadisu Ebu-Se’ida el-Hudrija r.a. Allahov Poslanik a.s. je rekao: “Ništa neće, džin, kamen, čovjek ili nešto drugo, čuti glas muezzina a da mu neće svjedočiti na Sudnjem danu.” (Buharija, 609.)
Na svaki korak učinjen ka džamiji, deredžu si kod Gospodara podižemo i tim korakom se od grijeha čistimo. Za svaki trenutak proveden u džamiji bit će nam nadoknađeno hladom, kad drugog hlada ne bude bilo. Ebu Hurejre r.a. prenosi od Poslanika: „Nikad neće musliman doći u džamiju radi namaza i zikra a da mu se Allah neće obveseliti baš kao što se porodica obveseli nekom svom članu koji je dugo izbivao, pa se vratio“./Ibn Madže/. Džamije su Božije kuće. Da ih gradimo obavezni smo a i održavati ih, naša je dužnost. Aiša r.a. kaže: „Poslanik je dao preporuku da se džamije grade unutar naseljenih područja, te da se drže čistim i urednim“./Ebu Davud/.
Musliman je obavezan u džamiju dolaziti uredan i čist. To je naredba Božija „lijepo se obucite“ /Earaf,31/, naređuje Svevišnji kad u džamiju idete. Musliman kad ide u džamiju ne smije ni jednim svojim gestom uznemiravati nekoga, pa tako nam je, opće je poznato, Poslanik zabranio da kad u džemat idemo jedemo luk i prasu, jer ćemo neugodnim zadahom uznemiravati braću klanjače, ali ne samo njih, meleki se uznemiruju time cak. Jednako je zabranjeno doći u džamiju u odjeći koja se na znoj čuje, čarapama koje neugodno mirišu, ali i sa prejakim mirisom, kao i bosi nogu, ili golih ledja, a sve to iz poštovanja prema kući Božijoj i obavezi vjerničkoj da nikoga ne bihuzuri. U džamiju se ulazi desnom nogom, tako je činio Poslanik, a sve što je činio, sunnet je i nagrada slijedi svima koji sunnet slijede. Abdullah bin Amr bin As r.a. prenosi da je Poslanik pri ulasku u džamiju učio: „Utječem se Allahu, Njegovim plemenitim licem i Njegovom vječitom veličinom od prokletog šejtana. I kad bi to proučio, šejtan bi reci: „On je od mene spašen u ostatku dana“. /Ebu Davud/.
O čistoći džamije vodi brigu svaki klanjač, svaki njen posjetilac, jer brinuti o kući Božijoj izuzetno je dobro, kao i njenom okolisu naravno.
Od Enesa r.a. prenosi se kako je u vrijeme Poslanika živjela jedna žena koja je brala trunje po džamiji. Kad je umrla niko nije obavijestio Poslanika o njezinoj dženazi, našto Poslanik reče: „Kad neko od vas preseli na Ahiret, onda me obavijestite o tome“!
Nakon toga joj je klanjao dženazu i rekao: „Vidio sam je u Džennetu, zato što je brala trunje po džamiji“./Medžmeu zevaid/. U kakvom stanju ostaviš zahod nakon upotrebe? U kakvom stanju ostane abdesthana iza tebe? Gdje ostaviš papuče nakon što abdestiš? Kako se prema kući Božijoj odnosiš i praviš li sebi mjesto u Džennetu brinući se o čistoći džamije?
Kad se u džamiju uđe na namaz, sjeda se redom u safove u sljedeće prazno mjesto. Saf se formira sa sredine pa se širi ravnomjerno na obje strane. Nepopunjen saf krnji namaz. Klanjati, a ispred tebe prazno mjesto u safu, to u pitanje potpunost tvog namaza dovodi. Bespotrebno je ljudima koji znaju šta je džamija, šta je namaz u džematu i šta je vrijednost ispravnoga safa, svaki put govoriti, popunite safove. Ko to od nas u autobusu stoji a postoji mjesto za sjest? Niko normalan. Nema i ne treba biti stida, niti od bilo koga zazora da sjedeš na ono mjesto koje je prvo prazno kad si ušao, redajući se od prvog safa. Ne razmisljaj slucajno nije za mene prvi saff. Za tebe je brate ako prvi dodjes. Nema u džamiji ničije rezervisano mjesto. Prvi saf je najvrijedniji, pa slijedeći, i slijedeći … Ako si došao pred sami namaz, logično je da ne koračaš preko safova da bi našao prazno mjesto. Događa se, međutim, da više mjesta ima u prvim, nego u zadnjim safovima, jer svi hoće što prije da izađu sa namaza, da što prije napuste džamiju.
Namaz se oglašava ezanom. Ezan je poziv u Božiju kuću, poziv je to na razgovor sa Stvoriteljem tvojim. Poslanik nas uči, da kada se ezan čuje, šutimo i da je jedino što u tom trenutku možemo govoriti, to je ponavljanje ezanskog teksta za muezinom, a u onim dionicama gdje se na namaz i spas poziva treba izgovarati: LA HAVLE VE LA KUVVETE ILLA BILLAHIL ALIJJIL AZIM“. U nekim je džamijama praksa sasvim suprotna. Baš u vrijeme ezana ljudi razgovor zametnu. Poslanik nas uči, da onaj ko ne ponavlja za muezinom riječi ezanske već priča i ezan ignoriše, na Ahiretu će mu se uši užarenim olovom napuniti. Znali su to naši djedovi i nane i svaku su aktivnost u njivi, u vrtu, na livadi prekidali kad ezan čuju, ja znam, morao sam odmah motiku da bacam i sjedam kad ezan zauci. Volovi u orini se zaustavljali, konje u vršaju odmarali, kopače u postati prekidali kad se ezan čuje. To su bili naši dobri prethodnici koji poštovaše Poslanika i tradiciju našu više nego što ćemo mi ikad. U nas u džamiji, i našim džamijama, ušuti se kad se ezan završi. Dok uči s njim se nadvikujemo. Tokom sjedenja na ettehijjatu, neumorno kažiprstom šejtana odgonimo a on nas potpuno od slušanja ezana udalji. Jesmo li ga otjerali, pri onom ulasku u dzamiju.
Kad se Kur’an uči, izričita je naredba Božija: „Vi šutite i slušajte da biste spašeni bili“./Earaf,204./. Slušati Kur’an je iznimno dobro djelo. Meleki ga slušaju i džinni također i čude se ljepoti njegovoj. Ne izbjegavaj sevape, ne bježi od spasa, tako što dok se Kur’an uči, ti suprotno pravilima džamijskim i zapovijedi Božijoj postupaš.
Kad se namaz završi, zikriti treba, ajeti kursijju ili ćursi dovu učiti. U našim se džamijama i džematima od uvijek, kroz stoljeća zikrilo, tespihalo kad se namaz završi. Od skora, ta je naša praksa i lijepa nam tradicija narušena. Jedni zikre poslije sklanjanog namaskog farza. Ima namaza (sabah i ikindija) u kojima je sklanjani farz istovremeno i kraj namaza pa ipak nema jedinstvenog pristupa ovom ibadetu. Kad jedni normalno poslije tog farza zikre, ili kao kod dzume namaza nastave klanjati, drugi u neredu izlaze iz džamije, pričaju, ne primjereno se ponašaju i neukusno sjede u kući Božijoj. Nije kod nas hvala Allahu slucaj, ali opazam u domovni nam, bas kad se mujezin oglasi sa početkom zikra, tad neki počinju hodati, pričati, izlaziti i sve nas ubjeđivati da je baš to po sunnetu.
Džamija nije mjesto nereda, zato bi bilo dobro da se poštuju džamijska pravila i čuva naša vjekovna tradicija. Da se čuva naš tradicionalni odnos prema džamiji, prema ezanu, prema učenju Kur’ana, prema zikru, prema džematu kao instituciji.
Petak je dan kojeg je Allah Uzviseni ucinio odabranim i kojeg je odlikovao nad ostalim danima. Poslanik a.s rekao: „Najbolji dan koji je sunce obasjalo je petak; u njemu je stvoren Adem, u njemu je uveden u Džennet i u njemu je izveden iz Dženneta i na taj dan će nastupiti Smak svijeta.” (Muslim, Ebu Davud, Tirmizi)
Petak je svakako bio određen za uvažavanje i prijašnjim narodima, ali su ga oni zanemarili. Vjerovjesnik a.s. je rekao: „Allah je sačuvao petak od naroda koji su bili prije nas. Jevreji su odabrali subotu, kršćani nedjelju, te je Allah, dž.š. doveo nas i naputio nas da poštujemo petak. On je učinio da redoslijed bude: petak, subota i nedjelja. Na isti način kako subota i nedjelja prate petak, i oni će na Sudnjem danu dolaziti iza nas. Mi smo posljednji na ovom svijetu, a prvi na Sudnjem danu. Nama će biti presuđeno prije svih ostalih.”
Svakako, u ovom odabranom danu muslimani se obavezuju na džumu-namaz, što se spominje u časnom govoru našeg Poslanika. Imam Ahmed bilježi hadis od Ibn Evsa es-Sekafija koji je rekao: „Čuo sam Allahovog poslanika, s.a.v.s. kako kaže: ‘Ko se očisti i okupa u petak, rano ustane i među prvima dođe pješke, a ne na jahalici, sjedne blizu imama i sasluša ga, a sam riječ ne progovori – za svaki će korak imati nagradu kao što se ima od godine dana dobrovoljnog posta i namaza“
Vjerovjesnik s.a.v.s. je rekao: „Pet dnevnih namaza, džuma do džume i ramazan do ramazana, brišu grijehe počinjene između njih, ako se izbjegnu veliki grijesi.“
Od Ebu-Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Na dan dzume ima sahat kojeg ako musliman provede u namazu, i moli Allaha za svoje potrebe, Allah ce mu to zaista dati”, tada je Poslanik s.a.w.s. pokazao prstima da se taj sahat nalazi u veoma kratkom periodu.” (Prenose Buhari i Muslim), pa je dalje Poslanik nastavio: “Taj je sahat izmedju imamovog sjedenja – nakon prve hutbe, pa sve do zavrsetka namaza.” (Prenosi Muslim)
Ucenje salavata na Vjerovjesnika s.a.v.s. trebalo bi biti stalna praksa vjernika, pogotovo u petak ili uoci petka, pošto je on donošenje salavata na njega posebno pohvalio u petak rekavši: “Petkom i uoci petka što više donosite salavate na mene, jer cu onome ko to bude cinio biti svjedok i zauzimacu se za njega na Sudnjem danu”.
Proučiti suru El-Kehf – Pećina kao što se prenosi u hadisu od Ebu Seida el Hudrija da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko prouči petkom suru El-Kehf biće mu svijetlo do naredne džume i ista sura nas stiti od prokletog Dedzdzala ako se nadjemo u njegovom vremenu.” (Hakim, sahih)
I na kraju hadis koji je mjerilo koliko je vrijedna džuma namaz i koliko ima koristi od nje, a taj hadis prenosi Abdullah ibn Amr r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao:
“Tri vrste ljudi dolaze na džumu. Prvi je čovjek koji beskorisno priča i on namaza nema, ima ono što je pričao. Drugi je čovjek koji dođe, moli Allaha i doziva Ga. Ako hoće Allah će mu dati ono što traži ili će mu uskratiti.
Treći je čovjek koji šuti i ne ometa druge muslimane koračajući preko njihovih glava. Tome će njegova džuma biti iskupina do naredne džume.”(Ebu davud, Ahmed)
Dragi brate, vidi ima li išta što ti fali od tvoje džume, pa je upotpuni, nemoj da budeš od onih koji će od svoga namaza imati samo izgubljeno vrijeme. Braco, znajte, kaze Poslanik, kaze pravilo, ne kazem ja, da vas ne moram javno i cesto opominjati, nemas dzume ukoliko progovoris dok ti je hodza na Mimberi, kada sidje na zemlju niz ove stepenice, onda mozes, ako bas moras, tiho progovoriti svome bratu.
“Gospodaru nas, mi smo culi glasnika koji poziva u vjeru, ‘Vjerujte u Gopsodara vaseg!’, i mi smo mu se odazvali Gospodaru nas, oprosti nam grijehe nase i predji preko rdjavih postupaka nasih, i ucini da poslije smrti budemo sa onim dobrima.” (Ali-Imran, 197.)
Uzvišeni Bože, veži naša srca za džamiju kako bismo Tvoga hlada dostojni bili. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
19 Rebiu -l- Ahir – 1437.H. / 29 Januar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Sehada – karta za Dzennet

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Od Huzejfe b. el-Jemana, r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Islam će se gubiti i nestajati kao što blijedi platno, tako da doći će vrijeme kada se neće znati niti za namaz, niti za post, niti za obrede, niti za zekat; Allahova Knjiga će u jednoj noći iščeznuti tako da jednog ajeta neće ostati na zemlji. Razne skupine ljudi će ostati, neki oronuli starac ili starica, koji će govoriti: „Zatekli smo naše stare kako izgovaraju: La Ilahe Illallah – pa ih i mi izgovarasmo“!? Sileh b. Zufer rhm. prigovori Huzejfi b. el-Jemanu r.a.: “Šta će im koristiti takvo: La Ilahe Illallah” – kada ne znaju niti za namaz, niti za post, niti za hadždž, niti za zekat? Huzejfe r.a. se okrenu od njega, ne htijevši mu odgovoriti na pitanje. Sileh rhm. ponovi svoje pitanje, a Huzejfe r.a. mu opet ne htjede odgovoriti. Sileh rhm. po treći put postavi pitanje Huzejfi r.a. na šta mu on odgovori riječima: O, Sileh, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre!!!” (Hadis bilježi Ibnu Madždže, u Sunenu, br. 4049, kao i imam Hakim, u el-Mustedreku, 4/473., dok ga šejh Albani, rhm., u djelu “Silsiletul-Sahiha”, br.87., ocjenjuje sahihom.)
Od Enesa ibn Malika r.a. se prenosi da je Poslanik rekao: „Džibril mi je došao učeći ajet: “Na Dan kada Zemlja bude zamijenjena drugom zemljom, a i nebesa, i kad svi izađu pred Allaha Jedinog i Svemoćnog“./Ibrahim,48/. Poslanik ga je upitao: „Džibrile, kakvi će ljudi biti na Kijametskom danu“? Džibril odgovori: „Bit će na bijeloj zemlji na kojoj se nikad nije počinio nijedan grijeh. Kada se ukaže Džehennem, meleki će pohrliti Allahovom prijestolju, Aršu, i svaki će od njih govoriti: „Gospodaru, ne molim te ni za koga osim za sebe“. Brda će biti kao raščešljana vuna. Poslanik upita Džibrila: „Kako će ta brda izgledati“? „Raščešljanoj vuni će sličiti, pripremljenoj za pređu. Brda i planine će se topiti od straha pred Džehennemom. Sedamdeset hiljada meleka će pokušati zauzdati Džehennem, ali neće uspjeti, a potom će mu Allah dž.š. reći: ‘Džehenneme, pričaj’! Džehennem će reći:’ Nema boga osim Allaha, tako mi Tvoje veličine i moći danas ću se svetiti onima koji su se koristili Tvojom opskrbom a robovali drugome. Moći će preko mene preći, Sirat ćuprijom, samo onaj koji ima dozvolu za to’. Poslanik upita: „A šta je dozvola da se preko njega pređe“? Džibril odgovori: „Raduj se Muhammede, tvoj ummet će imati dozvolu za prelaz. Znaj, svako ko posvjedoči da nema boga osim Allaha ima dozvolu za prelazak preko džehennemskog mosta“. Poslanik reče: „Hvala Allahu koji je mom ummetu darovao šehadet“. (Tenbihul gafilin).
Ata bin ebi Rebbah veli: „Pitao sam ibn Abbasa r.a. o značenju ajeta: „Koji oprašta grijehe, i prima pokajanje, i koji strahovito kažnjava“. /Mu’min,3./ Ibn Abbas reče: „Prašta grijehe onome ko izgovara LA ILAHE ILLELLAH, prima pokajanje onome ko izgovara LA ILAHE ILLELLAH, i strahovito kažnjava onoga ko ne izgovara LA ILAHE ILLELLAH“. (Tenbihul gafilin)
Enes ibn Malik prenosi da je Poslanik upitan: „Ima li Džennet cijenu“? On je rekao: „Ima, to je LA ILAHE ILLELLAH“, a Ebu Hurejre veli: „Pitao sam Poslanika, koji su ljudi najbliži tvom šefa’atu“? Rekao mi je: „Oni koji izgovaraju LA ILAHE ILLELLAH čista i predana srca“. (Tenbihul gafilin).
I nije samo LA ILAHE ILLELLAH, vec i drugi dio Sehade MUHAMMEDURRESULULLAH, jer jedan dio bez drugog je invalidan, nije ok, nije prihvatljiv, ta Sehada je draga braco nasa Austrijska viza, samo ne za boravak ovdje vec, ako Bog da, u Dzennetu. Subhanellah krv da se ledi, zima da nas uzima kao groznica citajuci gore navedene hadise.
Vrijednost Sehade se ogleda i u molbi Poslanika upucenoj svome vlastitom amidzi, koji ga je stitio cijeli zivot, ali nije prihvatio nikada Islam, da je izgovori, da je povjeruje, jer je Poslanik znao vrijednost iste i da sa iskrenom Sehadom postoji i ona minimalna sansa za onaj prelazak preko Sirat Cuprije, onog mosta preko uzarene Dzehennemske vatre, a koji je tanji od dlake na glavi a ostriji od sablje. Poslanik je znao da nije kasno, bez obzira sta radio i kakav bio, nije kasno dok dusa ne dodje do grla. On je znao da “Na život treba gledati kroz šoferšajbnu, a ne kroz retrovizor.”
Dakle, i kada bude, i kada dodje vrijeme neuzubillah kada ljudi nece znati ni za namaz, ni za post, niti zekat, niti bilo sto, sto odslikava Islam, netrebamo se bacati u ocaj i gubiti nadu u Allahovu Milost, jer on je taj koji prasta i Samilostan je. Trebamo se svakako cuvati tog vremena i moliti Allaha da ga mi ne dozivimo, ali isto tako to je dokaz ajeta gdje Allah kaze, da On upucuje onoga koga On hoce, a ostavlja u zabludi onoga koga On hoce, to je i dokaz ajeta LA IKRAHE FIDDINI – Nema sile niti prisile u vjeri.
LA ILAHE ILLELLAH, koje jest ključ Dženneta, garant našeg prelaska preko mosta džehennemskog i put do Poslanikovog šefa’ata je ono koje je izgovoreno MUHLISAN, iskreno, a Poslanik to iskreno LA ILAHE ILLELLAH, opisuje kao ono koje je snažno i sposobno nas od grijeha odvratiti.
Ibn Abbas r.a. nam kazuje: „Džibril je došao Poslaniku i rekao: „Muhammede, Allah ti šalje selam i pita te, zašto si tužan i potišten“? Poslanik reče: „Džibrile, obuzet sam mislima, šta čeka moj ummet na Danu konačnoga suda“? Džibril upita: „ Da li razmišljaš o onima iz tvog ummeta koji vjeruju ili o onima koji ne vjeruju“? On s.a.v.s., reče: „Razmišljam o onima koji su svjedočili LA ILAHE ILLELLAH“. Džibril je Poslanika uzeo za ruku i poveo do mezarja Benu Seleme. Tu je Džibril krilom svojim udario po mezaru jednom i rekao: „Ustani Allahovom voljom“! Čovjek je ustao, lice mu je bilo svijetlo, izgovarao je šehadet. Džibril reče tom čovjeku: „Vrati se“. I on se u mezar vrati. Onda je Džibril udario krilom svojim po drugom mezaru i naredio: „Ustani po Allahovoj odredbi“! Kad je čovjek ustao imao je potamnjelo lice i govorio je: ‘Teško meni’. Džibril mu naredi da se vrati u mezar a zatim Poslaniku reče: „Ovako će biti proživljavani ljudi na Kijametskom danu, bit će proživljavani onako kako su umirali“. (Tenbihul gafilin).
Dakle, brate gledaj da bar umres sa Sehadom na usnama, tu se krije mudros nasih starijih koji su mudro izgovarajuci LAILAHE ILLELLAH nukali covjeka na smrtnoj postelji da isto izgovara i ponavlja. Istinskom sljedbeniku LA ILAHE ILLELLAH život je ispunjen vjerom i u stalnoj je pokornosti Stvoritelju, svjestan Njegove veličine i sveprisutnosti. Ulema naša, istinskog vjernika je opisala kao onoga koji svaki posao započinje s Bismillom, a nikad ne prilazi poslu niti djelu ispred kojeg se Bismilla ne može proučiti. Onaj ko LA ILAHE ILLELLAH iskreno zbori poslije svakog posla Allahu zahvaljuje govoreći Elhamdulillah jer je svjestan da se ništa bez Božije volje i pomoći ne može uraditi. Takav iza svakog pokuđenog djela, grijeha ili ružne riječi, traži oprost, jer zna da je to jedini način da bezbijedno preko džehennemskog mosta pređe i svojim LA ILAHE ILLELLAH otključa vrata džennetska. Takav svakom planu i svakoj svojoj namjeri doda riječ, ako Bog da. Svjestan je on Božije poruke da se ni za šta ne treba reći da će biti urađeno sutra osim, ako to Allah bude htio. Kad istinski sljedbenik tog ključa džennetskog (LA ILAHE ILLELLAH), doživi kakav gubitak u porodici ili familiji, on izgovara: „Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo“, jer istinski vjernik zna da se sve događa onda i samo onda kad to Allah dž.š. hoće, a ne kada i kako mi to planiramo.
Da li je naše LA ILAHE ILLELLAH u nama formalno, od predaka naslijeđeno, ili je iskreno, čvrsto, vlastitim promišljanjem i ubjeđenjem osvojeno? Kako to znati? Evo odgovor, Nasr bin Muhammed es-Semerkandi pojašnjava: „Ljudi su u stvarima vjere, ubjeđenja, podijeljeni u dvije kategorije. Postoje oni kojima je iman darovan, i oni kojima je pozajmljen. Znak za raspoznavanje ovih ljudi je u tome, da onaj kome je iman darovan, kome je on čvrsto u srcu, on ga spriječava od grijeha i podstiče na dobro. A onaj kome je pozajmljen, ko ga samo formalno od predaka svojih preuze, njega njegovo LA ILAHE ILLELLAH ne udaljava od grijeha, niti ga podstiče da čini dobro, jer njegovo vjerovanje nije produkt njegovog ubjeđenja, a ne može ni slobodno raspolagati s onim što mu je pozajmljeno. LA ILAHE ILLELLAH jest ključ od Dženneta, ali da bi otključao vrata džennetska, taj ključ mora imati zupce, to mora biti izbrušen ključ. Ti zupci ključa su: čist jezik od grijeha, čisto i iskreno srce, čist trbuh od harama, i čisti udovi od grijeha“.
Draga braco, zivot je kratak, upitamo li se kad-kada sta je zivot. Kaze upitao je unuk svoga dedu: „Dedo, reci mi sta je zivot?“ “Zivot je vrijeme izmedju ezana i namaza.” – odgovorio je dedo unuku. Medjutim, djecaka odgovor nije zadovoljio pa je dalje pitao: “Kako to? Pa zivot nije tako kratak?!” Dedo mu je na to rekao: “Da, da, moje dijete, zivot je zaista tako kratak…“ te je nastavio govoriti: „Postoji ezan bez namaza, a isto tako postoji namaz bez ezana, a zivot se odvija upravo izmedju toga dvoga.”
“Ne razumijem… Reci mi dedo sta pod tim podrazumijevas?” “Sjecas li se kada smo prosle sedmice tvome novorodjenom rodjaku Aliju proucili ezan na uho? E to ti je ezan bez namaza.” “Ma to znam,” – uzbudjeno je rekao unuk dedi. “Ali, reci mi sta je namaz bez ezana?” “E, to ces saznati kada ti dedo umre.” Zivot je uistinu kratak, pa iskoristimo ga u dobra djela zudeci za Allahovim zadovoljstvom i Njegovom nagradom, stalno izgovarajuci Kelime i Sehadet, prvi Islamski Sart.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da vjeru istinski osvojimo i LA ILAHE ILLELLAH čvrsto u srce usadimo kako bi našim djelima svjedočoli njegovo prisustvo u nama i kako bi bili u onoj skupini čija će lica pri proživljenju biti nurli. – svjetla. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
26 Rebiu -l- Ahir – 1437.H. / 05 Februar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Klanjam li i kako???

Postovane dzematlije, draga omladino;

Krenuli smo nekoc sa ovim svetim mjestom – dzamijom, njeznim pravilima ponasanja i odnosom i respektom koji moramo imati prema nasem svetom mjestu. Zatim, prosli put smo govorili o karti za Dzennet, vizi koja nas prevodi preko Sirat Cuprije, mosta koji se nadvija nad uzarenom vatrom zvanom Dzehennem. To je prvi i osnovni sart – stup nase vjere, a „Namaz je temelj naše vjere“ govorio je Poslanik. „Namaz je ugovor između roba i Gospodara svjetova pa ko ga ostavlja, krši ugovor“, opomenuo nas je Poslanik. „Namaz je prvo za šta će čovjek biti pitan kad pred Gospodara stane“, podučio nas je Poslanik.
Na nekoliko mjesta u časnom Kur’anu naš Gospodar nam saopštava da nam u vjeri nije propisao ništa što je teško i što ne bismo bili u stanju podnijeti. Naprotiv, sve što nam je propisano, ustvari je u našu korist. Razmotrimo li detaljnije, vidjećemo da je u svakom zabranjenom djelu isključiva šteta po nas (alkohol, svinjsko meso, igre na sreću, laž…), a da je istovremeno u svakom naređenom postupku isključiva korist i dobro po nas. Poseban tretman među svim ibadetima pripada namazu. Analogno tome, i korist od redovnog obavljanja namaza je izuzetno velika. Spomenućemo neke od njih. Namaz nas psihički jača i čini stabilnijim osobama. Poslanik a.s. u namazu je tražio spas i utjehu od surove svakodnevnice te nalazio duševni smiraj. Tako je, kada bi Bilalu davao znak da uči ezan, govorio: ” Odmori nas, o Bilale!”. Drugom prilikom je kazao: “Radost moga oka je u namazu”. Dakle, u namazu je pomoć i smiraj za nasu dusu, to je lijek protiv stresa kojeg danas toliko spominjemo. Namaz odvraća od onoga što je ružno i nevaljalo. Drugim riječima, namaz je brana od svakog zla. Namazu se pristupa skrušeno, obavlja se potpuno smireno i bez žurbe te se njegovi plodovi jedostavno moraju vidjeti na onome ko ga redvno obavlja. Čovjek koji pet puta dnevno staje pred svog Gospodara neće dozvoliti sebi da laže, vara, ogovara krade, ubija… On je duboko svjestan Allahovih riječi: “Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.” (El-Ankabut, 45.), ali i opomene u kojoj se pojašnjava uzrok stradanja ranijih naroda: ’’A njih smjeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći” (Merjem, 59)
Namaz je garancija uspjeha na oba svijeta. Pored toga što nudi smiraj i odvraca od zla, namaz je preduslov sretnog života na ovom svijetu, ali i sretnog završetka.
Potvrda tome su i Kur’ anske riječi koje će zapravo izgovarati nevjernici kada budu upitani zašto su u džehennemu: KALU ELEM NEKU MINEL MUASALIN – ” Šta vas je dovelo u Sekar ? Reći će: ” Nismo namaz obavljali “ (Mudessir, 42-43)
Ovo temeljno djelo vjere naše, ibadet ovaj koji je drugi šart islamski, da li je on sastavni dio naše svakodnevnice? Zahvaljujemo li Gospodaru, Darovatelju svih blagodati, na najbolji način, sedždom? I vrlo važno je pitati se, je li moj namaz onakav kakav treba biti? Je li moj namaz istinski doživljen ili formalno obavljen? Kad se na ova pitanja odgovara, treba znati da se ljudi dijele u dvije kategorije klanjača, opću i posebnu. Posebni su oni koji namazu pristupaju uz puno poštovanje, u namazu uče s punim ubjeđenjem i strahopoštovanjem, klanjaju ga svjesni njegove važnosti i veličine i iz namaza izlaze sa strahom, da li će im on biti primljen? Opća kategorija klanjača, namazu pristupa nemarno, obavlja ga u neznanju, klanjaju s raznim primislima i iz namaza izlaze sigurni da će im on biti primljen i jedva cekaju da ga dovrse i idu drugim obavezama.
Seid ibn Džubejr je pričao: „Bili smo kod Ibn Abbasa u džamiji u Taifu, ja i još neki ljudi među kojima i Ebu Ali. Kad je mujezin ustao i počeo učiti, Allahu ekber, Allahu ekber, Ibn Abbas je zaplakao. Ebu Ali mu reče: ‘Amidžiću Allahovog poslanika, zbog čega plačeš’? On reče: ‘Kada bi ljudi znali šta mujezin govori, ne bi se prepuštali odmoru, opuštenosti, niti bi spavali’. Rekosmo mu: ‘ Reci nam šta mujezin govori’? On reče: ‘ Kad mujezin kaže Allahu ekber Allahu ekber, on poručuje: Vi koji ste zauzeti, oslobodite se i prepustite ezanu, odmorite svoja tijela i prepustite se najboljem poslu! Kada kaže: Ešhedu en la ilahe illellah, on poručuje: Pozivam za svjedoke sve one koji su na nebesima i na zemlji, sva stvorenja da svjedoče u moju korist kod Allaha na Kijametskom danu, da sam vas pozivao. Kada kaže: Ešhedu enne Muhammeden resulullah, on poručuje: Meni će biti svjedoci na Danu sudnjem svi poslanici i Muhammed a.s. da sam vas svaki dan pet puta pozivao. Kada kaže: Hajja’alessalah, on poručuje: Allah vam je dao ovu vjeru, pa je čuvajte. Kada kaže: Ha’jja alelfelah, poručuje: Zaronite u milost i uzmite svoj dio u uputi. Kada kaže: Allahu ekber Allahu ekber, on poručuje: Svi poslovi su zabranjeni prije nego se namaz klanja, a kada kaže: La ilahe illellah, on nam poručuje: Emanet, sedam nebesa i sedam zemalja vama je stavljen na vrat, pa ako hoćete pristupite mu, a ako hoćete ostavite ga“. /Tenbihul gafilin/.
Kada se ezan uči, naša je zadaća prekinuti sa govorom, makar to bilo i učenje Kur’ana, bez obzira da li smo se zatekli u džamiji, kod kuće, na njivi, ili bilo kojem mjestu. Pri tome treba slušati riječi ezana i ponavljati ih za mujezinom. Omer ibn Hattab kaže: „Poslanik je rekao: „Ko iskreno, srcem bude ponavljao riječi ezana, ući će u Džennet“. /Muslim/. Nakon ezana donese se salavat na Poslanika s.a.v.s. a potom se uči dova čiji tekst od Poslanika prenosi Džabir ibn Abdullah: „ALLAHUMME RABBE HAZIHIDDA’WETI TAMMETI… koju je dobro da zna svako od nas, jer nam ona kupuje Sefa´at Poslanikov, dakle da se zauzima za nas licno na Sudnjem Danu kod Gospodara.
Hatim Zahid je ušao kod Isam bin Jusufa i Isam ga upita: „Hatime, znaš li ti da klanjaš ispravno“? „Znam“: reče. Isam nastavi: „A kako klanjaš“? Hatim odgovori: „Kada se približi namasko vrijeme, uzmem abdest na najljepši način. Zatim stanem na mjesto gdje ću klanjati i smirim se u potpunosti. Zamislim da je pred mojim očima Kaba, da mi je Mekami Ibrahim ispred mene, a u srcu mi je Allah. Zamislim da su mi noge na Siratu, da mi je Džennet s desne a Džehennem s lijeve strane. Zamislim da mi je Melek smrti iza leđa, i zamislim da mi je to zadnji namaz. Tada izgovorim početni tekbir uz punu poniznost i poštovanje, a potom učim Kur’an, razmišljajući o značenju ajeta. Učinim ponizno i po propisu ruku i sedždu, a na Ettehijjatu sjedim s puno nade i straha. Tu između nade i straha obavežem se na ustrajnost“. Isam ga upita: „Hatime, zar je takav tvoj namaz“? On mu reče: „Jeste, tako ja klanjam“. „Koliko već klanjaš na takav način“? „Trideset godina“, tada Isam zaplaka i reče: „Nikada ni jedan namaz nisam klanjao na takav način“. I Buharija i Muslim bilježe od Ebu Hurejre r.a. da je neki čovjek ušao u džamiju, a Poslanik je sjedio u džamiji. Čovjek je klanjao a potom prišao Poslaniku i poselamio ga. Poslanik je na selam odgovorio a potom rekao: „Vrati se, i ponovo klanjaj, jer ti nisi klanjao“! Čovjek se vratio i ponovo klanjao kao i prvi put. Opet je prišao Poslaniku i poselamio ga. Poslanik mu na selam odgovori i opet reče: „Vrati se, i ponovo klanjaj, jer ti nisi klanjao“. Čovjek se vrati i klanja ponovo kao i prethodni put. Opet priđe Poslaniku, poselami ga a Poslanik mu opet na selam odgovori i opet reče: „Vrati se, i ponovo klanja, jer ti nisi klanjao“. Čovjek reče: „Tako mi Onog koji te je poslao sa istinom, ja ne znam drugačije, poduči me“. Poslanik mu reče: „Kada ustaneš da klanjaš, reci, Allahu ekber, potom uči ono što iz Kur’ana znaš, potom idi na ruku i smiri se, potom se digni sa rukua i ispravi se, potom padni na sedždu i smiri se, potom ustani sa sedžde i na sjedenju između dvije sedžde se smiri, nakon toga ponovno idi na sedždu i smiri se. Tako radi u cijelom namazu“. Vjernik, musliman sve što čini, nastoji to činiti na najbolji način. Svaki posao radi tako da ga uradi najbolje što može i zna. U tom smislu nas Hasan el Basri savjetuje: „Kada ljudi budu činili šest stvari, vi radite šest drugih. Kada ljudi budu nastojali da urade što više, vi se trudite da ono što radite, uradite najbolje. Kada se ljudi prepuste da klanjaju što više nafila, vi nastojte upotpuniti farzove. Kada ljudi budu nastojali da svoje javno djelovanje prikažu što ljepšim, vi se trudite da ono što tajno činite, bude što ljepše. Kada se ljudi posvete mahanama drugih, vi se posvetite svojim. Kada se ljudi posvete borbi za dunjaluk, vi se trudite da izgradite i uljepšate svoj Ahiret, i kada se ljudi posvete da udovolje stvorenjima, vi učinite sve da steknete Allahovo zadovoljstvo“. Kako su jake i snazne ove rijeci.
Namaz u islamu ima veliku važnost jer je namaz: 1. Drugi stub islama; 2. Prva stvar za koju će čovjek biti pitan na Sudnjem danu, pa ako on bude prihvaćen, bit će prihvaćena i čovjekova djela, a ako namaz ne bude prihvaćen, neće biti prihvaćena ni ostala djela; 3. Znak po kojem se prepoznaju pokorni i predani vjernici, kao što to Allah kaže: Elif Lam Mim. Ova Knjiga u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se Allaha budu bojali, i onima koji u nevidjeljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali od onoga što im Mi budemo davali. (sura Al-Baqara, 1-3 ajet); 4. Pokazatelj da onaj ko čuva svoj namaz čuva i svoju vjeru, a onaj ko napusti namaz, napušta i vjeru; 5. Znak da je u čovjekovom srcu onoliko islama koliko je namaza. Od Evsa ibn Evsa Es -sekafija se prenosi da je rekao: Cuo sam Allahovog Poslanika s.a.v.s. kako kaze: “Ko se ocisti i okupa petkom, rano ustane i među prvima dođe pjeske,a ne na jahalici, sjedne blizu imama slusajuci ga, a sam rijeci ne progovori – za svaki ce korak imati nagradu kao sto se ima nagrada od godine dana dobrovoljnog posta i namaza.” Hadis biljezi imam Ahmed, a sejh Albani ocjenjuje ga sahihom – vjerodostojnim. DZUMA NAM MUBAREK BILA !!!
Uzvišeni Bože, pomozi nam da skrušeno pred Tobom stojimo i s puno ljubavi i pažnje ispunjavamo obaveze prema Tebi. Primi i ukabuli nas Namaz. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
03 Dzumade–l-Ula – 1437.H./12 Februar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Namaz – nacin obavljanja

Postovane dzematlije, draga omladino;

Ukoliko se sjecate krenuli smo sa ovim svetim mjestom – dzamijom, pravilima i respektom prema istoj, pa smo govorili o karti za Dzennet – Sehadi, a zadnji put smo govorili o fundamentu – temelju nase vjere, tj. Namazu. Danas nastavljamo na tu temu. Kaže Allah Uzvišeni: “Neka je slavljen onaj koji je svog roba u jednom dijelu noći preveo iz Mesdžidul-Harama u Mesdžidul-Aksa čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu pokazali neka znamenja naša, zaista je On Onaj koji sve čuje i sve vidi.” (Al – Isra, 1) Ovim riječima Allah Uzvišeni započinje kazivanje o jednom izuzetno važnom događaju koji se desio još prije hidžre. Ovaj događaj o kojem Allah govori je poznat pod nazivom „Isra’ i mi’radž”.
Isra i mi’radž su dva međusobno povezana događaja. Prvi El-isra je noćno putovanje gdje je Muhammed a.s. iz Mekke uzjahao Buraka i sa njim došao do Jerusalima tj. Mesdžidul-Aksaa. Nakon toga je bio uzdignut na nebo do Allaha Uzvišenog (El-Mi’radž) te se iste noći vratio u Mekku. Ovaj događaj sam po sebi predstavlja jednu od mudžiza našeg Poslanika koja je u njegovo doba bila nemoguća.
Na svom putovanju Poslanik a.s. se susreo sa brojnim poslanicima kojima je čak u El-Mesdžidul-Aksa predvodio namaz. Najinteresantniji njegov susret je bio susret sa Musaom a.s. kojeg je zanimalo šta će mu Allah narediti i šta će mu u obavezu staviti. Naš Poslanik a.s. nakon što je uzdignut do krajnjih granica dokle jedno biće može doprijeti se obratio riječima punim hvale, strahopoštovanja, ljubavi i milosti: Poslanik je započeo svoj razgovor sa Allahom sljedećim riječima: Ettehijatu lillahi ves-salavatu vet-tajjibatu. Najljepši pozdravi i salavati Allahu.
A Allah mu odgovara: Esselamu alejke ejjuhen-nebijju ve rahmetullahi ve berekatuhu. Neka je na tebe mir o Allahov poslaniče, Allahov rahmet i berićet. A Poslanik mu odgovara: Esselamu alejna ve ala ibadillahis-salihin. Neka je mir na nas i na Allahove dobre robove. A zatim je melek Džibril izustio: Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu. Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed a.s. Njegov rob i Njegov poslanik.
Ovo je bio Poslanikov direktni razgovor sa Allahom. Zamislimo koja je to ljepota direktno razgovarati sa Allahom. Imamo li mi mogućnosti da ovako razgovaramo sa našim Gospodarom? Kako i na koji način?
Odgovor na ovo pitanje bi bio da i mi možemo sa Allahom razgovarati direktno kroz namaz, a putem Kur’ana se Allah obraća nama i Allah direktno razgovara sa nama.
Dok je boravio kod Allaha Poslanik je dobio naredbu da on i njegov ummet moraju u toku dana i noći klanjati 50 namaza.
Poslanik a.s. je ovo prihvatio i krenuo nazad. Kada je prolazio pokraj Musa a.s. upitao ga je šta mu je Allah naredio, a on mu reče klanjanje 50 namaza u toku dana i noći. Musa a.s. koji je bio iskušan sa sličnom naredbom mu reče da se vrati i da moli Allaha da umanji broj namaza. Poslanik a.s. se vraćao između Allaha i Musaa a.s. sve dok nije ostalo da se klanja 5 namaza te Allah reče: Ovih 5 namaza imaju vrijednost kao prvobitno naredjenih 50. Poslanik a.s. više nije imao hrabrosti da traži od Allaha smanjenje broja namaza tako da je na tome i ostalo.
Namaz je najveći i najljepši poklon koji je darovan Muhammedu a.s. i njegovom ummetu. Da li smo prihvatili ovaj poklon od Allaha ili smo ga negdje zabacili kao što se čini sa neželjenim poklonima? Da li smo ovom poklonu dali njegovo mjesto koje zaslužuje? Da li smo svjesni njegove vrijednosti? Znamo li zašto je namaz tako značajan? Šta učimo kada smo u namazu?
Namaz je kako ga islamski pravnici definišu poseban način zahvaljivanja Allahu dž.š. koji se sastoji iz posebno propisanih radnji, započinje sa tekbirom a završava se sa selamom.
Kada pogledamo formu namaza vidjećemo da se sastoji od posebnih pokreta i formi. U njemu imamo skrušeno stajanje, gledanje ispred sebe, dizanje ruku prilikom tekbira, pregibanje preko polovine tijela, padanje na tlo i dodirivanje tla koljenima, rukama, čelom i nosom, zatim imamo sjedenje i na kraju okretanje na desnu pa na lijevu stranu. Ovo su dakle forme ili tjelesne kretnje u namazu.
Posmatrajmo stajanje. Ono mora biti skrušeno, mora ukazivati da stojimo pred nekim veoma moćnim i jakim ali ujedno milosnim i blagim. Stajanje pred onim koji se nalazi na višem položaju je oduvijek bio izraz poštovanja. Kada djeca dočekuju svoga babu na nogama ili kada supruga dočekuje svoga muža ili učenici svoga učitelja, sve je to znak poštovanja. Stajanje je upravo prvi znak kojim iskazujemo poštovanje i zahvalnost Uzvišenom Allahu.
Još veći izraz poštovanja je naklanjanje. I dan danas je prisutno u nekim dijelovima svijeta da se podanici naklanjaju svome kralju ili kraljici. Postoje dvije vrste naklanjanja. Prvo je blago naklanjanje uz pregibanje samo gornjeg dijela tijela, a drugo je duboko naklanjanje gdje se čovjek pregiba preko polovine svog tijela. Upravo ovaj način činjenja rukua je propisan u namazu gdje se tijelo pregne preko polovine tijela čineći ugao od 90 stepeni, rukama se obuhvate koljena, leđa se isprave, a oči nam gledaju u nožne prste. Ovo je najpotpuniji način činjenja rukua. Teško li se onima koji mogu ovako ruku da učine ali ga ne čine. Teško li se onima koji kada učine ruku ne ostanu na rukuu, ne smire se, nego odmah se vraćaju nazad kao što je slučaj kod onih koji isuviše brzo klanjaju. Samim načinom činjenja rukua pokazujemo koliko poštujemo Allaha. Zamislimo sebi da nas Allah gleda, (a On nas zasigurno vidi), zar ne bi trebali pokazati kompletnim svojim namazom skrušenost i bogobojaznost!?
Sljedeća forma koja je bila i ostala najdublji izraz poštovanja, pokornosti i pocasti jeste spuštanje svoga lica na zemlju, tj. činjenje sedžde: „Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu Svoju ponizno obavljaju.” (Mu’minun, 1-2)
Kada se sedžda čini onda moramo paziti na tadili erkan, njeno upotpunjavanje kao i na činjenicu da prilikom sedžde ne smijemo spuštati naše laktove na zemlju, jer kako Poslanik a.s. kaže tako pas čini kada leži. Naše laktove moramo odignuti od zemlje, čelo, nos i nožni prsti moraju tlo dodirivati i tek kada se smirimo onda tri puta izgovoriti: Subhane rabbijel eala. Zatim se ispravljamo u sjedeći položaj izgovarajući tekbir, gdje malo predahnemo, a lijepo je izgovoriti i sljedeću dovu: Rabbigfirli verhamni ve afini ili samo Rabbigfirli, te se ponovo spuštamo na sedždu.
Sedždom se mi približavamo Allahu. Sedžda je bila uzrok da je šejtan postao proklet i time zaslužio vječnu džehennemsku patnju. Zato i oni koji neće sedždu Allahu da čine pitam se šta očekuju???
Sedžda je jedinstven položaj u namazu. Fizička komponenta namaza nije samo gimnastika za tijelo, nego ima i niz medicinskih i zdravstvenih prednosti za tijelo čovjeka. Ovdje treba spomenuti i hadis Allahovog Poslanika s.a.v.s. u kojem kaže da je namaz lijek za mnoge bolesti. Vjernik koji redovno obavlja namaz, pogotovo u džamiji, zaštićen je od mnogih bolesti, a da to možda i ne zna.
Sedžda je vrhunac namaza i u hadisima se spominje da je čovjek u tom položaju najbliži Allahu. Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Rob je najbliži svome Gospodaru kad je na sedždi, zato dovite kad ste na sedždi” (Buhari) Aiša r.a. prenosi da je Poslanik s.a.v.s. običavao dugo biti na sedždi, čak toliko da je znao učiti po pedeset ajeta iz Kur’ana u tom položaju prije nego digne glavu. (Buhari)
Sedzda je od velike važnosti za psihu čovjeka jer ga smiruje i daje mu snagu u životu koji je ispunjen brigama. Kada čovjek čini sedždu, njegovo cijelo tijelo je aktivno i u pokretu. Na taj način većina mišića (ako ne i svi) su u aktivnom kretanju, što predstavlja i izvanrednu tjelesnu vježbu. Ruke su u specifičnom položaju i podlaktica i mišići ruku predstavljaju glavni oslonac dok je čovjek na sedždi. To je vježba za mišiće gornjih udova.
Položaj sedžde je jedini položaj u kojem je mozak (tj. glava) čovjeka u nižem položaju od njegovog srca i tad krv snažno teče prema mozgu, dok se u svim ostalim položajima (čak i u ležećem položaju) mozak nalazi iznad srca i srce tada radi suprotno gravitaciji kako bi krv dostavilo do mozga.
U položaju sedžde mozak dobija više hrane zbog pojačane cirkulacije krvi, a to ima pozitivan utjecaj na pamćenje, vid, sluh, koncentraciju, psihičke i ostale kognitivne (misaone) sposobnosti. Ljudi koji redovno obavljaju namaz imaju jaču volju i lakše i brže se snalaze kad dospiju u životne teškoće. Rjeđe imaju glavobolje, probleme psihološke prirode i ostale smetnje kognitivnih funkcija.
Sedžda predstavlja i svojevrsnu vježbu za mišiće vrata. Kad je čelo na tlu, mišići vrata su oslonac za teret i pri tome jačaju. Jači vratni mišići znače bolju zaštitu za vratne pršljenove. Osoba koja redovno obavlja pet dnevnih namaza obavi dnevno samo od farzova 34 sedžde. Time se vratni mišići jačaju do te mjere da takve osobe vrlo rijetko obolijevaju od ukočenosti vrata ili ledja.
Nakon obavljene sedžde sljedeći položaj u koji dolazi tijelo klanjača je ili sjedenje ili ustajanje u uspravni položaj. Tad čovjek sjedi mirno, a njegove ruke su ispružene na koljenima. To je položaj sličan opuštajućem položaju yoge i pozitivno djeluje na zdravlje i psihu.
Veoma je bitno znati šta učimo na namazu, jer tako se možemo dublje uživjeti u namaz. Bilo bi dobro kada bi makar određene dijelove naučili napamet, kao što je prijevod Subhaneke, Euze, Bismille, Fatihe i onoga što učimo na rukuu i sedždi.
Prva stvar koju činimo prilikom namaza jeste donešenje tekbira gdje dižući ruke izgovaramo tekbir (Allahu ekber) Allah je najveći. Zatim vežemo ruke i učimo Subhaneke koji u prijevodu glasi: Slava Tebi moj Bože i hvala Ti, uzvišeno je ime Tvoje i nema drugog boga osim Tebe. Zatim proučimo Euzu i Bismillu: Utječem se Allahu da me sačuva od prokletog šejtana. U ime Allaha Milostivog Samilosnog. A nakon toga Fatihu koja u prijevodu glasi:
1.Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo,2. Milostivog, Samilosnog,3. Vladara Dana sudnjeg,4. Tebi se klanjamo i od Tebe pomoc tražimo!5. Uputi nas na pravi put,6. na put onih kojima si milost Svoju darovao,7. a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!
Nakon Fatihe proučimo jednu suru te poslije činimo ruku gdje tri puta izgovaramo: Subhane rabbijel-azim – Slava Gospodaru velikom. Nakon što smo to izgovorili uspravljamo se i izgovaramo: Semiallahulimen hamideh – Čuje Allah onoga ko Ga hvali, a zatim: Rabbena lekel hamd – Gospodaru naš Tebi hvala. Izgovarajući Allah je najveći spuštamo se na sedždu i izgovaramo tri puta: Subhane rabbijel eala – Slava Gospodaru Uzvišenom. Ovo se ponavlja kroz cijeli namaz gdje na kraju dolazi ettehijatu, salavati i dove te se preda selam koji u prijevodu glasi: Neka je na vas Allahov mir i rahmet na desnu i i neka je na vas Allahov mir i rahmet na lijevu stranu. Dok potiremo lice rukama izgovaramo: Bože naš Ti si mir i od Tebe dolazi mir, Slavljen Si o vlasniče uzvišenosti. Ovim završavamo naš namaz poslije kojeg činimo zikr kojeg je isto tako dobro napamet memorisati kako bi se uživjeli u ono što učimo.
Molim Allaha da nas i naše porodice učini od onih koji redovno namaz obavljaju. Molim Allaha da nam omili pokornost, činjenje dobrih djela i da u namazima nalazimo smirenost i radost naših očiju. Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
10 Dzumade–l-Ula – 1437.H./19 Februar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

SKRUŠENOST (EL-HUŠU’U) U NAMAZU I PORUKE MIRADZA

Hvala Allahu dž.š. Stvoritelju svjetova na neizmjernim blagodatima i neka je salavat i selam na posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda a.s. na njegovu časnu porodicu, čestite ashabe, nase sehide i sve sljedbenike pravoga puta.

Postovane dzematlije, draga omladino;

I danas – trecu hutbu uzastopno govorimo o namazu, tacnije o Skrušenosti (El-hušu’u) u namazu. I ova treca hutba na istu temu pokazuje znacaj temelja nase vjere, tj. Namaza. Ova tema je braćo iznimno važna, jer je skrušenost u namazu preduslov za ispravnost našeg namaza, a namaz je jedan od stubova naše vjere. Skrušenost označava smirenost, spokojnost, poniznost i skromnost i ona je rezultat strahopoštovanja roba od Allaha dz.s. uz osjećaj da Allah dž.š. čovjeka stalno vidi i zna šta je u njegovoj duši i srcu.
Pored toga što smo dužni redovno klanjati propisane namaze isto tako je važno da namaze obavljamo skrušeno i ponizno, svjesni Allahove dž.š. Svemoći i naše nemoći. U protivnom naš namaz se svodi samo na formu od koje klanjač nema ništa drugo do fizičku aktivnost.

Kaže Allah dz.s. u prva dva ajeta Sure El-Mu’minun: Spašeni su mu’mini,(1) oni koji su u namazu skrušeni!“(2) Dakle, Allah dz.s. u citiranim ajetima obećava spas mu’minima koji su skrušeni u namazu, a to je uistinu velika blagodat, pa budimo od onih koji su skrušeni u svojim namazima!

Allah dz.s. u 45. ajetu Sure El-Bekare naređuje strpljivost i namaz, pa kaže: I pomozite sebi strpljenjem i namazom – to je zaista teško, osim skrušenim!
Istinska skrušenost se ogleda u klanjačevoj potpunoj predaji Allahu dž.š. uz svjesnost da Njemu, azze ve dželle, sve pripada i sve Mu se pokorava, kao što stoji u drugom dijelu 90. ajeta Sure El-Enbija’:…Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu i bili su Nam ponizni. Allah dž.s. iskazuje Svoju srdžbu nad onima koji su nemari u svojim namazima, pa u 4. i 5. ajetu Sure El-Ma’un, kaže: A teško klanjačima,(4) koji su nemarni u namazu!(5) Subhanellah, mi obavljamo namaz a Allah nam kaze tesko nama – klanjacima, ali ne svima – nego samo onim nemarnim, pa ne dozvolimo braco da budemo klanjaci a nemarni jer opet tesko se nama.

Braćo, na Sudnjem danu ćemo prvo biti pitani za namaz, pa se dobro pripremimo za taj trenutak, o čemu govori Poslanik a.s. u hadisu koji bilježi imam Tirmizija: Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik a.s. rekao: „Prvo za šta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se i uspio, a ako mu namaz bude neispravan, propašće i izgubiti. Ako mu bude nedostajalo nešto od farzova, reći će Allah, azze ve dželle: „Vidite ima li Moj rob nafila?“ Pa će mu biti upotpunjeno ono što mu nedostaje od farzova i ostala djela će mu biti takva!“ (Tirmizija)
Onome ko ispravno obavi pet propisanih namaza Allah dz.s. obećava oprost grijaha, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Ebu Davud: Prenosi Ubadete ibn Es-Samit r.a. da je Poslanik a.s. rekao: „Pet namaza koje je Uzvišeni Allah propisao, ko bude uljepšao abdestom i klanjao ih na vrijeme i upotpunio njihove rukue i bude skrušen, Allah mu obećava da će mu oprostiti grijehe, a ko to ne uradi Allah mu ne obećava ništa – ako hoće oprostiće mu, a ako neće kazniće ga.“ (Ebu Davud)

Namazi braćo brišu naše prošle grijehe, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Muslim u Sahihu:
Prenosi Osman ibn Affan r.a. da je Poslanik a.s. rekao: „Nema muslimana kojem dođe propisani namaz, pa on uljepša abdest i bude skrušen, a da mu on ne izbriše prošle grijehe, osim ako je učinio veliki grijeh i tako cijeli život!“ (Muslim)

Kada je neko od naših dobrih predaka vidio klanjača koji se u namazu igra prstima, rekao je: „Da mu se u namazu smirilo srce, smirile bi mu se i ruke!“ Hasan ibn Alija r.a. unuk Muhammeda a.s. govoreći o ashabima kaže: „Srca su im bila skrušena, pa su im i pogledi bili oboreni!“

Muhammed a.s. utječe se Allahu dž.s. od četvoro: Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik a.s. učio: „Gospodaru, utičemo ti se od znanja koje ne koristi, srca koje nije skrušeno, nefsa koji je nezasit (dakle koliko kog da mi das nije mi dovoljno) i dove koja se ne prima!“ (Ebu Davud)
Muhammed a.s. nas je upoznao da je čovjek najbliži svome Gospodaru kada je na sedždi. Jedan od preduslova za obavljanje namaza je čistoća, o čijoj koristi za čovjeka nije potrebno posebno govoriti. Nadalje, namaz nas uči redu, discipline, tačnosti i upornosti. Razmislimo li bolje o ovome, lahko ćemo zaključiti da naši namazi i sedžde ne trebaju Allahu nego nama.
Braćo, zato se dobro čuvajmo nemara u namazu i ne dozvolimo da naše misli u namazu budu zaokupljene dunjalukom i svakodnevnim obavezama; ne dozvolimo da u namazu planiramo naše redovne obaveze, ne pripremajmo se za sastanke dok klanjamo, ne svodimo finansijske račune u namazu, ne razmišljajmo o sijelima, rekreaciji, jelu, piću i drugom dok klanjamo, jer na taj način dovodimo u pitanje ispravnost našeg namaza!

Zato braćo uljepšajmo naše namaze skrušenoću i poniznošću, te se trudimo da iz svakog namaza izađemo jačega imana, budimo od onih koji su skrušeni u namazu i koje namaz snaži i odgaja i natječimo se u dobru, kako bi postigli dobro ovog i budućeg svijeta!

Nedavno sam razgovarao i ubjedjivao covjeka pola sahata da nam i sam Sejtan nekada pomaze u namazu, cak on, taj koji na svaki nacin pokusava da nas odvrati od namaza nekada nam i pomaze, a pomaze onim ustrajnim, znate da je upornost i ustrajnost vrlina svakog covjeka, a i u vjeri je stovana. Pa sam tom covjeku ispricao slijedecu hikaju:
Na kraju sela, ispod velikog brda, bila je jedna stara kuća. Tu je živio stari Salih i njegova žena. On je bio veoma dobar i prijatan čovjek, pravi i istinski vjernik. Ljudi su ga voljeli i cijenili. Jednog zimskog jutra probudio se ranije nego obično i nanijetio da malo ranije pođe u džamiju na rani sabah. Uzeo je abdest kao i svako jutro i krenuo uskim seoskim putem prema džamiji. Vani je još bilo mračno i hladno. Hodajući tako spotaknu se od jedan kamen i pade na zemlju. Nakon što se ustao, shvati da je isprljao odjeću, pa se vrati kući, presvuče se i ponovo uze abdest, i krenu opet prema džamiji. Još je bilo dugo do sabaha pa odluči da malo sporije hoda, i nakon pola puta, ponovo se spotakne i padne u jednu lokvu. Onako sav od blata, ponovo se vrati kući, abdesti se, obuče novu odjeću i kad je izašao iz kuće, na njegovo iznenađenje ispred je stajao čovjek koji je u ruci držao fenjer i reče: ”…Hajde požuri!!! Zakasnit ćemo na sabah…”
Salih ga dobro pogleda i shvati da ga ne poznaje ali ipak pomisli da bi mu dobro došla pomoć, pa krenu sa njim. Hodajući tako do džamije njih dvojica su se fino ispričali i kad su stigli pred džamiju, čovjek stade ispred, a Salih onako zbunjeno pogleda ga i reče: ”…Zašto si stao? Zar si došao do džamije a nećeš da uđeš?…” A ovaj mu reče: ”…Ne!!! Neću ja tamo!!! Ja sam Iblis, vođa među šejtanima…”’ Salih ga pogleda i sa nevjericom reče:”…Pa ako si zaista taj za koga se predstavljaš, zašto si mi pomogao?…”
A ovaj odgovori:”Kad si prvi put pao na putu i vratio se kući, pa ponovo pošao u džamiju, Allah ti je oprostio sve grijehe. Zatim kad si drugi put pao i ponovo uzeo abdest i pošao u džamiju, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici i tvojim komšijama. I tako mi Allaha ja sam se pobojao da ćeš treći put pasti i da ce Allah oprostiti grijehe cijelom čovječanstvu, pa sam ti zato pomogao.“

U prosloj hutbi govoreci o Namazu takodjer smo spomenuli Isra i Miradz – putovanje Bozijeg Poslanika ka nebeskim prostranstvima gdje je direktno razgovarao sa Allahom i gdje nam je naredjen Namaz. Naravno, Poslanik je susreo mnoge ako ne i sve prijasne Poslanike i izmedju ostalog Allah mu je ukazao tu cast da vidi, razgleda, uvidi, uvjeri se, i naravno nama prenese od onoga sto je dozivio kada je u pitanju vidjenje Dzenneta i Dzehennam i nebeskim prostranstvima.

Po pitanju šta je Muhammed s.a.v.s vidio na Mi’radžu, islamski učenjaci bilježe sljedeće: Prenosi Taberani da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Prošao sam pored skupine ljudi koja je sijala i u istom danu žela. Kako bi poželi, plodovi bi se vraćali u stanje u kakvom su i bili. Rekao sam Džibrilu a.s.: Šta je ovo? Odgovorio je: To su sehidi – borci na Allahovu putu. Njima se dobro djelo umnožava i do sedam stotina puta. Što su god učinili od dobra On će im to nadoknaditi i On daje najbolju opskrbu.”

Prenosi Abdur-Rahman bin Džubejr, od Enesa r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Kada sam bio na Mi’radžu, prošao sam pored skupine koja je imala nokte od bakra, kojim su parali svoja lica i grudi. Upitao sam: Ko su ovi o Džibrile? Rekao je: To su oni koji jedu ljudsko meso i kaljaju njihovu čast.”

“Zatim sam prošao pored skupine koja je imala zakrpe ispred i iza sebe, i rikali su kao što riče stoka, jedući žabokrečinu, zekkum i usijano kamenje. Upitao sam: Ko su ovi? Odgovorio je: To su oni koji ne čiste svoj imetak izdvajajući zekat, a tvoj Gospodar njima ne čini nasilje i tvoj Gospodar nije nasilan prema svojim robovima.”

“I prošao sam pored skupine koja je imala pred sobom svježe meso u jednoj posudi, dok je u drugoj bilo pokvareno meso, a oni su jeli pokavreno ostavljajući svježe. Upitao sam: Ko su ovi o Džibrilu? Reče: Ovo je čovjek od tvoga ummeta koji ima svoju halal dobru ženu, pa ode kod razvratne žene i kod nje bude sve do zore, i žena koja ima halal dobrog čovjeka, pa ode kod razvratnog čovjeka i bude kod njega sve dok ne svane.”

“I prošao sam pored čovjeka koji je sakupio veliko breme drva, koje ne može ponijeti, a on na to još dodaje. Upitao sam: Ko je ovo o Džibrilu? Odgovori: Ovo je pojedinac iz tvoga ummeta, koji na svojim plećima ima obaveze spram ljudi, koje ne može ispuniti, a on želi na to još dodati obaveza.”

“I prošao sam pored skupine čiji jezici i usne su čupani sa kliještima od gvožđa, a kada god bi bile iščupane, vraćale bi se u oblik u kojem su i bile. Upitao sam: Šta je ovo o Džibrilu? Odgovori: To su oni koji prizivaju fitneluk, razvrat, smutnju siju po zemlji.”

“I prošao sam pored male pećine iz koje je izlazio veliki bik, koji je pokušavao da se vrati odakle je došao, a to nije mogao. Upitao sam: Šta je ovo o Džibrilu? Rekao je: Ovo je čovjek koji izgovori krupnu riječ za koju se pokaje, ali je nikako ne može vratiti.”

“I prošao sam pored skupine čije glave su razbijane kamenjem, pa kada bi njihove glave bile potpuno smrskane, one bi se vraćale potpuno u isti oblik u kojem su i bile. Upitao sam: Ko su ovi o Džibrilu? Rekao je: To su oni čije glave oklijevaju u obavljanju propisanih namaza.”

“I prošao sam pored doline iz koje je dopirao lijep i svjež vjetar i misk, i čuo sam glas. Upitao sam: Šta je ovo o Džibrilu? Reče: Ovo je glas dženneta, koji govori: Moj Gospodaru, daj mi ono što si mi obećao, jer kod mene ima mnogo: soba, svile, savršenih ljepota, bisera, merdžana, srebra, zlata, pehara, dubokih zdjela, ibrika, postelja, meda, vode, mlijeka, slatkih pića, pa mi daj ono što si Obećao! Odgovara (On): Tebi će pripasti svaki musliman i muslimanka, mu’min i mu’minka, onaj ko uzvjeruje u Mene i Moje poslanike, ko bude činio dobro i ne bude Mi činio širk i ne bude mi smatrao druge ravnim.”

“Zatim sam prošao pored doline iz koje sam čuo ružan glas i zaudarao je smrad. Upitao sam: Šta je ovo o Džibrilu? Reče. Ovo je glas džehennema, koji govori: Gospodaru, daj mi ono što si mi obećao, jer kod mene ima mnogo: lanaca, okova, rasplamsane vatre, žestoke vatre, žabokrečine, sukrvice i kazne. Produbilo se moje dno i pojačala se moja vrelina, pa mi daj one koje si mi obećao! Reče (On): Za tebe je svaki mušrik i mušrikinja, kafir i kafirka, i svaki nasilnik koji ne vjeruje u Dan polaganja računa.”

Allah dž.š. je na Mi’radžu propisao namaz; prvo pedeset, a potom pet namaza (svaki od njih u vrijednosti deset namaza). Allahova dž.š. volja je da namaz kao farz i jedan od stubova Islama, bez kojeg nema muslimana (mu’mina), bude objavljen baš na nebu, prilikom Mi’radža (u toj odabranoj noći), što namazu daje još veću dimenziju i važnost. Muhammed s.a.v.s. o namazu kaže slijedeće: “Mi’radž vjernika je u namazu!” Namaz je pitanje koje odvaja vjerovanje od nevjrovanja i islam od kufra.

Molim Allaha dž.š. da nas učini od onih koji redovno namaz obavljaju i sedždu čine te da nas Svojom Milošću uvede u Džennet. Gospodaru, uputi nas na pravi put, učvrsti naše vjerovanje i budi nam Milostiv na Obećanom danu! Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
17 Dzumade–l-Ula – 1437.H./26 Februar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

I MUSLIMAN JE COVJEK – PONIZNOST A NE PONIZENJE

Postovane dzematlije, draga omladino;

Za nas, ummet Muhammeda a.s. Allah dž.s. u Svojoj posljednjoj Objavi, Kur’anu koji je „Uputa svjetovima“, kaže da smo najbolji ummet, zbog toga što naređujemo dobro i zabranjujemo zlo i što čvrsto vjerujemo u Allaha dž.s. pa u ajetima od 109. – 111. Sure Ali Imran, kaže: Allahovo je sve što je na nebesima i Zemlji i Allahu se sve vraća!(109) Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: naređujete činjenje dobra, a zabranjujete činjenje loših djela i u Allaha vjerujete. A kada bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali većinom su nevjernici.(110) Oni vam ne mogu nauditi, mogu vas samo vrijeđati; ako vas napadnu, daće se u bijeg i poslije im pomoći neće biti! (111)

Mi smo najbolji ljudi i ummet, to mi Allah kaze, a cinimo sve da sami sebe ili drugoga nacinimo najgorim medjusobno. I to je ono sto me ljuti, jer nisam glup, sto mi je dalo povoda da napisem danasnje retke ove hutbe.

Da bi se dobro naređivalo i zlo sprječavalo, to podrazumijeva da vjernici imaju obavezu da se izbore kroz skole i znanje za pozicije, sa kojih će moći djelovati u tom pravcu.

Muhammed a.s. nagovještava kaznu onima koji se ne budu držali principa naređivanja dobra i spriječavanja zla, pa u hadisu koji bilježi imam Tirmizija, stoji: Prenosi Huzejfe bin El-Jeman r.a. da je Poslanik a.s. rekao: „Tako mi Onoga u čijoj Ruci je moj život ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo ili će vam Allah poslati kaznu od Sebe, pa ćete vi Njemu upućivati dove, koje vam neće biti primljene!“ (Tirmizija)

Mu’mini su zaštitnici jedni drugih, što potvrđuje 71. ajet Sure Et-Tevbe: A vjernici i vjernice su zaštitnici jedni drugima: naređuju da se čine dobra djela, a sprječavaju činjenje nevaljalih djela, namaz obavljaju, zekat daju i Allahu dž.š i Njegovu Poslaniku a.s. se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno smilovati. Allah je uistinu Silan i Mudar!

Braco, jesmo li mi jedni drugima zaštitnici u smislu citiranog ajeta ili smo možda teret ili ne dao Allah opasnost? Da li smo pokorni Allahu dz.s. i Njegovu Poslaniku a.s. i jesmo li spremni da prihvatimo činjenicu, da mi nismo ti koji imamo pravo druge ponižavati, a očekivati da nas drugi poštuju ili ne dao Allah nazivati kjafirima, mušricima ili munaficima, ili nedaj Boze prijetiti da cemo zaklati i klati naseg vrhovnog duhovnog poglavara na sred carsije, kao sto su nekoc u svetom mjestu Mihrabu ubili pravovjernog Omera r.a. Jesmo li svjesni da isključivost u svemu, pa i u vjeri može dovesti do nesagledivih posljedica? Znamo li da trebamo poštovati svoje pretpostavljene i institucije, sve dok ne budu otvoreno počeli radili protiv interesa islama i muslimana? I znamo li da je rušenje jedinstva muslimana težak grijeh?

Pouzdana je predaja koja nam kazuje da je Poslanik u Medini kad su nekog umrlog jevreja nosili ukopati, ustao iz poštovanja. Ashabi mu rekoše: „Poslaniče, umrli čovjek je jevrej“. Poslanik uzvrati: „A zar i on nije čovjek kojeg je Bog stvorio“.
Rijetko prođe sedmica a da ne slušamo vijesti o eksploziji bombe u šiitskoj ili sunitskoj četvrti, ovog ili onog muslimanskog grada. Rijetko prođe dan a da do nas ne dolaze vijesti o ubijenim palestincima, rohinjama, o ataku na muslimane diljem svijeta. Vrlo često do nas dopiru vijesti o eksplozijama u džamijama. Dakako, te eksplozije se događaju u vrijeme masovnih okupljanja kao što je džuma kako bi broj ubijenih bio što veći. Broj ubijenih, ranjenih, poniženih muslimana niko i ne broji, niti im iko poklanja pažnju.
Teroristički napad, u Parizu. Broj ubijenih i ranjenih je velik a posljedice tog bezumnog čina nesagledive. Diljem Evrope, pa i svijeta, ta vijest je izazvala ogorčenje, ljutnju, strah, s pravom. I treba da izazove svaku vrstu reakcije koja će ići u pravcu da se to zlo i ludilo zaustavi. Iz počasti prema žrtvama znamenitosti širom svijeta su se bojile u boje francuske zastave i ustanovljavaju se dani žalosti. To je izvanredna, odlična reakcija. I treba susosjećati sa žrtvama i pružiti im svaku vrstu pomoći i utjehe.
Kad sve ovo vidimo, pitam se, a vjerujem i vi se pitate, ima li iko da ustane, da kaže, da uzvikne: I MUSLIMANI SU LJUDI! Onaj teroristicki napad od neki dan u dragoj nam Turskoj. Isto je teoristicki cin koji je bio samo onako prolazna vijest a ne ´Breaking News´ – ne udarna vijest i to danima i sedmicama. Ima li neko da uzvikne da je i ubijeni palestinac, iz kuće istjerani, u školu spriječeni da ide, čovjek. Ima li iko da uzvikne da je sirijac, iračanin, rohinja musliman iz Mijanmara, kurd, turčin, bošnjak, filipinski musliman, također čovjek kojeg je Bog stvorio. To neće uzviknuti niko, dok ne uzviknemo mi. A da bi naš glas, naš krik, da jesmo jednako vrijedni, drugi čuli, nužno je mijenjati mnogo šta pri nama.
Nužno je prekinuti sve međusobne sukobe, odagnati sve mržnje i prevazići sve antagonizme. Mi učimo u vjeri našoj, da su vjernici braća, da je ubistvo smrtni grijeh, da je ubiti jednog čovjeka jednako ubistvu, ljudi svih. Učimo da musliman, muslimana ne mrzi, da mu leđa ne okreće. Ko će poštovati zajednicu ljudi na zemlji koja je u stalnom međusobnom sukobu? Ko će poštovati zajednicu ljudi na zemlji koja neprekidno inicira i producira mržnju među svojim članovima i pripadnicima i okreće jedne protiv drugih? Ko ce postovati zajednicu stvarajuci paradzemate i u domovini i ovdje, sireci smutnju bespotrebno, razdvajanje i sukobe. Ko će poštovati zajednicu ljudi na zemlji koja ne živi ono što govori i koja je daleko, vrlo daleko od propisa savršene vjere koja je konačna riječ Božija?
Da bi naš krik čuli i da bismo pažnju koju čovjek zaslužuje uživali, moramo mijenjati sebe. Neće ni jedna znamenitost u svijetu biti obojena bojama palestinske, sirijske, libanske, iračke zastave sve dok se mi sami među sobom ubijamo i u mržnji živimo. Zar i onaj ubijeni palestinac, sirijac, iračanin, rohinja i bošnjak, nije čovjek kojeg je Bog stvorio? Jest, ali mora se izboriti svojim načinom života da ga drugi kao čovjeka uvažavaju.
Na tom putu nužno je da se obrazujemo. Nema čovjeku većeg zla i neprijatelja težeg, od neznanja. Nepismenost nas unizi i uništi. Ne smijemo pristajati na to jer mi smo ummet koji Ikre baštini. Ne smijemo pristajati na to jer mi smo ummet koji je od zarobljenika bedranskih učio. Ne smijemo pristajati na to jer mi imamo Poslanika koji nas je podučio da je obrazovanje farz. Zar da na to pristanemo mi koji smo kroz stoljeća podučavali druge i u Bagdadu, i u Kufi, i u Basri, i u Semerkandu, i u Kairu, i u Kordobi, i u Damasku, i u Granadi i u … Zar da na to pristanemo mi koji smo Evropi i svijetu prenijeli svjetske klasike grčke filozofije, mi koji smo utemeljili algebru, u matematiku unijeli nulu…. Zar da na to pristanemo i sinonim za neobrazovanje budemo, mi koji imamo i Gazalija i Farabija i Ibn Rušda i Ibn Sinaa i Ibn Halduna i Havarizmija i Idrisija i …. I taj ubijeni palestinac, i taj ubijeni sirijac i iračanin je čovjek kojeg je Bog stvorio. Uzviknimo to. A da bi nas čuli, znajmo da moramo imati škole koje se zbog kvaliteta traže i univerzitete koji u kvaliteti ne zaostaju. Niko nas neće čuti sve dok mi pričamo o glupostima, raspravljamo o minornim i za nas nepoznatim stvarima. Sve dok vodimo polemike, koji je status bradi u šeriatu, mi koji nemamo pojma ni sta je rijec Serijat. Sve dok vodimo borbu da jedni drugima dokažemo da jesmo, a da oni drugi nisu u pravu, kad je u pitanju podizanje prsta na šehadetu.
Da bi nas kao čovjeka uvažili i s našom nesrećom suosjećali, kao što mi suosjećamo s njihovom, moramo hitno, početi se natjecati u dobru. Ne smije među nama biti mjesta za nezdravo rivalstvo, za zavidnost, za zluradost. Nema mjesta, ako smo muslimani, da se ponašamo kao da to nismo i da takvim ponašanjem slabimo naše safove i otvaramo prostor za smutnju i nered u našim redovima. Natječimo se ko će više uraditi za opće dobro, a ne bojati se poreza za Boziju kucu – dzamiju. Natječimo se ko će bolje znati matematiku, hemiju, fiziku… Natječimo se ko će bolje urediti avliju i njivu. Natječimo se ko će bolje i ljepše odgojiti djecu. Natječimo se ko će više dobrih djela učiniti i podstičimo jedni druge na dobro. Natječimo se ko će prije priteći u pomoć unesrećenom, ugroženom bratu i sestri. Natječimo se ko će više pružiti siromahu i nevoljniku, ko će bolje jetima zaštiti i imovinu mu. Natječimo se ko će više i bolje donijeti našem selu, našoj mahali, našem gradu, državi. Mi smo muslimani, i mi smo čovjek kojeg je Bog stvorio!
Evo, to uzvikujemo, ali nas niko ozbiljno ne shvaća jer vidi da se mi u dobru ne natječemo. Mi se natječemo u beskorisnim raspravama, u iscrpljujućim ubjeđivanjima ko ispravno a ko ne ispravno klanja. Mi vrijeme gubimo u glupim raspravama, ko posti po pravoj a ko po krivoj zori. Mi se natječemo u međusobnom podmetanju, u ogovaranju i činimo sve da nas, kad kažemo, čovjek sam, niko ne čuje i niko ozbiljno ne shvaća. Svaki dan u islamskom svijetu bude ubijeno desetine, pa i stotine ljudi. Niko ne spušta zastave. Niko ne boji znamenite zgrade u zastavine boje. Niko ne primjećuje naše žrtve. Pitamo li se zašto?
Ja bih rekao, zato što i jedni i drugi bivaju žrtve u ime iste vjere, u ime istog Boga, u ime mržnje one druge strane. Kraj svih topova i iza svih kundaka puščanih, prolama se tekbir.
Onaj koji puca uzvikuje tekbir i ubija onoga koji tekbir uzvikuje također. Kakav si to čovjek, kad ubijaš brata, a znaš, u Kur’anu ti piše, da ne smiješ ubiti onoga koji nije ubio nikoga i koji nered na zemlji ne čini.
Ko da nam ustane, i ko da kaže, pa to su ljudi koje je Bog stvorio, kad mi sebe tako ne doživljavamo. Mi i ne znamo, ili znamo ali nam je sve jedno, da je na svakog ko ruši djelo Božije, a to djelo čovjek se zove, prokletstvo. To nam je rekao naš voljeni Poslanik, isti onaj koji ustaje čovjeku da mu iskaže poštovanje, sve jedno što je taj čovjek jevrej. A neki danas kazu ako djeca ustanu pred starijim ili profesorom – uciteljem – mualimom, ne to ne treba, to nije od Islama, a on ih poduca prvoj objavi IKRE.
Taj isti Poslanik, želeći da budemo dostojni hilafetske titule na zemlji, nas je podučavao da ne može koračati naprijed, niti poštovan biti onaj koji je u grijehu ogrezao. Grijeh je krasti. Tvoj ummet, Pejgambere, danas je sinonim za korupciju, za mito i nepotizam. Tvoj ummet se divi redu i poretku, poštivanju procedura i uvažavanju zakona u zemljama kršćanskim. Tvoj ummet Poslaniče danas, masovno bježi iz onih zemalja u kojima su mezarovi tvojih ashaba, u zemlje kršćanske jer im je dosta tiranije, neslobode govora i misli, korupcije, mita i nepotizma. Oni bježe jer žele biti čovjek. Ne bježe zato što nisu imali šta jesti. Da nemaju šta jesti i da bježe samo zato što su gladni, otišli bi bliže u neku muslimansku zemlju. Ne, oni žele slobodu. Žele društvo u kojem je zakon jednak za sve. Žele zemlju u kojoj se zna procedura a u kojoj nije važno koga ti znaš. Oni žele biti čovjek. Oni znaju zašto, kad budu ubijeni, oni ili njihova braća, niko ne ustane i ne kaže, pa to je čovjek kojega je Bog stvorio. Moraju pobjeći daleko od svoje kuće da bi to rekli i da bi ih neko čuo.
Molimo te Bože, da njihov krik iz izbjegličke kolone odjekne ulicama Damaska, Kaira, Rijada, Islamabada, Kabula… Molimo te Bože, da njihov glas iz izbjegličke kolone, koji kazuje, čovjek sam, odjekne ulicama Pariza, Berlina, Londona, Varšave, Bratislave, Praga, Budimpešte, Zagreba, Brisela… Molimo te Bože, pomozi nam da razumijemo i shvatimo da su muslimani braća i da se svi mi uprkos svim razlikama među nama klanjamo istom Bogu, i slijedimo istog Poslanika i čitamo istu Knjigu i da konačno spoznamo istinu, da ko ubije muslimana u Džehennem će i da ko ubije čovjeka, koji nije ubio nikoga i koji nered na zemlji ne čini, kao da je sve ljude poubijao. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
24 Dzumade–l-Ula – 1437.H./04 Mart 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

GRIJEH NAM ODUZIMA NEZAVISNOST

Postovane dzematlije, draga omladino;

Podsjećam sebe i vas na 55. ajet Sure En-Nur: „Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zasigurno vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će samo Meni robovati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici“.
Tema danasnje hutbe je „Grijeh nam oduzima Nezavisnost.“ Predpostavljate da sam se za ovu temu odlucio posto je u utorak bio 01. Mart – dan NEZAVISNOSTI nase nam drage i lijepe domovine – BiH. Ali u ovoj hutbi necu ici kroz historijske cinjenice – koje bi odvec svi vec trebali da znaju, nego cu pokusati kroz Kuranski Text i predaju da povezem nasu neovisnost, odnosno nezavisnost.
Allah dš.š. u suri Kehf kad govori o Musa, a.s. spominje s njim nekog mladića. „A kada Musa reče momku svome.“/Kehf,60./ Buharija bilježi od Ubejj ibn Ka’aba r.a. da je Poslanik rekao da je spomenuti mladić Jošua ibn Nun.
Ehlul Kitabije Jošuu smatraju vjerovjesnikom a ibn Kesir u „Kazivanjima o vjerovjesnicima“ zapisuje da je bio zapovjednik jednog od dvanaest plemena koje Musa a.s. vodi u obećanu zemlju. Kako Musa nije za života svog uveo Benu Israil u obećanu zemlju smatra se da je poslije njega vjerovjesnik bio Jošua.

Jedna predaja veli da je Jošui ibn Nunu Allah dž.š. objavio: „Usmrtit ću iz tvoga naroda četrdeset hiljada dobrih i šezdeset hiljada nevaljalih ljudi. Jošua a.s. upita: „Gospodaru moj, dobro nevaljalih, a šta je sa dobrim?“ Reče: „Oni se nisu srdili zbog Moje srdžbe! Jeli su i pili sa nevaljalim ljudima.“
Ova predaja je na tragu poslanikove poruke u kojoj naređuje da naređujemo dobro i od zla odvraćamo, (ono o cemu smo pricali i proslu hutbu), uz naravno konstataciju da to rade oni koji su za to zaduzeni, u ovom slucaju Ulema, po onome neka svako radi svoj posao a ne petlja u tudji, ako to ne budemo činili Allah će sve, i dobre i loše kazniti, pa će ljudi moliti Allaha za pomoć a On se neće odazivati.

Benu Israil je s Musaom na čelu krenuo u obećanu zemlju, u zemlju u kojoj će sami o sebi brinuti i sami o sebi odlučivati, bjezeci od Faraona, koji je za sebe smatrao da je Bog, pa znamo kako je okoncao i kako ga je Allah ucinio primjerom za sve one ohole i okrute, kako isti zavrse i kako okoncaju. Krenuli su s namjerom da imaju nezavisnu državu. Na tom putu su uživali Allahove blagodati i zaštitu ali su uprkos i hrani i vodi koju im Uzvišeni šalje i uprkos suhom putu preko mora i oblaku koji im hlad pravi, skrenuli, zabludjeli i sve vrijednosti u društvu srušili a okrenuli se ličnom interesu i uživanju. Otkazali su poslušnost Stvoritelju a poklonili se zlatnom teletu. To tele je simbol njihove stranputice i zablude. I umjesto da uz pomoć Stvoritelja odlučnom borbom izbore zemlju nezavisnu, obećanu, oni su krenuli stazom nesigurnom, u grijeh otišli i zbog toga četrdeset godina pustinjom lutali. To je bila njihova kazna. Zamislite 40 godina su pustinjom lutali.

Bilo je među njima i dobrih, koji su bili svjesni svojih obaveza i odgovornosti, ali bijahu tihi, ravnodušni spram onog što su nevaljalci činili. Šutili su i nisu se srdili što nevaljalci čine djela koja srdžbu Božju izazivaju. Sjedili su s njima, sa onima koji im budućnost, i njihove djece uništavaju.

Čovjek kad uđe u dvadesete godine sposoban je sam o sebi se brinuti i još je sposoban odgovornost za druge preuzeti i porodicu zasnovati. Danas obilježavamo dvadeset cetvrtu godišnjicu nezavisnosti naše zemlje. Dvadeset cetvrta joj je pa bi analogijom bilo logično zaključiti da je sposobna brinuti se o sebi i preuzeti brigu za druge, za njen narod. Naš je dvadesetcetverogodisnjak koji se BiH zove, međutim, nesposoban brinuti se za se, a narodi se u njoj ne osjećaju zbrinuto i sigurno.

I mi smo poput sinova Israilovih zlatnom teletu na sedždu panuli i sve blagodati koje nam je Uzvišeni podario i sve žrtve koje su pale zaboravili, a okrenuli se brizi o sebi i vlastitom zadovoljstvu. Ima dobrih, mnogo dobrih u nasoj lijepoj zemlji. Dobar je naš narod ali šutnjom na djela koja srdžbu Božju izazivaju u propast sa nevaljalcima korača.
U povodu godišnjice nezavisnosti jedine nam domovine preispitajmo svoj odnos prema istoj i našim činjenjem dobra ojačajmo nju i sebe u njoj. Da bi naša zemlja bila sposobna brinuti se o sebi i o nama, da bi bila nezavisna i samostalna učinimo je nezavisnom od korupcije i nase bolesti – nejedinstva. Kod nas bilo koji politicar da se pojavi na sceni, jel Bosnjo, jel uspio, jel pametan, jel obrazovan, mi ga ne zelimo gore, mi ga zelimo podase. Jošui Bog objavljuje da će i dobre usmrtiti. Zašto? Zato što šute i ne bore se protiv djela nevaljalih, ne upozoravaju one koji čine djela koja nas vode u zajedničku propast. Obavezni smo ustati, odlučno ustati protiv korupcije i nejedinstva u društvu. Školstvo, zdravstvo, javna uprava, sve, gotovo sve sfere društva vape za našim glasom i odlučnim korakom protiv korupcije koja nas umjesto da koračamo ka slobodi dalje gura u lutanje „pustinjom“ i životu u nesigurnom okruženju, posebno onaj dole narod.

Da bi naša zemlja bila sposobna brinuti se o sebi i o nama, ma gdje bili, da bi bila istinski nezavisna moramo je učiniti neovisnom od nepotizma. Pola miliona nezaposlenih u našoj zemlji ima. Prvi smo u regiji po tom zlu. Među petsto hiljada nezaposlenih nema onih čiji se očevi, braća i sestre sa svojih udobnih fotelja klanjaju zlatnom teletu a za narod koji im fotelje dade uopće ne brinu. Usmrtit će, kaže Bog Jošui i dobre. Zašto dobre? Zato što šute i sa nevaljalcima sjede i da mogu i oni bi može bit bili isti.

Da bi naša zemlja bila sposobna brinuti se o sebi i o nama, da bi bila nezavisna moramo je učiniti nezavisnom od nerada i lijenosti. Kad je Musa a.s. vodio Benu Israil u obećanu zemlju i kad im je rekao da će se morati boriti rekli su da borbu ne žele. Žele da sve dobiju džaba. Neka se Musa i Bog njegov bore, oni tada rekose svome Poslaniku, imali su snage i hrabrosti da se suprostave Bozijem Poslaniku, nije ni cudo onda sta su danas u stanju da kazu Reisu ili svome Imamu, al´ neda Allah. Ovakav stav ih je udaljio od nezavisnosti, gurnuo ih u dublju patnju i neizvjesnost. Ne možemo biti sigurni i samostalni, neovisni ne možemo biti ako su nam hambari prazni, ako su nam štale čiste. Jedna poslovica veli: „Gdje nema volova čista je štala, amo je prazan hambar.“ Jošui Bog veli da će i dobre usmrtiti sa lošim. Zašto? Zato što šute. Kriknimo protiv nerada, protiv gušenja rada i protiv neizradjenih parcela, te ciste Bozije zemlje. Neka se ta ogromna administracija za ljubav naše domovine i jačanja njene neovisnosti smanji, neka izađe na njive i u fabrike i dajuci vece podsticaje poljoprivrednicima neka proizvodi novu vrijednost.
Vrijednost koja će biti tvrdi temelj naše budućnosti i snaga naše nezavisnosti. To je istinski put u nezavisnost. Ovako ćemo vječito biti ovisni, a nikad nezavisni. Kako ćeš biti nezavisan i slobodan, kako ćeš o sebi odlučivati kad nemaš ni svoju fabriku, ni svoju pšenicu, ni svoju vodu, ništa svoje.
Jedna od najpoznatiji dova je: Allahu ucini me neovisnim o ljudima. Amin. Ta se dova moze i generalizovati pa zamoliti Gospodara ucini nas sviju i nasu domovinu neovisnom o drugima.

Dvadesetcetverogodisnjak bi se trebao o sebi brinuti. Slab je, nema snage jer su mu njive zapuštene, bašče zarasle, sela napuštena, a on naucio da citav dan samo kuka, pusi i pije i drogu trosi.

Da bi naša zemlja bila sposobna brinuti se o sebi i svom narodu mogla zaštitu pružiti, da bi bila nezavisna mora biti od našeg nejedinstva, nesloge i zavidnosti neovisna. Kada se toga oslobodimo imat ćemo slobodu. Kad se oslobodimo mržnje i budemo se radovali bratovom uspjehu imat ćemo slobodnu zemlju, slobodnu i nezavisnu koja će nam sigurnost pružati i utočište biti. Zlatnom teletu se okrećemo kad mržnjom se hranimo, nerad i ljenost podupiremo, protiv nepotizma i korupcije se ne borimo.

I dobri će stradati ako budu ravnodušni, ako budu šutili i svoj glas protiv svakoga zla koje razara našu sadašnjost i uništava našu budućnost ne budu dizali.
Nisu sinovi Israilovi nezavisnost dobili iz vana, već je izgradili iznutra. Prvo su na težak i gorak način sebe odgojili u okrutnoj pustinji. Leđa okrenuli zlatnom teletu i odlučno digli glas protiv svega što ono simbolizira.
Trebalo im je mnogo vremena, četrdeset godina jer su se učili na svojim propustima i greškama. Mi se možemo učiti na greškama njihovim a predaja o Jošui ibn Nunu može i treba biti poticaj da se podupiranjem dobra, u istinsku nezavisnost obećane nam zemlje što prije uselimo, dolazimo, vracamo i sigurnost osjetimo. Dvadeset i cetri su godine od nezavisnosti. Ne daj Bože da smo tek na pola puta.

Draga braćo, najbolji dokaz da će Države Bosne i Hercegovine ako Bog da biti i da će ona ne samo preživjeti, već da će inša-Allah postati funkcionalnom i naprednom Zemljom je i taj da ovu Zemlju stoljećima uništavaju, svojataju, dijele, pljačkaju, prodaju, predaju i poklanjaju, a ona i dalje opstoji i preživljava, što je kader – odluka Allaha, subhanehu ve te’ala, Koji upravlja Kosmosom i Koji će nadamo se dati da naši potomci budu svjesniji i savjesniji od nas. Draga braćo, draga omladino, neka podsjećanje na Dan nezavisnosti bude još jedna lekcija iz naše moderne historije i budimo odlučni da sačuvamo cjelovitost naše Države, ma gdje bili, a uvijek kroz demokratske, legalne i legitimne nacine borbe, uvijek optimisti a nikako pesimiste ogrezli u mrznji prema drugom i drugacijem. Neka nam svima bude cestit i hairli Dan Nezavisnosti nam drage Domovine, kojoj cemo se uvijek vracati kao staroj Majci.

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, rasvijetli zamagljele umove, ukaži nam na put uspjeha i spasa na oba svijeta, pomozi obespravljenima, potlačenima, siromašnima, gladnima, napaćenima, učini naša srca staništem ljubavi a ne mržnje i zla, popravi naše stanje nabolje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Uzvišeni Bože, nase drage sehide uvedi u obecane dzennete. Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
02 Dzumade–l-Uhra – 1437.H./11 Mart 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

JA LIJEPA VAKTA ZA ONOGA KO OBRAZA NEMA – HIDZAB

Postovane dzematlije, draga omladino;

“Allah naređuje da se svačije pravo poštuje, da se čini dobro i da se bližnjima udjeljuje, a zabranjuje razvrat, i ono što je ružno, i tlačenje! Da biste ste se opomenuli, Allah vas savjetuje!” (En-Nahl, 90)

Proslu hutbu smo pricali o neovisnosti vezujuci to za nezavisnost nase nam drage domovine, a i danas cemo nastaviti na temu koja je vezana za nasu domovinu, a o kojoj vec dugo zelim govoriti, a u isto vrijeme veoma ili jako je vazna i za nas i nase porodice i hanume ma gdje bili.

Naslov današnje hutbe je „Ja lijepa vakta za onoga ko obraza nema – Kome smeta hidžab, a ne smeta golotinja“. Tema koja je pred nama je uvijek aktuelna, a podjednako je veoma važna za nas Bošnjake, zakonodavnu i izvršnu vlast, pravosudne i druge institucije, pa i za članove Visokog sudskog i tužilačkog vijeća koje je septembra i oktobra 2015. godine donijelo zaključak da se rukovodiocima pravosudnih institucija skrene pažnja na zabranu nošenja vjerskih obilježja za sve uposlenike. Vjersko obiljezje ili suvenir je krst ili mjesec sa zvijezdom a mahrama je sastavni dio nosnje i to vjerske koja ne spada u vjersko obiljezje vec je sastavni odjevni predmet svake muslimanke kao i bilo koja druga vrsta ove ili one odjece, koju ne moze skidati ko kako hoce.

Povodom odluke VSTV-a da se nastavi diskriminacija muslimana i muslimanki, Rijaset Islamske Zajednice u BiH je izdao saopćenje za javnost, a o tome je napisano i mnogo članaka i iskazano veliko nezadovoljstvo građana diljem Bosne i Hercegovine.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je u reakciji na pomenuti zaključak naglasila “da je takva odluka VSTV-a netransparentna i rasistička i da nije u skladu sa međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.”
S’ druge strane pravni eksperti upozoravaju da ukoliko se želi uvesti bilo kakvo ograničenje, kada su u pitanju vjerske slobode, to prvenstveno mora definisati zakon, a ne pravilnici ili zaključci.

Zabrinjava nas i to što istim članovima VSTV-a smeta mahrama a ne golotinja. Zar nije jedna njihova uposlenica, koja je gola vježbala u ofisu, vraćena na posao?
Naime, za Visoko sudsko i tužilačko vijeće i pravosudne institucije ne predstavlja nikakav problem sudinica Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, koja je prije oko dvije i po godine u svojoj kancelariji gola pored prozora radila jutarnje vježbe, ali je za iste na žalost problem hidžab. Kakve li sramote, dvoličnosti i provokacije?

Članovima VSTV-a bi bilo preče i važnije da se pozabave drugim pitanjima, poput korupcije u njihovim redovima i drugim institucijama, kao i o stanju njihovih građana koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Treba da ih brine i to što je glavni tužitelj Tužilastva BiH izdao naredbu da se izvrši provjera navoda da su sa računa VSTV-a prebacivani milioni maraka fiktivnim firmama.

Svakako da će biti jedan od najvažnijih uvjeta za ulazak BiH u EU i poštivanje sloboda i ljudskih prava, pa izgleda da na ovaj način neki članovi VSTV-a ne žele da Bosna i Hercegovina postane članica Evropske unije.

Članovi VSTV-a svakako trebaju učiti od Sjedinjenih Američkih Država, koje dozvoljavaju svojoj građanki da kao muslimanka može cak nastupati pokrivena na Olimpijskim igrama, a bilo je doista lijepo vidjeti i tri pokrivene i ponosne Amerikanke koje zajedno i časno rade kao policajke, a da ne spominjem Austriju – zemlju u kojoj mi djelujemo, gdje svaka casna i postena pokrivena muslimanka moze da radi u bilo kojoj instituciji pod uslovom samo naravno da ispunjava obarazovne kriterije.

Za normalni, demokratski i progresivni svijet je posve prirodno da se poštuje mahrama kao obligatna vjerska dužnost i da mahrama nipošto ne sputava onoga ko je nosi da stopostotno poštuje i djeluje u okviru zakona zemlje u kojoj živi.

Civiliziranim ljudima nipošto ne smetaju mahrame muslimanki, časnih sestara i čestite Merjeme/Marije, majke Isaove/Isusove. Ironicno je to da Austrijancima ne smeta, a Bosancima eto ispada smeta mahrama. Da nije smijesno bilo bi zalosno.

Slavni Salahuddina el-Ejjubija, osloboditelj Jerusalima, je rekao: “Ako želite uništiti neku naciju bez rata, neka golotinja i razvrat postane normalna pojava kod omladine!” Društvo bez pravde, morala i bez vjere nema perspektive i osuđeno je na propast.
Ne čudi što je njemački filozof Niče rekao: “Bog je mrtav!”, jer čovjek želi da natura svoje a negira Božije zakone. Ustvari, želi da okupira Božiji prijesto i ponaša se kao zloglasni faraon, koji je govorio: “Ja sam vaš najveći gospodar”, pa znamo kako je jadno skončao. (En-Nazi’at, 24)
Islam nas uči da se svačije pravo mora poštovati, da se ljudima mora željeti isto što i sebi i, budući da nam je Jedan i isti Bog, kao i da pripadamo ljudskoj porodici, dužnost nam je da uspostavljamo mir i širimo ljubav na Zemlji. A čuveni Rumi je rekao: “Ljubav je voda života, skoči u ovu vodu.”

Sa ovakvom odlukom VSTV-a se ne poštuju osnovna ljudska prava, ne uspostavlja mir, a ne širi ni ljubav. Gubi se i čast i dostojanstvo. Muhammed a. s. je rekao: “Ako se ne stidiš, možeš raditi šta hoćeš”, a Meša Selimović: “Ja lijepa vakta za onoga ko obraza nema.”

Kaže Allah, dž.š. u 59. ajetu Sure Al-Ahzab: O vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se! Tako će se najlakše prepoznati pa neće uznemiravane biti, a Allah prašta i samilostan je.

Draga braćo, ovo je naredba Allaha, azze ve dželle, upućena u najstrožijoj formi svim muslimankama, počev od Poslanikovih a.s. supruga, majki mu’mina i njihovih kćeri, a oko Allahovih naredbi nema nagodbi i dilema. Kao što citirani ajet kaže cilj hidžaba je da se vjernice razlikuju od drugih žena, kako ne bi bile uznemiravane.

A u 31. ajetu Sure En-Nur stoji: I reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim i neka ne pokazuju od ukrasa svojih osim ono što je ionako spoljašnje i neka vela svoja spuste na grudi svoje…
Prema citiranom ajetu mu’minke su dužne da obaraju svoje poglede, da čuvaju svoju čast i da od svojih tijela ne pokazuju osim ono što je ionako spoljašnje.

Hidžab je farz svakoj punoljetnoj muslimanci i on je neupitna islamska obaveza i štit svake muslimanke od pogleda muškaraca i njihova uznemiravanja. Ali ovdje moramo naglasiti da je, ukoliko to ne ispunjava ne izvodi iz vjere, niti imamo pravo posebno mi da kazemo da je takva ne muslimanka ili nevjerkinja, da li ce taj njezin cin, odnosno ne pokrivanje njoj Allah oprostiti ili ne, to nije nase da raspravljamo, to je nesta sto je izmedju nje i samog Stvoritelja – Boga – Allah dz.s.

Hidžab podrazumijeva pokrivanje cijeloga tijela, osim lica i šaka, uz to da odjeća nije prozirna i tijesna. Nošenje hidžaba predstavlja jedan od vidova pokorovanja Allahu, azze ve dželle, a muslimanka nosi hidžab kako bi ispunila šerijatsku obavezu i postigla Allahovo, subhanehu ve te’ala, zadovoljstvo i Njegovu nagradu.

Avret žene su dijelovi tijela koji moraju biti pokrivena u što su uključeni grudi, kosa, vrat i uši. U predislamsko doba su neke žene bile pokrivene, ali su im se vidjeli vratovi i uši, baš isto kao što danas imamo Bošnjakinja koje kao da slijede te običaje, koji su iskorijenjeni islamom, pa hidžab doživljavaju kao modu, koja im ostavlja prostora za kreaciju haljina, pantalona i mahrama, koje bi se prije mogle nazvati nečim drugim do hidžabom.
Odjeća muslimanke treba da pokriva svo njeno tijelo, da ga ne ocrtava i da nije prozirna. Odjeća ne smije biti karakteristična za muškarce, niti za nevjernike. Ne smije privlačiti pažnju muškaraca i nije dozvoljeno ženama da na javnim mjestima koriste parfeme, koji će biti razlogom privlačenja muškaraca.
Prema tome, glavni cilj hidžaba jeste da se spriječe fitneluk i nemoral i sačuva moral žena i muškaraca.
Kaže Poslanik a.s. u hadisu koji bilježi imam Ahmed: Prenosi Aiša r.s. da je Poslanik a.s. rekao: „Koja god žena skine odjeću sa sebe u tuđoj kući, prekinula je vezu sa Allahom.“ (Ahmed)

Jednom je Alija ibn Ebi Talib r.a. pitao svoju suprugu, Fatimu r.a.: “Šta je najdraže ženi vjernici?” Fatima, r.a. je odgovorila: “Da je ne gledaju strani muškarci, niti da ona gleda njih.”

Šta kazati za one koje na sebi na žalost nemaju ni prozirnu odjeću, osim dvije krpice, kojima dokazuju kojeficijent svoje pameti i morala? Šta kazati za djevojku i ženu koja je svoje tijelo razgolićila? Šta kazati za onu koja se nemoralno ponaša na svome radnom mjestu, u školi, na ulici i u prijevoznom sredstvu? Šta kazati za cijelu jednu generaciju djevojaka i mladića koji se na javnim mjestima nemoralno ponašaju? Šta kazati za omladinu koja je potpuno izgubila stid i pred kojom se svaki normalan insan mora crveniti i oboriti pogled? Šta kazati za sekretarice u kabinetima ministara i direktora, koje kao da su se spremile za plažu, a ne na radno mjesto? Šta kazati za kćeri koje u ponoć polugole izlaze u noćne klubove, a kući se vraćaju kada žele, koje kao takve optužuju nepoznate počinioce da su ih obečastili, a one po svome izgledu i ponašanju ništa drugo nisu ni tražile, ni očekivale niti zaslužile?!

Nas interesuje ono sto nas ne treba da interesuje, a ne iteresuje nas sto nam hanume i kceri idu po bazenima. Ako ne odu nisu IN, zaostale su, ako odu svestrane su i jako prihvacene u drustvu i mogo bih ja nabrajati o ovome do ujutro, al necu zalaziti puno. Ali neka te brate prevashodno ineresuje to, pusti se tudjeg posla, prava i haka, obaveze i duznosti, preuzmi bolan svoju.

Šamija, dimije i bluza svjedoče identitet naših nena i majki, koje su rađale istinske heroje, koji su goloruki sa Bismilom i tekbirima na usnama i uz hajir dove svojih majki stajali na braniku Domovine. I danas našu Domovinu BiH Allahovom voljom čuvaju dove naših čestitih majki, njihove suze i uzdasi za mladošću koja je ubijana rukama zločinaca. I čuvaju je više nego što je štite sve institucije vlasti zajedno.

I siguran sam da nije bilo naših dobrih majki koje su dok su nas nosile krile svoje stomake i uz to radile teške seoske poslove, koje su nas rađale usput i dojile nas sve dok nas nisu morale odbiti zbog nošenja našeg slijedećeg brata ili sestre, koje su nas hranile samo halal hranom, uspavljivale nas hairli majčinskim dovama i uvijek nas dočekivale i pratile hajir dovama, koje nisu dozvoljavale ni da ukućani, a kamoli neko sa strane vidi njihove uredno spletene pletenice, da ne bi bilo ni nas ni naše Domovine, pa ni Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine.

Braćo, neka hidžab bude prepoznatljivo i neupitno obilježje naših majki, sestara, supruga i kćeri, kako bi kroz njega sačuvale svoj moral i moral društva, natječimo se u dobru i tražimo oprosta od Onoga Koji prašta i Koji je milostiv. Bavimo se sobom, svojim porodicama prvenstveno, uredimo tu zajednicu, bicemo spaseni. Ne petljajmo se tamo gdje nam nije mjesto, radimo svaki svoj posao na najbolje moguci nacin sa punom odgovornoscu, preciznoscu, jer kad ljudi ne vide tvoj trud vidi Onaj koji treba a to je Uzviseni Allah dz.s. jedan i jedini koji daje i oduzima nam sve i titule i zivote i imetke i djecu i porodicu.

Nasi stari su imali obicaj kad dodju sa dzume uz kafu, ne da prenose tudje rijeci, mjesaju se tamo gdje ne treba, ne tlace drugog i drugacijeg, nego poslije dzume prepricaju svojim hanumama sta je to hodza vazio. Pa i vi preneseite svojim hanumama posebno ovu temu. Pa ako nisu pokrivene, neka bar budu pristojno obucene i uvijek svjesne prisustnosti meleka i Allaha dz.s.

Gospodaru, pomozi našoj braći i sestrama u Palestini, Siriji, Mijanmaru i na svakom drugom mjestu gdje su ugrožena prava muslimana, učini nas od onih koji samo Tebi na ruku i sedždu padaju, sačuvaj nas iskušenja koja ne možemo podnijeti, oprosti našim umrlim roditeljima i precima koji su na nas prenijeli svjetlo islama, učini našu djecu radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, budi nam milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennete u društvu poslanika, šehida i dobrih ljudi!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
09 Dzumade–l-Uhra – 1437.H./18 Mart 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

GDJE NAM JE VJERA

Zahvala pripada Allahu dž.š, salavat i selam neka su na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu, sljedbenike i šehide njegovog ummeta, a posebno na šehide Bosne i Hercegovine.

Postovane dzematlije, draga omladino;

U našoj, islamskoj tradiciji, postoje posebno važni datumi, mubarek dani i noći. Ovi datumi i posebni dani i noći nisu cilj niti suština i osnov naše vjere. Oni su podstrek nama, kako bi svoje vjerovanje, opominjući se tim danima i iz prošlosti događajima, ojačali, a vjeru kroz lijepo ponašanje živjeli. Doći na manifestaciju, prisustvovati otvorenju džamije, mevludu, obilježavanju mubarek noći Mi’radža ili Kadra je dobro djelo ali nije ono krajnje dobro kojem islam teži, a teži odgojenom čovjeku, teži vjeri u svakodnevnici u svim sferama ljudskog života.
Nama ne nedostaje mevluda, mada mozda bi ih trebali jos vise, jer to je jedinstvena prilika kada se u dzamiji okupi vise ljudi i donose tako znacajne salawate na Poslanika, zatim predavanja i dersova, ne nedostaje onih koji će se žrtvovati pa otići na Ajvatovicu, od rata u Srebrenicu itd. Ne nedostaje ni onih koji će ostaviti sve kako bi za Lejletul Kadr bili u džamiji. Naš će čovjek rado sebi i djeci svojoj organizovati šeriatsko vjenčanje a svadbu provesti družeći se s haramom a ni u braku neće biti ni truna šeriata. Rado će zaklati kurban, akiku, svom djetetu ali će ga zaboraviti kad stasa u mekteb slati. Rado će svom roditelju dobre, najbolje nišane staviti pa i suprotno propisima naše vjere kabur urediti, želeći tako svoju ljubav prema ocu i majci iskazati a dok su bili živi nije u skladu sa zahtjevima vjere prostirao krila svoje milosti pred njima.
Nama ne nedostaje ceremonija u vjeri, nama fali vjere u životu. Zato danas želim pitati; Gdje je nama vjera?
Poslanik kaže da je najbolji vjernik i njemu najbliži onaj koji je lijepog ponašanja. On s.a.v.s. veli: „Najdraži od vas i najbliži meni na Sudnjem danu bit će onaj koji je najljepšeg ahlaka“./Tirmizi/. „Najomraženiji od vas i najudaljeniji od mene na Sudnjem danu bit će oni koji mnogo pričaju, galame u prazno i oni koji se ohole i uzdižu“./Tirmizi/. Da bi bili istinski, pravi vjernici, oni s kojima bi se naš Pejgamber ponosio, vjera nam treba biti u našem svakodnevnom ponašanju i življenju. To, da musliman klanja, nije krajnje dobro. To je vjerniku svakodnevna radnja, obaveza, krajnje dobro je lijepo ponašanje koje je namazu kruna. Rezultat namaza treba da bude lijep ahlak – ponasanje – ophodjenje sa ljudima svih vjera, rasa, opredeljenja itd.
To, da musliman posti također nije krajnje dobro niti cilj. Post je put a ne kraj puta. To, da musliman od imetka dijeli, muslimanu je poruka da nije dobro samo sebi činiti dobro, biti sebican. Poslanik cak savjetuje da u svojim dovama ne budemo sebicni, zato u namazu na svakom sjedenju ucimo: Rabbenag firli ve li validejje ve lil mu´minine ve lil mu´minati jevme jekumul hisab – Gospodaru nas oprosti nama, nasim roditeljima i svim muslimanima i muslimankama svijeta. Cak i Gospodaru dova nesmije biti sebicna i samo-orjentisana, ono daj meni a nek u komsije crkne krava. Poslanik kaže: „Vjernici će lijepim ahlakom dosezati nagrade onih koji obavljaju dobrovoljne namaze i dobrovoljno poste“./Ebu Davud/.
Ebu Umame r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Garantujem kuću u Džennetu onome ko ostavi raspravu, pa makar bio i u pravu. Garantujem kuću usred Dženneta onome ko se prođe laži pa makar i u šali. Garantujem kuću u vrhu Dženneta onome čiji ahlak bude lijep“./Ebu Davud/. Ebu Derda r.a. veli: „Čuo sam Allahovog Poslanika da kaže: „Na tasove vage na Sudnjem danu neće se staviti ništa teže od lijepog ponašanja“. /Tirmizi/. Na tasovima vage od namaza će teža biti iskrenost i povjerenje. Svi znamo da nam fali iskrenost i da je malo ljudi kojima možemo vjerovati. Zato želimo reći da sve te ceremonije i svi ti dersovi koje pravimo i kojima prisustvujemo, sve te večeri Kur’ana i svi ti mevludi neće svjedočiti našu vjeru na Ahiretu ako ne bude vjere u našem životu.
Džennet, Poslanik garantuje onome ko ostavi ispraznu priču, ko ostavi bespotrebnu raspravu, ko ostavi laž a okiti se lijepim osobinama, lijepo se ponaša. Nije neobično i rijetko vidjeti da čovjek izađe iz džamije, sa namaza, a već u džamijskom haremu se krivo zaklinje, vara i koristi se spletkama kako bi ostvario neznatnu dunjalučku dobit. Gdje je tu vjera? Veza između vjerovanja i ponašanja za vjernika je neraskidiva. Allah dž.š. u Objavi često ponavlja da su vjernici oni koji vjeruju i dobra djela čine.
Dok oni ka ceremoniji usmjeravaju svoje interesovanje, njihove kćeri i unuke pune diskoteke i kafiće i oskudno obučene rade ono što bi se normalan čovjek stidio raditi. Konzumiraju ono što je strogo zabranjeno i odvodi u druge grijehe jer je majka svakom zlu. Na Sudnjem danu na tasovima vage će ponašanje najviše težiti, a kako smo se ponašali prema našoj djeci kad su ostala od vjere daleko i šejtanu u zagrljaju, kada ih nismo u Mekteb slali, kada im nismo ukazivali kako da razluce dobro od loseg? Gdje je nama vjera? Nije vjera u ceremoniji, u porodici je vjera, u brizi o svom stadu je vjera. Nama fale ljudi koji će shvatiti islamsku poruku reda u društvu i insistirati na poštenju. Kakva je to vjera, odeš iz džamije sa namaza pa varas, pa krades, pa zajednici zlo nanosis?
Nama fale ljudi koji će shvatiti poruku islama kad insistira na pravednosti i zaštiti slabih. Gdje je nama vjera, kad je u pitanju naš odnos prema zajedničkom dobru i zajedničkoj nam, vakufskoj imovini? Na tasu vage na Ahiretu težinu ima i namaz ali lijepo ponašanje je teže jer ono je namazu kruna. Ponašanjem treba da pokažemo da smo vjernici a ne izvještačenom skrušenošću u namazu koju vlastitom korumpiranošću poništimo, koju poništimo ponašanjem koje nije islamsko, već je grijeh. Ashabi su govorili, da nisu napamet učili novi ajet dok prethodni ne ožive i prozive, ne uvedu u svoj život, dok on ne postane njihovo ponašanje. Ibn Mesud, poznati ashab kaze: Kada bi naucili deset ajeta iz Kur´ana nismo ucili dalje napamet, dok onih prvih prvobitno deset naucenih nismo razumjeli i u djela sproveli.
Biti hafiz, iznimna je čast i neizmjerna blagodat. Oni su odabranici našeg ummeta. Mi se hvalimo danas brojem hafiza ali trebamo se pitati gdje su ti od naše braće i sestara napamet naučeni ajeti, u našem životu? Gdje je riječ Božija. Gdje je nama ajet Kur’anski koji bi nas trebao naučiti razlučiti službeno od privatnog? Gdje je nama vjera ako je svedena na namaz, na Ramazan, na mevlud, na otvorenje džamije, na Ajvatovicu, na mubarek noći? Ako je na ovo svedena, onda znajmo da mi vjere nemamo, mi imamo samo vjerovanje ali ne i djelovanje. Svakodnevni rad za dzamiju i zajednicu je vjera koja se ispoljava i koja je kruna namaza i svakog drugog Ibadeta.
Mi smo samo islam primili ali on nije obuzeo srca naša i nije postao naš život. Mi bi svakom trebali biti prepoznatljivi po islamu, po ponašanju kojem islam uči.
Gorka je istina ucenjaka koji je primio Islam pa rekao, nazalost. „Hvala Allahu pa sam prvo primio Islam pa tek onda upoznao Muslimane”. Islam je pismenost i kultura. Islam je obrazovanje. Islam je prva objava. Islam je Ikre. Gdje je nama vjera i Božija naredba IKRE, kad u Srbiji svaki drugi stanovnik godišnje kupi jednu knjigu, u Hrvatskoj svaki a u BiH svaki jedanaesti. Mi bi po solidarnosti trebali biti prepoznati od drugih. Ti drugi bi se trebali diviti nama, našoj spremnosti da jedni drugima pomognemo. Sad dok ovo govorimo u Somaliji, u Siriji, u Mijanmaru, u Iraku, u Libiji, u nasoj Bosni na desetine hiljada djece gladuje i gladno umire dok drugi dio ummeta, onaj u zemljama Zaliva ne zna više u šta da troši, u jahte ili krstarenja Mediteranom. Gdje je tu vjera i s čime se misli izaći pred Boga? Na spomenutim ceremonijama si u prvom redu. Ugledan si, sa zvanicama ručaš, zato volim biti zadnji-skrusen u zadnjem redu, nego vidljiv i osoran – ohol u prvom. Gdje je tu vjera kad o tuđem haku ne vodiš računa? Gdje je vjera kada o zajednickom dobru – Vakufu racuna ne vodis.
Muhammed a.s. je obavješten da će se u Džehennemu naći svaki onaj koji svojim jezikom, rukama i ponašanjem uznemirava ljude, koji je uvredljiva govora i tvrda srca, hadis prenosi Buharija.

Poslanik kaže: „Ljubav prema Allahu dž.š. je moj oslonac, zikrullah je moj najbolji razgovor, pouzdanje u Allaha dž.š. je moja riznica, znanje je moje oružje, strpljivost je moja zaštita, zadovoljstvo u imetku je moje bogatstvo, iskrenost je moj štit, a u namazu je moja najbolja radost.”

Hasan Basri kaže: „Pravi čovjek ne čini nepravdu ni onome koga mrzi, druge ne ponižava i ne omalovažava, ne zavidi i ne ogovara ljude.”

Napojimo dušu na riječima koje je Muhammed a.s. izgovorio na smrtnoj postelji: „Budite milostivi jedni prema drugima, vi ste braća i sestre. Oslanjajte se jedan na drugog kao cigle u zidu. Budite pravedni i čuvajte svoju dušu od zuluma i nepravde. Ne sijte mržnju, nego ljubav. Ako sam koga šta uvrijedio ili ako sam dužan nekom, molim ga da mi oprosti, bilo je nehotice.”
Ponovimo još jednom da je Poslanik rekao da je na tasu vage na danu Suda ponašanje, poštenje, briga o drugom, pravednost, solidarnost, lijepa riječ, komšijsko razumijevanje i međusobna pomoć, najteže. Namaz je temelj naše vjere, post također, zekat isto, hadždž isto. Oni su islamski šarti, tj. uslov su da bi se mi mogli u muslimane upisati, a nece svaki musliman ni u dzennet, a da bismo se u džennetlije svrstali, znajmo, da je put do te odabrane družine naše ponašanje, naš ahlak, nas odnos prema drugom i drugacijem, posebno bratu muslimanu, jer i svaki onaj najgori – po vjerskim normativima najgori musliman mi je drazi i treba da bude drazi i od mene samoga, jer vjera je ahlak.

Uzvišeni Bože, pomozi nam, da Pejgamberu budemo najbliži, tako što ćemo biti najljepšeg ponašanja. Molim Allaha dž.š. da ujedini naša srca i da nas Svojom milošću, uvede u Džennet, AMIN!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
16 Djumada l-Akhira– 1437.H. / 25 Mart 2016.g.–Imam/Hatib: Fahir Alimujkic

IMAMO LI CILJEVE U ZIVOTU

Hvala neka je Uzvišenom Allahu, Koji nam je vjeru usavršio, a blagodat Svoju prema nama upotpunio i neka je salavat i selam na Muhammeda, s.a.v.s., koji je rekao da se djela cijene prema namjerama, ali i po svojim završecima. Neka je salavat i selam i na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve njegove sljedbenike!

“Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih; tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kad budu u vatri!“ (Sad, 27.)

U ovom kur’anskom ajetima vidimo da je Uzvišeni Allah sve stvorio mudro, s mjerom i sa svrhom. Ništa nije slučajno i ništa nije uzaludno. Čovjek, kao jedno od Allahovih stvorenja, također je stvoren sa svrhom, s ciljem, misijom.
Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (El-Mu’minun, 115.)
Draga braćo, svi ćemo se vratiti Gospodaru i detaljno odgovarati da li smo ispunili svoju životnu misiju ili ne. Ljudski život je Božiji dar koji se samo jednom dobiva. I bez obzira da li smo svjesni toga i kako ozbiljno to prihvatamo nikada nećemo dobiti novu šansu da ga živimo. Stoga je ključni detalj uspješnog života na ovom svijetu biti toga svjestan i jasno odrediti svoj cilj. Šta želimo biti i kako to ostvariti? Ovo nije samo naše dunjalučko pitanje, nije ovo pitanje dunjalučke karijere i uspjeha, ovo je ahiretsko vječno pitanje, jer naša je obaveza biti, djelovati, dati svoj maksimum. Kur’anska istina da niko neće odgovarati za ono za što je bio nemoćan jasno nam kazuje da hoće za ono što je mogao.
Ljudi se uglavnom dijele na dvije vrste: ljude koji imaju ciljeve i ideale za koje se žrtvuju i ljude koji imaju prohtjeve i nagone kojima se prepuštaju!
Razlika između malog i velikog čovjeka sadržana je baš u ovome šta nastoji postići u svom životu.
Allah, dž.š., nam navodi primjere ljudi koji nisu gledali samo sebe i samo u sadašnji trenutak, On hvali one koji posjeduju viziju, pa spominje Ibrahima, Ishaka i Jakuba, alejhimus-selam, hvaleći njihovu duhovnu snagu i dalekovidnost.
I sjeti se robova Naših Ibrahima, Ishaka i Ja’kuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih. (Sad, 45.)
Danas je u našoj zemlji veliki broj raznih udruženja, malo ko ima da nije član nekog udruženja, i vidjeli smo, kada krenemo registrovat udruženje od nas se traži STATUT, koji precizira zašto se osniva udruženje, šta su ciljevi tog udruženja i kako se ti ciljevi namjeravaju sprovoditi. Na neki način i svako od nas bi trebao “napisati” svoj statut. Šta su nam ciljevi, kako ih namjeravamo realizirati, dugoročna i kratkoročna očekivanja i sl.
Ne zaboravimo, ogromna je razlika između želje da nešto postignemo i odluke da ćemo to neizostavno i ostvariti. Mi smo danas svjedoci mnogih želja u koje niko ne upire. Velika je potražanja za čudotvornim dovama i zapisima, rukjama i drugim „čudima“ a malo ko traži knjige koje govore KAKO, ZAŠTO, NA KOJI NAČIN? Problemi su nam veliki ali mi i dalje tražimo kratke odgovore.
Širom svijeta smo svjedoci kako muslimanima drugi prave ujdurme. Muslimani su danas suočeni s posljedicama svoje nezainteresovanosti za sopstvenu sudbinu. Ta nezainteresovanost nije retorička, nikad više mi o problemima nismo pričali kao danas, no, umjesto da svoju energiju i snagu usmjerimo na rješavanje problema, mi svojom pričom samo ubrizgavajmo veću snagu tim problemima. Tako problemi nikad ne budu riješeni, a razultat je društvo u kojem svi znaju probleme, ali niko nije u stanju da ih riješi do kraja. Problem je u našoj nesposobnosti da donesemo iskrene odluke koje će nas natjerati na djelovanje. Odluke koje ne prate djela nisu odluke, već samoobmanjivanje. Uspješni ljudi – a pod uspjehom ne podrazumijevamo samo sticanje bogatstva ili poslovni uspjeh – provode pet posto svog vremena na utvrđivanje problema, a 95 posto na njihovo rješavanje. Mi danas činimo suprotno.
Dok mi sa „inša Allah“, olahko prelazimo preko ozbiljnih analiza stanja, planiranja i djelovanja, drugi nam kroje događaje i pripremaju uzroke. Ako Bog da, je rečenica koja stoji na kraju plana i strategije, kao što bismila stoji na njenom početku, al ako nema ništa naše između, na što mi govorimo „inša Allah“?
Naši su se stari znali slatko nasmijati kada bi neki lijen seljak govorio: Ja nisam ništa sijao ovog proljeća, pa šta Bog da! Prepuštanje stihiji, življenje dan za dan nekako kod nas postaje pravilo pa se čak nerijetko pravda i „istinskim vjerovanjem“. Činjenica da će biti „šta Bog da“ ne znači da treba živjeti ko peruška na vjetru.
U hadisu kjeg smo citirali prenosi se od Poslanika da je rekao: „Jaki vjernik je bolji i Uzvišenom Allahu draži od nejakog vjernika, a dobro je i u jednom i u drugom. Žudi za onim što će ti koristi, traži pomoć od Allaha i nemoj klonuti. Ako ti se šta dogodi, ne govori: da sam uradio tako i tako bilo bi tako i tako – već reci: – Allah je dosudio i učinio što je htio – jer ono ‘da sam’ šejtanu otvara mogućnost djelovanja“.
Jednog dana poslanik Muhammed,a.s.,sreo je beduina koji je ostavio devu a da je nije svezao. Pitao ga je: “Zašto nisi svezao devu?” Beduin je odgovorio: ”Uzdam se u Allaha.” Na to mu je Poslanik rekao: “Prvo sveži devu, pa se onda uzdaj u Allaha.” (Tirmizi)
Muslimani ne smiju biti fatalisti. Iako znamo da Allah upravlja svim sto je na Zemlji i da On odlučuje o svim stvarima, svako od nas ponaosob odgovoran je za ispravan izbor i ispravno postupanje u svim životnim situacijama.Poželjno je da shvatimo da je trud osnova i nepobitna činjenica da bismo olakšali svoje tegobe, teškoće svoje porodice i zajednice.
Danas, kada muslimanski svijet, doživljava tektonske poremećaje, kada je napadnut izvana, a rastače se iznutra, što se u nešto drukčijoj formi osjeti i u bosanskohercegovačkom društvu, moramo se truditi odghojiti generacija koja će zanemariti svoje osobne interese posvećujući se zajedničkim nam interesima. Tu nam neće pomoći puko nadanje da će buduće generacije biti bolje, da će moći donijeti prosperitet i napredak društvu, ako mi danas sami ništa ne radimo da izgradimo te nove generacije. Kao što smo mi rezultat promišljanja, planiranja i djelovanja naših očeva, djedova i nana na isti način će naši sinovi i unuci biti produkt onoga što mi danas osmišljavamo, planiramo i radimo.
Spominje se da je perzijski kralj Kisra jedanput izašao u lov i vidio starca koji je sadio stablo masline. Zaustavio se pored njega i rekao mu: ”Čovječe, ti si star i iznemogao, a maslina rađa tek nakon trideset godina, pa zašto je onda sadiš?” Starac je odgovorio: ”Vladaru, oni prije nas su sadili da bi mi danas jeli plodove njihovog rada, a mi danas sadimo da bi imali šta jesti oni poslije nas.” Kisra je bio oduševljen tim odgovorom i dao mu je 1.000 zlatnika. Na to je starac rekao: ”Vladaru, ti si rekao da stablo masline rađa nakon 30 godina, a ovo moje stablo je dalo plod čim sam ga zasadio.” Svidjela se Kisri duhovita starčeva primjedba, pa mu je dao još 1.000 zlatnika. Starac je onda rekao: ”Vladaru, maslina rađa samo jednom godišnje, a ova moja maslina rađa u jednom trenutku dva puta.” Kisra mu je dao još 1.000 zlatnika, a onda je podbo’ konja i rekao svojoj sviti: ”Hajdemo, ako ostanemo duže, ovaj starac će nam isprazniti državnu blagajnu.”
Dakle, važno je da, kao vjernici u Allaha, konstantno činimo dobro, a ne da se predajemo pukom maštanju i fatalizmu, niti da govorimo ono što danas govore mnogi muslimani: ”Ovo je vrijeme pred Kijamet, nije još dugo ostalo od dunjaluka, muslimani ne mogu izaći iz mnogobrojnih kriza, zato je najbolje čekati, nećemo raditi, učiti, proučavati, jer, čemu toliki trud i umaranje, kad je ionako kraj blizu.”
Mašta i nadanje nisu jedno te isto. Onaj koji samo mašta, on želi sva dobra ovoga svijeta bez rada i truda, a onaj ko se istinski nečemu nada, on se trudi da to i ostvari.
Na kraju, još jednom želim naglasiti, da ako mi ne planiramo našu budućnost, neko drugi će nam je isplanirati. Štaviše, drugi je već planiraju za nas. Na nama je da odlučimo želimo li živjeti naše snove, ili biti dio tuđih snova i planova, za koje uopće ne znamo kuda vode!

Da nas Allah, dž.š., usmjeri i pomogne na putu koji vodi napretku i prosperitetu!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
23 Dzumade–l-Uhra – 1437.H./01 April 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

NEMA PRAVDE DO KIJAMETSKE

Zahvala pripada Allahu dž.š, salavat i selam neka su na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu, sljedbenike i šehide njegovog ummeta, a posebno na šehide Bosne i Hercegovine.

Postovane dzematlije, draga omladino;

I, evo, skoro 21 godinu nakon okončanja rata i agresije na BiH, Haški tribunal osudi ratnog zločinca Radovana Karadžića na četrdeset godina robije. Nažalost, osuđen je samo za genocid u Srebrenici, ali ne i za genocid u drugih sedam općina BiH. No, nakon što je prije hapšenja govorio da se ne plaši da će biti izručen Hagu jer ga “čuva njegova vojska i njegov Bog”, bilo je dobro vidjeti Karadžića kako stojeći, pred cijelim svijetom, sluša presudu kojom se osuđuje na 40 godina zatvora. Budući da mu je sada 72, to mu faktički dođe kao i doživotna, jer će vjerovatno umrijeti prije isteka i ove kazne.
U nedostatku smrtne kazne, za onoga koji je bio kreator genocida i svih zlodjela, bilo je logično i normalno očekivati da će biti osuđen makar na doživotnu robiju. U BiH i regionu su rijetki oni koji su zadovoljni presudom, a najviše razloga za razočarenje imaju žrtve genocida. No, u svijetu interesa, balansiranja i kalkuliranja, i ovakva presuda ima svoju važnost i težinu, jer potvrđuje da je Karadžić kriv, kao i da svi koji su činili zločine neće moći mirno spavati i rahat živjeti.
Medjutim, neko je dobro izracunao: Presuda Karadžiću podrazumijeva da je ratni zločinac dobio samo sat i 45 minuta za svaku ubijenu žrtvu, tj. svaki dan zločinac odleži gotovo 14 nedužnih žrtava.

Povrh ovoga, pravda na dunjaluku je nedokučiva i neostvariva, pa makar bio osuđen na smrt ili doživotni zatvor, jer Uzvišeni Allah kaže: „Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili onoga koji na Zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao! A ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši su im poslanici jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili“. (El-Ma’ide, 32)
U Srebrenici je prema citiranom ajetu jula 1995. godine ubijeno cijelo čovječanstvo i to ne jednom, već 8372 puta.
Da budemo jasniji, naša lijepa vjera islam nas uči da ko nepravedno ubije samo jednog čovjeka, kao da je poubijao sve ljude na Zemlji. Dakle, kao da je poubijao više od sedam milijardi ljudi! Subhanallah! To je pravda i to su principi koji su spas za cijelo čovječanstvo i sva živa bića u kosmosu. Važno je istaći da je ovdje riječ o svakom čovjeku, ma koje vjere i nacije bio. Jer, samo Uzvišeni Bog daje život i samo ga On može uzeti.
Nikakva, dakle, presuda neće udovoljiti pravdi, pa zato mora postojati vječni život, nakon dunjalučkog kratkotrajnog života.
Na pitanje da li vjeruje u život poslije smrti, neki Amerikanac je odgovorio potvrdno, pa su rekli: “Pošto je Budući svijet apstraktan, metafizički, izvan domena našega uma i empirijski nedokaziv, kakav dokaz imaš za postojanje vječnog života?” Odgovorio je: “Najveći dokaz za postojanje vječnog života poslije smrti je nepostojanje pravde na ovome svijetu.”
Nepravedno je, nelogično i apsolutno nenormalno da neko kreira smrt više od stotine hiljada nevinih osoba, protjera diljem svijeta nekoliko stotina hiljada onih koji nikome nikakvu nepravdu ne učiniše, da hiljade nevinih žena i djevojčica bude silovano, poruši stotine hiljada kuća i vjerskih objekata, planira i počini genocid i sve vidove zločina, i da za sve to dobije samo 40 godina!!
Kaže Allah, dž.š. u 93. ajetu Sure En-Nisa’: „Onome ko namjerno ubije vjernika kazna će biti džehennem, u kojem će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti“.
U svijetu nepravde i svakojakih interesa, Presudu Haškog tribunala treba prihvatiti u duhu “bolje išta nego ništa!” Jer, u odnosu na ahiretsku pravdu, sve dunjalučke presude su nepravedne. Potpuna pravda može biti postignuta samo u životu poslije ovog života. A tome životu i pravdi niko neće moći umaći. Uzvišeni kaže: “Danas se nepravda neće nijednoj duši učiniti, bit ćete nagrađeni onako kako ste radili!”(Ja Sin, 54) “Pa ko bude učinio koliko trunku dobra – vidjet će ga, a ko bude učinio koliko trunku zla – vidjet će ga!” (Ez-Zilzal, 7-8) “Čitaj knjigu svoju! Dosta ti je što ćeš danas protiv sebe svoj račun sviđati!” (El-Isra’, 14)
Neće, dakle, zločinci umaći pravdi. Božiji sud njih neminovno čeka. Zato, nipošto nije istina, kao što neki kažu, da su “zločinci nagrađeni i da se genocid isplati”. I ovakva ovosvjetska kazna je za njih ponižavajuća, jer valja ustati i pred milionima ljudi stajati i slušati da te osuđuju za genocid i zločine. Dakle, slušaš, kao i milioni ljudi, da si kažnjen za genocid. Ima li većeg dunjalučkog poniženja za nekoga ko je do juče bio važan i nedokučiv?
Prenosi Abdullah ibn Amr r.a. da je Poslanik a.s. rekao: “Manji je grijeh kod Allaha uništiti dunjaluk, nego ubiti vjernika.“ (Tirmizija)

Kažem, moglo je biti i gore od ovoga, jer mnogi zločinci i planeri genocida su umakli pravdi i otišli su na onaj svijet nekažnjeni. Umakli su ljudskom zakonu, ali neće i Božijem. Presuda nije pravedna, ali ima i gore od toga, a to je da se skoro niko ne kaje i ne ograđuje od zločina koje su počinili zločinci. Naprotiv, oni ih smatraju herojima i žrtvama međunarodne urote! Politika i dalje oblikuje razmišljanje koje vodi u neke buduće genocide. Usađuje se mržnja, netolerancija i stvara neprijateljstvo. Srpski zvaničnici glorificiraju ratne zločince do te mjere da nijedan od njih nije ostao a da nešto nije nazvano po njemu.

Pred samu presudu Karadžiću, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je na Palama otvorio Studentski dom “Radovan Karadžić”. Jedna ulica je nazvana po Stanislavu Galiću (osuđen na doživotnu robiju), druga po Momiru Nikoliću (osuđen na 20 godina zatvora), pa avenija po Radoslavu Krstiću (osuđen na 35 godina zatvora), te Dječiji vrtić “Milan Lukić” (doživotna robija), pa Gradska biblioteka “Milomir Stakić” (doživotna robija), Srednja škola “Momčilo Krajišnik” (osuđen na 20 godina zatvora). itd.
A naša domovina Bosna i Hercegovina je prostrana za sve koji su u njoj. Pa, za Boga miloga, zašto zločini, zašto genocid, zašto holokaust, zašto teroriziranje drugih, čemu pohlepa za tuđim?!! Zar na prostoru od samo 20-tak km u New Yorku ne živi čak 20 miliona stanovnika? I sa daleko više vjera i nacija nego u BiH! A oni su u Americi manje od 300 godina, a mi u BiH više od hiljadu godina! No, Njujork je svijet u malom pa naučimo se od njih.
Svi političari i vjerski velikodostojnici Balkana i cijelog svijeta moraju pametnije razmišljati i poučavati. Moraju znati da nema vjere ni čovječnosti sve dok se drugima ne bude željelo isto što i sebi. U tome je ljepota i smisao života, a ne u mržnji, ubijanju, protjerivanju, silovanju i destrukciji svega što pripada nekome ko nije kao ja.
Dobro je, kada se zna da smo bili u živom pijesku a oko nas silni krokodili spremni, osposobljeni i sa starne potpomognuti da nas progutaju, i nisu nas, hvala Bogu, progutali. Iz čeljusti gladnih zvijeri smo se oteli moralnom i duhovnom snagom. Ne zaboravimo to i ne popuštajmo u miru pred naletom mudrih dušmana, koji još ne odustaju od čerečenja naše jedine domovine. Brinimo se jedni za druge, budimo oprezni, svakog poštujmo ali ne dozvolimo da budemo naivni, očekujući da nam se drugi smiluju. Vidjeli smo kako su nas u Srebrenici kao na tanjiru izručili Karadžićevim i Mladićevim hordama zla.
Naša domovina Bosna i Hercegovina, Balkan i cijeli svijet vape za učiteljima ljubavi, tolerancije i međusobnog uvažavanja, a ne nekakvim akademicima zadojenim mržnjom! U tome treba da se takmičimo, u ekonomiji, u nauci, u opštem progresu, u pružanju medicinskih usluga bolesnima, u izlaženju iz bijede i siromaštva, posebno onog duhovnog. Kitimo se time a ne nekakvim prahistorijskim nacionalizmom, šovinizmom i prijetnjama žicama i noževima. Odazovimo se razumu i budimo ljudi.
To je važnije od bilo kakve presude, jer svi zločinci će otići i oni su irelevantni u poređenju sa zatiranjem ideje o zločinu i genocidu. To je ono čime bi se trebali svi pozabaviti zarad blistavije budućnosti za sve građane naše domovine. Svaka budala umije mrzjeti, ali se treba naučiti voljeti. Upoznajimo se, pa ćemo biti bliži jedni drugima. Oni tamo koji paradiraju u Višegradu sa kokardama trebaju učitelje koji će ih naučiti da vole i poštuju svoje komšije.
Mržnja je glupost i dokaz mentalne limitiranosti, a ljubav je umijeće, pa potrudimo se, o ljudi cijelog Balkana i svijeta, da prodremo u duše jedih drugih i poštujmo jedni druge kao i sami sebe.
Krvava Drina, ta najveća masovna grobnica koja u svojoj utrobi do Sudnjega dana čuva mnoge tajne, koje će se objelodaniti, okrvavljeni Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, plahovita Neretva koja pamti ustaške zločine, neukrotivi Vrbas, Sana i Sanica ne zaboravljaju četničke zločine i mnoge naše rijeke, potoci, ćuprije, brda i doline svjedoče stravične zločine nad nama, zločine koje je nijemo posmatrao cijeli svijet i očekivao našu predaju i naše potpuno biološko nestajanje, a mi smo se hvala Allahu uz Njegovu, subhanehu ve te’ala, pomoć ipak odbranili i opstali.

I nismo ni zaboravili ovu nepravdu osude krvnika na 40 god. a jucer nam stize vijest kao sol na ranu, u kojoj cetnickog vojvodu Vojislava Seselja oslobadjau po svim tackama zlocina i poticanja na isti, i sto je jos gore jucer dozvoljava policija RS da pristase ideje ovog krvnika marsiraju i to u po Srebrenice. Ideja Velike Srbije je Besmrtna, kaze jucer ovaj zlocinac ismijavajuci sve zrtve…kako je to bilo jezivo slusati, kako tuzno i bolno, mogu zamisliti kako srceparajuce su se osjacale nase hrabre majke ubijenih, nase majke silovane, nase hrabre majke osakacene.

Bosnjo – Bošnjače, nikada iz srdzbe svoje ne mrzi, ali budi budan, jucer si dobio po ko zna koji put potvrdu da ideja Velike Srbije je besmrtna, pamti, piši, pričaj, uči dove i znaj da je potpuna pravda tek na Kijametu!

Molim Uzvišenog Boga da rasvijeltli um svim ljudima, da svako odgovara i bude nagrađen ili kažnjen prema zasluzi, da u svijetu prevlada pravda i dobročinstvo nad nepravdom i zlom, da drugima želimo isto što i sebi, da naša srca budu stanište ljubavi a ne mržnje, da se kajemo za svoja zla djela i činimo dobra u ime Boga a za dobrobit svih ljudi i svih Božijih stvorenja. Bože, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je slušali i čitali, popravi naše stanje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
01 Redzep – 1437.H./08 April 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Hvala Uzvišenom Allahu na milosti koju nam je ukazao dajući nam da se rodimo u islamu i živimo u islamskoj porodici. Hvala Mu za nebrojene blagodati kojih smo svjesni ili nesvjesni a svakodnevno, svakog trena se spuštaju na nas iz milosti Njegove. Neka je salavat i selam na Poslanika islama, njegovu časnu porodicu, časne ashabe i nase sehide.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Mi naše pamćenje vežemo za događaje koji se historijski bilježe vežući se za određene datume. Historiju naše vjere bilježimo i pamtimo po hidžretskom kalendaru a historiju naše zemlje i našeg naroda po gregorijanskom. Ušli u mjesec april koji u našem pamćenju pod svojim datumima čuva nekoliko važnih i sjećanja potrebitih događaja. 6. april 1992.godine označava početak krvave, zločinačke agresije na BiH i naš narod koja i dan danas promijenjenim sredstvima traje. Ne bi taj datum i ove činjenice smjeli zaboravljati. Kao odgovor na agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu od jedinica Teritorijalne obrane BiH i organiziranih dobrovoljaca, 15 aprila 1992.godine službeno je formirana i osnovana Armija Republike Bosne i Hercegovine. Naše vjerovanje je čisto a njegova čistoća pokazana i dokazana u najtežim trenucima za zemlju i nas narod. Nas od nečovječnog postupanja u ratu nije sprječavala Ženevska konvencija, jer većinom nismo ni znali za nju, sprječavala nas je i na putu čovječnosti držala kao što nas i danas drži naša lijepa vjera, dini islam.
Draga braco, po hidžretskom kalendaru danas je 01 Redzep 1437.h.g. Mjesec Redžeb je prvi vjesnik, nagovjestitelj dolaska najdražeg i najblagoslovljenijeg mjeseca u godini, mubarek mjeseca ramazana. U našoj tradiciji se kaže da dolaskom redžeba počinju „Učajluci“. Ovaj naziv je nastao od turskih riječi: UČ što znači TRI i riječi AJLUK što znači mjesečna plata, dohodak, dobro-bogatstvo. Učajluci su termin pod kojim se misli na tri hidžretska mjeseca (redžeb, š’aban i ramazan) u kojima se vrijednosti dobrih djela i ibadeta uvećaju, pri čemu su Redžeb i Š’aban dva mjeseca u kojima se vjernik priprema dobrim djelima za dolazeći Ramazan.
Draga braco, dolaskom proljeca dolaze i vec ove godine su dosli dani u kojima se događa džemre. Prvo je u zrak, drugo u vodu a treće u zemlju. Riječ džemre je arapska i znači, poticanje sokova života. S dolaskom džemreta, oživljava priroda, svjetovi oko nas oživljavaju. Zemlja se divnim ogrtačem zaogrce, raznobojnim cvjetovima i svakovrsnim biljem ukrasava. Gnijezda ptičija, jazbine i brlozi životinjski postaju stjecište sreći i rađanju novoga života. Stvoritelj stvara novi život, a On, Uzvišeni, to u svakom trenutku čini. Kad nam o Sebi kazuje, On u Suri Er-Rahman veli: „Svakog časa On se zanima nečim“.
Da bi se zemlja ukrasila, da bi svjetovi oko nas oživjeli, i zrakom i vodom moraju vjetrovi života puhnuti, a zemljom sokovi njegovi poteći. Čovjek je zemlja. Od nje je stvoren, na njoj i od nje živi i u nju će se vratiti. Opet će iz nje biti izveden.
Allah dž.š. poziva čovjeka da posmatra šta se oko njega događa. Poziva ga da gleda kako bilje niče, kako raste i plod daje. Poziva ga da vidi kako ono sasušeno postane i nestane. S tim, što oko sebe kao životni ciklus možemo vidjeti, Allah dž.š. poredi i naš život, tim primjerom nam On proživljenje objašnjava, razumu ga našem približava. Mnogo je ajeta koji o proživljenju govore, koji nam taj neizbježni susret s Gospodarom kroz primjer smjene godišnjih doba, nastajanje i nestajanje života na zemlji, objašnjavaju.
Tri se džemreta dese da bi zemlja postala spremna da svjedoči novi život i da ogrtačem divnim i ukrasima svojim zadivi čovjeka. I čovjeku je zadaća da ponašanjem svojim zadivi. Obaveza mu je ponašati se tako da mu se dive sugrađani i susjedi, da mu se sva stvorenja na zemlji raduju, da mu se Stvoritelj svjetova divi i u okrilje ga svoga zadovoljstva primi. Zadaća je čovjeku da ponašanjem svojim zasluži društvo poslaničko na Ahiretu i šefa’at njegov. Čovjeku, namjesniku Božijem na zemlji, zadaća je da se najljepšim ogrtačem ahlaka zaogrne i da kud god hodi, sadi i sije najljepše cvijeće i bilje koje će plodom darivati i sva stvorenja Božija obradovati.
Prirodi treba, zrak voda i zemlja da bi ljepotu stvaranja svjedočila. Čovjeku treba srce, riječ i djelo da bi vjeru živio i njenu ljepotu svima pokazao. Vjernik istinski je onaj, tako se definiše, koji srcem vjeruje, jezikom očituje i djelom potvrđuje svoj islam.
Mi vjerujemo. U srcu nam je LA ILAHE ILLELLAH. U srcu nam je ubjeđenje da su Meleki istina, da su Knjige istina, da su Poslanici istina, da je Sudnji dan istina i da je Kada i Kader istina. Svi mi vjerujemo u Božiju jednoću, ali ne treba zaboraviti da je Poslanik govorio da se iman troši kao što se odjeća troši. Pozivao nas je on s.a.v.s., da obnavljamo vjerovanje naše. „Džeddidu iimanekum“, obnavljajte svoj iman, govorio je. Bijaše mu rečeno: „Kako ćemo obnavljati iman“? Reče: „Često izgovarajući LA ILAHE ILLELLAH“:/Hakim/.
Našem srcu je potrebno džemre. Potrebni su mu novi sokovi života a ono se oživljava zikrom, razmišljanjem o ajetima Božijim, oživljava ga učenje Kur’ana. Allah dž.š. kaže: „Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju“./Enfal,2./. Džemre zemaljsko će nam znakove Božije pokazati i na proživljenje podsjetiti i svakoga ko iskreno vjeruje snažno ga opomenuti neizbježnim susretom sa knjigom djela njegovih. Čitajmo te znakove Božije, to će nam vjeru u srcu ojačati i korak će nam koji nas Bogu u susret vodi, učvrstiti.
Mi znamo da vjernik, da bi vjernik bio i da bi stazi istine pripadao, mora vjeru svedočiti, kelime i šehadet izgovoriti. Da je Ebu Talib, amidža Poslanikov, to posvjedočio, vječne džehennemske patnje bi se spasio. Nije dovoljno vjeru samo u srcu imati, ona se mora i jezikom očitovati a očituje se svjedočenjem Božijeg jedinstva i Muhammedova a.s. poslanstva. Kad se vjera jezikom posvjedoči, onda taj jezik vjernikov, treba biti vjernički jezik. To je onaj jezik koji je lijepoj riječi ishodište. To je onaj jezik koji zahvalu Allahu neprestano zbori. To je jezik onog čovjeka koji je svjestan Poslanikove poruke da vjernik govori samo ono što je dobro ili šuti.
Kao što bez vode nema života jer je ona životu osnov. Allah dž.š. kaže da je sve živo iz vode izvedeno, tako bez komunikacije među nama nema zajednice, nema džemata, nema napretka ni berićeta. Upućeni smo jedni na druge. I baš zbog toga, Allah dž.š. nam zabranjuje ružnu riječ, ogovaranje, smutnju, psovku, ruganje, ismijavanje… Zabranjuje sve što može otrovan plod dati. Zato je našim jezicima potrebno džemre, potrebno je da se oplemene porukom vjere i postanu svjesni poruke Poslanikove kojom garantuje Džennet svakome onome ko može garantovati da će mu jezik biti u pokornosti Bogu.
Draga braćo, vec vidimo kako u slozi i harmoniji nakon zemaljskih džemreta, rastu i žive raznih boja cvjetovi i različitih okusa bilje. Iz tog Božijeg znaka trebamo naučiti kako je moguće, a i obaveza nam je, u slozi i zajedništvu živjeti. Trebamo se osnažiti posmatrajući te primjere i ne dopustiti šejtanu da nam ružnom riječju, ogovaranjem, smutnjom i spletkom uništi dunjalučku sreću i ahiretski užitak.
Poslanik kaže: „Kada vidite čovjeka da ide u džamiju, svjedočite mu da je musliman“. Mi, braćo, znamo da je prava, istinska potvrda vjere, djelo. Tek kad zemlji džemre dođe, klijati sjeme može, pupati grana na stablu može, tek tad se može plodu nadati i ukrasu zemaljskom. Vjera i na djelu mora postojati. Ako je ona samo u srcu, rezultata nema. Vjera jezikom mora biti svjedočena. Ali koliko ljudi znamo koji se, da su vjernici, muslimani deklariraju, pa ipak mira od njih nema. Šire laži, smutnju, čine grijehe i njihovom prisustvu u društvu ne raduju se vjernici iskreni. Oni sa sobom ne donose sreću i mir u društvo.
Moramo znati da Allah dž.š. kad opisuje vjernika kaže da on vjeruje i dobra djela čini. Kada vidite travu izniklu, cvijet procvali, kada vidite oživljenu zemlju, znajte da se džemre desilo i da su sokovi života potekli. Kada susretnete muslimana, morali bismo biti sigurni da ćemo biti sigurni od njegovog jezika i ruku. Musliman vjeru svoju djelom potvrđuje. Ako nema djela dobrog, pitat ćemo, šta je ta vjera u srcu? Pitat ćemo kakva je to vjera koja na činjenje dobra ne pokreće?
Braćo, kao što zemlji džemre treba, nama, vjera treba. Jer vjera je nasa dusevna hrana. Bez vjere covjek je nestabilan. Treba nam djelo dobro koje će biti potvrda toj vjeri, koje će biti naš saputnik stalno i svugdje. Kao što Allah dž.š. ukrasi zemlju i čovjek joj se divi a sva stvorenja u tim neizmjernim ljepotama i blagodatima uživaju, tako je čovjeku zadaća da sebe lijepim svojstvima i dobrim djelima ukrasi kako bi sreću sebi, drugima, društvu u cjelini donio.
I zrak i voda i zemlja dožive promjenu kako bi ljepotu svjedočili. I srce i jezik i ja, tijelo moje, promjenu trebaju kako bi se sve oko nas promijenilo i kako bismo društvo iz moralne krize izveli a mi zemlji na kojoj smo Allahovi namjesnici ukras postali.
Svako sjećanje treba da je početo zahvalom Allahu i dovom Njemu, da se loše ne ponovi a dobro umnoži! Molim dragog Allaha da se okoristimo sjećanjima i poukama koje u sebi nose spomenuti datumi danas. Da nas ova sjećanja, Božijom voljom, ispune snagom dostatnom da spriječimo ponavljanja onog lošeg koje pamtimo i da unaprijedimo dobra koja u sebi nosimo. Uzvišeni Bože, daj nam snage da vjeru obnovimo, jezik od ružne i griješne riječi zaštitimo i da po dobrim djelima poznati budemo. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
08 Redzep – 1437.H. / 15 April 2015.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Putem objave ka željenom cilju – Sluzenje Bogu

Zahvaljujemo se Allahu Jednom i Jedinom koji je čovjeka stvorio a zatim ga govoru i pisanju podučio. Neka je salavat i selam na najboljeg učitelja svih vremena Muhammeda a.s. koji nas je podučio svemu što je dobro i korisno. Neka je salavat i selam na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe, tabi’ine kao i na sve šehide.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Allah dž.š. zna oduvijek da će čovječanstvu posljednji poslanik, Muhammed a.s. poslan biti. Adem pejgamber na Aršur-Rahmanu, njegovo ime ispisano vidi. Kad oprost za grijeh u Džennetu počinjeni moli, moli između ostalog i imenom Muhammeda, poslanika posljednjeg, jer sigurno je to, zaključuje Adem a.s. posebna počast kad se ime Muhammedovo s Allahovim zajedno nađe.
Hazreti Amina u noći regaibskoj saznat će da će dijete roditi. A kad dijete, dječaka rodi, saznat će da to i nije obično već odabrano dijete. To će zaključiti po onome što njegovo rađanje i odrastanje prati.
Mi ćemo iz Objave koju će nam Muhammed a.s. donijeti saznati da je on s.a.v.s. poslanik čovječanstvu, da je milost svjetovima i da donosi Uputu, Svjetlo, Putokaz, Spas, Lijek, da donosi konačnu riječ Božiju koja ostaje čovjeku program životni i jedini put da se sreća dosegne i željeno mjesto na Ahiretu zaradi.
Noć u kojoj hazreti Amina saznade da je noseća ime joj je „noć želja“. U toj noći se ispunila hazreti Aminina, a to je želja žene svake, da majka postane. U toj noći je odredbom Božijom i voljom Svemogućeg svoj hod dunjalučki započeo Poslanik koji će donijeti ljudima putokaz za ostvarenje svake želje i pokazati im svjetlo koje će im osvjetljavati pravi put i voditi na sigurno mjesto.

Poslanik donosi Objavu koja nas uči kako da ostvarimo unutarnji mir i načinimo ravnotežu u sebi, ravnotežu između Dunjaluka i Ahireta, između duše i tijela. Sto trideset puta nam Poslanik, od Allaha dž.š. donosi riječ NAMAZ. Ta riječ, to djelo, ta sedžda pred Gospodarom svjetova omogućava čovjeku da izgradi sebe, da učvrsti svoj identitet, da ostvari sebe kao ličnost i učini se neovisnim od ljudi, da samo ne klanja, onako reda – radi, nego da ga taj namaz mjenja. Jer ako se covjek koji klanja svakodnevno – svakodnevno i ne mjenja na bolje, onda mora se zapitati sta nije ispravno sa njegovim namazom, jer Bog ga ocigledno ne prima. Namaz je put unutarnjem miru, ravnoteži u nama. On je put koji vodi mjestu sigurnom, Džennetu, jer namaz odvraća, čuva od grijeha i od grijeha čisti. Želja za mirom i spokojem neće se ostvariti ako se riječ namaz, sto trideset puta u Objavi ponovljena, ne čuje i ne omladi u našim životima. Nema mira unutarnjeg bez svakodnevnog razgovora s Gospodarom našim i potpune svjesnosti da smo o Njemu ovisni i nužno Njemu na svemu zahvalni.

Poslanik donosi Objavu koja nas uči kako da ostvarimo mir među nama. Kako da izgradimo društvo u kojem će vladati bratski odnosi. Donesena objava nam veli: „Vjernici su samo braća, zato pomirite dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala“./Hudžurat,10./. Želja nam je ostvariti život u kojem bratski odnosi vladaju, to nam je i zapovijed. Ali kao što uprkos toliko puta ponovljenoj riječi namaz, mnogo je onih koji je ipak nisu čuli i ne padaju Gospodaru na sedždu, tako je uprkos jasnom ajetu da smo braća, mnogo među nama onih pa i rođene braće koji bratske odnose ruše i međusobno ne komuniciraju.
Žalosna mi je i porazna spoznaja da u jednom našem omanjem džematu braća po krivi ili vjeri ne govore. Ne govore već godinama. Posvađali su se radi onog što će ionako ostaviti, što će kad na tabut legnu svakako biti bezvrijedno.

Ono što bi sa sobom ponijeli i što bi ih moglo u hlad Gospodara svjetova smjestiti, to su srušili. U hlad će, uči nas Poslanik, dvojica muslimana koji se u ime Allaha dž.š. vole.

Mjesec je Redžeb. Sveti mjesec. Želiš li u hlad ahiretski? Tamo ima samo jedan hlad. To je hlad Gospodara svjetova. U njega može samo onaj ko je Allahove naredbe slušao i živio. Nema hlada onome ko je odnose među ljudima trovao, a pogotovo ne onome ko s rođenim bratom ne govori i gleda kako da bratu svom rođenom ili po vjeri naudi. Nema dzenneta i dzennetskog hlada onom muslimanu od cijeg jezika i ruku nisu sigurni drugi muslimani.

Poslanik nas podstiče na pomaganje i zaštitu međusobnu. Kaže Poslanik: „Pomozi brata, Allah će pomoći tebe, otkloni od brata nevolju, Allah će otkloniti tvoje“. Šta ti znači Džuma ako s bratom ne govoriš? Šta ćeš na Bajramu, ako s bratom ne govoriš? Kud si krenuo robe Božiji? Koračaš vatri ili hladu ahiretskom? Šta je tebi Islam kad se miris njegov u životu tvom ne osjeti? Ispuni želju sebi, hlada ahiretskog se domogni tako što ćeš bratu prići, što ćete oprostiti jedan drugome, zaboravit ćete razmirice i shvatit ćete da se svađate zbog dunjalučke prolaznosti a uništavate svoju vječnost. Kao što se u regaibskoj noći zače nada čovječanstvu, neka se sad, o čovječe, u tvome srcu začne želja za uspjehom na oba svijeta. Formula za taj uspjeh je u riječima: „MEN JAGFIR, JUGFER, ko oprosti, bit će mu oprošteno“. „IN TERHAM TURHAM, ko je samilostan, Allah će mu se smilovati“.

Poslanik nam donosi Objavu koja nas uči da dijeleći imetak svoj, pomažemo ljudima oko sebe, da brigom o zajednici brinemo o samome sebi. I to je put koji vodi hladu ahiretskom i ispunjenju želje iskonske, da se u vječnosti živi sretno.
Poslanik nam donosi Objavu koja nas podstiče da pravdu podupiremo i za nju se borimo a nepravdi rat objavimo. I to je put koji vodi hladu ahiretskom i ispunjenju želje čovjekove da se u vječnosti živi sretno.
Poslanik nam donosi Objavu koja nas uči i podstiče da se grijeha obavezno klonimo jer među onima koji su hlada ahiretskog dostojni, su i oni koji kad na grijeh budu pozvani kažu, Allaha se bojimo.
Bojiš li se Allaha kad si na riječ sto trideset puta u Kur’anu spomenutu, gluh i spram nje nemaran.?
Bojiš li se Allaha kad si s bratom rođenim i bratom muslimanom u neslozi i svađi?
Bojiš li se Allaha kad ti je strah od sutra i škrtost veći od straha od Džehennema?
Bojiš li se Allaha kad se šejtanskom pozivu, pozivu na grijeh odazoveš, a poziv na spas zanemariš?

U lejletur-Regaibu saznade Amina da je noseća, nosila je Muhammeda, miljenika Božijeg. On s.a.v.s. dođe, donese Objavu i objasni nam je. Ta Objava nas opominje. Bit ćemo upitani: „Zar nije niko dolazio da vas opomene? Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao, a mi smo poricali i govorili, Allah nije ništa objavio, vi ste u velikoj zabludi“./Mulk, 8-9/.
Dragi Bog od nas zahtjeva da ga vjerujemo. Da vjerujemo u Kur’an, knjigu koju je On Uzvišeni, objavio robu svome Muhammedu a.s. i da riječi objave vjerujemo, poštujemo i prema njima se ravnamo. Allah Uzvišeni traži od nas da nam riječ od Njega obavljena bude putokaz, sudac, savjetnik u životu.
”I doista, ovo je pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili” (El-En’am, 153.)
Uzvišeni Allah kaže:”Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.”(El-Ahzab, 36.)
Uzvišeni kaže: ”Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim. A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? Allah, doista, neće ukazati na pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini.” (El-Kasas, 50.)

A cinimo je braco draga, ubijaju se braca medjusobno. A trebali bi znati da ce i ubica i ubijeni u dzehenemsku vatru. Osim Habila koji rece bratu svome, pa i ako ti dignes ruku na mene, ja, tako mi Allaha necu podici ruku na brata svoga.

Draga braćo, gdje je i koliko Božija riječ, kur’anska uputa, u našem životu? Dokle seže u srž našeg bića? Koliko smo budnog stanja svoga tokom života svjesni istina objavljenih u Kur’anu? Koliko vremena trošimo pitajući se jesu li naši postupci, aktivnosti, naš život usklađen sa Božijom riječi?

Naše društvo pokazuje teške znakove napuštanja vjere. Naše društvo pokazuje da u njemu ne žive ljudi koji usklađuju život sa Kur’anom nego Kur’an sa svojim životom.

O vjeri se pišu i štampaju tomovi knjiga, analiziraju neviđene sitnice i pojedinosti a šta imamo u praksi? Imamo li pravednost i istinoljubivost, imamo li samilost, imamo li radinost, imamo li lijepu riječ, imamo li lijepu ćud i uljudnost, imamo li angažovanje u dobru, imamo li sprječavanje lošeg, imamo li poštivanje roditelja, imamo li poštivanje starijih, imamo li samilosti prema mladima, imamo li zahvalnost na onom što nam Bog daje il’ smo stalno u žaljenju i tajnom i javnom, imamo li iskreno elhamdulillah il’ nam duše udaraju u bubnjeve želja govoreći: još –još???

Allah uzvišeni nam je objasnio kroz Svoju Objavu da je jedini istinski način činjenja dobru sebi služenje Njemu, svako služenje mimo služenja Njemu nama je na štetu a Bogu našteti neće. Kršenjem bilo koje Božije naredbe mi, ma kako nam se trenutno činilo, sebi štetu nanosimo. Sastavni dio našeg vjerovanja i osvjedočenja jeste da nema hajra bez Božijeg hajra, niti dobra bez Božijeg dobra.

A na ono često pitanje o stanju muslimana danas: Šta nam se ovo događa i šta će bit s nama? Uzmimo odgovor iz 51 ajeta sure Tevbe: “ Reci: “Dogodiće nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.” I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju! ” i 68. ajeta sure Mu’min: “On život i smrt daje! A kad nešto odluči, samo rekne: “Budi!” – i ono bude.”

Allah je Onaj, osim koga drugog Boga nema, Milostivi, Samilosni, Vladar Jevmu-dina koji ne prihvata da se umjesto Njega robuje svojoj strasti, lijenosti, nemaru, stranci, politici, pokretu, karijeri, novcu, ženi, mužu, porodici, čaršiji, navici, ličnom mišljenju niti bilo čemu drugom ako to isključuje robovanje Njemu i postupanje po odredbama Njegovim.

Molim Allaha da nas učini od onih koji se iskreno i istinski kaju, da nas na najljepši način okrene dobru i napretku, da se ne prepustimo stanju nemara iz kojeg je jedini način buđenja i izlaska na Pravi put Njegova kazna, da nam Božija riječ i uputa bude kriterij i mjerilo kojim ocjenjujemo i promišljamo svoje postupke i vrednujemo svoje jučer, danas i sutra. Molim ga da nam ljubav u ime Njega bude pokretačka snaga s kojom se sastajemo, pričamo, radimo, volimo, porodice svoje odgajamo i prehranjujemo, vođe naše biramo i snagu svoju trošimo! Da u ime Njega naše razmirice lijepo rješavamo i jedinstvo čuvamo i koristimo snagu jedinstva da Njegova riječ uvijek bude gornja.
Da se s ponosom sjećamo naših dobrih prethodnika, naših alima, a posebno danas – naših šehida jer danas je upravo dan osnivanja nase ponosne Armije RBiH, i da naše ahiretsko stanište bude u društvu njihovom u Džennetu.
Uzvišeni Bože, učini nas od onih koji objavljenu riječ čuju i žive, jer je to jedini put da sebi želju za hladom vječnim ispunimo. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
15 Redzep – 1437.H. / 22 April 2015.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Zar se Boga ne bojimo – vjernik se stidi grijesiti

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, časne ashabe, sehide i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Dosta smo hutbi u proslosti posvetili pojmu takwaluka koji se u Božijoj objavi jako često susreće. Kazali smo kako odmah nakon Fatihe u prvim ajetima sure Bekare Uzvišeni obavještava vjernike da je Kur’an knjiga koja je uputa onima koji su muttekini. Kazali smo da je smisao propisa npr. posta dosezanje punih deredža takwaluka a onda smo govorili i o samom značenju riječi Takkva. Najčešće se prevodi kao bogobojaznost, ali se u objašnjenjima može koristit i izraz svijest o Bogu, svjesnost, budnost, sve ono što u sebi sadrži izvjesnost da Bog postoji i pokornost i istrajnost u onome što nam Je propisao u dužnosit i obaveze.

Biti bogobojazan znači imati stalno na umu Boga, Božije propise i ponašat se u skladu sa tim. Dobar dio, možda i najveći dio tegobe koja se danas osjeća u ljudima proizvod je nesrazmjera teorije i prakse, vjere i djelovanja po vjeri. Vjera traži djelo vjere. Vjera u Boga traži namaz, post, zekjat, rad, red, istinoljubivost, disciplinu… traži kompletnu brigu o obavezama koje iz vjere proističu. Briga o obavezama otkriva duh pokornosti i jača temelje bogobojaznosti i vjerovanja. Bez djela nema pokornosti, bez pokornosti nema bogobojaznosti. Kur’an nas često upućuje da vidimo sudbine naroda prije kako bi smo, između ostalog bolje vidjeli i svoje stanje i svoju sudbinu. Poslušajmo opomene prijašnjih poslanika njihovim narodima u kojima ih opominju i ukazuju im da su im djela u suprotnosti s vjerom, na određeni način ih bude, opominju, podsjećaju.
O Nuhu a.s. Kur’an kaže: “Kad im brat njihov Nuh reče: “Zar se Boga ne bojite? Ja sam vam, uistinu, Poslanik pouzdani.” (Eš-Šu‘ara, 106–107)
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu, i on je govorio: “O narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se ne bojite? (El-Muminun, 23)

O Hudu a.s. objavljuje: “Kad im brat njihov Hud reče: “Zar se Boga ne bojite? Ja sam vam, uistinu, poslanik pouzdani…” (Eš-Šu‘ara, 124–125)
O poslaniku Salihu a.s. je isto tako objavio: “Kad im brat njihov Salih reče: “Zar se Boga ne bojite? Ja sam vam, uistinu, poslanik pouzdani.” (Eš-Šu‘ara, 142–143)
A kada je Lutov a.s. narod zanijekao poslanike Božije, u Kur’anu je rečeno: “Kad im brat njihov Lut reče: “Zar se Boga ne bojite? Ja sam vam, uistinu, poslanik pouzdani.” (Eš-Šu‘ara, 161–162)
„Poslije njih smo druga pokoljenja stvarali, i jednog između njih bismo im kao poslanika poslali: “Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?“ (El-Muminun 31-32)
“Upitaj: “Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?” “Allahova!” – odgovoriće, a ti reci: “Pa zašto onda ne dođete sebi?” Upitaj: “Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?” “Allah!” – odgovoriće, a ti reci: “Pa zašto se onda ne bojite?”
Upitaj: “U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?” “Od Allaha!” – odgovoriće, a ti reci: “Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?” (El-Muminun 84-89)
Draga braćo, vidimo u ovim kur’anskim ajetima „razgovor“ koji često i sa sobom a i sa drugima vodimo u našem vaktu. Deklarativno mozda i 100% Bošnjaka danas na ova pitanja odgovara isto ovako. Ko je Bog? Allah! Kome ćemo se vratiti? Allahu! Ko je najmoćniji? Allah!

No, draga braćo, Allah nas pita nakon tih odgovora, zašto ne dođemo sebi, zašto jedno govorimo a drugo radimo, zašto nismo bogobojazni, zašto dopuštamo da budemo zavedeni, zašto govorimo da treba biti istinoljubiv a ovoliko lažemo i varamo, zašto govorimo da treba biti čedan a ovoliku golotinju imamo, zašto govorimo da treba pomagati nemoćnog i pravedan biti a toliko skrtosti u sebi imamo? Mislimo li da ćemo zbog tog što pripadamo većini biti spašeni na Sudnjem danu? Mislimo li da će nas, mini suknje, kladionice, zakidanje tuđeg hakka, ogovaranje i potvaranje drugog uvesti u Džennet? Mislimo li da ćemo zbog tog što Zapad gdje zivimo podstiče asimiliaciju i tzv. muslimanska društva gdje je važno samo muslimansko ime i ništa više izmijeniti Božije propise i da će na Sudnjem danu Bog za ovakve reći, ovo su pravi muslimani uđite u Džennet?

Kada govori o kurbanima, Kur’an kaže: ”Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići vaš takvaluk – iskreno učinjena dobra djela vaša!“ (El-Hadždž, 37.) Dobra djela naša draga braćo!

U ljudskom tijelu ima jedan organ. Njegovo zdravlje, uslov je zdravlju tijela cijelog. Organ je srce, a zdrav je kad ga iman ispunjava, kad nije isprljano grijesima. Zdravo je srce kad spoznaje, šta je krivi a šta pravi put. Zdravo je kad bogobojaznošću isijava i ruke, noge, oči, uši, tijelo naše od grijeha čuva.
Grijeh je teret za čovjeka. Progoni ga i mira mu ne daje. Takav stalno nesta trazi, a nikako da nadje, stalno nesta rovi – kopa – dira a nikako da iskopa – da ustvari sebi mira nadje. Za društvo je grijeh opasan. Svaki grijeh je opasnost i zato je zapovijed da se svakog i čuvamo. Postoje, međutim, grijesi koji su teži, opasniji, koji jače i intenzivnije ugrožavaju društvo pa za njih postoji kazna i na ovom svijetu, osim one ahiretske.
Zadaća je svakom vjerniku da se grijehu odupre, suprotstavi, da druge od grijeha odvraća jer zatvaranje očiju pred griješenjem vodi u opasnost i nas i druge. Sebe u opasnost vodimo, jer će nas na Ahiretu optuživati da nismo opominjali a i griješenje i grješnika gledali. Grijeh ugrožava sve, jer kad se grijeh namnoži, Allah dž.š. će kazniti sve. I oni koji su dobri, i oni će s lošima kaznu iskusiti.

Poslanik poziva sve ljude da se zbog blagodati koje na raspolaganju imaju stide griješiti. Ibn Mesud r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Stidite se Allaha iskrenim stidom!“. Ashabi rekoše: „Poslaniče, mi se stidimo Allaha i neka je hvala Allahu na tome“. Poslanik reče: „Ne mislim na taj stid. Onaj ko se iskreno i na pravi način stidi Allaha, taj će čuvati svoju glavu i ono što njome shvata i prima i čuvaće svoj trbuh i voditi brigu šta u njega stavlja. Takvome je stalno na umu smrt i s dunjaluka odlazak.
Ko hoće Ahiret, ostavit će dunjalučke ukrase, i ko to sve uradi, taj se Allaha stidi iskrenim i pravim stidom“./Ebu Davud/.

Nema nam sreće ni budućnosti bolje dok se ne obračunamo s tim grijesima. Dok se ne suprotstavimo, krađi, kladionicama, prevari, ogovaranju, potvaranju. Neće nam izaći sunce sreće, niti će naša djeca vidjeti svoju budućnost. Stid nas treba biti i pred Bogom i pred sobom.
Gdje je Ebu Bekr da nas podsjeti da je najslabiji u društvu, najjači kod njega, da je najveci sevap zastiti onoga ko je bespravno na najvecoj vjetrometini nepravde i zavidnika koji stalno kopaju…a nikako da nesta iskopaju.

Muslimani smo i je li nas stid pred Bogom i pred sobom, riječ Božiju čitati u kojoj se kocka šejtanskim poslom naziva i koja insistira da se toga klonimo ako spasu težimo, a toliko posjecujemo kladionice. Šta mi ostavljamo našoj djeci i šta im nudimo i za šta ih osposobljavamo? Ostavljamo im igre na sreću i kladionicu, a ne odgajamo ih radu i postenju.

Grijeh koji je i na ovom svijetu kažnjiv je alkohol. Poslanik ga je majkom svakog zla imenovao. I događa nam se zlo svako zbog činjenice da je na svakom koraku i svima bez ograničenja, uprkos zakonskim odredbama, dostupan alkohol. Svaki dan slušamo vijesti da se na ulicama sirom svijeta iz vatrenog oružja puca, da ima ranjenih, a često i smrtno stradalih, teskih i smrtnih saobracajnih nesreca, premlacivanja zena, napustene djece a sve zbog zla – zvanog alkohol. Allah dž.š. je nedvosmisleno zabranio alkohol. „Klonite se toga ako želite biti spašeni“./Maide,90./, poručio nam je.

Stidi li se musliman Stvoritelja svjetova imati u svojoj kući Kur’an, u svojoj mahali ili selu džamiju, a u srcu nemati dovoljno imanske snage da se majci svakog zla suprotstavi, da u toj istoj kuci ne tlaci, ne potvara, ne ogovara drugog i drugacijeg, boljeg ili losijeg.
„Stidite se Allaha iskrenim stidom“, govori nam Poslanik a iskreni stid je onaj kad si svjestan podarenih ti blagodati pa se stidiš Allaha dž.š. postupati suprotno Njegovim odredbama. Stiditi se Allah treba svaki musliman u čijoj kući se nalazi svakog zla majka, u čijoj kući ima alkohol, u cijoj kuci ima svinjetine, u cijoj kuci ima ogovaranja, u cijoj kuci ima zavisti pa makar koliko i zehra jedna, u cijoj kuci drugi muslimani nemaju mira od njega i njegovog jezika. Učini dobro za sebe, za svoju porodicu i društvo u cjelini i primjerom ashaba časnih, prolij, baci, iz kuće iznesi, iz života potpuno protjeraj, alkohol i svinjetinu i prljavi jezik. Tako ćeš Allahovu naklonost zadobiti a sebe džennetskom napitku približiti. Poslanik kaže: „Stid je dio vjere, a vjernik je u Džennetu. Bestidnost je dio razvrata a razvratnik je u Džehennemu“./Tirmizi/.

Od griješenja je pogubnije kad ljudi nemaju osjećaj da je nešto grijeh i da je to što čine suprotno propisu Božijem pa ih savjest ne progoni. Naše društvo boluje i od tako teške bolesti. Ta bolest se zove, grijeh bluda. Ljudi ga čine a da to čak grijehom i ne smatraju. Vjera nas uči da je svaki tjelesni, strašću motiviran kontakt između muškarca i žene grijeh, i to smrtni, osim u braku. Mi smo, istina je to, postali naviknuti da se naša djeca vodaju za ruke, da se grle, ljube a tek su se upoznali, tek ašikovati počeli, da sa par krpica na tjelu izlaze nocu do sabahski sati. Ne čudi nas, ne iznenađuje i na osudu ne nailazi kad se nakon mjesec, dva, tri, uglavnom prije nego bi bilo normalno, nakon vjenčanja porađa. Sve je više u našem društvu tzv. nevjenčanih brakova i djece iz takvih bračnih zajednica. Eto muslimani vecinom zive u domovini, u FBiH. U istrazivanju sam naisao na podatak da je u Federaciji BiH jos 2013 god. rođeno 1750 beba u vanbračnim zajednicama. Da ne bude zabune, nažalost, ovaj grijeh veliki, nije prisutan samo među mlađom populacijom, nego i starijom nazalost, i ne samo u Federaciji, nego rekao bih posebno ovdje na Zapadu.
Za sve nabrojane bolesti alkohola – svinjetinje – ogovaranja – potvaranja – bazena i golotinje bez imalo stida i srama itd. dužnost mi je s ovog mjesta upozoriti, reći i opomenuti.
Grijeh je to što činimo, klonimo se toga! Znate, Poslanik je govorio da postoje ljudi koji čitav život rade dobra djela i tim dobrima se primaknu Džennetu koliko za jedan lakat a onda zbog grijeha određenog odu u Džehennem. Govorio je i o onima koji čitav život provedu u grijehu, primaknu se Džehennemu koliko za jedan lakat, a onda se pokaju i odu u Džennet.

Naši ljudi, ostali bez bračnoga druga na ovaj ili onaj način, u nemogućnosti da se ožene ili udaju pribjegavaju ovom ružnom djelu, gaze u smrtni grijeh i izlažu se opasnosti da sve od svog života sruše, da nakon šezdeset, sedamdeset godina ustrajavanja u vjeri, strmoglave se u Džehennem.
„Vjera je savjet“, kaže Poslanik. Kome? Nama, kako da se odnosimo prema Allahovoj i Poslanikovoj zapovijedi.
Srce nam mora biti zdravo da bismo sretno živjeli i spašeni bili. Zdravo je, ako spoznaje koliko je grijeh opasan i zao. Je li zdravo naše srce, jesu li nam srca zdrava, ako nam je društvo od spomenutih i brojnih drugih grijeha obolilo?
I niko ti nista nemoze, osim Allaha. Ni napasnik, ni nasilnik, ni zavidnik. Samo mogu da te sapiru i ciste od grijeha oni koji nemaju drugog posla osim da se bave drugima, a posebno kada si kako treba, radin i krepostan, perfektan i uljudan.
Krenimo stazom ozdravljenja. Evo puta: „Kloni se harama bit ćeš najpobožniji čovjek“.

P.S. Sreca je pa ima primjera da se ne stidimo. Trebamo se diciti i ponositi evo ovakvom omladinom, djetetom koji je naucio u Mektebu Mujeziniti i koji me ushiceno pita evo vec duze vrijeme– hodza mogu li mujeziniti. To je uspjeh i ponos nas i naseg dzemata.

Uzvišeni Bože, pomozi nam da ozdravimo srca naša, kako bismo se iskreno stidili Tebe i grijeha se klonili. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
22 Redzep – 1437.H./29 April 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Miradz nije san – Vjera nije rijec

Hvala Uzvišenom Allahu na milosti koju nam je ukazao dajući nam da se rodimo u islamu i živimo u islamskoj porodici. Hvala Mu za nebrojne blagodati kojih smo svjesni ili nesvjesni a svakodnevno, svakog trena se spuštaju na nas iz milosti Njegove. Neka je salavat i selam na Poslanika islama, njegovu časnu porodicu, časne ashabe i nase sehide.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Kaže Allah Uzvišeni: “Neka je slavljen onaj koji je svog roba u jednom dijelu noći preveo iz Mesdžidul-Harama u Mesdžidul-Aksa čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu pokazali neka znamenja naša, zaista je On Onaj koji sve čuje i sve vidi.”
Ovim riječima Allah Uzvišeni započinje kazivanje o jednom izuzetno važnom događaju koji se desio još prije hidžre. Ovaj događaj o kojem Allah govori je poznat pod nazivom „Isra’ i mi’radž”.
Mudžiza Israa i miradža, Poslaniku Muhammedu a.s. je izraz najveće počasti koju je Allaha dž.š. samo njemu dodoijelio. Ova mudžiza se dariva Poslaniku Muhamemdu a.s. u njegovim najtežim dunjalučkim danima. To je bilo na isteku godine koja je u Poslanikovom životu nazvana «Godinom Tuge.» Zbog gubitka Poslanikove supruge hazreti Hatidže i njegovog amidže Ebu Taliba.

Isra i mi’radž su dva međusobno povezana događaja. Prvi El-isra je noćno putovanje gdje je Muhammed a.s. iz Mekke uzjahao Buraka i sa njim došao do Jerusalima tj., Mesdžidul-Aksaa. Nakon toga je bio uzdignut na nebo do Allaha Uzvišenog (El-Mi’radž) te se iste noći vratio u Mekku.

Na svom putovanju Poslanik a.s. se susreo sa brojnim poslanicima kojima je čak u El-Mesdžidul-Aksa predvodio namaz. Nakon Namaza prica Poslanik prišao mi je Džibril sa posudom vina i s drugom posudom u kojoj je bilo mlijeko. Ja sam izabrao mlijeko. Džibril mi je rekao: ‘Izabrao si prirodno, izabrao si Islam´. Zatim smo dignuti na nebesa.
Na prvom nebu susrece Adema a.s. na drugom dva tecica – Isa a.s. sina Merjeminog i Jahja´a a.s. sina Zekerijaha a.s. na trecem Jusufa a.s. na cetvrtom Idrisa a a.s. na petom Haruna a.s. na sestom Musa a.s. a na sedmom Ibrahima a.s. zatece, a leđima je bio oslonjen na Bejti-l-Ma’mur. U Bejti-l-Ma’mur svaki dan ulazi sedamdeset hiljada meleka i isti se više nikad ne vrate ponovo.

Veoma je interesantno da mi dok klanjamo obavljamo svoj vlastiti Miradz, a na sjedenju dok ucimo Ettehijjatu ustvari ucimo razgovor Allaha Uzvisenog i Poslanika na Miradzu.
Naš Poslanik a.s. nakon što je uzdignut do krajnjih granica dokle jedno biće može doprijeti se obratio riječima punim hvale, strahopoštovanja, ljubavi i milosti: Poslanik je započeo svoj razgovor sa Allahom sljedećim riječima:
Ettehijatu lillahi ves-salavatu vet-tajjibatu. Najljepši pozdravi i salavati Allahu.
A Allah mu odgovara: Esselamu alejke ejjuhen-nebijju ve rahmetullahi ve berekatuhu. Neka je na tebe mir o Allahov poslaniče, Allahov rahmet i berićet.
A Poslanik mu odgovara: Esselamu alejna ve ala ibadillahis-salihin. Neka je mir na nas i na sve Allahove dobre robove. A zatim je melek Džibril izustio: Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu. Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed a.s. Njegov rob i Njegov poslanik.
Ovo je bio Poslanikov direktni razgovor sa Allahom. Zamislimo koja je to ljepota direktno razgovarati sa Allahom. Imamo li mi mogućnosti da ovako razgovaramo sa našim Gospodarom? Kako i na koji način?
Odgovor na ovo pitanje bi bio da i mi možemo sa Allahom razgovarati, jer nam je Allah propisao namaz putem kojeg se mi obraćamo Allahu, a putem Kur’ana se Allah obraća nama.
Dok je boravio kod Allaha dobio je naredbu da on i njegov ummet moraju u toku dana i noći klanjati 50 namaza. Shodno ovoj naredbi ako bi uzeli da svaki namaz koji sada imamo pomnožimo sa deset bili bi dužni da obavimo 170 rekata i to samo farzova tj., 20 rekata sabaha, 40 rekata podne, 40 rekata ikindije, 30 rekata akšama i 40 rekata jacije.
Poslanik a.s. je ovo prihvatio i krenuo nazad. Kada je prolazio pokraj Musa a.s. upitao ga šta mu je Allah naredio, a on mu reče klanjanje 50 namaza u toku dana i noći. Musa a.s. koji je bio iskušan sa sličnom naredbom mu reče da se vrati i da moli Allaha da umanji broj namaza.
Poslanik a.s. se vraćao između Allaha i Musaa a.s. sve dok nije ostalo da se klanja 5 namaza te Allah reče: Ovih 5 namaza imaju vrijednost kao onih 50. Poslanik a.s. više nije imao hrabrosti da traži od Allaha smanjenje broja namaza tako da je na tome i ostalo.
Namaz je najveći i najljepši poklon koji je darovan Muhammedu a.s. i njegovom ummetu. Da li smo prihvatili ovaj poklon od Allaha ili smo ga negdje zabacili kao što se čini sa neželjenim poklonima? Da li smo ovom poklonu dali njegovo mjesto koje zaslužuje? Da li smo svjesni njegove vrijednosti? Znamo li zašto je namaz tako značajan? Šta učimo kada smo u namazu?
U djelu Zadu-l-me’ad Ibn Kajjim el Dževzi je kategoričan da su se Isra i Mi’radž Poslaniku dogodili u budnom stanju (bidžesedihi), a ne samo duhovno ili u snu. To je mišljenje većine islamskih učenjaka. Mustafa es-Sibai u djelu „Poslanikov životni put“, kaže: „Isra i Mi’radž desili su se u jednoj noći, pri punoj svijesti, duhovno i tjelesno“. Isto mišljenje zastupa i Ibn Kesir. To potvrđuje i prvi ajet sure Isra u kojem se spominje da je Allah dž.š. prenio svoga roba, koristeći riječ „abd“ a ona označava čovjeka u cijelosti, i dušu i tijelo. Također u suri Nedžm u kojoj se o Mi’radžu govori Uzvišeni kaže: „Pogled mu nije skrenuo“/Nedžm,17/.
Spominje se riječ „besar“ a ona označava čovjekov fizički vid. Nije upotrijebljena riječ „besiret“, što je oznaka za unutarnje, duhovno gledanje. Da su se Isra i Mi’radž desili u snu, mušrici ne bi to negirali jer znaju da čovjek može sanjati da je otputovao u bilo koje mjesto. Oni su upravo negirali da je Poslanik u toku jedne noći prevalio toliku razdaljinu, otišao iz Mekke u Jerusalim, zatim na nebesa i vratio se u toku jedne noći.
Poslanik je gore putovao tijelom i dušom, putovao je kao čovjek i što je od tamo donio, čovjeku je donio. To što je donio omogućava čovjeku u svakoj generaciji, do dana Sudnjega da Gospodaru svjetova pokuca na vrata, da Mu do prijestolja dođe, da Mi’radž svaki dan klanjajući čini.
Ono što je Poslanik vidio važno nam je za razumijevanje vjere i važno nam je kako bi se još čvršće uhvatili Allahovog dž.š. užeta i još sigurnije koračali za Poslanikom čovječanstva. Uzdižući se na nebesa Poslanik je prolazio pored prethodnih poslanika i svi su bili oduševljeni njegovim dolaskom, a pitanje koje su postavljali upućuje na to da su ga očekivali i svojim narodima nagovijestili. On s.a.v.s. je Poslanik svima, svim narodima i svim ljudima do Sudnjega dana. Obilježavajući dan i noc njegovog Mi’radža koja ove godine pada sada u ovaj Utorak, i na nebesa uzdignuće, probudi u sebi ponos što pripadaš njegovom ummetu i živi njegov sunnet kako bi bio dostojan njegovog šefa’ata, a šefa’at mu je mi’radžski poklon. Sunnet poslanikov i put njegov, obilježavaju dvije važne poruke, dva važna proglasa koji glase: „Obveseljavaj a ne rastužuj i olakšavaj a ne otežavaj“.

Vjera je radost i donosi olakšanje. Danas, međutim, često čujemo tumačenja naše vjere koja je opisuju kao nešto teško i gotovo nemoguće za živjeti. Od takve predstave islama ljudi bježe i imaju predrasude. Nije mi’radžska poruka da u Londonu i Parizu presrećeš i napadaš, ubijaš vojnika ili civile. Mi’radžska poruka je da u Londonu završiš Oxford a u Parizu Sorbonu i tako se boriš za afirmaciju institucionalnog islama, onakovog kakvog mi imamo u nasoj domovini, a protiv islamofobije.
Poslanik je došao do Sidretu-l-muntehaa i vidio u stvarnom obliku Džibrila. Sidra je granica iza koje ljudski razum ne poima stvari. Iza te granice se nalaze odgovori koje ovdje ne nalazimo, npr. Zašto nekada dobar vjernik boluje i pati a griješnik lagodno živi i smrću lahkom umre?
Vidio je Poslanik Bejtu-l-Ma’mur, nebesku ka’bu i na nju leđima naslonjenog Ibrahima a.s. U tu ka’bu svaki dan uđe sedamdeset hiljada meleka koji u njoj ibadete i više se ne vraćaju do Sudnjeg dana. Ibrahim a.s. je graditelj zemaljske, naše ka’be. On nam je orijentir, po naredbi Božijoj sagradio. Od onoga dana kad je Uzvišeni Poslanika i ummet mu prema Mekki usmjerio nema promjene pravca, nema drugog orjentira i nema izlaska iz te putanje do Dana Sudnjega.
Kako mi nismo meleki, već ljudi, mi iz putanje ka ka’bi izaći možemo i leđa joj umjesto lice okrenuti. Ako to učinimo u propast idemo jer kad god je čovjek leđa onome što ka’ba simbolizira okrenuo u propast je išao. Mi’radžska poruka je jasna. O ljudi, ka’ba vam je na zemlji ono što je melekima na nebesima. Vaše uzdignuće, vaše jačanje, vaš napredak i prosperitet je moguć samo ako od ka’be krenete baš kao što je Poslanik na svoje uzdignuće iz Mesdžidu-l- harama krenuo, naime cistog srca jer su ga Dzibril i jos nekoliko Meleka odveli do izvora Zemzem, doslovno mu otvorili prsa i oprali mu srce, prije polaska jer vidite i malkice zaprljano srce kao kod Poslanika nemoze ka Allahu prljavo.
Poslanik je vidio Džennet i Džehennem. U Džennetu je, kako kaže, vidio dvorac pripremljen za Omera r.a. i čuo zveket njegovih nanula džennetskom kaldrmom. U Džehennemu je vidio nepravednike, tuđeg imetka izjelice, kamatare,one koji su preuzeli emanete a nisu ih sposobni nositi ni ispuniti, itd.. Omeru je dvorac u Džennetu sagradila njegova pravednost, njegova odlučnost da Allahova riječ bude gornja i da svi ljudi bez obzira na društveni status budu jednaki pred zakonom.
Omeru je dvorac u Džennetu sagradila njegova odgovornost. Imao je običaj reći, kriv sam ja kao predsjedik države ako mazga u Šamu slomi nogu zbog lošeg puta.
Omeru je dvorac u Džennetu sagradila njegova samilost i požrtvovnost jer on gladnoj porodici na kraju grada nosi večeru, brašno na svojim leđima.
Njemu je hod džennetskom kaldrmom omogućila ona njegova svijeća koju pali kad radi svoj posao, ne želeći trošiti državno – vakufsko u privatne svrhe. Obilježit ćemo Mi’radž. Važnije je da on i njegove poruke obilježe nas. Da mi tijelom i dušom, a to znači i riječju i djelom krenemo na svoj Mi’radž, na svoje uzdignuće i svoj uspon u vjeri.

Poslaniku je na Mi’radžu naređen namaz, pet dnevnih. Sve naredbe Božije su Poslaniku došle, a on je bio na zemlji, i post i zekat i hadždž i …, a namaz mu je naređen u Allahovoj blizini, u podnožju Njegovog Arša. Može li se Allahu dž.š. približiti bez namaza? Može li se biti musliman bez sedžde? Može li se uspjeti ako se ne klanja? Ne može! Prvo što ćete biti pitani je namaz. Ako ne budete klanjali, nećete više ništa ni biti pitani. Obilježit ćemo Mi’radž, a ako mi ne budemo svakog dana išli na svoj Mi’radž, a on je u našoj sedždi, jer se u našoj vjeri uči da je namaz Mi’radž mu’mina, nećemo otvoriti džennetska vrata i nećemo dostojni biti Poslanikova šefa’ata. U hadisu Božjeg Poslanika se kaže:“Namaz je mi‘radž pravovjernih (Essalātu mi‘rādžul-mu’minīn).“

Miradžski je poklon, tri zadnja ajeta sure Bekare. U njima se nama kaže da nismo zaduženi preko mogućnosti naših. Analogno tome, jesmo dužni sve ono što možemo.
Poslanik je dušom i tijelom na nebesima bio. Od nas se traži da riječju i djelom, dušom i tijelom slijedimo Poslanika. Ne slijediš ga ako ti tijelo Ruku ne čini, ako ti čelo na sedždu ne pada, ako ti korak ka jedinstvu i zajednici nije usmjeren, ako ti ruka ne dijeli, ako ne služiš roditeljima, ako ne pomažeš bližnjem, ako se ne slažeš s komšijom…
Da je Poslanikov Mi’radž bio samo san ne bi se Kurejšije, mušrici na to obazirali. Ako tvoj islam, tvoja vjera bude samo riječ, neće se na to Uzvišeni obazrijeti jer mi’radžska poruka je da se vjera djelom potvrđuje i živi.

Molim Allaha da nam omili pokornost, činjenje dobrih djela i da u namazima nalazimo smirenost i radost naših očiju. Uzvišeni Bože, pomozi nam, da mi’radžske poruke razumijemo i da ih živimo kako bi s Omerom r.a. džennetskom kaldrmom hodali i u džennetskim ljepotama uživali. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
29 Redzep – 1437.H./06 Mai 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

BEREKET VAKUFA I PORUKE FERHADIJE

Hvala Allahu dž.š. Koji nas je uputio na Pravi put i poslao nam Muhammeda s.a.v.s. da nas poduči djelima od kojih ćemo imati nagradu i sevap na budućem svijetu.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Danas se sirom BiH i Dijaspore prenosi jedna te ista hutba a to je Hutba o Bereketu Vakufa od Dr. Fuada Sedica, kao i poruke Ferhadije od bivseg Banjaluckog Muftije Edhem ef. Camdzica. Ja cu pokusati sazeti obje u jednu – danasnju.
Današnja hutba je podsjećanje na značaj vakufa, a cijeli mjesec koji je pred nama u znaku je manifestacije “Dani vakufa” koju organizira Vakufska direkcija IZ u BiH. Ideal islama nije udijeliti nešto bezvrijedno i beznačajno, već naprotiv uvakufiti u ime Allaha dž.š. na trajno dobro i u korist ljudima, ono što je dragocjeno, ljudima drago i za srce priraslo.
Kada je Allah dž.š. objavio ovaj ajet: ”Nećete zaslužiti nagradu (tj. Džennet) sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.” (sura Ali Imran, 92) došao je ashab Ebu Talha, koji je u Medini posjedovao najviše palmi, i rekao: -Allahov Poslaniče, najdraže od moga imetka mi je bašča (palmovnik) Bejruha. (Ova bašča se nalazila u blizini Pejgamberove s.a.v.s. džamije i on je u nju često ulazio da bi se napio vode.) -Nju dajem kao sadaku u ime Allaha. Nadam se da ću za to od Allaha dobiti nagradu, pa je ti, o Allahov Poslaniče, iskoristi u ono na šta ti Allah ukaže.” Tada je Poslanik a.s. rekao: “Čestitam ti, to je imetak koji će ti donijeti mnogo koristi (i hajra).” (muttefekun alejhi)
Od svega što posjedujemo na ovom prolaznom svijetu: imetak, hrana, odjeća i ostale blagodati, na drugom svijetu jedino ćemo imati nagradu za trajnu sadaku i za ono što smo uvakufili. Sve ostalo se bespovratno troši, blijedi i nestaje. Na to ukazuje slijedeći hadis: Abdullah ibn Mes’ud r.a. kaže da je jednom prilikom došao kod Poslanika s.a.v.s. a on je učio ajet: ‘Elhakumuttekasur / Zanijelo vas je natjecanje u gomilanju imetka,’ pa je rekao: “Čovjek će govoriti: -Moj imetak, moj imetak?! O čovječe, pa zar tebi od tvog imetka pripada išta drugo osim onoga što si pojeo pa se okoristio, obukao pa poderao, ili udijelio pa si ga zauvijek ostavio (uvakufio).” (Muslim, Tirmizi i Nesai)
Muhammed s.a.v.s. odmah nakon učinjene hidžre u Medinu počinje s praksom uvakufljenja. U predgrađu Medine u mjestu Kuba’, sagradio je džamiju koja je postala stožer i duhovni oslonac muslimanske zajednice. U Medini, zajedno sa svojim ashabima, gradi džamiju, koju danas posjećuju i čijoj se monumentalnoj ljepoti dive milioni vjernika iz svih dijelova svijeta. Kao, što je to slučaj sa svim prethodnim poslanicima, cjelokupan imetak Muhammeda a.s. je stekao status vakufa koji niko od njegovih nasljednika nije mogao otkupiti niti naslijediti.
Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Mi smo poslanici, naš imetak se ne nasljeđuje. Ono što smo ostavili je sadaka (vakuf).” (muttefekun alejhi)
Ashabi r.a su se natjecali u udjeljivanju i pomaganju. Omer r.a. je jednom prilikom uvakufio polovinu svog imetka, nadajući se da će tim dobročinstvom nadmašiti i preteći i samog Ebu Bekra r.a.
Međutim, Ebu Bekr r.a. poklanja cijeli svoj imetak i stavlja ga na raspolaganje Poslaniku s.a.v.s. Omer r.a. tada odluči da se više nikada neće natjecati u darežljivosti s Ebu Bekrom.
Kada su muslimani došli u Medinu, jedan jevrej je posjedovao bunar i korištenje njegove vode naplaćivao po visokoj cijeni. Poslanik s.a.v.s. ga je bezuspješno nagovarao da bunar proda muslimanima. Nakon toga je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko otkupi taj bunar i stavi ga u opće korisne svrhe (tj. uvakufi ga) imat će Džennet.” Čuvši za to, Osman r.a. uspjeva od jevreja otkupiti polovinu bunara, tj. koristio je bunar svaki drugi dan. Kada je Osman r.a. razglasio da je bunar svaki drugi dan besplatan i svima dostupan, jevrej odluči da Osmanu r.a. proda i drugu polovinu.
Nakon toga ljudi su pokušavali od Osmana, r.a. otkupiti bunar plaćajući za njega višestruku cijenu. Tada im Osman r.a. reče: -Ne mogu vam prodati bunar, jer sam ga “prodao” Onome Ko će mi ga platiti desetorostruko. (Mislio je na obećanje Uzvišenog Allaha dž.š.: „Ko uradi dobro djelo, biće desetorostruko nagrađen“ – Sura Al-An’am, 160).
Tako su vjerovali i postupali muslimani svih generacija. Uvakufljavali su svoj imetak za različite svrhe i potrebe zajednice. Vakufila su se mezarja, medrese, sirotišta, bolnice, dućani, mostovi, putevi i mnogi drugi hajrati koji su koristili živima a sevap, nagrada umrlim vakifima pristiže sve do Sudnjeg dana. Naši cijenjeni vakifi su uvijek imali u vidu hadis u kojem Poslanik s.a.v.s. kaže: “Najbolji ljudi su oni koji najviše koriste ljudima.” (hadis je sahih)
Draga i poštovana braćo! Činom vakufljenja jačamo naše džemate i Islamsku zajednicu, a samim tim pomažemo izgradnju našeg društva i države. Udjeljivanjem imetka ne umanjujemo vrijednost onog što smo stekli, naprotiv, vakufom taj imetak progresivno uvaćavamo, udahnjujemo mu poseban berićet i na koncu svoj imetak činimo još većim, plodonosnijim i trajnijim.
Nadoknadu i berićet našim vakufima garantuje Svevišnji Allah u Časnom Kur’anu: ”…a šta god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje.” (sura Sebe’, 39)
Također i Allahov Poslanik s.a.v.s. kada kaže: „Svako jutro osvanu dva meleka koji uče dove. Jedan melek kaže:„Allahu moj, upropasti imetak onoga koji škrtari i ne udjeljuje!“ Drugi kaže ovako:„Allahu moj, nadoknadi i daj berićet u imetku onoga koji dijeli!“
Kada se pogledaju neke vakufske građevine sagrađene od najkvalitetnijeg kamena i materijala, postaje nam jasna namjera vakifa, koji su željeli da vakuf traje što duže i da se ljudi njime generacijama koriste. Ti isti vakifi su čak i svoje privatne kuće i imanja gradili za manje novca i od manje kvalitetnog materijala.
Naši dobri prethodnici su kada bi im neko pokucao na vrata sa molbom za pomoć imali običaj govoriti,: “Dobro nam došli oni koji naš imetak prenose iz jedne kuće (dunjaluk) u drugu (ahiret).”
Stoga, draga braćo, cijenjene džematlije: Dunjaluk nezaustavljivo prolazi, imetak koji zarađujemo i štedimo, također, neminovno nestaje. Ako želimo imetku produžiti vijek, ako želimo dobro našim živim i umrlim, uvakufimo na vrijeme nešto od imetka, pošaljimo bedela na hadž za naše umrle, učinimo neki hajrat za koji slijedi sigurna i obilna nagrada na ahiretu.
Cijela je BiH sazdana od vakufa: Donji Vakuf, Gornji Vakuf, Skender Vakuf, Varcar Vakuf, Kulen Vakuf dobili su imena po dragocjenim vakufima i plemenitim vakifima. Kada bi se vratili svi uzurpirani i oduzeti vakufi i hajrati, skoro svaka bosanska čaršija mogla bi se zvati po vakufu iz kojeg je nastala.
Poruke Ferhadije – Draga braćo!
Danas je veoma značajan dan za Banja Luku, za BiH, za sve muslimane u svijetu. Obnovili smo Ferhadiju i time potvrdili, da s Ferhadijom samo Dragom Bogu dž.š. pripadamo, da slijedimo Njegovog Poslanika Muhammeda a.s. koji nam je uvijek bio, što će i ostati, za sva vremena, uzorom u našem životu.
Obnovom Ferhadije, potvrdili smo i svoje jedinstvo, svoju pripadnost ummetu Poslanikovom a.s. jedinstvo džemata i jedinstvo snažne Islamske zajednice pod mudrim rukovođenjem našeg uvaženog i poštovanog reisu l uleme prof. mr. Husein ef. Kavazovića, dokazanog, neumornog i kreativnog entuzijaste, da i pored svih poteškoća, koje će se povremeno javljati, Islamsku zajednicu vodi boljim uspjesima i većim rezultatima uz angažovanje svih dobronamjernih Bošnjaka, a posebno naših vrijednih imama.
Ferhadija je simbol bošnjačkog jedinstva, sabura, ustrajnosti, ali i simbol žrtve, kojom želimo približavanje Bogu dž.š. da steknemo Božije zadovoljstvo, da mu zahvalimo na blagodatima, kojima nas svakodnevno daruje, a naš povratak na naša povijesna ognjišta je čin, kojim pokazujemo, da smo spremni na žrtvu, kao i Halilur Rahman Ibrahim a.s. Svojim povratkom na svoje pradjedovske toprake, potvrđena je naša želja za dijeljenjem sudbine i prostora sa pripadnicima kršćanskih i drugih naroda u ovom podneblju.
Budimo sretni što smo se vratili na svoje toprake, što jedni drugima pomažemo, što smo milostivi jedni prema drugima, što smo pravedni, što čuvamo svoje duše od nepravde i zuluma, što ne sijemo mržnju, što se suzdržavamo od govora mrženje, što širimo ljubav.
Zidanjem Ferhadije obećali smo Dragom Bogu dž.š. da ćemo ostati zajedno, čuvati muslimansko jedinstvo, da ćemo jedni drugima oprostiti, pomagati druge, posebno nemoćne, ugrožene i nezbrinute, a u zadnje vrijeme, sve više zaboravljene heroje- povratnike na njihova stoljetna ognjišta.
I Svemogući Bog dž.š. nam je naredio u Kur’anu: „Pomažite se u dobročinstvima i bogobojaznosti, a ne pomažite se u grijesima i neprijateljstvima.“ (u gibetu, iftirama, govoru mržnje i hasedluku)
Zato se upitajmo koliko smo jedni drugima pomogli, koliko smo jedni drugima oprostili?
Danas se svi veselimo, vesele se muslimani cijelog svijeta, vesele se njene komšije svih vjera i nacija, vesele se Vrbas, Una i Drina, jer je ponovo s nama, danas Ferhadija. Živjela je pet stotina ljeta, nadam se da danas ezan s njene vitke munare, nikome više ne smeta. Koliko smo se mi spremili za ovaj dan radosti i veselja, za dan ponovnog proživljenja Ferhadije?
Danas i sutra u svojim kućama dočekujemo i ugošćujemo svoje komšije, svoje prijatelje, pokazujemo svoju toleranciju, svoju sklonost miru i međuljudskoj koegzistenciji, svoju opredjeljenost za pravdu i jednakopravnost, za koju se zalažemo, i koju svakodnevno svojom praksom promovišemo.
Kao što su Bošnjaci 1941. godine, kada je Evropa drhtala pod čizmom fašizma, iz Ferhadije tražili zaštitu Jevreja, Srba, Roma i svih naprednih antifašista, tako i danas iz Ferhadije tražimo, da Država bude jednako-pravedna prema svim svojim građanima.
Zato Ferhadija i mi danas iz Ferhadije, također tražimo, da sve vjerske zajednice moraju biti jednako tretirane, od strane Državne vlasti i međunarodne zajednice.
Naša sela i gradovi su puni povratnika, koji su se izjasnili, da su Bošnjaci i Bošnjakinje, i popisom potvrdili svoje staro historijsko bošnjačko ime, koje im je više od 150 godina zabranjivano. Potvrdili su da im je maternji jezik Bosanski i da im je vjera Islam, da su u inostranstvu privremeno, jer se još uvijek ne mogu vratiti na svoja radna mjesta, odakle su protjerani tokom agresije na BiH ili pak tamo zaradjuju svoj kruh.
Kako je moguće da Država uskraćuje prava pojedinim roditeljima, da im djeca uče nacionalne predmete na njihovom maternjem bosanskom jeziku u osnovnim školama. Ovim roditeljima, a prije svega njihovoj djeci, treba pomoći, koja se moraju školovati i ići u škole, kao i sva djeca svijeta. Dokle će se gaziti ljudska prava, ljudski principi, dokle će to Evropa nijemo posmatrati i prećutno odobravati? Jesu li to evropska demokratska načela u 21. stoljeću? To ne smijemo nikada prihvatiti!
Sa ovog časnog mjesta želim bolju sreću, bolju budućnost, svim ljudima, da se jednako tretiraju, da se niko ne satanizira, i da se niko ne osjeća građaninom drugog reda.
Na kraju draga braćo, svima Vama, našoj braći prognanicima po bijelom svijetu, a posebno našim čestitim povratnicima, koji su se vratili, da sa Ferhadijom dijele sudbinu sreće i blagostanja, pa ako bude trebalo i povremene nedaće s kojima će se sučeljavati, čestitam njeno ponovno uzdizanje i našu odlučnost, da s Ferhadijom ostanemo do Kijametskog dana, ako Bog da.
Također se zahvaljujem našim vrijednim imamima, koji su danonoćno bili na usluzi našim čestitim Bošnjacima, ulijevajući im nadu za opstanak i uspješno obnavljanje njihovih spaljenih i uništenih imanja. Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini svjesnim vrijednosti vakufa i udjeljivanja imetka na Allahovom putu. Gospodaru naš učini korisnim imetak koji udjeljujemo i na ovome i na budućem svijetu. Podari nam berićet u našim imecima, učini da i mi budemo vakifi i primi dobra djela naša. Molimo Allaha da sutrasnji dan ponovnog otvaranja ljepotice Banjalucke protece u najboljem redu. Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
06 Sa´aban – 1437.H./13 Mai 2016. g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Zahvala pripada Allahu dž.š. salavat i selam neka su na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu, sljedbenike i šehide njegovog ummeta, a posebno na šehide BiH.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Miradž, još se živo sjećamo njegovih poruka. Jedna od njih je povjerenje. U miradžskom događaju, Ebu Bekr je okićen nadimkom Es-Sidik. On je bezrezervno vjerovao Poslaniku jer obojici srca bijahu imanom ispunjena. Iman, i u svom jezičkom i suštinskom značenju temelj je povjerenju. Nekoc smo govorili i pitali se gdje nam je Vjera, a danas se pitamo, Gdje nam nestade Dzemat. ???
Danas, kada Ummet proživljava teške dane i konstantno pokusava sanirati nedostatke ova miradžska poruka postaje izuzetno aktuelna. U Kur’anu, kazuje nam se da su neki beduini Poslaniku tvrdili da vjeruju. Allah dž.š. je tu njihovu tvrdnju demantovao i potvrdio da oni jesu islam primili ali da iman još nije ispunio srca njihova. To znači da oni još nisu spremni ponijeti emanet. Još nisu osposobljeni preuzeti zajedničke poslove i brinuti se o općem dobru. Da bi čovjek to sposoban bio, iman je uslov. Poslanik kaže: „Nema imana u koga se nema povjerenja“.
Dzemat – Zajednica – Ummet danas, boluje veliku bolest od koje kolektivno bolujemo. Bolest se zove, nepovjerenje. Niko nikom ne vjeruje. Svako u svakog sumnja. Svi sumnjaju u svasta, u instituciju, u drzavu, u dzemat, u zajednicu. Svi bi željeli da vladaju. Ovakav pristup našem velikom problemu je krajnje pogrešan, neispravan i udar na sistem. Pred svima nama stoji ozbiljan problem i veliki zadatak, vratiti međusobno povjerenje. Ne može društvo funkcionisati na nepovjerenju i neprekidnom sumnjičenju ljudi da su nepošteni. Istina je, da nas je Poslanik upozoravao da će prvo na zemlji nestati povjerenja a posljednje što će među muslimanima biti i živjeti je namaz. Ako braćo, analiziramo poruke namaza, nije spojivo da ljudi koji sedždu čine, koji se kibli okreću budu oni kojima se ne vjeruje i koji ne vjeruju drugima.
Poslanik Muhammed a.s. je suvremenicima svojim govorio: „Vi ste najbolja generacija, zatim oni poslije vas, zatim oni poslije njih a onda će nastupiti generacije koje će svjedočiti ali im se neće vjerovati, koje će varati i neće biti povjerenja, koje će druge opominjati a sami će biti u grijehu i kojima će biti najvažnije njihovo tjelesno zadovoljstvo“./Ahmed/. Šta nama stoji na putu da budemo poput spomenutih najboljih generacija? Isti su nam izvori vjere, Kur’an i sunnet Pejgamberov, ista nam je kibla ali smo po ponašanju upravo onakvi kakve je Poslanik nagovijestio da će doći. Miradžske poruke nas od takvog puta odvraćaju. Ebu Bekr nije se dvojio, ako je Poslanik nešto rekao, znao je da je to istina. I Poslanik bi jednako vjerovao Ebu Bekru i ashabima vjernim. Bili su takvi jer su znali da preuzeti emanet, neispunjena obaveza uništava dobra djela. Abdullah ibn Mesud kaže: „Pogibija na Božijem putu, oslobađa svih grijeha osim iznevjerenog emaneta. Bit će doveden čovjek koji je na Božijem putu pao i bit će mu rečeno: ‘Vrati povjereno’! ‘Kako Gospodaru kad sam već s dunjaluka otišao’, reći će. Bit će u dolinu jednu doveden i bit će mu preuzeti a neispunjeni emanet prikazan.
Vidjet će i prepoznati ono što ga u propast odvodi. Tamam kad pomisli da je spašen, prevara koju je počinio u propast će ga odvesti. Zatim Abdullah ibn Mesud reče: „Namaz je emanet, abdest je emanet, vaganje je emanet, mjerenje je emanet, a preuzeta obaveza i sklopljeni ugovor je posebna odgovornost“. Upita neki čovjek Bera ibn Aziba: „Jesi li čuo šta kaže Abdullah ibn Mesud“? Reče: „Jesam, i istinu govori, zar ne znaš da je Allah objavio: „Allah vam naređuje da odgovorne službe povjerite onima koji su dostojni povjerenja, a kada sudite, da pravedno sudite“./Nisa, 58/.“
Vjernik je svjestan da Allah dž.š. zna šta tajimo i šta javno iznosimo i On će Uzvišeni pred nas svako naše djelo izložiti. Vidjesmo da neispunjena obaveza, uništava sva djela pa i deredžu šehida kompromituje. Allah dž.š. nam je naredio da se užeta Njegova čvrsto držimo i nikako ne razjedinjujemo. Naredio nam je džemat. U mektebu smo učili, da je džemat zajedničko klanjanje namaza. Još smo naučili da je taj, u džematu obavljen namaz dvadeset pet odnosno dvadeset sedam puta vrijedniji od pojedinačno obavljenog. Učili smo i da put do džamije, do zajedničkog klanjanja se vrijednuje, pa se na svaki korak piše dobro, postiže viši stepen kod Allaha i briše grijeh. Učili smo i da je džemat pod zaštitom Milostivog i da se na njega milost Božija prosipa, da niko nemoze da ga unisti i zatvori mimo Allaha, a da je iz džemata izdvajanje, put u vatru.
Džemat je međutim mnogo više od zajedničkog klanjanja. Čak mislim, da džemat koji se formira namazom nije onaj konačni cilj našeg zajedništva. Taj, namaski džemat je sredstvo. Cilj je naše zajedništvo u svakodnevnici, u svim našim poslovima i obavezama. Cilj je naše zajedništvo kroz jedinstvo cilja i akcije. Cilj namaskog džemata je približiti nas jedne drugima kako bismo se brinuli jedni za druge. Uvijek je ummet baštinio džemat u džamiji, i u najtežim vremenima. Međutim, džemat nije samo puki dolazak na neki namaz, džemat je život. Džematski život podrazumijeva brigu jednih o drugima. S obzirom na tu spoznaju, slobodno danas možemo postaviti pitanje, gdje nestade džemat?
Po slovu islama, niko od nas ne bi smio zaspati dok nevoljnog našeg džematliju ne namirimo. Upitamo li se tada, šta je nama džemat, selo, zajednica. Idemo u džamiju, stajemo u saf jedan uz drugog, Allahu dž.š. na sedždu padamo, upute na džumi slušamo, nadamo se nagradi zbog našeg dolaska u džemat a u stvari mi džemat i nemamo. Zasto?? Zato sto je toliko gladnih oko nas, u nasoj domovini prvenstveno mislim, zato sto mi npr. oformimo dzematski humanitarni fond upravo da nahranimo takve, a niko ne haje, osim kolicina nas.
Zar smo do te granice prestali brinuti jedni o drugima, da ne znamo ništa o svom komšiji, da nas ne zanima njegova muka i bol. I nama se događa da komšija umre a mi po nekoliko dana ne znamo da se to desilo. Poslanik nas je učio da ako u našim džematima ima neko gladan, niko nema pravo na privatnu imovinu. Gdje je džemat kad treba pomoći brata i sestru u selu, mahali, džematu? Svi okrećemo glavu i nadamo se nagradi zbog našeg odlaska u džemat, a ovaj džamijski džemat je sredstvo. Cilj je džemat kojeg smo danas izgubili. U tom džematu koji je cilj, jedni za druge znamo i jedni smo uz druge.
Gdje je nestao džemat? Gdje je nestala ona islamska praksa da se o roditeljima, rodbini i komšijama brine. Naši djedovi su se brinuli jedni o drugima, bili spremni osim brojne svoje prihvatiti i djecu brata svog da o njima skrbe.
Oni su išli u džamiju, u džemat i tamo učili da taj džamijski, u safove poredani džemat, nije konačna tačka našeg jedinstva. Znali su da je to tek prvi korak na putu našeg snaženja, našeg snažnog džemata, zajedništva.
Imate u džematu, u svom selu komšiju i brata koji teško, s mukom školuje svoju djecu. Primanja su mu nikakva a djeca dobro uče. Gdje smo da nakon što izađemo sa džume, dogovorimo se džematski, onako kako islam zahtijeva i pomognemo da tu djecu, budućnost našu, izvedemo na selamet. Mi, ne da nismo džemat izvan džamije već se mi na žalost više obradujemo kad komšijsko dijete slabo uči, nego što smo spremni radovati se njegovu uspjehu i taj uspjeh vlastitim sredstvima poduprijeti, pomoći.
U džamiji učimo da ko otkloni nevolju bratu svom na ovome svijetu, Allah će otkloniti njegove na ahiretu. Kao da nam ove riječi kad izađemo iz džamije, kad iskoračimo iz džemata, ništa ne znače. A one nas uče da iz džamijskog džemata, iz safa namaskog moramo ukoračiti u čvršći saf i jači džemat. To je naš svakodnevni život. Tu se džemat živi. Pitamo se, gdje je taj stvarni, istinski od nas kao muslimana očekivani džemat, nestao? Otuđili smo se jedni od drugih, zatvorili u avlije i kuće i s uma smetnuli obaveze koje kao muslimani imamo prema bratu svom. U dobru se pomagati, to je naredba od Gospodara nam, a nipošto se podupirati u grijehu i neprijateljstvu.
Džemat nam ne postoji kad se bilo kakva akcija u našim džematima pokrene. Svima treba put, ali je većina protiv. Svima treba rasvjeta ali je većina ne zainteresirana. Svima treba napredno i uređeno selo, ali je većina pasivna. Zašto je tako? Ne možete čuti ni jedan opravdan razlog. Protiv smo, ne zainteresirani smo, pasivni smo jer nismo razumjeli šta je džemat uistinu i ne živimo ga. Mi samo idemo u džemat, a kad džemat treba živjeti, tad nas šejtan okrene na svoj put, okrene nas protiv nas i u nas usadi mržnju i neprijateljstvo prema nama. Mi imamo popunjene džamije na džumi, a kad je u džematu akcija u izgradnji nekoga općeg dobra malo ih se odazove. Čovjek sam može napraviti kuću, a selo, džemat, čitav džemat ne može napraviti jednu džematsku. Zašto? Zato što nisu džemat. Čovjek sam sebi dovede vodu. Kad treba da se udruže i selu je dovedu tad ne uspiju. Zašto? Zato što samo idu u džemat, a džemat u selu ne postoji.
Zadaća nam je braćo da u ovim mjesecima koji slijede aktivno svi radimo na vraćanju povjerenja među nas i oživljavanju institucije džemata i zajedništva u svim sferama našeg djelovanja iscekujuci mubarek Ramazan. Namaski džemat, tako iz principa naše vjere čitamo, nije konačni cilj našeg zajedništva. Ovo naše, u džamiji okupljanje sredstvo je na putu do konačnog cilja. Ovdje učimo da nam je isti pravac okretanja i isti put, Poslanikov put koji tim pravcem vodi. Ovdje učimo da kao što redove zbijamo i jedan drugog u safu podupiremo, takvi trebamo biti svugdje i uvijek.
Borimo se da što prije nastupi dan u kojem nećemo ponižavati sebe kao narod sumnjajući u sebe, u svoje poštenje i pravednost i kad ćemo biti sigurni da svako odgovorno izvršava preuzetu obavezu. Muslimanima nije primjereno, ako su muslimani, sumnjati u brata i pitati se je li poštenje i privrženost istini temelj našega društva. Gdje nestade džemat naš, džemat naših djedova u čijim skromnim kućama bijaše mjesta za roditelja, za musafira, za svakog, pa cak i cafira i vlaha. Danas nema mjesta ni za koga u našim kućama jer smo mi praktični vjernici samo u džamiji. Izvan nje, mi vjeru malo ili gotovo ni malo ne praktikujemo.
Uzvišeni Bože, pomozi nas, da se kao džemat u svim sferama životnim organiziramo i tako iz dana u dan snažimo. Uzvišeni Bože, pomozi nas na putu našeg ozdravljenja i među nas vrati povjerenje. Amin.

Muhamed a.s.

Rebiu -l- Ewel kao Svjetlost

Sta poslije Rebiu-l-ewela

Dzamijsko ponasanje

Sehada – karta za Dzennet

Klanjam li i kako???

Namaz – nacin obavljanja

SKRUŠENOST (EL-HUŠU’U) U NAMAZU I PORUKE MIRADZA

I MUSLIMAN JE COVJEK – PONIZNOST A NE PONIZENJE

GRIJEH NAM ODUZIMA NEZAVISNOST

JA LIJEPA VAKTA ZA ONOGA KO OBRAZA NEMA – HIDZAB

GDJE NAM JE VJERA

IMAMO LI CILJEVE U ZIVOTU

NEMA PRAVDE DO KIJAMETSKE

Pamcenje i podsjecanje u sluzbi dobra pojedinca i zajednice – I zrak i voda i zemlja i srce i jezik i djelo

Putem objave ka željenom cilju – Sluzenje Bogu

Zar se Boga ne bojimo – vjernik se stidi grijesiti

Miradz nije san – Vjera nije rijec

Bereket Vakufa i Poruke Ferhadije

GDJE NAM NESTADE DZEMAT

Alce para colorear

Letras para colorear, pintar e imprimir

Vimeo 10.6.2 by Vimeo.com, Inc.

Latest Images

Vimeo 10.7.0 by Vimeo.com, Inc.

HANGAD

MAKAKAALAM

Doodle Jump 3.11.30 by Lima Sky LLC

Doodle Jump 3.11.30 by Lima Sky LLC