Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
11 Dzumade-l-Uhra – 1438 .H. / 10. Mart 2017. g. –Imam/Hatib: Abdulah Cajlakovic

Covjece ne budi arogantan

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, ashabe, ucene, sehide i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovani dzemate, draga omladino;

Iz današnje hutbe prvo ja, kao hatib/govornik, imam šta naučiti, zatim vi koji hutbu slušate, a i oni koji je pročitaju. A sigurno je da svi možemo biti bolji, da se trebamo promijeniti i na sebi, Boga mi, poraditi. Hutba je rezultat kazivanja i nasihata Mudrog Lukmana svome sinu i mojih vlastitih opservacija.

Mudri Lukman savjetuje svoga sina da bude ponizan/skroman, pa kaže: “I ti ne okreći arogantno (osiono, oholo) obraz svoj ljudima, niti po Zemlji nadmeno hodi! Zaista, Allah ne voli hvalisavog ni gordog! U svom hodu odmjeren budi i glas svoj ti obori! Zbilja, najmrskiji glas je revanje magarca!” (Lukman, 18-19)

“I ti ne okreći osiono obraz svoj ljudima”, bukvalno znači ne budi arogantan, ne budi ohol, osion, bezobrazan, grub, prgav, ponosit, umišljen itd. S ljudima razgovaraj s poniznošću, s poštovanjem, sa smirenošću, razboritošću i tiho. Poboljšaj svoj karakter, svoje ponašanje, svoj govor, svoj način komuniciranja s ljudima. Unaprijedi to! Budi siguran da ti to bude ključ ulaska u Džennet!

Kada je Allahov Poslanik Muhammed s.a.v.s. upitan za djelo koje će osigurati ulazak u Džennet, on je rekao: “Svijest o Allahu i lijepo ponašanje (visok moral).” Stoga je obligatna dužnost biti dobar čovjek, ponizan, skroman, bez obzira ko si, šta si i šta imaš. Možeš biti vrlo “moćna” osoba, možeš biti bogat, popularan, obrazovan, lijep, zgodan, da ti se svijet divi milom ili silom, možeš biti bilo šta u životu, ali moraš biti ponizan i skroman. Samo tako će te svijet voljeti, cijeniti i makar poštovati.
Čovječe, shvati da si samo broj kao i ostali ljudi. Samo si jedan od sedam i po milijardi ljudi čija je obaveza da se pokoriš Gospodaru svjetova, da ne remetiš harmoniju u kosmosu i da služiš ljudima i svim Božijim stvorenjima. Unaprijedi svoj moral, karakter, svoje ponašanje i ne okreći grubo svoje lice od ljudi, ma ko oni bili. Stvoren si da budeš čovjek koji će voljeti ljude i željeti im isto što i sebi.

Nipošto ne budi arogantan, drzak, grub, osion, umišljen i opterećen mislima da si bolji, važniji i veći od ostalih ljudi! Ne dozvoli da u tebi začne klica arogancije, koja se često manifestuje namrgođenim licem i riječima: “Znaš li ti ko sam ja?!” To potvrđuje događaj na aerodromu, kada je jedan od putnika zakasnio na let. Žena zadužena za čekiranje i ukrcavanje putnika se učtivo izvinila, rekavši mu da je zakasnio na let, da su vrata već zatvorena i da je avion spreman za polijetanje. On je rekao: “Ne, morate vrata otvoriti i omogućiti mi da se ukrcam!” Rekla je: “Izvinite, gospodine, ne mogu to uraditi. Zakasnili ste i avion treba da poleti.” U takvoj situaciji, ljudi koji imaju neku dunjalučku moć, zacrvenjelim licem i povišenim tonom ispoljavaju svoju silu. Namrgođena lica, razrogačenih očiju i visokim tonom joj je rekao: “Znaš li ti ko sam ja?! Znaš li ti ko sam ja?!” Ona reče: “Smirite se! (Na razglas se obraća prisutnima) Dame i gospodo, među nama se nalazi čovjek koji ne zna ko je on!”

Šta koga briga šta je on?! Šta smo ti i ja?! I mora li svako znati ko smo i šta smo mi?! Čim pomisliš da si neko i nešto, već si ništa!
Znate, kada je čuveni filozof i učenjak El-Gazali pomislio da nešto vrijedi, da bi disciplinirao svoj nefs/dušu, otišao je u drugo mjesto da čisti javni zahod/WC. I mnogi među nama bi trebali tako disciplinirati svoje duše i svoj karakter! I to hitno! Zato, nikada i nikome ne recimo: “Znaš li ti ko sam ja?! Ako već hoćeš, onda znaj da si samo ljudsko biće kao i svi drugi ljudi. Što si “veći”, “bolji”, “poznatiji”, “učeniji”, “važniji”, “bogatiji” nisi to radi toga, već znaj da imaš veće obaveze i dužnosti da učiniš svijet ljepšim i ugodnijim za sve ljude i sva bića, ma ko oni bili i ma čemu pripadali. Kada bi tako ljudi razmišljali, bilo bi i nama svima ljepše, a, Boga mi, i u cijelom svijetu. Nažalost mnogi su naciju uzeli za Boga a tome ponižavajuće aminaju i neki vjerski velikodostojnici, kao sto su u komunizmu mnogi radili. Vjera politicara je samo na riječima, a jadni puk ih samo slijepo slijedi. I za to debelo plaća.

“I ti osiono ne okreći svoje lice ljudima!” Ne budi, dakle, arogantan, bezobrazan, osion, ohol! Ne umišljaj da si neko i nešto! Ako se takva misao pojavi, odmah padni na sedždu! Sedžda je lijek. Što si bliže tlima, to si bolji i veći. Peri noge svojim roditeljima. Ljubi im stopala, jer je pod majčinim stopalima Džennet.
Služi ljude pa zaradi Džennet, onako kako je radio veliki hazreti Omer, nas predsjednik rah. Alija Izetbegovic, nas general Mehmed Alagic, citajmo vise o tim ljudima i spoznajmo koja su velicina i gromade bili, a tiho umrli. Ne diži se, jer ako si danas neko i nešto, sutra lahko možeš biti niko i ništa! I to tako obično i biva. Pazi se da ne padneš u zaborav čak i od onih koji su ti hipokritično-licemjerno ljubili skute, a danas te ne vide i čak se kriju od tebe! Kao da te ne poznaju, a draže bi im bilo i da te nema! Estagfirullah!

“I ne hodi po Zemlji nadmeno!” I ne misli da samo ti postojiš i da se cijeli svijet treba oko tebe okretati, pažnju ti pridavati, diviti ti se. Shvati da si ti radi svijeta a ne svijet radi tebe. Budi sluga a ne traži da tebe služe! Budi rob a ne robovlasnik! Ne traži da svi misle kao ti i da ti se licemjerno smiješe. Ne misli da posjeduješ cijeli svijet. Kad te je majka rodila nisi ništa imao a i s dunjaluka ćeš otići bez išta! Misli na pitanja koja će ti biti postavljena u kaburu i na Sudnjem danu. Razmisli da li si ispunio svoju misiju. Jer, sutra je kraj, sutra si prah i sutra je proživljenje i vječni život. Prolazni život treba maksimalno iskoristiti da se vječno živi. Mi smo tu da živimo i poslije smrti a ne da padnemo u zaborav još za života. Da nam NE pise na nisanu „Umro a nije ni zivo.“, nije dakle koristan svojoj Zajednici bio.

Bog je Jedan i Jedini. No, svako vrijeme ima svoja božanstva, među ljudima i stvarima. Nekada je bilo poželjno da se Boga psuje, vrijeđa i da se obezvređuju vjernici, i to je bio vid progresa. Često se čulo: “Ja sam vaš bog i batina!” “Ja ga ili ju obožavam!” “Ona je boginja!” Estagfirullah! Znaj da će mladost – oholost proći, a starost i smrt će doći. Proći će i ljepota i zategnuto lice će postati izbrazdano borama. No, važno je imati srce neizbrazdano.

Nedavno je jedan Indonežanin proslavio 146. rođendan pa mu je jedina želja da umre. I bogati Rokfeler, kojemu život produžavaju transplantacijama srca i ima želju da i do dvjesta godina dogura, mora dušu ispustiti. Zato čuveni perzijski naučnik i pjesnik Omer El-Hajjam kaže: “Čovječe, da živiš stotinu, petsto i hiljadu godina, pa šta, opet će smrt doći!” Došla je i Nuhu a. s. koji je živio, kaže Kur´an, hiljadu manje pedeset godina, pa je za život rekao da je kao da je na jedna vrata unišao a na druga izišao! Allahu ekber!
Pa, gdje smo ja i ti? I šta smo mi? I ko smo, zbilja, mi?! Tako ti Allaha, imamo li obraza da pomislimo da smo veći i od jednog atoma?! Ma, atom je ogroman. Bili smo u začetku, kako kažu naučnici, samo jedan desetohiljaditi dio milimetra, ili još manji!!
A danas mnogi glume neke veličine! Kakva hrabrost i arogancija! Čovječe, ne budi arogantan! Nisi postojao, pa si tako malen, čak i pod mikroskopom nevidljiv bio, a ako već hoćeš da budeš velik i veći od cijelog kosmosa, onda na sedždu padni i služi Uzvišenome Bogu i svim ljudima, i svim Božijim stvorenjima. Samo tako možeš biti velik na prolaznom i vječnom životu.
Ne pravi selekciju među ljudima, a sud prepusti Uzvišenom Allahu. Pomozi siromašnima, bolesnima, gladnima, obespravljenima, napaćenima, ma ko oni bili. Pomozi i griješnima i onima koji su u zabludi i na stranputici. Baš njima je i potrebna pomoć.
Sjeti se Ibrahima a. s. kad ga je pijanica zamolio da kod njeg prenoći a on ga odbio, pa kada je otišao Allah dž. š. ga kori riječima: “O Ibrahime, Ja ovog čovjeka trpim cijelog života a ti ne možeš jednu noć!” Ibrahim a.s. se pokajao, te pohitao da ga pronađe i vrati na konak. Subhanallah! Kako je divan islam i kako se duše osvajaju!

Da bi se vidjelo kakvi su ljudi, nedavno se jedan novinar u jednoj od ovdasnjih metropola prerušio u beskućnika sa štakama i kolicima sa najnužnijim potrepštinama za život na ulici. Kada je beskućnik pao, prolaznici bi ga bez sažaljenja pogledali i nastavili sa hodom. No, kada se novinar preobukao u gospodina sa odijelom, kravatom i aktovkom, i kada je pao, svi su mu priskočili u pomoć! A znate ko je pomogao beskućniku? Drugi beskućnik! O Bože, izgleda da beskućnici i siromašni imaju bolje duše od gospode! No, nisu siromašni oni koji nemaju materijalnih dobara, već su siromašni oni koji nemaju dobre duše.

Islam se siri najbolje i najlakse NE time sto ti klanjas dan i noc, to je za tebe, licno i osobno. Islam se najbolje i najlakse siri primjerom na ulici. Kako nam isprica dr. Seljubac skoro pri svojoj posjeti nasem dzematu o jednom hadziji koji je proveo cijeli zivot u Svicarskoj radeci na zeljeznici. I tako jedne prilike u kasne sate, kada nema puno putnika, ugledao je jednu zenu sa torbama, djetetom i kolicima za bebu, kako pokusava da izidje uz velike stepenice. Pritekao sam joj i ljubazno upitao da joj pomognem i nakon sto je pristala iznio joj uz stepenice stvari a ona bebu malu. Kada smo izisli, kaze ona meni, hvala lijepa gospodine, a ja njoj samo kazem. Nista, ja sam musliman, to vjera od mene zahtjeva, i okrenuo se i otisao a ona je kaze ostala otvorenih usta, htjela nesta da kaze, medjutim kad je cula da sam musliman ostala zatecena. Pouka price je, kao sto to hadzija obrazlaze: Mogao sam joj danima trubiti o Islamu i kako je to lijepa vjera, kako je lijepo klanjati, kako ja cesto klanjam cak i nocu itd. i opet nebi imalo velikog ili skoro nikakvog uticaja niti ostavilo utiska na nju. Medjutim, samo tim jednim svojim primjerom i gestom sam joj pokazao svu sustinu i filozofiju moje vjere. I siguran sam da je poslije, ako nije prihvatila Islam, onda bar o Islamu i Muslimanima drugacije razmisljala.
Čovječe, očisti svoje srce. Jer ako je ono čisto, bit će čisto i tvoje tijelo, tvoje riječi, misli, djela, a ako je ono zatrovano, i sve drugo će biti pokvareno. Pokoravajmo se Gospodaru svjetova, slijedimo Allahova Poslanika Muhammeda s.a.v.s. tijelom i dušom, riječima i djelima. Jer, ako se ne pokorimo Gospodaru svjetova, duše će poželjeti da se nama drugi pokoravaju. One će se uzdizati nad ljudima i poželjeti da njima upravljaju. To se danas upravo i dešava. Neracionalni i bolesni umovi uspijevaju zavesti i manipulisati masama.
Završimo današnju hutbu hadisi kudsijjom u kojem Allah dž.š. kaže: “Uzvišenost je Moj ogrtač a veličanstvo je Moj veo, pa ko htjedne i u najmanjoj mjeri da Mi u njima dvoma bude ortak, uvešću ga, ravnodušno, u Moju vatru.” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže)
Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, popravi naše stanje, neka među ljudima vlada sloga, ljubav, mir, poštovanje, pravda, oslobodi nas zlobe, arogancije, zlih misli i zlih djela, oprosti nam grijehe, popravi naše lično i opšte stanje, neka naše posljednje riječi budu La ilahe illellah, Muhammed resulullah. Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
18 Dzumade-l-Uhra – 1438 .H. / 17. Mart 2017. g. –Imam/Hatib: Abdulah Cajlakovic

Islam je vjera cistoce i jednostavnosti

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, ashabe, ucene, sehide i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovani dzemate, draga omladino;

Inspiracija za danasnju Hutbu mi je bila jedna tako kratka, a sadrzajna dova. Vjerovatno je većina nas u prvim progovaranjima u majčinom ili neninom krilu, i prije mekteba, naučila kratku dovu: RABBI JESSIR VE LA TUASSIR RABBI TEMMIM BIL-HAJR. AMIN! – Bože, olakšaj, a ne otežaj, Bože, završi s dobrim! Amin! I, nekako bi, shodno ovom prvom doticaju s vjerom trebalo kroz život da nas prati pravilo olakšavanja i pravilo završavanja sa dobrim, tj. dobrom kao krajnjim ciljem našeg djelovanja. No, da li zbog toga što mi ni danas, nažalost, ne posvećujemo dovoljno pažnje značenju vjerskog teksta i njegovom osnovnom razumijevanju u svom jeziku, ili zbog drugih faktora, činjenica je da mi ni sebi ni svojoj djeci ne olakšavamo, ne pojednostavljujemo, nego otežavamo i cesto komplikujemo, i nazor cesto nesta pokusavamo da nemetnemo…
Kaže Uzvišeni Allah: „On je vas izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao…“ (El-Hadždž, 78). U opisu Allahovog Poslanika a.s. također stoji: „… koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. A oni koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – oni će baš uspjeti.” (El-E’araf, 157). Allahov Poslanik a.s. istakao je da se ova vjera odlikuje čistoćom i jednostavnošću rekavši: „Najdraža vjera Allahu jeste čista i jednostavna.“ (Buhari i Ahmed) Aiša r.a. rekla je: „Vjerovjesniku a.s. nije nikada data mogućnost da bira a da on nije odabrao lakšu stvar osim ako se radilo o grijehu, a ako je bio grijeh, onda bi bio najdalje od njega.“(Muttefekun alejhi).
Ajeti s ovom porukom su mnogobrojni, hadisi također, no, u našoj praksi, u zadnje vrijeme čak i više nego prije, prisutno je komplikovanje, otežavanje itd… a uzrok tomu je ponajvise, izmedju ostalih, uplitanje i tumacenje vjere od onih koji je nikako ili povrsno znaju. Držim da je ova pojava, ne samo danas, nego od davnina, od stagnacije islamske civilizacije, glavni kočničar napretka muslimana. Nije se ovo zadržalo samo na ravni teoretiziranja nego je zašlo i u psihu i dušu muslimana. Otežavanje i “aminanje” koje nije popraćeno konkrentom aktivnošću koja se tiče našeg željenja i dovenja svakako će biti razlogom stagnacije i ovosvjetske a i duhovne/vjerske.
Znate, Mudros Allahova je sto je i sam Kur´an objavljen na arapskom jeziku. Naime, arapski jezik, ima vjerovali ili ne 12 Miliona rijeci. A znate li koliko slijedeci najbogatiji jezik ima, ima 600 hiljada rijeci, to je jezik na kojem vas danas svako i svugdje razumije a to je Engleski. Vidite kolika je mudros Allahova i koliko je arapski jezik poseban.
U predgovoru bosanskom izdanju doktorske disertacije dr. Safveta Halilovića, dr. Enes Karić, između ostalog, prenio je i jednu zanimljivu priču koja objašnjava prirodu tumačenja Kur’ana koja ima jako važnu poruku za naša današnja dešavanja u društvu, ali za mene u ovom razmišljanju i jako vrijedan primjer borbe, istrajnosti i portage za olakšicom u sopstvenom životu koji ne mora uvijek biti striktno vezan samo za sam vjerski čin nego i život uopšte.
Priča kaže da je neka žena jako voljela svoga muža, ali život ko život nosi iskušenja pa u jednom takvom muž joj dade razvod braka… Priča, nadalje, veli da joj je muž dao razvod braka riječima: Puštam te koliko traje – hin! Razvod braka ženi teško pade, a kako je riječ “- hin” kojom je njen muž označio vremensko trajanje njenog puštanja teško razumjeti bez konteksta, puštena žena ode kod prvog učenjaka da sazna koliko traje vrijeme – hin – njenog razvoda. Objasni mu šta joj se desilo i kako se muž razveo od nje a taj učenjak joj odgovori:
A)Puštena si hiljadu godina! Svoje mišljenje dokazao je Božijim riječima iz sure Ed-Dehr, prvi ajet: “Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio spomena vrijedan?” Ovaj izraz “hinun mined-dehri”, označava jako dug period vremena, 1000 i više godina. Ovaj odgovor nije zadovoljio ženu, jer je to značilo da je puštena zauvijek, te je otišla, malo dalje, kod drugog učenjaka, a on joj odgovori:
B)Puštena si samo jednu godinu! Ovaj je drugi učenjak svoje mišljenje potkrijepio Božijim riječima iz Kur’ana, 25. ajet sure Ibrahim:”Daje plodove svoje svake sezone – kulle hini – s dozvolom Gospodara svog”. Ali, ni ovaj odgovor nije zadovoljio ženu, jer je smatrala da je godina dana, ipak, vrlo dug period, pa je otišla kod trećeg učenjaka upitala ga o trajanju hina, perioda do kada ju je muž pustio, te joj je ovaj treći alim odgovorio:
C)Puštena si od svoga muža samo jedan dan! I on je svoje mišljenje potkrijepio Božijim riječima: „Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete“- hine tusbihune – to jest ‘neka je slavljen svaki dan’” Tek je ovo bio izričiti odgovor koji je zadovoljio okaharenu i zbunjenu ženu
Ova tefsirska priča izvanredno dobro pokazuje kako je Kur’an veličanstveno štivo, pogodno da ga umni primijene i rasprostru na nezamislivo veliki broj čovjekovih egzistencijalnih situacija. Tefsir, zapravo, i jeste znanost koja aktualizira Kur’an u mnoštvu čovjekovih situacija, aktualizira ga u situacijama u kojima se nalazi čovjekov duh, srce, imaginacija, um, razum, mišljenje, praksa, ukratko kazano, ljudski život…zato je i Boziji Poslanik cesto na ista pitanja razlicitim ljudima davao razlicite odgovore…sto je nekada bilo zacudjujuce povrsno gledajuci, ali je Poslanik Mudroscu Allahovom znao hal – stanje odredjene osobe i sta njemu treba i sta mu je najpotrebnije ili najpotrebnije u datom momentu.
Koliko je važno protežirati dobro u odnosu na loše, govori nam i hadis kojeg bilježi Darimi u svome Sunenu od hazreti Aiše r.a. koja kaže kako je neka žena iz Medine imala muža koji je odlazio u trgovinu i zadržavao se. U njegovom odsustvu ona je često sanjala i rijetko kada da nije bila noseća.
Jedne prilike, došla je Allahovom Poslaniku a.s. i ispričala: “Moj muž je odsutan, a ja sam noseća. Usnula sam da se jedan stup moje kuće srušio i da sam rodila jednooko dijete.” Allahov Poslanik a.s. reče: “Hajr! Muž će ti se vratiti, ako Bog da, hajirili i rodit ćeš poslušnog dječaka.”
Ona je taj san imala dva ili tri puta kada joj je muž odlazio na ta putovanja. Svaki put je dolazila Allahovom Poslaniku a.s. i pričala. On je, tako, tumačio i svaki put joj se muž vraćao i ona rađala dječaka. Jednog dana kada je došla, Allahov Poslanik a.s. je bio odsutan, a ona je imala takav san, pa ju je hazreti Aiša pitala zbog čega je došla. Ona je odgovorila: “Ima jedan san koji mi se ponavlja, pa ja dođem kod Allahova Poslanika a.s. i ispričam mu, a on kaže: ‘Hajr – dobro i uvijek bude dobro kako je on rekao’.” Hazreti Aiša, je tražila da ga njoj ispriča, ali je ona odbila rekavši: “Kada dođe Allahov Poslanik a.s. njemu ću ispričati, kako sam i dosada činila.” Međutim, hazreti Aiša je insistirala i ona ga je na kraju njoj ispričala. Aiša joj je kazala: “Bogami, ako je istina to što si usnila, muž će ti umrijeti i rodit ćeš pokvarenog dječaka.” Žena je briznula u plač i rekla: “Šta mi bi da tebi ispričam san?” U međuvremenu, stigao je i Allahov Poslanik a.s. Pitao je šta je sa ženom, a hazreti Aiša mu je ispričala šta je bilo i kako je ona protumačila san. Allahov Poslanik a.s. reče: “Šta uradi, Aiša? Kada tumačite snove muslimanu, tumačite ih dobrom, jer se snovi ostvaruju prema tome kako ih tumači i razumije njihov sahibija.” “Muž joj je umro”, – kaže hazreti Aiša, “i rodila je pokvarenog dječaka.”
Dakle, san je onakav kako ga protumačimo, tj. mi tumačenjem i definiranjem određenih pojava, u prethodnom slučaju sna, utičemo ne samo na shvatanje sanjanog nego na događajanja. Ako je tako sa snom zašto bi drukčije bilo sa javom? Ako u svakom novom danu gledaš samo tegobu i samo se tegobi nadaš, kako misliš da ćeš “privući” dobro?
Ne birajmo kod komentarisanja nekog događaja-uzroka najgoru posljedicu koja nam padne na um za izjavu nego se oslonimo na dragog Boga pa dajmo najbolju moguću definiciju. Kur’an nas uči da vrlo često mi nešto želimo a ono je loše po nas ili mislimo da je nešto loše a ono je dobro… dakle, uvijek treba zadržat pozitivnu nadu i pozitivnu misao jer joj ima mjesta. Kako sugeriše i hadisi-kudsi u kom se bilježe kao Božije riječi i sljedeće: „Ja sam uz misao Moga roba o Meni…“ Pa pazimo na svoje misli, pazimo na svoje riječi, pazimo na svoje definicije i kvalifikacije, možda je između dobra i lošega, vaga naša misao i naša riječ. U istom kontekstu se može navesti i predaja u kojoj je nekom beduinu koji je imao temepraturu Poslanik kazao u smislu: Ako Bog da ona ti je spas od džehennemske vatre, a beduin je na to kazao: Kakav spas ovo je vrućica. Tad je Poslanik konstatovao: Ako tako misiliš onda i nije ništa drugo nego vrućica… Dakle odbijanje beduina da prihvati i dobru stranu svoga stanja lišilo ga je tog dobra.
I da ne zaboravimo uzeti još jednu pouku iz prethodno citiranog hadisa o tumačenju sna. Na određeni način hazreti Aiša biva ukorena za svoj postupak, a pogledajte ko ovu predaju prenosi? Upravo hazreti Aiša. Većina nas danas ne voli da spominje nešto gdje nismo bili u pravu, pa makar se radilo i o sitnici. Olakšavajmo, a ne otezavajmo i sebi i drugima. Naucimo i sve sto je propisano ili preporuceno kao olaksica u Islamu, koristimo to, kao sto je recimo skracivanje namaza, sastavljanje namaza itd.
Bože, daj nam da budemo od koristi jedni drugima, da olakšavamo jedni drugima u hajru… Bože olakšaj, a ne otežaj, Bože, završi s dobrim! Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
25 Dzumade-l-Uhra – 1438 .H. / 24. Mart 2017. g. –Imam/Hatib: Abdulah Cajlakovic

Islamu primjerom zovi

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, ashabe, ucene, sehide i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovani dzemate, draga omladino;

„I tako smo vas učinili središnjom – umjerenom zajednicom da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude svjedok protiv vas“ (El-Bekare, 143)
Islam nudi sredinu i umjerenost u svim aspektima čovjekova života, i ne samo to, nego upozorava na obje vrste zastranjivanja: i na pretjerivanje u vjeri i na zapostavljanje vjere. Primjeri umjerenosti i središnjosti islamske vjere su mnogobrojni i obuhvataju sve segmente ljudskoga života. Svi islamski propisi su, ustvari, u skladu sa istinom, pravdom i ljudskom prirodom.
Naša planeta predstavlja idealno i do sada jedino nama znano mjesto za život kakav živimo i poznajemo. Imamo vodu, rijeke, okeane neophodne za život i imamo atmosferu koja nas čuva od štetnih utjecaja iz svemira. Atmosfera ima nekoliko slojeva od kojih svaki ima veoma važnu ulogu. Atmosfera štiti površinu Zemlje od prekomjernog zagrijavanja danju i hlađenja noću (da nema atmosfere dneva temperatura bi bila preko 100 C°,a noćna ispod -100 C°), štiti je od opasnog Sunčevog kratkovalnog zračenja, te od opasnih kozmičkih zraka. Zemlja ima i svoje magnetno polje. Između ostalog, uloga ovog polja jeste to što nas ono štiti od pogubnog uticaja solarnog vjetra i kosmičkog zračenja.

Dakle bez obzira što se zemlja nalazi u pojasu tzv. Zlatokose to samo po sebi ne bi bilo dovoljno za opstanak života na njoj da je Allah nije zaštitio atmosferom, magnetnim i drugim znanim i neznanim poljima.
Tako isto, bez obzira što islam za nas predstavlja najljepši pravac, samo deklarativno pripadanje tom pravcu nije dovoljno da se ostvari pravi život koji će garantovati dobrom i na ovom i na budućem svijetu. Potrebno je voditi brigu o atmosferi islama, magnetnom polju islama, gravitaciji islama i sl.

Ako bi smo htjeli sebi predočiti kroz ove primjere islam onda bismo mogli zamisliti vjerovanje kao pojas zlatokose, islamske šarte kao atmosferu i njene slojeve a ove sile recimo kao osnovne principe islamskog života: pravednost, dobročinstvo, čuvanje emaneta, istinoljubivost, strpljivost…
Šta se dešava kad oslabi ozonski omotač, šta bi se desilo kad bi oslabilo magnetno polje, šta kad bi prestala djelovat sila gravitacije???Kako čovjek živi kada uz veliki napor savlada zemljinu atmosferu i otisne se u svemir? Moguće je ali mu treba mnoštvo pomagala a takav život još uvijek, a Bog zna i do kraja svijeta zavisit će od pomoći sa Zemlje.Tako isto ma koliko ljudi iskrivljavali vjeru, ma koliko zastranjivali od pravog, srednjeg puta u suštini civilizacija ne može opstati ukoliko ne postoji skupina koja će se držati tog puta i njegovih principa ovako ili onako i održavati ravnotežu- bez te skupine nastaje katastrofa.

Pojas zlatkose – srednji put nije uzak poput pehlivanskog konopca pa da se čovjek njime kreće uz veliku vještinu, oprez i muku. On je dovoljno širok da u njemu svak nađe sebi najlakšu stazu i najpodesniji hod, no ako ga ipak napusti, njegova vjera će približi li se “suncu” ispariti, il će udaljili se od njeg zalediti je.
U Kur’anu nam se objavljuje: “I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu.” (Al-Anbiya, 32)
Allah nam je podario ajete u prostranstvima svemirskim a i u nama samima, ukoliko hoćemo da ih vidimo i razmišljamo o njima dat će nam pouku.

Draga braćo, Zemlja se još uvijek kreće pojasom zlatkose, atmosfera nas još čuva, Zemljine sile još uvijek blagotvorno djeluju no, međuljudski odnosi na zemlji sve više su narušeni, to narušavanje odnosa povezano je.

Ebu Hurejre r.a. priča: „Kod Poslanika je došao čovjek koji je živio izvan Medine a tek je primio Islam. Reče Poslaniku: „U velikoj sam potrebi, pomozi me“. Poslanik mu nešto dade a potom ga upita: „Jesam li ti učinio dovoljno dobročinstva“? „Ne, nisi mi učinio veliko dobročinstvo“, odgovori čovjek. Čuvši to, neki ashabi naljutiše se i htjedoše reagovati. Poslanik im dade znak da šute i ostanu mirni. Zatim, zovnu čovjeka u kuću i dade mu još nešto i reče: „Ti si od nas zatražio pomoć, mi smo ti nešto dali, potom si rekao da nisi zadovoljan. Da li si sada zadovoljan? „ Da“, odgovori čovjek, a zatim dodade: „Neka te Allah nagradi, tebe, tvoju porodicu i pleme“. Poslanik mu reče: „Sada izađi i isto to reci pred mojim ashabima, kako bi iz njihovih prsa nestala netrpeljivost prema tebi“. Čovjek izađe i reče da je zadovoljan te ponovi ono što je rekao pred Poslanikom. Nakon toga, Allahov Poslanik reče: „Primjer mene i ovog čovjeka je kao primjer čovjeka koji je imao devu koja se prepala i pobjegla. Grupa ljudi je krenula da je uhvati, ali vidjevši ih deva se još više uplaši i još brže poče bježati. Vlasnik deve im reče:’Ostavite mene nasamo sa devom. Ja je poznajem, znam njen tabijat’. Uze snop trave i pruži prema devi. Deva vidjevši travu priđe vlasniku i pokori mu se. „Da sam se ja poveo za vama i da nisam spriječio vašu oštru kritiku, ovaj bi čovjek zbog vaše reakcije otišao u vatru“:/Bezar – Hajsemi/.

U predaji o Ibrahimu a.s. se kaže: „Došao mu je neki čovjek a Ibrahim a.s. nije znao da je nevjernik. Ibrahim a.s. mu reče: „Uđi u kuću, budi moj gost“. Čovjek je sjeo, Ibrahim a.s. je zapalio vatru i otišao donijeti hranu. Kada se vratio vidio je čovjeka kako čini sedždu vatri. Rasrdi se Ibrahim a.s. i reče: „Tako mi Allaha, nećeš biti moj gost niti ćeš jesti kod mene“. Čovjek je otišao a Ibrahimu a.s. je došao Džibril i rekao: „Ibrahime, Uzvišeni ti poručuje: „Zar si se umorio za jedan sahat proveden s njim, a tvoj ga Gospodar podnosi šezdeset godina“? Tada Ibrahim a.s. požuri za onim čovjekom govoreći mu: „Vrati se, Gospodar moj me ukorio zbog tebe“. „Kako“? – upita čovjek. „Rekao mi je“ – reče Ibrahim – „da te ja nisam mogao trpjeti jedan sahat, a On te hrani šezdeset godina“. Tada čovjek reče: „Bog koji tako postupa zaslužuje obožavanje. Svjedočim da nema božanstva osim Allaha“.
Poslanicima je zadaća, zato su poslani, odvraćati ljude od stranputice i od kazne ih spašavati. Ako su kad nehotice, a samo su tako mogli, u tom svom poslu napravili prijestup, bili su od Onoga koji ih šalje, ukoreni. Evo, čudosmo kako je Ibrahim a.s. ukoren bio, a znamo, u Kur’anu nalazimo, da je Allah dž.š. riječi prijekora uputio i Muhammedu a.s. kad se od slijepca okrenuo koji je za istinom tragao.

Poslanici su poslanima uzor. Muhammed a.s. je poslan svima, pa je uzor i svima i zauvijek. Mi koji slijedimo i Ibrahima i Muhammeda a.s. nemamo pravo nikoga odbaciti, nikome suditi, nikome leđa okrenuti. Nemamo pravo nikoga bez šanse za pronalaskom Pravog puta ostaviti. Tirmizi bilježi hadis čija poruka nas treba sve zabrinuti a posebno one koji sebi za pravo uzimaju da griješnike osuđuju. Poslanik kaže: „Ko ponizi svoga brata zbog grijeha, brzo će doći vrijeme kada će njegov brat ostaviti taj grijeh, a on će ga raditi“.
Nemoj razumjeti pogrešno! Nisi oslobođen obaveze da ukažeš na grijeh. Nisi oslobođen obaveze da brata svog posavjetuješ i na posljedice grijeha kojeg čini ukažeš. Nipošto nemaš pravo nikog, pa ni griješnika, bez obzira koliko je u neki grijeh zagazio, osuđivati, ponižavati… Nije rijetkost da mi o ljudima, o braći i sestrama, iznosimo svoj sud. Često čujemo, evo ga došao u džamiju, a znaš šta je do juče radio. Takav pristup je neprihvatljiv. To je ono što nam oba navedena primjera, i onaj Poslanika Muhammeda a.s. i čovjeka koji traži sadaku, i onaj Poslanika Ibrahima i čovjeka kojeg on od sofre odgoni, zabranjuju.

Predaja nam jedna kazuje: „Kada je Adem a.s. okusio plodove zabranjene u Džennetu, počeo je plakati i kajati se. Allah dž.š. ga je pozvao: „Ademe, iskušavam te grijehom, jer volim pokazati Svoje blagodati, oprost, plemenitost i darežljivost. Ademe, nemoj se plašiti Mojih riječi. Izađi iz Dženneta. Za tebe sam ga stvorio, ali siđi na Zemlju. Bori se sa sobom radi Moje ljubavi i kada Me poželiš dođi i uvest ću te u Džennet. Ademe, grijeh zbog kojeg se skrušiš pred Nama, draži Nam je od tespiha kojeg ljudi čine. Ademe, da sam tebe i tvoje potomstvo zaštitio od grijeha, kome bi iskazivao Svoju plemenitost, milost i oprost? Ja primam pokajanje i Milostiv sam“.

U hadisi kudsijji se kaže: „Čovječe, oprostit ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi ti grijesi dostigli nebeske visine, a potom Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa punom zemljom grijeha i susreo Me bez trunke širka, obasuo bi te sa isto toliko milosti“.
Ko je taj za koga nema mjesta u okrilju Allahove milosti i Njegovog oprosta? Ko to od nas ima pravo riječju svojom, gestom, podsmjehom ili nekim djelom pred bilo kime zatvarati vrata nade u vječni spas? Nepotrošiva i neprolazna blagodat nam je data.Islam se zove i obaveza nam je tu blagodat drugima ponuditi.

Da ashabi zagalamiše na onog čovjeka koji tek što je bio primio Islam, on bi pomislio da je Islam krutost i osionost. Poslanik zna šta je Islam. Islam je darivanje. Islam je olakšavanje. Islam je pružiti pomoć i podsticati na dobro. Islam je utješiti. Islam je davati nadu. Islam je usrećiti. Musliman je onaj koji osvaja djelom i riječju i koji zna da je od Dunjaluka čitavog vrijednije da budeš sebeb da neko od ljudi bude spašen sa šejtanske staze. Musliman zna da je od Dunjaluka vrijednije ako on primjerom svojim u srcu nečijem razbukta ljubav prema Stvoritelju i Poslaniku Njegovu.

Djelo koje Allah dž.š. sigurno voli je da primjerom pokazuješ ljepotu Allahove vjere i budeš uzrok da ljudi u okrilje milosti Božije hite i sreću i spas pronađu.U islamskoj literaturi sam našao zabilježeno: Kada jetim zaplače, Arš zadrhti, a Milostivi poviče: ‘’O Džibrile, ko je rasplakao ovoga? O meleki, uzimam vas za svjedoke da za onoga ko plač jetima zamijeni osmijehom, nema druge nagrade osim Dženneta!’’

Ovih dana u Siriji, Iraku, Jemenu, Libiji…, nažalost većinom sve u islamskim zemljama mnogo jetima je plakalo i plače a malo je onih koji im plač osmijehom zamjenjuju, malo je i onih koje je briga a kad Božiji arš zadrhti teško onima koji su to prouzrokovali ako se ne pokaju i poprave, zato braćo ne gledajmo samo šta ćemo priskrbit za ovaj svijet, okrenimo se oko sebe ima li gladnih, hladnih, žednih, nemoćnih, samih i napuštenih, tu ćemo pronaći i dragog Boga sukladno hadisi -kudsi koji glasi:
“Na Sudnjem danu, Allah dz.s. će reći: ‘O sine Ademov, trebala Mi je hrana, a ti me nisi nahranio.’ ‘Kako sam Te mogao nahraniti kad si Ti Gospodar svjetova?’‘Jesi li znao da je neki od Mojih robova gladan, a ti ga nisi nahranio? Da si to uradio postigao bi nagradu za to kod Mene.’

‘O sine Ademov, bio Sam žedan, a ti Me nisi napojio.’ ‘Gospodaru, kako sam Te mogao napojiti kad si Ti Gospodar svejtova?’ ‘Jesi li znao da je neko od Mojih robova žedan? Da si ga napojio našao bi svoju nagradu kod Mene.’ ‘O sine Ademov, bio Sam bolestan, a ti Me nisi posjetio.’ ‘Gospodaru, kako sam Te mogao posjetiti kad si Ti Gospodar svjetova?’ ‘Jesi li znao da je jedan od Mojih robova bolestan, a ti ga nisi posjetio? Da si ga posjetio, pronašao bi Me tamo.’”

Svjedočimo našu vjeru istinskim primjerima vjerovanja, dobrim djelima a ne besplodnim raspravama i praznom pričom. Budi magnetno polje muslimana, budi dio atmosferskog omotača muslimana, budi gravitaciona sila muslimana koja privlači i sjedinjuje… gdje god i kad god ti se pruži prilika djeluj dobro i dobru se nadaj.

Uzvišeni Bože, daj nam te vjerničke širine i osposobi nas da budemo oni koji zalutale, vlastitim primjerom Istini vode. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
10 Redzep – 1438.H. / 07 April 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Paradoks naseg vremena

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Danas je petak, kao i svaki mubarek petak za nas muslimane to je najodabraniji dan u sedmici, a za naše komšije katolike slijedeci tj. 14.04. – petak je takozvani tužni petak tj. Karfreitag. Ne bih mnogo govorio o toj temi nego bih spomenuo samo osnovne informacije o uskrsu koji se obilježava širom katoličkog svijeta.

Uskrs ili uskrsnuće Isusa na nebo je činjenica oko koje muslimani i kršćani imaju podijeljeno mišljenje, mišljenje koje je čak štaviše u potpunosti oprečno. Kršćani tvrde da je Isus bio taj koji je dopustio da bude razapet na križu kako bi svojom mučeničkom smrću otkupio ljude od svog prvobitnog grijeha kojeg je počinio njihov praotac Adam. Mi muslimani imamo svoje viđenje te situacije koju spoznajemo iscitavanjem Bozijih rijeci i za koje smatramo i vjerujemo da je istina. Ne trebamo se stidjeti da tu istinu saopćimo i da je zastupamo. Moramo imati na umu da se ovo naučavanje razvilo nakon Isusove smrti i da se kao takvo prenosi sa generacije na generaciju, da se nalazi u Bibliji, i to ne jednoj, nego njih vise, te u svim vjerskim knjigama, svim vjerskim udžbenicima i da je postalo zvanična doktrina kršćanskog učenja. Zbog tog razloga njima je teško da shvate da ono u šta vjeruju sa pozicije islama nije istina. Njih mozda i na neki nacin vrijeđa sama činjenica da mi muslimani ne prihvaćamo njihov način izlaganja događaja. Mi se slažemo samo oko činjenice da je Isus uzdignut na nebo, ali se ne slažemo da je bio razapet na krstu i da je umro.

O tome koliko je za kršćane bitno uskrsnuće govori nam i sljedeća izjava oca Pavla koji kaže: „Uskrsnuće Isusa Krista predstavlja temelj kršćanske vjere. Da Krist nije uskrsnuo, kršćanska crkva ne bi imala apsolutno nikakav osnov za svoje postojanje. Nikakav. Ni sva ona čuda i ozdravljenja ne bi bila dovoljna. Apostol Pavao je napisao vjernicima u korintskoj crkvi (1. Korinćanima 15,14.17): “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera… A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima.” Bez Kristova uskrsnuća se Kristova crkva ne bi niti održala.

Šta je istina? Istinu pronalazimo u jednom ajetu i jednoj cijeloj kratkoj suri, za koju Poslanik kaze da vrijedi trecinu Kur’ana, bas mozda iz ovog razloga, sto u potpunosti i jednostavnosti opovrgava katolicko ucenje, a uspostavlja osnovu naseg vjerovanja. Istina je ono što nam je Allah prenio putem svog Poslanika u Časnom Kur’anu gdje Allah kaže:

وَقَوْلِهِمْ إِنَّا قَتَلْنَا الْمَسِيحَ عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ رَسُولَ اللَّهِ وَمَا قَتَلُوهُ وَمَا صَلَبُوهُ وَلٰكِن شُبِّهَ لَهُمْ وَإِنَّ الَّذِينَ اخْتَلَفُوا فِيهِ لَفِي شَكٍّ مِّنْهُ مَا لَهُم بِهِ مِنْ عِلْمٍ إِلَّا اتِّبَاعَ الظَّنِّ وَمَا قَتَلُوهُ يَقِينًا
„I zbog riječi njihovih; Mi smo Isaa sina Merjemina, Allahova poslanika ubili, a nisu ga ni ubili niti su ga razapeli nego im se pričinilo, oni koji se razilaze u mišljenju i oni sami su u sumnji, oni o tome ne znaju ništa nego samo slijede pretpostavke, a oni ga nisu ubili zasigurno“. (En-Nisaa, 157)

“Reci: On je Allah – Jedan. Allah je utocisce svakom. Nije rodio i rodjen nije. I niko mu ravan nije. (Al – Ihlas)
Ovo je mišljenje islama i s time ćemo se danas zadovoljiti.
Danas bih htio jos i da skrenem pažnju, onako razmisljajuci koje sam stavio na hartiju, da ukazem, na nekoliko paradoksa koji se dešavaju u našem vremenu. Paradoks su stvari koje su čudne, neobične, nekada interesantne, ponekad i smiješne ali istinite. Spomenućemo samo nekoliko tih paradoksa ili interesanata, a koji oslikavaju naše današnje stanje.

Paradoks našeg vremena jeste da danas imamo veće kuće ali manje gostoprimstva. Imamo šire puteve ali uža gledišta. Trošimo više, a imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje, više pogodnosti ali manje vremena.
Danas imamo više diploma, ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja, više stručnjaka ali ipak više problema, više znanja u medicini ali manje zdravlja.

Jedemo i pijemo previše, trošimo nesmotreno, za svoje ćejfove smo spremni sve dati, a za Allaha samo najnužnije. Šta nam se to dešava? Imamo udobna auta, dobre puteve, ali se manje posjećujemo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo jedni na druge, prekasno liježemo, ustajemo previše umorni, čitamo premalo, gledamo TV suviše. Volimo prerijetko i tu ljubav rijetko pokazujemo, dočim mrzimo prečesto i tu mržnju smo spremni uvijek pokazati.

Naučili smo kako da preživljavamo ali ne i da živimo. Dodali smo godine životu ali ne i život godinama. Stigli smo sve do Mjeseca i natrag. Naučili smo kako da hodamo po Mjesecu, ali ne i kako ispravno da živimo na Zemlji. Napravili smo velike stvari ali ne i bolje stvari. Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude.

U današnje vrijeme pišemo više ali učimo manje. Planiramo više ali postižemo manje. Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Tražimo stalno naša prava, ali zaboravljamo šta su naše dužnosti. Braćo draga, ovo su vremena brze hrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani luksuznijih kuća ali uništenih domova. Ovo su dani brzih putovanja, ali sve lošijih odnosa.
Naša djeca imaju više igrački nego ikada, ali sve manje vremena provode sa roditeljima. U našim domovima imamo sav namještaj i sve moguće uređaje, ali sve je manje ljubavi i samilosti.
Sve vise je zakona, a manje emaneta – medjusobnog povjerenja. Interesantno kako vjerujemo onome što piše u novinama a sumnjamo u ono sto piše u Kur’anu. Interesantno kako se brzo prilagođavamo i prihvatamo zapadni način života, a kako okrećemo leđa sunnetu našeg Poslanika s.a.v.s. Interesantno koliko želimo da smo u prvom redu bilo na koncertu ili u kinu, a otimamo se za pozadinu džamije.

Paradoks naseg vremena je svijet tehnologije u kojoj zivimo. Sve vise komuniciramo ali sve manje razgovaramo. Ljudi koji ne razgovaraju, ne razumiju jedni druge. Oni koji razgovaraju, razumiju jedni druge, jer razgovor ubija predrasude. Interesantno kako nam je teško naučiti jednostavni Kur’an toliko dobro da ga prenesemo drugima, a tako nam je jednostavno zapamtiti i ponavljati tračeve. Interesantno koliko dugo i uz kakve poteškoće učimo napamet jedan ili dva ajeta iz Kur’ana, a za tren oka naučimo neku pjesmu ili zapamtimo do u detalje neki trac, cak i dodamo koju svoju. Ovo su prilike za nas da vidimo gdje se mi nalazimo. Ne smijemo se samo zadržati na konstatacijima kako nešto nije u redu nego djelujmo i popravimo naše stanje. Startna stanica neka budemo sami mi sebi i nasa porodica.

Volimo jedni druge, ne mrzimo se. Provodimo više vremena sa svojom porodicom, sa svojom djecom, sa suprugom, sa prijateljima i dragim ljudima. Usmjerimo svoj novac ka onom što će nam donijeti koristi na oba svijeta, budimo darežljivi a ne škrti. Dajimo više za Allaha i njegov hatar a manje za svoj. Jer interesantno je kako nam 10 eura izgleda mnogo kad ih dajemo za džamiju, a kako malo kad ih potrošimo na kocku ili neku glupost.
Čitajmo više, učimo, slušajmo i razmišljajmo. Jer interesantno koliko se kanimo da pročitamo jedan džuz Kurana, a kako se brzo odlučimo na čitanje 200/300 stranica najprodanijeg romana. Interesantno kako nam se oduži par sati provedenih u džamiji a kako nam brzo prođu gledajući film. Interesantno kako nam se oduzi jedan sat proveden u ibadetu, a kako nam brzo prodje fudbalska utakmica od 90 min. ili sat vremena dok slušamo muziku. Interesantno kako se radujemo produžecima fudbalske utakmice, a kako se žalimo na produženu hutbu. Interesantno kako svako želi da bude u džennetu, a u isto vrijeme nevjeruje, ne razmišlja, ne govori ili ne radi ništa da bi mu se približio.

Popravimo naše odnose sa rodbinom i prijateljima, nazovimo ih, posjetimo ih, razgovarajmo jedni sa drugima, ne zatvarajmo se u sebe, posebno sa roditeljima razgovarajmo i nazovimo ih. Nemoj da nam bude neuzubillah kao onom starom didu koji je otisao u radnju za popravak mobitela, pa pita sta je sa njegovim mobitelom, a nakon pregleda receno mu je da je mobitel ispravan… a dido stari upita sav u suzama…onako placuci… pa zasto me niko od moje djece onda ne nazove.? Budimo optimisti, vedri, komunikativni. Pomažimo jedni drugima, a nemojmo odmagati i svakim danom se zapitajmo: Moj Bože, šta danas mogu uraditi za Tebe?
Molim Allaha da nas učvrsti u dini-imanu, da naš život ispuni dobrim djelima, da nas upućuje na dobro i da nas čuva od zla. Molim Allaha da nam rastanak sa ovim svijetom učini lahkim i da nam posljednje riječi budu La ilahe illellah Muhammedur-resulullah.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
17 Redzep – 1438 .H. / 14. April 2017. g. – Fahir Alimujkic

Od Vode smo stvorili sve zivo

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, ashabe, ucene, sehide i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Draga braćo u islamu!

Danas 17. Redzepa 1438.H., odnosno 14. aprila 2017. godine hutbu sam naslovio sa Od vode smo stvorili sve živo. Skupština Ujedinjenih nacija je rezolucijom donesenom 2. februara 1993. odlučila da se 22. Mart svake godine obilježava kao Svjetski dan voda, sa ciljem da se ukaže na probleme vezane za vodu i vodene resurse.
Kaže Allah, dželle še’nuhu, u 30. ajetu Sure El-Enbija’:
…وَجَعَلْنَا مِنَ الْمَاءِ كُلَّ شَيْءٍ حَيٍّ أَفَلاَ يُؤْمِنُونَ
…Od vode smo stvorili sve živo. Pa zar neće vjerovati?
Imam Katade tumačeći ovaj ajet kaže: “Očuvanje života svih stvorenja jeste pomoću vode.”
A u 18. ajetu Sure El-Mu’minun stoji:
وَأَنْزَلْنَا مِنَ السَّمَاءِ مَاءً بِقَدَرٍ فَأَسْكَنَّاهُ فِي الأَرْضِ وَإِنَّا عَلَى ذَهَابٍ بِهِ لَقَادِرُونَ
Mi s neba s mjerom kišu spuštamo i u Zemlji je zadržavamo, a u stanju smo i da je odvedemo (presušimo).

Ovaj ajet govori o jednoj od najvećih blagodati kojima je Allah, dželle še’nuhu, počastio stvorenja, a to je blagodat vode, bez koje ne mogu ni ljudi, ni životinje, ni biljke. U ovom ajetu se kaže da je Allah, subhanehu ve te’ala, odredio da voda bude u Zemlji kako bi čovjek mogao doći do nje kada mu zatreba, kopajući bunareve i vadeći je na druge načine. Također je Allah, dželle še’nuhu, neke vode učinio dostupnim ljudima bez kopanja, a to su rijeke, potoci, izvori, jezera, mora i slično. Allah, subhanehu ve te’ala, je u stanju da vodu koja se nalazi u Zemlji ukloni, pa da nestane. Ovo je upozorenje i prijetnja ljudima, ako ne budu zahvalni na ovoj, kao i na drugim blagodatima, da ih može zadesiti suša, što bi imalo za rezultat teške posljedice, za ljude, stoku i biljke. U tom kontekstu je i posljednji ajet sure El- Mulk u kojem Allah, dželle še’nuhu, kaže:
قُلْ أَرَأَيْتُمْ إِنْ أَصْبَحَ مَاؤُكُمْ غَوْرًا فَمَنْ يَأْتِيكُمْ بِمَاءٍ مَّعِينٍ
Reci: “Šta mislite, ako vam vode presuše, ko će vam tekuću vodu dati?”
Allah, dželle še’nuhu, podsjeća ljude na blagodat vode koju im je dostupnom učinio, pa u ajetima 68. – 70. Sure El-Vaki’a kaže:
أَفَرَأَيْتُمُ الْمَاءَ الَّذِي تَشْرَبُون(68) أَأَنْتُمْ أَنْزَلْتُمُوهُ مِنَ الْمُزْنِ أَمْ نَحْنُ الْمُنْزِلُونَ(69) لَوْ نَشَاءُ جَعَلْنَاهُ أُجَاجًا فَلَوْلَا تَشْكُرُونَ(70)
Kažite vi Meni: vodu koju pijete(68) – da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo?(69) Ako želimo, možemo slanom da je učinimo – pa zašto niste zahvalni?(70)
Napojiti žednog je jedno od najboljih djela koje vjernik može učiniti. Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, upitan je koja je vrsta sadake najvrijednija, pa je rekao: ’’Voda, zar niste pročitali kur’anski ajet u kojem džehennemlije traže pomoć od džennetlija, pa kažu: أَنْ أَفِيضُوا عَلَيْنَا مِنَ الْمَاء أَوْ مِمَّا رَزَقَكُمُ اللّهُ Prolijte na nas vode ili nešto od onoga čime vas je Allah opskrbio! (Suretu El-E’raf; 50.)

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Jednom prilikom neki je čovjek išao putem pa ga je spopala velika žeđ. On je sišao u bunar i napio se vode. Kada je izašao iz bunara, ugledao je psa kako zbog žeđi liže prašinu. Tada čovjek reče: „I ovog je psa zadesila žeđ kao i mene.’’ Onda je ponovo sišao u bunar i svoju obuću napunio vodom, prihvatio je zubima i tako se popeo iz bunara. Napojio je psa i Allah mu se na tome zahvalio i grijehe mu oprostio.“
Tada ashabi upitaše: „Poslaniče, zar mi imamo nagradu i kada napojimo životinje?’’ On im odgovori: فِي كُلِّ ذِي كَبِدٍ رَطْبَةٍ أَجْرٌ „ Za svako živo stvorenje imate nagradu (kada ga napojite, nahranite i s´njim lijepo postupate)!“ (Buharija).
U drugom predanju stoji da se ovakav slučaj desio sa ženom prostitutkom i da joj je Allah, azze ve dželle, oprostio grijehe zbog toga što je napojila psa.

Vidimo kolika je nagrada za pojenje životinje, a koliki je grijeh zabraniti životinjama da piju vodu pokazuje nam dobro poznati hadis u kojem se kaže da je neka žena kažnjena džehennemskom vatrom zato što je mačku zatvorila, ne dajući joj ni hranu ni piće, niti je pustila da sebi nađe hranu. (Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje rasipanje vode, što potvrđuje predaja koju bilježi imam Ibn Madždže:
عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ عَمْرٍو أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ مَرَّ بِسَعْدٍ وَهُوَ يَتَوَضَّأُ فَقَالَ: “مَا هَذَا السَّرَفُ؟” فَقَالَ: “أَفِي الْوُضُوءِ إِسْرَافٌ؟” قَالَ: “نَعَمْ وَإِنْ كُنْتَ عَلَى نَهَرٍ جَارٍ.” (ابن ماجه)
Prenosi Abdullah ibn Amr, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao pored Sa’da, dok je abdestio, pa reče: „Kakvo je to rasipanje?“ Reče: „Zar je i kod abdesta rasipanje?“ Reče: „Da, pa makar bio na rijeci koja teče!“ (Ibn Madždže)

Nas u domovini i cijeloj Evropi Allah, dželle še’nuhu, je počastio blagodati vode, tako da recimo nasa domovina ima više pitke vode nego cijela Srednja Evropa i više sedam puta od Srbije itd. Po zvaničnim podacima smo po resursima pitke vode sedmi u Evropi, a prvi u regionu. Kada to imamo u vidu, treba da nas zabrine činjenica da je nasa domovina u prošloj godini uvezla vode u vrijednosti 15 miliona KM, dok je izvezeno samo 2,8 milijuna KM, a naša voda braćo je mnogo kvalitetnija i ista osvaja svjetske medalje za kvalitet.

Eksperti za pitanje vode kako stoji u izvještaju UN-a, predviđaju da će za 20 godina 63 miliona ljudi ostati bez pitke vode. Danas oko dva miliona djece godišnje umre zbog nedostatka čiste vode i neuređene kanalizacije. To je oko 5 hiljada života u svakom danu.
Skupština UN, na svojoj 58. sjednici donijela je nacrt rezolucije, kojom se razdoblje od 2005. do 2015. godine proglašava Međunarodnom dekadom za akciju – Voda za život, u nastojanju da se do 2015. godine prepolovi broj ljudi koji nemaju pristupa zdravstveno ispravnoj vodi za piće, kao i onih koji nemaju pristupa osnovnim sanitarijama.

U savremenom svijetu voda postaje sve značajniji resurs i pretpostavlja se da će 21 stoljeće biti stoljeće u kojem će se voditi ratovi za vodu. Naučno je potvrđeno da slatke vode na Planeti Zemlji ima oko 2.5 % i da je nejednako raspoređena. Svakim danom ima je sve manje zbog neadekvatnog upravljanja i nemara. U većini zemalja Afrike i Azije vlada hronična nestašica vode. Do 2025. godine dvije trećine čovječanstva osjetiće ozbiljan nedostatak vode. Procjene stručnjaka kažu da oko 1,1 milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi, 2,5 milijarde nema elementarne sanitarne uslove, a više od pet miliona ljudi godišnje umire od bolesti koje su uzrokovane zagađenom vodom. Najveće potencijalno zlo koje danas prijeti čovječanstvu je zagađenje vode, zraka i tla. Kako bi se osigurale dovoljne količine zdrave pitke vode, potrebno je uložiti dodatne napore vezane za njenu zaštitu i štednju. Zagađenje vode ne poznaje granice, stoga je svi moramo čuvati i paziti, jer voda je naša kultura i naš život.
Interesantne su slijedeće činjenice: 70% Zemljine površine je voda, a 30% je kopno, 70% kiše koja se spusti na Zemlju spusti se na kopno, a 30% na more i 70% ljudskog organizma je voda.
Braćo, čuvajmo vodu kao veliku Alahovu, dželle še’nuhu, blagodat i budimo Mu na toj blagodati neizmjerno zahvalni!

Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da nas učvrsti na putu islama, da nas učini zahvalnim na Njegovim mnogobrojnim blagodatima i od onih koji čuvaju vodu kao poseban ni’met, da pomogne našoj braći u Palestinii Siriji i na svakom drugom mjestu gdje su ugrožena prava muslimana, da im da skoru pobjedu i oslobodi zulumćara, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da se smiluje našim roditeljima i dobrim precima, da našu djecu i potomke učini prvacima ummeta i boljim pripadnicima ummeta od nas i boljim čuvarima Bosne i Hercegovine nego što smo to mi, da nam oprosti grijehe i uvede nas u obećani džennet, u društvu sa poslanicima, iskrenim, šehidima i dobrim ljudima!
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
24 Redzep – 1438.H. / 21 April 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Poruke Mi’radžske

Hvala Allahu. Gospodaru naš, Tebi hvala zato što si nas stvorio, opskrbio, uputio, podučio, spasio i otklonio od nas nevolje. Tebi hvala na islamu i Kur’anu. Tebi hvala na porodici, imetku i zdravlju. Hvala Ti što si sigurnost nama dao, ujedinio naše skupine i učinio dobrim zdravlje naše. Tebi pripada hvala na svim blagodatima koje si nam dao prije i sada, tajno ili javno, posebno ili zajedno, u prisustvu ili odsustvu. Donosimo salawat i selam na Tvoga Miljenika, Muhameda a.s. njegove ashabe, porodicu, tabi’ ine, i nase sehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Mjesec Redžeb primiče se kraju. Danas je 24. dan svetog i odabranog mjeseca Redzepa. U nedelju je mubarek noc. Posljednji njegovi dani donose nam mubarek Lejletu-l- Mi’radž. Dvadeset sedmi redžebski dan kad nastupi, nastupa ova odabrana i veličanstvena noć. Donosi nam ona poruka i pouka mnogo. Jednom riječju ih možemo nazvati, mi’radžske.
Događaju Mi’radža predhodilo je noćno putovanje Isra. I o ovom događaju Allah dž.š. govori, jednu suru naziva imenom njegovim. Na početku te sure kaže: „Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi“./Isra,1./.
Neobično je, prirodnim zakonima suprotno, a to znači mu’džiza je, da je Poslanik u toku jedne noći prešao tako dalek put iz Mekke u Jerusalim, potom na nebesa i nazad. Mnogi nisu u to mogli povjerovati, ali oni koji znaju da Muhammeda šalje Allah, svjetova Stvoritelj, nemaju problem s povjerenjem u Hvaljenog. Ebu Bekr će baš zbog ovog događaja dobiti nadimak es-Sidik. Neće se dvoumiti kada mu kažu da o tako neobičnoj stvari pripovijeda Muhammed. Ne, neće se dvoumiti, neće ni trunke jedne sumnjati, samo će upitati: „Je li to rekao Muhammed? Ako je on s.a.v.s., to rekao, istina je“.
Noć mi’radžska donosi nam poruke. Jedna od njih je ova, ako je nešto rekao Muhammed a.s. istina je. Pita nas mubarek mi’radžska noć, ponašamo li se mi tako prema onome što je Poslanik rekao? Rekao je da je namaz u džematu vrijedniji od pojedinačnog. Rekao je da je musliman muslimanu brat. Rekao je da nikako ne bismo smjeli zaspati siti ako je u komšiluku neko gladan. Rekao je da ne smije proći dan u kojem ništa novo ne naučimo. Rekao je, ne pripada redovima ummeta njegova onaj ko ne vodi brigu o zajedničkim interesima i ciljevima. Šta nam znači ono što je rekao naš Poslanik? Eto to nas pita noć mi’radžska koja Ebu Bekru donese časni nadimak es-Sidik, jer on sve što je Poslanik rekao, prihvati i primijeni.
Neobično je, prirodnim zakonima suprotno, a to znači mu’džiza je, da je Poslanik u Aksa mesdžidu, u Jerusalemu svim predhodnim poslanicima Imam bio. Oni, tu, svi za njim namaz klanjaše. Poslanici predhodni su već bili davno na Ahiret preselili. Da bi poruku čovječanstvu poslao, Allah dž.š. u mubarek mi’radžskoj noći ovim skupom, džematom neobičnim, uči ljude, da Islam nadvisuje sve a njega ne nadvisuje ništa.
Mi’radžska noć, dođe nam svake godine s porukom. Dođe nam reći, Poslanik je svim poslanicima predvodnik u namazu bio. Dođe ta noć odabrana da nam poruči: Vi, ummet njegov trebate narodima na zemlji predvodnici biti. Dođe nas ta mubarek noć podsjetiti da smo mi ummet srednjega puta a samo takvi mogu biti predvodnici drugima.
Dođe nas podsjetiti mi’radžska noć da smo za predvodnike odabrani jer osobina nam je da naređujemo dobro a zlo zabranjujemo. Ummet Muhammedov zadužen je, jer Objavu ne promijenjenu ima, da na zemlji po dobru bude prepoznat. Zadužen je da se takvim osobinama okiti i snagom zaogrne da svi narodi, kao što to učiniše i njihovi poslanici, stanu u saf u kojem se bori za dobro svakog čovjeka, za napredak svakog naroda, za sklad u svakome društvu. Zar ne reče Poslanik: „Tako mi Boga da je Musa a.s. živ, morao bi da me slijedi“. Zna to Musa a.s.. Zna to Isa a.s.. Zna to Ibrahim a.s.. Zna to Jusuf a.s.. Zna to Ejjub a.s.. Znaju to svi poslanici i zato svi, IKTEDEJTU BI HAZEL IMAMI, izgovaraju i staju u saf iza Miljenika Božijeg.
Čovječanstvo vapi da se oslobodi tiranije svake vrste. Vapi da se oslobodi tiranskih vladara, ali i tiranije kapitala, tiranije konzumerizma, tiranije mode i svih kvazi vrijednosti. Naša je zadaća, neka nam je to jasno, stati pred džemat koji se čovječanstvo zove i osloboditi čovjeka današnjeg okova materijalizma, osloboditi čovjeka pohlepe, siromaštva i nepremostivih razlika u društvu. Zadaća nam je to, jer mi smo ummet onog koji predvodi džemat poslanika u Aksa mesdžidu. Kao što on predvodi poslanike, Ummet njegov treba predvoditi čovječanstvo.
Na putu mi’radžskom, Poslanik pokazuje kako se ponašati, kad pred izborom budeš. A pred izborom si stalno, pred iskušenjem neprekidno jer sloboda ti je data. On s.a.v.s. kad mu melek nudi vino i mlijeko, bira mlijeko. Bira ono što svakom jest dobro i korist. On okreće leđa onome što čovjeka čini ovisnim, što ga od istine odvraća, što ga propasti i dunjalučkoj i ahiretskoj vodi. „Istinu si izabrao“: uzvikuje Džibril, kad Poslanik čašu s mlijekom bira.
Mi’radžska noć dolazi da nas na istinu podsjeti i na putu ka njoj učvrsti. Dolazi da nas podsjeti da ćemo na Ahiretu drugima biti svjedoci a da će nama svjedok biti Poslanik. Zar vam nisam svojim primjerom pokazao kako da se ponašate kad se pred izborom nađete? Pokazao sam vam da uvijek birate ono što donosi korist, i vama i drugima. Kad si pred izborom, darežljivost ili škrtost, biraj darežljivost. Kad si pred izborom, marljivost ili ljenost, biraj marljivost. Kad si pred izborom, žrtva ili ravnodušnost, na putu dobra, žrtvuj se. Ova mubarek, mi’radžska noć dolazi da nam pokaže put kojim je išao najodabraniji između nas. Na tom putu je posve jasno šta je halal a šta haram i vjernik uvijek bira onu čašu u kojoj je ono što će ga na putu dobra ojačati i njegov korak na putu istine učvrstiti. U događaju mi’radžskom, čaša mlijeka simbolizira pravi put i život uokviren u propis šeriatski.
Sve ima granicu. I nasa sloboda je ogranicena u ljepotama i slobodi Islama. I naš razum je ograničen. Spoznajom seže do Sidretu-l- muntehaa. Ono iza te perde čovjeku je nedokučivo. Eto, tu perdu će Poslanik na putu svog uzdignuća, na mi’radžskom putu proći i tamo iza nje vidjeti ono što oko nije vidjelo, uho čulo niti srce osjetilo. Tamo će s Gospodarom svjetova bez posrednika razgovarati i od tamo će čovjeku donijeti darove neprocjenjive. Donijet će: namaz, šefa’at i donijet će tri posljednja ajeta sure Bekare.
Mi’radž Poslanikov je bio nakon mnogih godina tegobnih, godina patnje i teškoće u Mekki. Došao je kao stanica ohrabrenja i mjesto gdje se snaga nova natočila za teškoće i iskušenja nova. Čovjeku od tamo dolazi namaz kao ta stanica ohrabrenja. Dolazi mu namaz da mu bude korektiv u uspostavi ravnoteže između dva svijeta. Dolazi mu da mu bude put do Gospodara svjetova, direktan. Namaz je naređen na Mi’radžu, u direktnom razgovoru između Gospodara i roba. Došao je iza perde. Ako hoćeš na mi’radž svoj, o čovječe, tad stani na sedžadu. Ako hoćeš s Gospodarom svojim razgovarati, to se na kijamu namaskom, na rukuu i sedždi čini. Ako hoćeš da ti ono što je iza perde bude makar malo jasnije i bliže, kreni putem spoznaje, a tog puta, upamti, bez namaza nema.
Pogriješit ćeš. Posrnut ćeš i u porok grijeha i pustoš stranputice otići. Čovjek si, hoćeš pogriješiti sigurno. Ako si vjernik, pokajat ćeš se. A mi’radžska noć nam donosi radosnu vijest. Poslaniku tvome Muhammedu je u toj mubarek noći šefa’at podaren. On će se na Ahiretu za sljedbenike svoje zauzimati, borit će se da im bude oprošteno i da u Džennet odmah uđu. Zar nije zanimljivo da sa istog mjesta Poslanik ummetu svom donosi i namaz i šefa’at? Jest, zanimljivo, a mi iz toga čitamo da je za svakog ko šefa’at želi, namaz put ka njemu. Poslanik će sljedbenike svoje po tragovima abdeskim i tragovima od namaza prepoznavati. Ako se šefa’atu nadaš, na Mi’radž moraš, a tvoj mi’radž, o čovječe je namaz. Pitamo li se, zasto ucimo dovu ezansku. Poslanik kaze, da onaj ko bude ucio dovu poslije ezana moze se njegovom sef’atu nadati. Zasto, zato sto upravo u toj dovi, ako vidite, ako slusate, ako malo razmislite, ako se malo zapitate, ako citate prijevod te dove, vidjet cete da upravo u toj dovi moli te Allah Uzvisenog da nam podari sefa‘at Poslanikov, dakle da se direktno Poslanik zauzima za nas na Sudnjem Danu.
Sa Mi’radza Poslanik nam donosi tako dragocijena tri zadnja ajeta sure Al – Bekare, poznatije kao Asare AME NERRESULU. Sa Mi’radža Poslanik nam donosi poruku jasnu, ovaj dragocjeni odlomak i zadnji ajet, koji u prijevodu glasi:
„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje čini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje“./El-Bekare,286./.
Uzvišeni Bože, otvori naša srca i um za poruke Mi’radžske. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
02 Sa’aban – 1438.H. / 28 April 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Poniznost a ne ponizenje

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

“Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju…” (Al-Mu’minun, 1-2.) Allah dž.š. u suri El-Ahzab, spominjući osobine vjernika kojima je obećao Svoj oprost i veliku nagradu, spominje: … i poniznim muškarcima i poniznim ženama (Al-Ahzab, 35)

A u Hadisi Qudsiju, Allah je rekao: “O, čovječe, grijeh koji prouzrokuje poniznost prema Meni, draži mi je od pokornosti koja će te učiniti uobraženim i oholim. Draži Mi je jecaj griješnika dok me doziva da mu oprostim od slavljenja umišljenog.”
Poniznost (el-hušu’) je potpuna potčinjenost i pokornost srca, njegova smirenost i naklonjenost Uzvišenom Allahu, uz osjećaj stvarne niskosti pred Njim, kao i potrebe, te istinska vjera u Njega i susret sa Njim.

Nasuprot poniznosti je oholost a znamo dobro ko je njen začetnik. “Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (Žene, 36) Od Poslanika a.s. se prenosi: „Neće ući u džennet ko u svom srcu bude imao i trun oholosti.” (Muslim)

Od Sufjana ibn Ujejne, poznatog tabiina, se prenosi da je rekao: Ko bude činio grijeh zbog strasti, moze postojati nada da će mu se oprostiti, ali ko ga bude činio iz oholosti, onda strahuj da će biti proklet od Uzvišenog Allaha, jer je tako postupio Iblis, la’netullahi alejhi. On je iz oholosti učinio grijeh, pa ga je Allah d.š. prokleo.
Vec iz navedenog mozemo zakljuciti da je najgori ohol insan u svome znanju i u svojoj vjeri, koji si umislio da sve zna i koji si umislio da je najbolji vjernik i coik sto bi nas narod rekao. Prema tome, velika je razlika između činjenja grijeha iz slabosti i iz oholosti. Ibn Kudame el-Makdisi veli: Najgora vrsta oholosti jeste ona koja čovjeka sprječava da nešto novo nauči ili da prizna istinu, te da se za njom povodi.

Poniznošću izražavamo Božju veličinu i prisutnost svijesti o Bogu u sebi a oholost izražava zaborav Boga i otrgnuće s puta Njegova. Poniznost je vrlina. Kao i sve druge vrline i ona nam je urođena, stoga je ne trebamo naučiti, nego samo osvijestiti i izražavati. U našem okruženju današnjem poniznost, podređenost, popuštanje i poslušnost interpretiraju se kao slabosti, a ponizne osobe često su krivo shvaćene kao osobe bez osjećaja svoje vrijednosti, koje nemaju ni samopoštovanja niti samopouzdanja, koje uvijek “podvijaju rep”. Tako se uslijed društvene stvarnosti ova vrlina krivo tretira kao mahana jer mnogi pogrešno izjednačavaju poniznost i ponižavanje.

Smatram važnim ukazati na razlikovanje poniznosti i poniženja tj. poniženosti. Dok se poniznost javlja uslijed velikog štovanja, poniženost se javlja uslijed sramote i osjećaja manje vrijednosti ili bezvrjednosti. Ponizna osoba ne osjeća manjak vrijednosti, dapače, veoma je objektivna, vidi i sebe i druge u svojoj izvornosti, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto, jer joj tu i nije mjesto.
Ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog Stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima, poznatima i nepoznatima, kao svojoj braći i sestrama. Ponizna osoba stvara ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijeni vrijednosti drugih i pokazuje poštovanje prema njima. Takva osoba ne hvali sebe nego druge.
Osjećaj svoje vrijednosti temelji na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s Božijim zakonima, a ne na tome koliko je bolja od drugih ili koliko više ima od drugih. Ponizan čovjek zna da je griješnik i da pred Bogom nitko ne može sakriti svoje mahane i slabosti, stoga se obraća Bogu ponizno, moleći za milost i pomoć.
Nasuprot tome, ohol čovjek sklon je precjenjivanju vlastitih zasluga i hvalisanju, tražeći izdašnu nagradu za svoja dobra djela, pri čemu ne priznaje svoja nedjela.
Oholost se napuhava, nadima se i teži za taštom slavom i čašću, za potvrdom. Često se izdiže iznad drugih i klanja se svojoj sebičnosti.
Prenosi se da je Poslanik a.s. kazao: “Hoćete li da vas upoznam ko će biti od stanovnika džehennema” … “Svaki “ters” (‘atel), nadmeni (dževaz) i oholnik (mustekbir).”
“I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!” (Lukman, 18-19.)

Novac je područje u kojem se duboko ogleda jačina vrline poniznosti. Mnogi podređuju svoj život stjecanju novca. Ta vrsta poniznosti – poniznost prema novcu i svemu materijalnom – ne donosi trajna dobra. Moguće je naravno da čovjek posjeduje veliki imetak, i da on taj imetak troši na Božijem putu. Hazreti Sulejman a.s. imao je, uostalom, neviđeni imetak i najveće kraljevstvo, a opet je bio ponizan i pored sveg imetka, za ručak se zadovoljavao komadom suhoga hljeba, a svoj imetak i moć koristio je za pomaganje ljudima i širenje Božije vjere.
Osim što ne bismo trebali iskazivati poniznost prema novcu i svemu onom što se novcem može kupiti, ne bismo trebali biti ponizni ni prema svom egu, kao ni strahu niti prema bilo kojem drugom “demonu” koji nas žele podrediti sebi. U svakoj situaciji kad osjetimo da ego ili strah ili neka druga napast vuče naše konce trebali bismo se isti tren prisjetiti da nismo sluge egu, nego Bogu. To će nam dati snage i inspiracije da se odupremo napastima i da njima zagospodarimo.
Hafiz Ibnu Kesir rhm. kaže: “Nemojte se oholiti nad ostalim svijetom s onim čime vas je Allah dž.š. darovao, jer vi to niste zaradili, već vam je Allah dž.š. to dodijelio, i s time vas opskrbio, stoga nemojte Allahove blagodati i ni’imete zloupotrebljavati.
Istinskoj pomoci se nadajmo samo od Allah i samo od njega trazimo pomoc i pred njim skruseno molimo, a na ljude se samo i to dobre oslanjajmo. Jer ipak smo tu samo da zajedno zivimo i da Allah vidi kako mi uspostavljamo i na kakav nacin uredjujemo nase odnose. Nikada nesmijemo gubiti nadu u Allahovu milost i Allahovu pomoc.

Čovjek se žalio Hasanu Basriju na sušnu i neplodnu godinu, a on mu je rekao: ”Čini mnogo istigfar (tj. traži mnogo oprost od Allaha).” Drugi mu se žalio na siromaštvo, pa mu je rekao: ”Čini mnogo istigfar.” Treći je tražio od Hasana Basrija da uputi dovu Allahu da mu podari dijete, a Hasan mu je rekao: ”Čini mnogo istigfar i dobit ćeš to što tražiš.” Četvrti mu se žalio na slab urod vočnjaka, pa mu je Hasan Basri rekao: ”Čini mnogo istigfar.” Slušao je sve to njegov prijatelj Rebia bin Sabih, pa mu je rekao:
”Ovi ljudi su ti se žalili na različita iskušenja i nedaće, a ti si im svima preporučio istigfar. Zašto si to učinio?” Hasan Basri je odgovorio: ”Ja im nisam ništa od sebe rekao. Allah dž.š. je u suri Nuh objavio: ”Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.” (Nuh, 10-12.)
Čovjek je rekao Hasanu Basriju: ”Zašto se mi ne stidimo Allaha? Učinimo grijeh, a onda tražimo oprost, pa opet učinimo grijeh i tražimo oprost, i tako redom.”
Hasan Basri mu je odgovorio: ”Šejtan bi mnogo volio da vas nadvlada taj osjećaj stida, pa da odustanete od istigfara. Zato nipošto i nikada ne ostavljajte istigfar – ma koliko grijeha počinili.” One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju! (Er-Rad 28.)
Bog nam je podario razum, ne zato da bismo ga izgubili ili bili kao roboti. Poniznost prema Bogu ne znači biti poslušni robot. Poniznost nam pomaže da utječemo na svoju sudbinu i uvjete. Što smo ponizniji Bogu to možemo više očekivati Njegovu pomoć i milost. Biti ponizan prema Bogu ne znači samo klečati na sedždi, nego u potpunosti izvršavati sve Njegove zapovijedi i upute, izvrsavati svoje emanete i obaveze prema porodici, drugima, komsijama, rodbini itd. dakle nase medjuljudske odnose.

Hazreti Alija u jednom svom govoru citirao je ajet: “Gospodaru moj,” – reče (šejtan) – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem (Hidžr, 39.) pa nakon toga kazao: „Iako je rekao tako samo nagađajući o budućnosti nepoznatoj i na osnovi pretpostavljanja krivog, ipak sinovi nadutosti, braća pristranosti stranačke, te konjanici oholosti i neznanja vjeruju mu… Pa je u nastavku govora nastavio savjetujući nas: “Zato, utrnite vatre pristranosti stranačke i plamene neznanja koji su pritajeni u srcima vašim. Ta oholost može postojati u muslimanu samo uslijed nagovaranja šejtanovih, bahatosti njegove, navođenja na zlo i utvaranja. Izgradite svijesti svoje da biste imali poniznost nad glavama svojim, da biste zgazili uznositost pod nogama svojim i da biste zbacili uobraženost s vratova svojih. Uzmite poniznost svoju kao oružje između vas i neprijatelja vašeg, Iblisa i vojski njegovih. On zasigurno ima u narodu svakom borce, pomagače, pješadiju i konjicu.”

Vidimo iz ovog kazivanja da je nedostatak poniznosti istinske doveo mnoge od nas pojedinačno i mnoga naša islamska društva skupno u stanje poniženosti pa smo rasplamsali vatre pristrasnosti stranačke i uzdigli ih iznad same poniznosti Bogu, dopustili smo da nam srca obuzmu vatre neznanja i pristali smo na nagovaranja šejtanska. Stranački položaji, vladarske pozicije, direktorske fotelje, društvena zvanja ne smiju biti razlozi naše poniznosti. Poslušajmo savjete hazreti Alije i vratimo se istinskoj poniznosti, zgazimo lažnu uznositost i zbacimo maske i uobraženosti iza kojih se skrivamo. Vratimo svoj mir poniznošću Bogu i svoj ponos nepristajanjem na poniženost koja nastaje kad se ponizimo nečem mimo Boga.
“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj” (Al-Fadžr, 27-30.) „Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima.“ (Ali-Imran, 193)
Prenosi se od Enesa r.a. da je Poslanik a.s. učio dovu kojom završavam današnju hutbu: „Allahumme ini e‘ūzu bike minel-hemmi vel-hazeni vel-‘adžzi vel-keseli vel-buhli vel-džubni ve dali dejni ve galebetir-ridažli“ „Gospodaru moj utječem ti se od brige i tuge, nemoći i lijenosti, škrtosti i straha, tereta duga i ljudske dominacije.“ Amin

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
09 Sa’aban – 1438.H. / 05 Maj 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Neka nas odnos bude ponos

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Karakteristika današnjeg vremana jeste udaljavanje ljudi jednih od drugih, povlačenje, otuđenost, nepovjerenje. Mediji i moderna sredstva komunikacije smanjuju potrebu ljudi za druženjem. Sve ono što se dešava u životu jednog pojedinca (radost, žalost, bol, razočaranost,) sve manje se dijeli s drugima, a sve više se odvija isključivo na ličnom planu. Ljudi počinju umišljati da su sami sebi dovoljni. Nije čudo da u današnjem vremenu ima sve više fanatika, osobenjaka, nezadovoljnika. “Budi susretljiv prema ljudima pri usponu, jer će ti trebati pri silasku.” Jer kaze jedna izreka: “Ako se krećeš u pogrešnom smjeru, dozvoljeno ti je da se zaokreneš.”
Nasuprot povlačenja i izoliranosti stoji džemat – zajedništvo. Članovi jedne zajednice pokazuju interes za svakog pojedinca unutar nje. U džematu se ljudi i vesele, i tuguju, i savjetuju, i popravljaju. U džematu se ljudi podsjećaju na svrhu svog postojanja. U džematu – zajedništvu je spas za pojedinca. Božiji Poslanik, Muhammed a.s. je rekao: „Ko bude želio srednji dio dženneta neka se drži džemata, jer šejtan je sa pojedincem, a od dvojice se drži podalje…” (Tirmizi) Nemojmo imat slabu vjeru u sebe, nosit strah od dušmana i problema u sebi u mjeri da nadjača strah od Boga. Ja, do safa sljedeće džamije trenutno ne vidim bolji skup od nas danas i tu ne treba osjećati skromnost nego ponos. Kad nas spopanu problemi, a iskušenja su sastavni dio vjernikovog života, džamija i ovaj džemat koji džamiji daje snagu, trebaju biti mjesto gdje ćemo se zaputiti da sebi olakšamo.
Postoje poslovi koje pojedinac može sam uradit. Može za mjesec dana, recimo, iskopati neki kanal, ali više ljudi će ga iskopati za 10 dana. Ima, međutim poslova koje pojedinac nikad ne može sam završit. Ako bi pukla jedna velika greda u ovoj džamiji i ako bi pojedinačno svi mi dolazili da je popravimo ne bi mogli, jer je preteška za jednog čovjeka, no dvojica, trojica skupa, vrlo brzo bi to popravila. Muhammed a.s. kaže: Vjernici su poput građevine, čiji se dijelovi međusobno podupiru. (Buharija) Allahova ruka je sa džematom, to je milost koju Allah pruža, kaže se u predaji koju bilježi Tirmizi. Šejtan nas hvata u samoći i nastoji da nam sve naše probleme predstavlja kao 90% našeg života, a da su samo 10% ostali dijelovi našeg života. Međutim u realnom svijetu odnos naših problema i ostalih stvari je 10:90 Kada je čovjek sam šejtan mu lahko njegov život predstavi u odnosu 90:10, a kada taj čovjek ima društvo onda njegov realni odnos (10:90) šejtan ne može okrenuti. Iblis je rekao: “Ljudi me nisu onemogućili, niti će me onemogućiti u tri stvari: Kada se opije jedan od njih uzmemo ga za njegovu nosnu šupljinu i vodimo ga gdje god hoćemo, a on uradi ono što želimo. Kada se naljuti govori ono što ne zna i uradi ono zbog čega se kaje. I činimo ga škrtim u onome što je u njegovim rukama a izazivamo mu želju za onim što nije u stanju.”
Ljudi se razlikuju po svojoj otpornosti na izazove. Neki lahko podliježu malim stvarima i brzo gube razum, pribranost, smirenost pa i uljudnost. Drugi, pak ostaju imuni na teška iskušenja, i pored teških nasrtaja, ne gube svoj stav, smirenost, sud i uljudno ponašanje. Karakter svakog od nas igra veliku ulogu u ostvarenju kvalitetnih međuljudskih odnosa a od ovih odnosa itekako zavisi „konto“ naših dobrih dijela kao i naše stanje, ovdje na dunjaluku. Uvjet bilo kakvih odnosa među muslimanima, i ljudima generalno, jeste društveni život. Bez postojanja društvenog života ne može biti riječi o međuljudskim odnosima. Allahov Poslanik a.s. kaže: ”Drži se džemata, jer uistinu vuk jede izdvojenu ovcu!“(Nesai)
Reče Poslanik još i: “Nemojte jedan drugome zavidjeti, nemojte jedan drugoga varati; nemojte jedan drugoga mrziti, nemojte jedan drugome leđa okretati; nemojte se jedan drugome u prodaji nametati i budite, o Allahovi robovi, prava braća. Musliman je brat muslimanu. Neće mu nasilje činiti, neće ga napustiti, neće mu lagati, neće ga poniziti. Pobožnost je ovdje – u prsima – ovo je tri puta ponovio. Dosta je za jednog čovjeka zla da ponizi svoga brata muslimana. Jednom muslimanu su haram tri stvari kod drugog muslimana – njegov život, njegov imetak, i njegova čast.”
Znamo da čovjekov grijeh nije uvijek i samo okrenut prema Allahu dž.š. već vrlo često prema drugom čovjeku. Takva vrsta griješenja se ne može izmiriti, poravnati ili očistiti učenjem istigfara, jer ako su nečija prava zakinuta onda je jedino rješenje da se ta ista prava namire tom čovjeku, odnosno, vrati ono što je tuđe. Predaje nas uče da će Allah grijeh prema Njemu oprostiti ko bude tražio oprosta i kome On bude htio oprostiti, no, za naše međusobne hakove ćemo se sami obračunavati. Brojni primjeri iz života Božijeg Poslanika a.s. uče nas da vodimo računa o međusobnim materijalnim i moralnim potraživanjima i hakovima.
U ovoj sintagmi na našem jeziku „međuljudski odnosi“ ima riječ „odnosi“, ona nekako i odgovora pojavi u našem društvu gdje neki zajednicu shvataju kao resurs iz kojeg će se nešto uzeti i odnijeti. Neki ulaze u interakciju s ljudima, u međusobne odnose, samo ako mogu nešto da uzmu i odnesu. Vjernici nisu takvi, vjernici u međusobne relacije ne ulaze samo da uzmu nego gledaju da i daju, unaprijede, ugrade sebe kroz materijalnu donaciju, kroz savjet, kroz lijepu riječ podrške, kroz osmjeh, kroz sigurnost koju pružaju drugom članu zajednice itd. Trebamo se zalagati da naši međusobni odnosi ne bivaju shvaćeni samo kroz uske materijalne interese i odnošenje nego kao i prostor gdje ugrađujemo i uvakufljujemo sebe i svoje potencijale te isto tako u smislu da, bez obzira što je vazda bilo i biće onih koji pokušavaju odnijet, rascijepiti, razgraditi, uništiti, mi ne trebamo prestati da donosimo, pridonosimo, uvećajemo, osnažujemo, makar da na pesimistične riječi odgovorimo optimizmom.
Kralj je osudio jednog stolara na smrt, pa kada je do njega dospjela vijest o tome, nije tu noć mogao da zaspe. Supruga mu rece: O stolaru, spavaj kao i svaku drugu noc, jer Gospodar je jedan a vrata je puno. Te rijeci bacise kamen s njegova srca, te on zatvori oci i probudi ga tek zvuk kucanja vojnika na njegova vrata. Lice mu preblijedi, pa pogleda u svoju zenu s ocajem, kajuci se i zaleci sto joj povjerova, zatim otvori vrata svojim drhtavim rukama i pruzi ih strazarima da ga vode. Strazari mu rekose cudeci se: Kralj je umro i zelimo da mu napravis tabut. Stolarovo lice se ozari te pogleda u zenu, izvinjavajuci joj se pogledom, a ona se nasmija i rece: O stolaru, spavaj kao i svaku noc. Gospodar je jedan a vrata je mnogo. Rob se opterecuje razmisljanjem, a Gospodar je taj ko odredjuje.
S toga, ko se ponosi svojim polozajem, neka se sjeti Faraona i kako je okoncao. Ko se ponosi imetkom, neka se sjeti Karuna i kako je okoncao. Ko se ponosi porijeklom, neka se sjeti Ebu Leheba i kako je okoncao, toliku srdzu Allahovu izazvao da je Allah objavio suru „Leheb“…i neka je proklet Ebu Leheb. Snaga i moc su samo kod Allaha. “Ljudi mogu sumnjati u ono što kažeš, ali će vjerovati onome što radiš.” “Nikada ne objašnjavaj. Tvojim prijateljima to nije potrebno, a neprijatelji ti neće vjerovati.” Ne gledajmo one koji čine i hoće činiti zlo većim i jačim od sebe. Nema snage ni moći osim u Allaha. Ne sumnjajmo u sebe. Ako i posumnjamo u sebe nemojmo posumnjati u Allaha, a onaj ko održi živom vjeru u Allaha taj će oživiti i vjeru u sebe. Živom se vjera u Allaha na dunjaluku čini kroz popunjene, stamene, jedinstvene, safove, gdje se priljubljenih ramena čovjek na čovjeka oslanja. Kur’an navodi riječi mrava u suri Neml: “O mravi, ulazite u stanove svoje, da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove a da to i ne primijete”, ovo je primjer brige za džematom, zajednicom, smatranjem sebe članom zajednice, dijela džemata. Ovaj mrav se ne brine samo za sebe. Mogao je da se sam spasi, skloni na sigurno mjesto, sebe i svoje bližnje, međutim nije to učinio, već je iskazao brigu za zajednicom u kojoj je boravio.
Neki nepravedan vladar htio napasti neko mjesto u kom su živjeli muslimani pa posla špijune da izvide stanje. Kad se vratiše vladar upita špijune: ”Kako vam izgledaju naši neprijatelji?“ Na to mu špijuni odgovoriše: „Vladar im je pravedan, njihove vjerske vođe smjelo i otvoreno ukazuju na ispravan put, i odvraćaju od pogrešnog puta, a njihove sudije nije moguće potkupiti ili podmititi.“ Na to ih vladar upita: ”Kako se jedni drugima obraćaju?” Na to špijuni rekoše: ” Kada se jedni drugima obraćaju kažu: Brate, Allah ti podario svako dobro, Allah ti blagoslovio tvoj imetak, ili brate, ako ti šta zatreba stojim ti na usluzi.” Kada to ču savjetnik reče: ”Ovakav grad nikada nećemo uspjeti osvojiti“ Posla vladar nemoralne djevojke u taj grad, posla trgovce varalice, sudije sklone podmićivanju i potkupljivanju i pesimisticne i sebične i škrte osobe koji će svojom sebičnošću i škrtošću iskvariti taj narod. Nakon nekog vremena bez problema zauze vladar to mjesto.
Po ovoj priči a sukladno našem stanju mi smo pripravni za klanje… poslali su nam nepravedne vladare, podmitljvo sudstvo, golotinju i nemoral, no-ono: „Brate, Allah ti dao dobro, stojim ti na usluzi ako ti šta zatreba!“, nam ne mogu uzeti dok to sami ne htjednemo dati. Nedajmo to pa ćemo i ovo ostalo iskorjeniti, ako Bog da! Teško se iznijeti sa strahom kad je čovjek sam, dosta nas je bilo u ratu i znamo kako to izgleda kad smo sami ili kad nas je 2-3 i kad nas je 100. Olakšavajmo sebi, gradimo džemat, ulažimo u džemat, družimo se u ime Boga, ne podvajajmo se svak za sebe, jer tako otežavamo sebi! Ja čvrsto vjerujem u nas i pozivam vas da vjerujemo u sebe.
RABBI JESIR, VE LA TUASSIR, RABBI TEMMIM BIL – HAJR ! AMIN !

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
16 Sa’ban – 1438.H. / 12 Maj 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Najbolji recept za srecu i spas covjecanstva

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, ashabe, ucene, sehide i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Čuveni Hasan el-Basri je davno rekao: “Islam je u knjigama, a muslimani su u kaburima.” Stoga se libim govoriti i pisati o današnjim muslimanima, jer nisu ni nalik na prave muslimane, kojima se cijeli svijet nekada divio i želio da bude kao oni. Takvi muslimani su nestali sa pozornice, a veličanstveni islam je postao apstrakcija i kao sakriveni dragulj. I nije to stvar samo sa islamom i muslimanima, već i sa sljedbenicima svih drugih vjera i ideologija. I oni su u jednoj dolini, a njihovo naučavanje u drugoj.
No, baš kada svijet ne zna ništa ili zna sasvim malo o islamu i pravim muslimanima, dužnost je govoriti i pisati o islamu i onima koji bi morali biti uzor muslimanima i ostalom svijetu. Kada se na svjetskoj pozornici dešavaju nebrojena zla i kada ljudi žive neljudskim životom i za ljude u neprimjerenim uslovima, postavlja se pitanje: zašto smo stvoreni, kakva je svrha života i šta poslije života? Iole pametna i moralna osoba je svjesna da doista nismo stvoreni za život kakav živimo.

A svi se kao trude da lijepo govore, lijepo pišu, sa licemjernim osmijehom na licu koji ne odražava ono što taje njihove duše. I za najveće zločince i mafijaše misliš da su najprefinjenije duše, dok ih ne upoznaš. Oni i jesu takvi, ali samo za svoje najbliže, iste nacije, rase, klase i kaste. A čim si dobar samo za neke a za druge nisi, promašio si smisao života. Život nije film da se u njemu bude dobar glumac. A svi koji rukovode današnjim svijetom, a vrlo malo ih je, samo su dobri glumci od kojih narod ima puno štete a malo fajde.
Svijetom treba da upravljaju oni koji će raditi za narod a ne samo za sebe i svoje. Svi smo mi Božija stvorenja, na istoj Zemlji i sa istom misijom. Zato naš voljeni Poslanik Muhammed s.a.v.s. kaže: “Niko od vas neće biti vjernik sve dok ne bude želio drugome isto što i sebi.” Dakle, ovdje nema glume. Što je u srcu, to je u mislima, riječima i djelima.

Svijet je pozornica na kojoj treba da vode glavnu riječ odgovorni i pošteni ljudi, oni koji slijede put Uzvišenog Boga i Njegovih časnih poslanika. A dragi Bog je pravedan prema svakom čovjeku i svakom živom biću. Objavio je Knjigu, poslao poslanike, dao čovjeku zdrav razum i slobodu izbora. Učinio je čovjeka slobodnim, ali i odgovornim za sve što radi sebi i drugima. Za sve što radi ovdje, čovjek će polagati račun u životu poslije ovog života. Zato i ne može raditi šta hoće, već prema propisima koje je Uzvišeni Stvoritelj objavio, a koji su isti za sve ljude.
Najobligatnija dužnost ljudi na Zemlji je da se ujedine oko jedne Riječi: “Ti reci: ‘O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo, i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!’ Pa, ako se okrenu, vi recite: ‘Svjedoci budite da smo mi muslimani, Allahu predani!’” (Ali ‘Imran, 64)
Dakle, jedan i isti nam je Bog, a Objava koja je došla vama i nama je od istog Boga. “I recite: ‘Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno i što je vama objavljeno! A naš Bog i vaš Bog – jedan je! I Njemu smo mi predani!’” (El-‘Ankebut, 46) Iz riječi: “Pa, ako se okrenu, vi recite: ‘Svjedoci budite da smo mi muslimani, Allahu predani!’” – jasno je da nema nasilja i neprijateljstva, kao što kaže Uzvišeni Allah: “Nema prisile u vjeru.” (El-Bekare, 256) Živite u miru i harmoniji: “A vama je – vjera vaša, a meni – vjera moja!” (El-Kafirun, 6). “Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici!” (Junus, 99) Veličanstveno! To je islam. O takvom islamu treba znati svijet. Taj Kur’an treba svijet upoznati. Jer: “A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici!” (Junus, 99)

Kažu da je danas u svijetu milijarda i po muslimana, a da će ih za dvadeset godina biti više od dvije milijarde, ali su malo primjetni po dobru. Brojem su veliki, ali su poput morske pjene. Vrlo su razjedinjeni, zavađeni, preziru jedni druge, međusobno se ubijaju i, ukratko, čine ono što nema veze sa islamom. Zato je najobligatnija dužnost da se muslimani ujedine, ili makar počnu razmišljati o zbližavanju. Čak se i ulema i vladari razilaze po skoro svim pitanjima. U borbi za vlascu jedni drugima odsijecaju glave, ruše i ubijaju sve što se pred njima nađe, protjeruju jedni druge, pa neka mjesta izgledaju poput strave i užasa, kao danas Sirija. Strašno i sramotno! A svi su kao pod zastavom La ilahe illellah, Muhammed Resulullah!
Takvi su zaboravili kako je Muhammed a.s. živio i postupao sa drugima. Za njega je hazreti Aiša rekla: “Bio je živi Kur’an.” Zato ga je Uzvišeni Allah i poslao, da živi islam a ne da o njemu samo govori. Zaboravili su da ga je Allah dž.š. poslao kao milost: “A tebe (Muhemmede) smo samo kao milost svjetovima poslali!” (El-Enbija’, 107) A gdje je danas milost?

Allahov Poslanik Muhammed a.s. kojega Amerikanac Michael Hart u svojoj knjizi „Stotinu najutjecajnijih ličnosti u Historiji“ stavlja na prvo mjesto, i za kojeg Bernard Shaw kaže: “Kada bi došao Muhammed, svjetski problemi bi se riješili dok bi čovjek popio šoljicu kafe”, morao je napustiti Meku, u kojoj je rođen i u kojoj je započela Objava. Mušrici su htjeli da ga ubiju, no, kada se vraća trijumfalno u Meku, da li se sveti progoniteljima, da li ih ubija ili im oprašta najvećim i najmilostivijim srcem? Kada je imao moć, Muhammed a.s. nije kažnjavao mekanske idolopoklonike smrtnom kaznom, nije ih zatvarao, pljačkao, grad razarao, već je osvajao njihova srca, baš onako kako reče Ebu Sufjan: “On, Muhammed, ne osvaja kapije, kuće i imanja, već osvaja ljudska srca i duše. To je potpuna pobjeda.”
A plašili su se šta će im Poslanik s.a.v.s. učiniti za sva zlodjela koja su činili njemu i njegovim sljedbenicima. Poslanik a.s. ih pita: “Kurejšije! Šta mislite da ću uraditi s vama?” Odgovorili su, potajno se nadajući da im danas ipak nije došao kraj: “Samo dobro. Ti si plemenit brat i sin plemenitoga, a moćan si!”
Tada je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Reći ću vam isto ono što je rekao moj brat Jusuf: ‘Ja vas sada neću koriti, Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!’ Idite, slobodni ste!” Poruka: “Idite, slobodni ste!” – je poruka mira, ljubavi, humanizma i tolerancije. To je ono što trebaju današnji muslimani i cijeli svijet. To je islam i to su muslimani. Ovo je prvo lekcija današnjim muslimanima, pa tek ostalima.
Sjetimo se i Poslanikovog s.a.v.s. postupka sa nevjernikom koji je redovno vršio nuždu pred njegovim vratima, a on bi to, bez ljutnje i ikakva reagovanja, samo počistio.
Kada jednom nevjernik nije došao, Muhammed a.s. je otišao da ga posjeti i vidi da nije možda bolestan ili u nekoj drugoj nevolji. Poslije ovog postupka, nevjernik se zastidio i primio islam. Doista: “Vi u Allahovu Poslaniku lijep uzor imate.”(El-Ahzab, 21)
Sjajan je i Poslanikov postupak sa beduinom, koji je u jednom kutku džamije obavio malu nuždu. Skočili su ashabi da ga onemoguće u tome i otjeraju, a Poslanik a.s. je rekao: “Ne dirajte ga! Njegovu mokraću saperite vodom. Vi ste poslani da olakšavate a ne otežavate!”
Ummu Džemil, žena Ebu Lehebova, nosila bi trnje i bacala na put Poslanika s.a.v.s. i pred njegova vrata, vrijeđala ga i podsticala pjesnike da ga kleveću, a kada je čula šta je Kur’an o njoj objavio, došla je sa kamenom u ruci i rekla: “O Ebu Bekre, gdje je tvoj drug? Tako mi boga, ako ga vidim, usta ću mu razmrskati ovim kamenom.” I njoj je Poslanik a.s. oprostio i kada jednog dana nije našao trnja, otišao je da je obiđe i vidi da nije možda bolesna i treba li joj nešto. To je islam i takav treba biti musliman. Allahov Poslaniče, volimo te i tobom se ponosimo. Spomenimo i slučaj kada su jednog dana dušmani bacili na Poslanika s.a.v.s. ovčija crijeva dok je klanjao i činio sedždu kod Kabe, pa kada su ga ranjavali kamenjem u Taifu, a on bi učio: “Allahu, uputi moj narod, jer oni ne znaju”, i: “Nisam poslan da proklinjem, već da upućujem!” Ovakav karakter je potreban čovječanstvu.

Ovakvo ponašanje, moral i vjeru trebaju današnji muslimani i svi ljudi svijeta. Dosta je bilo nasilja, ubijanja, mržnje, zlobe, osuđivanja i presuđivanja. Ovdje se trudimo da živimo kao ljudi i sve ljude smatrajmo Božjim stvorenjima i pripadnicima ljudske porodice, a sud prepustimo Uzvišenom Bogu, istom i Jedinom Bogu svih svjetova.
Kada muslimani jednom uđu u Jerusalem, neka to bude bez masakra i stradanja. Nipošto onako kako su ušli krstaši sa potocima krvi. Neka to bude onako kako je ušao halifa Omer, kada su mu predali ključ grada i zamolili ga da klanja u crkvi, a on odbio riječima: “Bojim se da sutra muslimani kažu da je u crkvi klanjao (Bogu se molio) Omer, pa je treba pretvoriti u džamiju.” A dozvoljeno je namaz obaviti i u crkvi ako nema džamije, kao što su muslimani klanjali Bajram-namaz u Kelnskoj katedrali.

Današnji muslimani i svijet trebaju i ljude poput slavnog Salahuddina el-Ejjubija, koji pomaže i liječi svoje najljuće neprijatelje, poput Ričarda – Lavljeg Srca. Krstaši su pljačkali i klali sve odreda. U Jerusalemu su pobili sve muslimane i jevreje, a ratoborni i okrutni Engleski kralj Ričard – Lavljeg Srca je dao da se pod zidinama Akre pobije 3.000 zarobljenika, uključujući žene i djecu. No, Salahuddin el-Ejjubi, koji je osvojio Jerusalem 1187 god. govorio je: “Treba se suzdržati od krvave osvete, jer proljevena krv nikada ne miruje.” Njegovo milosrđe došlo je do izražaja kada je zarobljenike dao provesti do najbližeg kršćanskog teritorija, što križarima nije palo na pamet kada su pobjednički ušli u sveti grad.
Jednom je u ratnoj vrevi pod Ričardom pao konj, ali je Salahuddin spriječio svoje ratnike da mu odrube glavu. Štoviše, Salahuddin mu je podario još ljepšeg konja, a kada se Ričard jednom razbolio od groznice, Salahuddin mu je poslao svježeg voća iz Damaska da se rashladi, a poslao mu je i svog osobnog ljekara koji ga je izliječio. Zato je Ričard i rekao da je Salahuddin najveći vođa islamskog svijeta. Takve vođe trebaju današnji muslimani, Evropljani i cijeli svijet.
Takvi ljudi su ponos čovječanstva, a ne okrutni krstaši i zločinci koji u Srebrenici, bez trunke milosti i savjesti, počiniše genocid nad najmanje 8.372 nevina Bošnjaka muslimana, onda kada su im Jasuši Akaši i Holandski bataljon dozvolili da nesmetano uđu u zaštićenu zonu Srebrenicu, što su još proslavili sa ratnim zločincem Mladićem.
A vidimo da Haški tribunal mozgove genocida, poput Radovana Karadžića, osuđuje simbolično, ili ih oslobađa odgovornosti, poput Vojislava Šešelja.
Ovo je silna nepravda i neviđena farsa i bruka, što potvrđuje da mora postojati budući život i Božji sud, kojemu niko neće umaći.
O ljudi, ma ko vi bili, učite od Salahuddina el-Ejjubija, koji je učio od Allahovog Poslanika Muhammeda s.a.v.s. a kojega je opet Uzvišeni Allah poslao kao milost svjetovima i bio na najvišem stupnju morala. Doista je čast i ponos biti rob Uzvišenog Boga, sljedbenik Muhammeda a.s. i učenik Salahuddina el-Ejjubija. Ali, nije dovoljno samo zvati se muslimanom i Poslanikovim s.a.v.s. sljedbenikom, već to treba i pokazati. A malo je danas onih koji to istinski pokazuju. Bilo bi dobro kada bismo mogli ljudima ovdje na Zapadu i drugdje u svijetu reći: “E, u toj i toj zemlji možete naći islam i vidjeti da ga ljudi žive.” Poslanik s.a.v.s. je bio “živi Kur’an”, a Kur’an je objavljen da njegove propise primjenjujemo.

Većina ljudi u svijetu ne zna šta je islam i prema njemu su nastrojeni antagonistički, a mnogi muslimane smatraju teroristima zbog terorističkih djela maloumnika i drogerasa, koji nemaju veze sa islamom i muslimanima. Svijetu treba pokazati islam kojega je živio i propagirao Allahov Poslanik Muhammed s.a.v.s. Stoga, prije nego druge pozovemo u islam, mi trebamo postati muslimani.

Svijetu možemo pokazati Kur’an, zbirke hadisa i druga kapitalna djela, kao i grandiozne građevine poput Tadž Mahala, Topkapi palače, Plave džamije, Alhambre i dr. no to su samo impozantne građevine sazdane od kamenja i drugog materijala, ali gdje su duše iz kojih su one ponikle?! Materija i duša, vjera i djela idu zajedno a nikako odvojeno.
Ljudi, ujedinimo se, širimo ljubav, mir i toleranciju. Svi budimo muslimani – oni koji su Bogu pokorni, i činimo sve da se Allahov Poslanik ponosi nama a mi njime.
Uzvišeni Bože, ukabuli našu hutbu, usadi u naša srca ljubav prema svim Tvojim stvorenjima, uputi one koji su zli i u zabludi, daj da se potrudimo da među nama nestane svih vrsta barijera – bakterija, popravi stanje među svim ljudima u svijetu, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
23 Sa’aban – 1438 .H. / 19. Maj 2017. g. –Imam/Hatib: Abdulah Cajlakovic

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, ashabe, ucene, sehide i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovani dzemate, draga omladino;

Abdullah ibn Amr r.a. pripovjeda: Kada se je jedanput Sunce pomracilo Allahov Poslanik a.s. ustade i poce klanjati namaz. Stajao je dugo na kijamu zatim je dugo ostao na ruku’u potom se ispravio i tako dugo stajao. Zatim je ucinio sedzdu i dugo ostao na sedzdi pa je sjeo ostavsi dugo na sjedenju pa je ostao na drugoj sedzdi dugo kao na prvoj. Placuci je govorio: Gospodaru moj obecao si mi da moj ummet neces kazniti sve dok sam ja medju njima i obecao si mi da ih neces kazniti sve dok Te budu molili za oprost.! – Obecanje naznaceno u hadisu sadrzava sljedeci ajet: „Allah ih nije kaznio jer si ti bio medju njima i Allah ih nece kazniti sve dok Ga budu molili za oprost“. (El-Enfal 33)

Od Poslanika se prenosi da je Allah dž.š. rekao: „O ljudi, kada biste svi vi, i prvi i posljednji, i ljudi i džini, na jednu poljanu stali i svi od Mene zatražili ono što vam treba, i kad bi Ja svima to dao, to ništa ne bi umanjilo od onoga što je kod Mene, ni koliko za koncem vode iz mora sto bude izvađeno“.

Allah dž.š. je svemoćan, i sve je u vlasti Njegovoj. Riznice su Njegove pune i nikad se ne prazne. Od svih milosti, Njegova je najveća, a od svih stvorenja najveću počast je čovjeku dao. Osposobio nas je da mislimo i da radimo. Naredio nam da se trudimo i da u svakoj prilici i u svakom poslu učinimo sve što je u moći našoj. Ima okolnosti u kojima čovjek uloži sav svoj trud i potroši sve svoje mogućnosti, iscrpi sve resurse, ali ne postigne cilj. Allah dž.š. nas poziva da se oslanjamo na Njega i da Njegovu pomoć molimo. Kaže nam: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam sigurno blizu, odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na paravom putu“/Bekare, 186./. On Uzvišeni od nas izričito traži da od Njega pomoć tražimo. „Zovite Me, odazvat ću vam se“./Mu’min,60./.

Kolika je milost Božija svjedoči i slijedeći hadis. Poslanik je rekao: „Nema dana u kojem more ne zatraži dozvolu od Gospodara svjetova govoreći: „Gospodaru moj, dozvoli mi da potopim Ademove sinove. Jedu Tvoju opskrbu a obožavaju drugog“. Zemlja govori: „Gospodaru moj, dozvoli mi da progutam Ademove sinove. Jedu Tvoju opskrbu a obožavaju drugog“. Nebesa govore: „Gospodaru moj, dozvoli mi da padnem na Ademove sinove. Jedu Tvoju opskrbu a obožavaju drugog“. Uzvišeni Gospodar odgovara: „Ostavite ih, da ste ih vi stvorili, bili biste im i vi milostivi“.
U ovoj bezgraničnoj milosti Božijoj ima mjesta za sve naše dove. Dova je vjernikovo snažno oružje ali i potvrda snažne vjere u Boga jer Poslanik kaže: „Dova je srž ibadeta“. Ništa nam, braćo, ne stoji na putu da u dovi često budemo jer Allah dž.š. voli da od Njega tražimo. Kad od Allaha dž.š. tražimo mi se Njemu približavamo a kad od ljudi tražimo oni se od nas udaljavaju.
Da bi nas dova približila Stvoritelju potrebno je da čineći je budemo čvrsto uvjereni da će ista biti uslišana. Poslanik kaže: „Kada neko od vas bude učio dovu neka bude odlučan u traženju“/Buharija/.
To znači, neka ne sumnja u svoju dovu, neka ne pomišlja i ne govori, Bože ako hoćeš uslišaj. Neka govori: „Gospodaru, odlučno tražim od Tebe, zaklinjem Te Tvojom veličinom, Tvojim magfiretom, rahmetom Tvojim, da mi dovu primiš“.
Ne treba biti nestrpljiv i očekivati da dova bude odmah uslišana. Možda nešto što sada moliš dođe tek kroz nekoliko godina ili decenija. Allah dž.š. najbolje zna kad će ti, to što moliš najbolje doći. Ima ljudi koji očekujući da im dova bude odmah ispunjena, pa se to ne desi, odustanu od dove, razočaraju se. Zabilježeno je da je Ibrahim a.s. kada je ostavio Hadžeru i Ismaila u Mekki, ustvari tada još uvijek u besplodnoj pustinji, neprestano putem sve do Palestine molio: „Gospodaru, učini da srca ljudi čeznu za njima“.

Abdullah ibn Omer je govorio: „Znam kada će mi biti uslišana dova“. Upitali su ga, kako, a on je rekao: „Kad srce bude skrušeno, kad tijelo zatreperi, a oči orose suzama, tada će mi dova biti primljena. Tada povećam učenje dova“. Ahmed ibn Hanbel je upitao: „Znate li, kada će vam dove biti uslišane“? Upitali su ga, kada, a on je odgovorio: „Šta mislite o čovjeku koji je na uzburkanom moru među talasima pao s lađe i jedino mu je ostala jedna daska na kojoj pluta. Umrijet će, tada počinje glasno dozivati: „Gospodaru, Gospodaru“. Ko bude molio Allaha skrušenošću koju ima ovaj čovjek u nevolji, dova će mu biti uslišana“.

Čvrsto ubjeđenje i duboka skrušenost neće biti dovoljni da dova bude primljena. Njoj treba ishodište čisto. Treba da u i na činiocu dove nema nečistog, nema harama. Poslanik je spomenuo čovjeka, putnika, umornog, prašnjavog kako skrušeno podiže ruke ka nebu i govori: „Gospodaru moj“. Dova mu je, veli Poslanik odbijena jer mu hrana bijaše haram i odjeća mu bijaše haram, pa kako da mu dova bude primljena, pita se Poslanik.
Ima ljudi i prilika u kojima se dova sigurno prima. Tako iz izvora vjere učimo da se ne odbija dova onog prema kome je nasilje učinjeno (mazluma), da se ne odbija dova roditeljska, dova musafira i postača, a Ebu Hurejre r.a. je podučavao djecu Kur’anu pa kada bi završili učenje, djeci je govorio: „Podignite ruke i zamolite Allaha: ‘Gospodaru oprosti grijehe Ebu Hurejri“. Činio je to jer su djeca bezgriješna a to znači da je toj dovi ishodište čisto.
Da je čovjek sklon odgađanju činjenja dobra i tevbe potvrđuje Uzvišeni kad kaže: „Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi.“ /Kijame,5/. Ibn Abbas r.a. tumačeći ovaj ajet kaže da se to odnosi na čovjeka koji stalno griješi, a pokajanje odgađa i govori: ‘Pokajat ću se.’ To čini sve dok mu ne dođe smrtni sat, a smrt će ga zadesiti u najgorem stanju i umrijet će takav. Džerir bin Dahak prenosi od ibn Abbasa da je Poslanik rekao: „Propali su oni koji odgađaju.“
Čovjek je obavezan da se kaje Allahu dž.š. u svakom momentu kako bi ga smrt zatekla kao pokajnika. Allah Uzvišeni prima tewbu jer kaže: „On prima pokajanje od robova Svojih i hrđave postupke prašta.“ /Šura,25/. Allah dž.š. prelazi preko loših djela čovjekovih ako se on pokaje, a pokajanje uključuje, čovjekovo osjećanje kajanja u srcu, traženje oprosta jezikom i donošenje odluke da se više neće ponoviti grijeh.
Ibn Abbas r.a. veli da je Poslanik spomenuo kapiju tevbe, na što je Omer bin Hattab rekao: „Allahov Poslaniče, kakva je kapija tevbe?“ Poslanik je odgovorio: „Ta kapija je otvorena otkako je Allah stvorio stvorenja i bit će otvorena do dana uoči izlaska Sunca sa zapada. Nijedan od Allahovih robova se ne pokaje iskreno, a da njegova tevba ne prođe kroz tu kapiju.“ Muaz bin Džebel slušajući to uzviknuo je: „Za tebe bih žrtvovao i oca i majku Poslaniče! Šta je to iskrena tevba?“ Poslanik mu odgovori: „Iskrena tevba je kada se griješnik pokaje za učinjeno i ne vraća činjenju toga ponovo.“
U hadiskim zbirkama od Zuhrija se bilježi da je Omer bin Hattab ušao Poslaniku plačući pa ga je Poslanik upitao: „Zašto plačeš?“ On mu odgovori: „Poslaniče, na vratima je mladić koji plače i zbog koga mi se srce cijepa.“ Poslanik reče: „Uvedite mi ga Omere.“ Mladić je ušao plačući, a Poslanik ga upita: „Zbog čega plačeš?“ On mu odgovori: „Allahov Poslaniče, rasplakali su me mnogi grijesi i bojim se da je Silni srdit na mene.“ Poslanik ga upita: „Da li si Allahu pripisao druga?“ „Nisam.“ „Da li si nepravedno nekog ubio?“ „Nisam.“ „Allah će oprostiti tvoj grijeh, makar bio velik kolika su sedmera nebesa i sedam zemalja i sve postojane planine.“ Mladić reče: „Allahov Poslaniče, moj grijeh je veći i teži od sedam nebesa, sedam zemalja i postojanih planina.“ Poslanik ga upita: „A je li tvoj grijeh veći i teži od Arša?“ „Moj grijeh je veći.“ „A da li je tvoj grijeh veći od Allahove milosti i Njegovog magfireta?“ Mladić reče: „Allah je velik i veličanstveniji, veliki grijeh ne prašta niko osim Allah, koji puno prašta.“ Poslanik reče: „Kaži mi koji je tvoj grijeh?“ Mladić reče: „Stidim se da ti kažem, Allahov Poslaniče.“ Poslanik reče: „Kaži mi tvoj grijeh!“ Mladić reče: „Ja sam otkopavao mezarove i krao vrijednosti iz njih sedam godina. Tada je umrla jedna mlada ensarijka. Otkopao sam njen kabur i izvadio je iz njezinih ćefina. Odmakao sam se od kabura ali šejtan me nije napuštao i griješnim mislima je zaokupio mene. Vratio sam se do mrtve djevojke i obljubio je. Nisam se poslije toga puno odmakao od kabura a čuo sam glas: „Teško tebi, zar se nisi postidio Onoga Ko svodi račun na danu Suda. On će svakom presuditi, kome god je nepravda nanesena on će je izmiriti od onoga koji ju je nanio. Ostavio si me golu među mrtvima i nečistu pred Allahom.“
Poslanik a.s. poskoči, držeći se za glavu i reče: „Griješniče, džehennemu si najpotrebniji. Izlazi od mene!“Mladić je izašao gorko se kajući Allahu. Tako u kajanju je proveo četrdeset dana i noći. Kada je prošla četrdeseta noć, podigao je glavu nebu i rekao: „Bože, Muhammedov, Ademov i Havin, ako si mi oprostio pokaži to Muhammedu a.s. i njegovim ashabima. Ako nisi, na mene pošalji nebesku vatru i sprži me njome, a poštedi me ahiretske kazne“. Tada je Džibril došao Muhammedu a.s. i rekao: „ Muhammede, tvoj Gospodar te selami, On je Selam, od Njega je spas i Njemu se sve vraća“. Džibril je nastavio: „Allah Uzvišeni pita: ‘Da li si ti stvorio stvorenja?’ ‘Ne, nego je On taj koji je stvorio i mene i njih.’ ‘Da li im ti daješ opskrbu?’ ‘Allah je taj koji daje opskrbu i meni i njima.’ ‘Da li ti primaš njihovo pokajanje?’ ‘Allah je taj koji prima pokajanje i meni i njima’. Allah dž.š. kaže: ‘Oprosti Mom robu, jer sam mu i Ja oprostio’. Poslanik je pozvao mladića i obradovao ga viješću da mu je Allah primio njegovo pokajanje“.
Poslanik Muhammed a.s. kaže da ajet koji najviše nade ljudima daje je ovaj: „O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će sigurno sve grijehe oprostiti, On doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ /Zumer,53/.
Allah dž.š. će oprostiti svakome ko tevbu učini iskreno, a njena iskrenost je u iskrenom kajanju srcem, zatim izricanju riječi pokajanja i definitivnom okretanju leđa grijehu za koji se kajemo. Ko smo mi covjece, kada je Uzviseni ovako Milostiv i oprasta tako strasne i velike i ogromen grijehe, vece i od samog Njegovog prijestolja – Arsa, ko si ti i ko sam ja, ko smo mi, da jedan drugom ne oprostimo, kada Allah oprasta, ko si ti da ne oprostis…
Ljudska priroda je takva da bi čovjek do kraja života griješio i tada se pokajao. Međutim, mudrošću Stvoritelja kraj nikome nije poznat pa je odgađati tevbu neodgovorno i za čovjeka kobno. Bez obzira koji si grijeh počinio, vrati se, pokaj se. Ramazan je evo prilika. Allah Uzvišeni te u okrilje svoje neizmjerne milosti rado prima i Svom neograničenom magfiretu zove. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim snage dove, i daj nam da budemo od onih čija se dova prima. Amin!. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim naših grijeha i pokajnicima iskrenim Tebi. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
30 Saban – 1438.H. / 26 Maj 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Dosao nam je Ramazan

Hvala Allahu. Gospodaru naš, Tebi hvala zato što si nas stvorio, opskrbio, uputio, podučio, spasio i otklonio od nas nevolje. Tebi hvala na islamu i Kur’anu. Tebi hvala na porodici, imetku i zdravlju. Hvala Ti što si sigurnost nama dao, ujedinio naše skupine i učinio dobrim zdravlje naše. Tebi pripada hvala na svim blagodatima koje si nam dao prije i sada, tajno ili javno, posebno ili zajedno, u prisustvu ili odsustvu. Donosimo salawat i selam na Tvoga Miljenika, Muhameda a.s. njegove ashabe, porodicu, tabi’ ine, i nase sehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Petak je, kako bi govorio Poslanik a.s. povećani i najbolji dan u sedmici. A ovaj današnji posebno je velik i pun dobrote Allahove jer danas je uoci Ramazana. Zato smo sa punim razlogom današnju hutbu posvetili našem susretu sa Ramazanom.
U Kur’an i Kerimu Allah dž.š. kaže: “U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravoga puta i razlikovanja dobra od zla.”… (El-Bekare, 185.), i “O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare, 183.)
Poslanik a.s. već iz daleka iščekivao je Ramazan, pripremao se za njega, radovao mu se i učio bi ovu dovu: „Allahumme barik lena fi Redžebe ve Ša’bane ve belligna Ramadane“. “Allahu, blagoslovi nam redžeb i ša’ban i daj nam da dočekamo Ramazan!” I još bi govorio je da je to “častan mjesec, mjesec blagoslova, sreće i napredka. Mjesec u kojem je noć Kadr koja je vrijednija od čitavih hiljadu mjeseci u kojima nema ove noći! Allah vam je naredio da obdan u Ramazanu postite, a da noći Ramazana u dobrovoljnom ibadetu provodite. Ko obavi nafilu u Ramazanu to mu je vrijedno kao da je izvršio farz u nekom drugom vremenu, a ko obavi farz vrijedno mu je kao sedamdeset farzova izvan Ramazana. Ovo je i mjesec strpljivosti a znajte za strpljivost nagrada je Džennet! Uz to ovo je mjesec i međusobnog ispomaganja muslimana u kojem se uvećavaju i prihodi i opskrba vjernicima! (‘Musned’ Haris ibn Usame)
Cijelome čovječanstvu između svih dobara kojima je Allah obilato darovao ljude najvrijedniji dar je ramazanski poklon Kur’ana, koji nam određuje smjer u životu kako pojedincu tako i zajednici; on je jasno dokazan i potvrđen Pravi put; i Kur’an ljudima pokazuje kako da u svom cjelokupnom životu zadobijemo osjećaj za razlikovanje dobrog od lošeg i da se u svoju korist za dobro opredjeljujemo. Na dalje Kur’an dar je takve prirode da nam se on sa svakim novim ramazanom na nov, još nedoživljen način predstavlja. On je neiscrpno Allahovo vrelo koje neprekidno i obilno dobro daje.
Naš ramazanski post, jedan je integralni ibadet koji uključuje cjelokupno čovjekovo biće u služenju Gospodaru čistoćom našeg opredjelenja, osjećanjem srcem, uznošenjem dušom, našim mislima i rasuđivanjem umom, upokorenim i strpljivim tijelom – njegovim pokretima, svim našim čulima i organima.
Vjernici ramazanskim ibadetima, a naročito postom čine prevagu duše srca i uma nad tjelesnošću, strastima i materijalnim.
Uviđamo da mi cijele, jedne duge godine najviše živimo u neprirodnom stanju, uneravnoteženo, isuviše posvećeni tjelesnom, opipljivom, materijalnom i nedovoljno u onom nevidljivom, duhovnom, pa se Ramazan jednostavno u vjerničkoj duši osjeća neophodno potrebnim. Pogledajmo koliko samo truda, vremena i energije trošimo za svakodnevno održavanje svoga tijela njegovim čišćenjem, njegovanjem kože i kose, biranim, raznovrsnim, ukusnim jelima, postizanjem fizičke kondicije, urednim, redovitim posjetama ljekarima, te potom brigom za uvijek udobnim, luksuznim stanovima i namještajem i tehničkom opremljenošću, automobilima, izletima i putovanjima, nastojanjima da se kroz obrazovanje, uspinjanje u karijeri i materijalno uzdizanje u više slojeve društva uključimo, i još mnogo toga.
I onda, u kratkim našim predasima i stankama osjećamo i uviđamo koliko u toku godine u duhovnom i moralnom pogledu gubimo i padamo i zaključujemo da nam je Ramazan nasušno potreban i to mnogo više od onoga kada naše iscrpljeno tijelo zatraži promjenu mjesta i ambijenta, pa potom mi putujemo ka moru ili planinama i živimo jedan drugačiji život iščašeni iz naše svakodnevnice. Naime, nužan je svakodnevan, u propisanim mjerama kontakt čovjekov sa Uzvišenim, kao i kontakt čovjeka sa čovjekom, kako bi se održavali uravnoteženo kao upotpunjeno tjelesno, duhovno i socijalno biće. Ali, ponajčešće mi o ovome ne razmišljamo pa otuda i ne vodimo dovoljnu brigu izuzev o već spomenutom tjelesnom i nešto rijeđe intelektualnom. Mi ne razmišljamo na primjer o blagodatima koje nam pruza Ramazan, ili o tome koliko štete može proizvesti jedan neispošteni ramazanski post, ali na primjer vrlo dobro znamo koliko štete po organizam može izazvati nagomilana masnoća u krvi?! Ili, mi se ne trudimo da saznamo koje su posljedice odumiranja naših međusobnih porodičnih, rodbinskih i komšijskih odnosa koji su islamom strogo propisani, ali zato vrlo lahko preko izleta i godišnjih odmora putem turističkih agencija stupamo u čvrste prijateljske veze sa osobama koje smo istom u avionu, putujući zajedno, prvi puta u životu sreli?! Ili, zašto samo u rijetkih uz silne sobe za svako dijete posebno i sobu za hobije, postoji sobičak za namaz, učenje Kur’ana, čitanje pobožnih štiva?!
Ramazan je nama potreban, ne Bogu. Ramazan je u pustinji zednog nasoj dusi korito da se napijemo sa njega, da svojoj dusi utolimo zedj, da svojoj dusi nadjemo smiraj, nakupljenih raznim stresovima tokom cijele godine.
Stoga, sasvim je opravdano postaviti pitanje kako dočekati ili kako se pripremiti za ulazak u Ramazan, kako bi odmah s početka mjeseca ubirali te ramazanske plodove.
Uvažnog alima Šenkitija su pitali upravo to pitanje: „Šta nam savjetujete da činimo iščekujući dolazak Ramazana?“ On je odgovorio: „Najbolje sa čime ćete ga dočekati jeste da često istigfar činite tj, oprosta tražite, jer grijesi robu uskraćuju uspjeh. Neće se istigfar prihvatiti, a da se srce ne očisti. Ako je slabo srce bilo, istigfar će ga ojačati; ako je bolesno bilo, ozdravit će ga; ako je iskušano bilo, spasit će ga; ako je u nedoumici bilo, uputu će dobiti. Nemirno srce se tek sa istigfarom smiri.“

Naš grijeh je uteg koji nas vuče naniže i ne da nam da se odvojimo i krenemo u približavanju Allahu dž.š. Zato trebamo biti obazrivi i odgovorni prema sebi. Šejh Nablusi je izrekao mudrost riječima: „Vjernik se treba bojati samo Allaha svoga i grijeha svoga!“. Vjerovati u Allaha znači nadati se njegovoj milosti, koja treba pokrenuti vjernika za traženjem oprosta bez obzira na počinjene grijehe. S druge strane, strah prema Allahu jeste također pokretački momenat u čovjeku s porukom da se čovjek ne umisli kako je on dovoljno dobar musliman da to što je činio od dobra jeste dovoljno, te da mu je to garancija ulaska u Džennet.
Druga bojazan koju Nablusi ističe jeste da vjernik bude svjestan razarajuće opasnosti koju činjenje grijeha utiskuje u njegovom životu i utječe na njegovu budućnost.
Prvi momenat koji je ovdje važan istači jeste uočiti i prepoznati učinjeni grijeh. Muslimani nemarna srca ne vide ili ne prepoznaju grijeh, tj. uopće ih „ne žulja“. Vjernik koji prepozna učinjeni grijeh već je na dobrom putu i na njega je spuštena Allahova milost. Drugi dio zadataka jeste ustrajati u oslobađanju od tog grijeha. Tada vjernik treba pokazati sabur tj. ustrajnosti i dosljednost u ostvarenju svoga cilja.
A oni koji od Allaha traže oprosta oni uživaju posebnu zaštitu. H. Omer je rekao: „Kada bi Gospodar kaznio neko mjesto, kaznu bi izbjegao samo onaj ko istigfar čini.“ H. Omer je ustvari na drugi način izrekao misao koju je Allah obajvio u ajetu: „Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti“.
Ali, čovjekov grijeh nije uvijek i samo okrenut prema Allahu dž.š. već vrlo često prema drugom čovjeku. Takva vrsta griješenja se ne može izmiriti, poravnati ili očistiti učenjem istigfara, jer ako su nečija prava zakinuta onda je jedino rješenje da se ta ista prava namire tom čovjeku, odnosno, vrati ono što je tuđe.
Brojini primjeri iz života Božijeg Poslanika a.s. uče da vodimo računa o međusobnim materijalnim i moralnim potraživanjima i hakovima. Dovoljno se sjetiti događaja pred smrt Poslanik a.s. kada je od ashaba tražio oprost za grijehe koje je učinio prema njima a da za njih nije znao. U hadiskim djelima navodi se više slučajeva ovakvog postupanja Božijeg poslanika a.s. što govori koliko je i on, iako Božiji Miljenik, priznavao mogućnost greške i prekršaja i koliko je vodio računa o pravima drugih kod sebe. Nama je najpoznatija verzija vezana za Ukaša kojeg je dirljivo opjevao Rešad Kadič u mevludu u kojem Ukaš (Sevvad b. Gazijja) traži od Poslanika a.s. da mu namiri udarac bičem kojeg je dobio od Poslanika u toku bitke na Bedru dok je ovaj poravnavao bojne redove. Stihovi glase:
Mimberu je priš’o jecajima praćen,
o kako je bio bolešću ispaćen!
A onda je ime Boga spomenuo,
i vaz dirljiv vjernim o smrti držao.
Okren’o se zatim pa vjerne pitao,
je l’ ikome išta krivo učinio
il’ je možda nekom šta dužan ostao?
Tad se Ukaš diže pa ovako zbori:
“Poslaniče Božji, tvoj bič me još boli,
kod Tafe si mene s deve udario,
nehotice bješe, al’ me zaboljelo,
pravedno bi bilo kad bih ti vratio
udarac udarcem kad bih naplatio!”
Džamija zabruja, gnjevan žagor ču se:
Sram te bilo, Ukaš, vječno stidio se,
Pejgamber ih smiri i sa tugom reče:
“Bičuj, bičuj, Ukaš – nek i mene boli!”
U trenu se onda ovo dogodilo:
Ukaš zajecao, Vjernog zagrlio,
pa ozaren srećom kroz suze grcao:
“Poslaniče Božji, uv’jek sam žudio
da naslonim glavu na mubareć grudi
da osluhnem srce koje tol’ko ljubi!”

Naš život je u stalnoj komunikaciji s drugima. U tim odnosima činimo greške prema drugima a i drugi se ogriješe prema nama.
Dok čekamo nastup mjeseca Ramazana, tražeći od Allah dž.š. oprosta za grijehe kojima smo se prema Njemu ogriješili, povedimo računa o našim međusobnim potraživanjima i griješenjima. To može biti prema vlastitoj supruzi ili suprugu, djetetu, rođaku, radnom kolegi i sl.
Posebno želim istaći odnos poslodavca i radnika. Čuvajmo se hakka radnika kojem je uskraćena plaća, ljudsko dostojanstvo i sl. Nema zekata niti bilo kojeg vjerskog davanja datog u dobrotvorne svrhe koje može poravnati dug prema radniku kojem je, recimo, uskraćena plaća, zakinuto osiguranje i sl. Prioritetna su namirenja onih koji su naša odgovornost tj. vlasniku firme je prioritet da odgovorno, profesionalno i moralno izvršava svoje obaveze prema radniku! U ove odnose se Allah dž.š. neće uplitati, niti se mogu namiriti dobrovoljnjim davanjem priloga i sadake u humanitarne svrhe. S druge strane, radnik ima obavezu tj. hak prema svome poslodavcu da radi profesionalno i savjesno, jer uskraćivanje odgovornog rada, nesavjesno poslovanje i sl. znači nanošenje štete firmi i samim tim bespravno zakidanje prava drugih.

Zato je važno da danas i ovih dana se nadamo ramazanskoj nagradi, da naša priprema bude usmjerena traženju oprosta od Allaha Svevišnjega i namirivanju međusobnih potraživanja i prava. Svjesni vlastitog griješenja i činjenjem istigfara imamo pravo nadati se pripremljenom susretu s Ramazanom.

Molimo Allaha da nam ukabuli sva dobra djela ucinjena u mjesecima Redzepa i Sabana, da oprosti nam grijehe, te da nam daa da iskoristimo blagodati ramazana onako kako je najbolje, te nam da sabura – strpljenja i ocisti i napoji nase duse sa ramazanskog vrela. Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
07 Ramazan – 1438.H. / 02 Juni 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Ramazanu, bogobojaznost nam ojacaj

Hvala Allahu. Gospodaru naš, Tebi hvala zato što si nas stvorio, opskrbio, uputio, podučio, spasio i otklonio od nas nevolje. Tebi hvala na islamu i Kur’anu. Tebi hvala na porodici, imetku i zdravlju. Hvala Ti što si sigurnost nama dao, ujedinio naše skupine i učinio dobrim zdravlje naše. Tebi pripada hvala na svim blagodatima koje si nam dao prije i sada, tajno ili javno, posebno ili zajedno, u prisustvu ili odsustvu. Donosimo salawat i selam na Tvoga Miljenika, Muhameda a.s. njegove ashabe, porodicu, tabi’ ine, i nase sehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

„O vi koji vjerujete, stalno Allaha na umu imajte i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha stalno na umu imajte jer On dobro zna šta radite“.(El-Hašr, 18)
U islamskim djelima se navodi da čovjek neće biti među onim koji su svjesni Boga sve dok se ne bude obračunavao sa sobom strožije od obračunavanja sa poslovnim partnerom, dok ne bude, vodeći tako računa, znao odakle je ono što jede, ono što pije i ono što oblači: iz dopuštenog ili iz zabranjenog.
Često čujemo savjete da trebamo svoditi račun sa sobom prije nego nama račun bude svođen, mjeriti sami sebi prije nego što nama bude mjereno, tj. mjera nama nasih cefina.
Ramazan je vec tu. Puno smo više nekada zabavljeni razmišljanjem kako ćemo nešto u životu nego li samom činjenicom hoćemo li to nešto ikako dočekati i šta ćemo ako ne dočekamo?

Mjesec ramazan je mjesec Božije milosti i prilika vjernicima da se očiste, no, ne bi trebalo da se ponašamo na način da ćemo u mubarek mjesecu ramazanu samo postiti od vode i hrane i postići čišćenje. Post je Allahov i On, Uzvišeni, za njeg posebno nagrađuje, no post ne podrazumijeva samo ostavljanje hrane i pića od zore do iftara. Post bi trebao da prožme sve kategorije naše ličnosti, fizičke i duhovne, vanjske i unutrašnje.
Hoćemo li bar tokom ramazan prestati lagati? Hoćemo li se tokom ramazana kanit ogovaranja i prenošenja tuđih riječi? Jer znate, mi kada ufatimo nekoga ogovarati, neznamo mu se sa grbace skinuti, neznamo prestati, sve dok ga ne ocerupamo ko kokos pred pecenje, tako dovodeci ustvari sebe spremne za lozivo dzehennemsko nedaj Boze. Hoćemo li izbaciti zavist iz naših srca? Hoćemo li prestati gledati mahane drugih a počet razmišljati o svojima? Hoćemo li tokom ramazana manje razmišljati o dunjaluku a više o onome što smo pripremili za ahiret? Hoćemo li se tokom gladi i žeđi fokusirati samo na čekanje iftara ili ćemo razmišljati o gladnim i žednim oko nas? Hoćemo li za vrućih ljetnih dana da razmislimo o vrućini džehenemske vatre? Hoćemo li tokom ramazana nastaviti voditi besplodne rasprave o mezhebima, sektama, strujama, partijama i još više sjeckati naše džemate i narušavati naše jedinstvo? Hoćemo li tokom ramazana tražiti mahane posta drugog ili ćemo obarati svoje poglede od svega što nas na najljepši način ne podsjeća na dragog Allaha? Hoćemo li provoditi vrijeme surfajući po internetu i pišući facebook statuse ili ćemo pročistiti svoje srce, dušu, um, vid, sluh učenjem Kur’ana i razmišljanjem o njegovim porukama?

Postoji neka neobjašnjiva pojava kod nas muslimana koja se očituje u određenom stavu da će se nešto promijeniti nako od sebe. Mi moramo planirati i djelovati i mjenjati se na bolje i teziti uvijek ka boljem. “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe”. (Er-Raad, 11).
Onaj koji svodi račun sa samim sobom i radi za ono poslije smrti označen je kao najpametniji među pametnima dok je onaj ko slijedi svoju strast i od Boga očekuje da mu ispuni kojekakve želje označen kao nesretnik.
Koliko smo svjesni obaveze jedinstva među vjernicima, koliko činimo da smanjimo međusobne razmirice i koliko vremena trošimo na poboljšanju a koliko na razgradnji našeg islamskog bića?
Mubarek mjesec ramazan bi trebao da bude u pravom smislu te riječi mjesec trezvenosti, mjesec apstinencije od svih navika koje nisu dobre. Bez svjesnosti o sebi nema ni svjesnosti Boga, bez svjesnosti svojih slabosti nema ni načina da iste ispravimo.
Razmišljajmo zato u ovom danu i noći njegovoj u danima narednim i noćima njihovim o sebi radi sebe. Problemi neće nestati i stanje se neće samo od sebe popraviti dok se njima ne zabavimo a Allah je uz one koji ga traže, odaziva se onima koji ga dozivaju. U mjesecu ramazanu sapet će djelovanje šejtana, lanetullahi alejhi, i pružit svakom tragaču za hajrom uvećanu milost Svoju.

Draga braco,
Dosao nam je Ramazan. Donosi darova mnogo, a jedan je poseban. Ramazan je mjesec posta, a postu je cilj da nam bogobojaznost ojača. Allah dž.š. kaže: „O vjernici, propisuje vam se post kao što je i onima prije vas propisan bio da biste bogobojazni bili“./Bekare,183./.

Bogobojaznost krasi vjernika, ona ga na dobročinstvo podstiče i od grijeha štiti. Kroz aktivnosti ramazanske, Allah dž.š. od nas očekuje da tu bogobojaznost uvećamo i sebe u svakom smislu mijenjamo. Da se mijenjamo, tako što ćemo biti spremniji na više žrtve na putu dobra i biti odlučniji u borbi sa šejtanom i od grijeha dalje.
Hoće li se naše, u Ramazanu, vrijeme provedeno svesti samo na ustaljene ramazanske aktivnosti bez ikakve promjene u nama? To je pitanje koje postavljamo danas, kad Ramazan, taj blagodatima ispunjen mjesec, vec tece. Znam, to je i do sada praksa bila, bit će nas više i zurit ćemo u taj posebni ramazanski, teravijski džemat i bit ćemo spremni za njega se žrtvovati makar bio i kasno. Postit ćemo, od jela, pića i drugih tjelesnih užitaka ćemo se u ovim vrelim, dugim, ljetnim danima ustezati. Ali pravo je pitanje; hoće li naše društvo poslije Ramazan ostati isto? Hoćemo li ti i ja poslije Ramazana biti isti kao i prije njega? Hoće li naše ponašanje, ramazanskim sadržajima potaknuto, biti promijenjeno i hoćemo li Ramazanu zahvaljujući biti, Allahu dž.š. i Poslaniku Njegovu bliže?

Naš veliki mislilac, učenjak i alim, razmišljajući o ljudima, o vjeri i vjernicima, o našem stanju piše: „Kad je riječ o vjeri, ljude obično dijelimo na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju. Primjećujemo da je ova podjela površna i odveć pojednostavljena. U njoj je izostala treća, daleko najbrojnija skupina. To su oni koji sebe smatraju muslimanima, tako se deklariraju, a koji ustvari ne pripadaju vjeri. Oni čak klanjaju, praznuju praznike, pridržavaju se pojedinih vjerskih adeta i simbola, ali oni su isti oni koji iz straha prvi bježe sa bojnog polja, sasvim hladnokrvo varaju u trgovini, čiste savjesti žive na račun tuđega rada, piju i provode se, strašljivo čuvaju svoje živote, imetke i položaje kao da će hiljadu godina živjeti, ili se ropski i podanički uvlače pod kožu moćnijem od sebe. Strah je dominirajuća karakteristika ovih ljudi, strah za svoj život, za imetak, za položaj, mjesto ili naklonost vlasti ili nekog moćnika. Među svim ovim strahovima samo je jedan strah odsutan; strah od Boga. U tom duhu i u toj i takvoj neodređenoj i dvoličnoj atmosferi, podižu oni svoje potomstvo“. /Alija Izetbegović/.

Slušajući ovaj opis treće, najbrojnije skupine ljudi, sa žaljenjem konstatujemo da nas baš ovoj skupini najvise pripada. Muslimanima se zovemo.
Pridržavamo se određenih vjerskih propisa i adeta. Simboli vjere nam vise i u autu, i na zidovima kuća, često i na vratu, ali istinske vjere, one koja bi se u ponašanju i djelu očitovala, nema.
Evo nam Ramazana kao izuzetne prilike. Donosi nam u svojim propisima i aktivnostima put koji vodi povećanju u našim srcima onog straha koji nam nedostaje. Ramazan nas vodi povećanju bogobojaznosti, jer post je naređen da bismo bogobojazni bili.
Ramazan omasovi naše džemate. Klanja se i ibadeti, pa i pojačano dijeli, ali on nažalost ništa u našem životu ne promijeni. A to treba nama biti zadaća i cilj da se ramazanskim blagodatima oplemenjeni, mijenjamo. Hoće li poslije Ramzana biti više požrtvovnosti na putu dobra, hoće li biti manje poroka i grijeha??? Hoće li Ramazan uliti u naša srca imansku snagu i od Boga strah pa da se odmaknemo od poroka, laži, korupcije, kocke…???
Hoće li ramazanski namazi, pobožno slušanje Kur’anskih ajeta, hoće li post ramazanski, od nas načiniti bolje i poslušnije sinove i kćeri, uzoritije i na žrtvu da djecu u islamu odgojimo, spremnije roditelje??? Hoće li ovi ramazanski sadržaji od nas načiniti bolje komšije, savjesnije učenike i studente, bolje i poslu predanije radnike, pravednije i osjetljivije poslodavce??? Hoće li naš dolazak u ramazanski džemat od nas načiniti ljude koji se neće poslije Ramazana vratiti u zagrljaj poroka alkohola i kocke i koji neće više prekoračivati prag kladionice i lutrije???

Ako se ništa od ovoga ne desi, ako sav naš ramazanski trud bude sveden na džamijski ibadet i okupljanje te na post koji se samo ograničava na ustezanje od tjelesnog užitka i koji na nas uopće ne utiče i bogobojaznost nam ne pojačava, od tog ibadeta i nema neke fajde. Allah dž.š. post propisuje da bismo se mijenjali, strah od Njega pojačali, da bismo bolji ljudi postali, zajednici – dzematu korisniji bili.
Ramazan dolazi da nas učvrsti na bojnom polju u borbi sa šejtanom. Dolazi da nas nauči da ne smijemo varati i da nije dopušteno na tuđi račun živjeti. Ramazan dolazi da nas nauči kako da svoj život na putu istine žrtvujemo, kako da svoj imetak na Božijem putu ne žalimo i da se za položaj i poziciju ne molimo nikome već da je svojim trudom i moralom zaslužimo. Svemu ovome nas Ramazan uči tako što nam donosi i pokazuje put na kojem ćemo svoju bogobojaznost, od Boga strah, povećati.

Molim Ga da nam se smiluje i na dobro nas naputi! Uzvišeni Bože, pomozi nam, srca naša otvori da ih Ramazan blagodatima svojim dotakne i bogobojaznost u njih natoči. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
14 Ramazan – 1438.H. / 09 Juni 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Blagoslovljeni mjesec – izmedju Rahmeta i Magfireta

Neka je hvala Allahu subhanehu ve te’ala koji poklanja svojim robovima periode dobrota i koji nagradu za svako dobro djelo još više uvećava. Svjedočim da nema drugog boga osima Allaha koji nema sudruga i koji ima najljepša imena i najpotpunija svojstva. Svjedočim da je Muhammed a.s. Njegov rob i poslanik koji je najviše Allahu ibadet činio, koji Ga se najviše bojao i koji je imao najsavršeniji moral.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Put islama pokriva trase oba svijeta i dovodi do njihovih ciljeva. Univerzalan je i prirodan na oba svijeta. Veliki hazreti Omer r.a. je rekao: “Ne odrecite se dunjaluka radi ahireta, niti ahireta radi dunjaluka. Nastojte osvojiti oba svijeta!” Ovo je veličanstveno razumijevanje učenja islama. Časne genercije Poslanikovih ashaba su osvojile oba svijeta a robovali su i veličali samo Allaha dž.š. Oni su islam predstavili čovječanstvu u savršenom njegovom sjaju i izvornosti.
Uvodeći Kur’anom obavezu posta (El-Bekara, 183-187), islam izričito utvrđuje da je ova vjerska dužnost bila i u svim ranijim objavama sadržana kao dio obavezujućeg ibadeta sljedbenicima ranijih pejgambera. Mjenjanjem tekstova izvornih božanskih objava u drugim religijama izblijedila je ili nestala obligatnost ovoga propisa.

Međutim, ni jedna od tih vjerskih tradicija nije se odrekla posta, shvatajući da nema efikasnijeg puta za duhovno uzdizanje vjernika i odgajanje ljudi nego postom. U duhovnoj povjesti Istoka post je bio redovni pratilac svih mislilaca, mistika, a često i pjesnika i državnika, koji su se povlačili u samoću, pokušavajući da se oslobode profane sadašnjosti svagdanjeg života i uzdignu iznad svojih, napose tjelesnih potreba. Dublja filozofija posta teško je shvatljiva zapadnjacima utonulim u dunjalučka uživanja. Ona je sazdana, prije svega, na obavezi odricanja i samokontrole. Nema pobjede nad strastima i slabostima, ako to isto tijelo nije pokorno duši. Post i namaz su temeljni putevi za to.

U tome smislu su mnogobrojni hadisi što ih je Muhamed s.a. izrekao o postu. U predaji koju prenosi Ebu Hurejre r.a. navodi se da je Allahov Poslanik s.a. rekao:
“Mom ummetu je dato petero u ramazanu što nije dato nikome prije njih: dah iz usta postača ugodniji je Allahu od mirisa miska; za postače traži oprost i riba u moru sve dok ne prekinu svoj post; Allah svaki dan uljepšava džennet, a potom kaže: ‘Moji čestiti robovi samo što nisu zbacili sa sebe dunjaljučki teret i došli u tebe’; u ovom mjesecu zli šejtani bivaju stavljeni u okove tako da ne mogu činiti zla koja obično čine mimo ramazana; posljednje noći ramazana postačima biva oprošteno.” Nakon tog Poslanikovog govora ashabi upitaše: “O Allahov Poslaniče, je li ta posljednja noć Lejletu’l-kadr?” On im je odgovorio: “Ne! Radi se o tome da onaj ko je ulagao trud, svoju nagradu dobiva onda kada završi posao.” (Ahmed, El-Bezzar i El-Bejheki)

Post je toliko istaknut jer su njegove koristi neizbrojive, npr.: olakšava samokontrolu čovjeku nad njegovim strastima i slabostima; jača duh, čelići karakter i čini bistrom spoznaju; daje veću radost onima koji ibadet vrše iskrenošću svoga srca; osnažuje volju, odlučnost i umjerenost; snaži strpljivost i otpor grijesima i nastranim uživanjima; izgrađuje sistem života uz samodisciplinu svake jedinke ponaosob; unapređuje fizičko i mentalno zdravlje kod postača; ugrađuje saosjećanje i solidarnost prema ljudima u nevolji; iznad svega, učvršćuje vjeru kod ljudi i daje im radost zbog toga.
Bez obzira u koje godišnje doba dolazi ramazan, a raspoređen je tako da jednako tereti vjernike istočne, zapadne, sjeverne i južne hemisfere jer se pomjera svake godine za 10 dana unazad, post donosi mnoge koristi postačima. Neke od njih su iznimne, koje samo ramazan može donijeti, kao npr. odricanje od ružnih i haram navika. Nikakva druga terapija nije tako efikasno pomogla ljudima kao post. Otuda se sve više propisuje post kao lijek za širok krug somatskih ili mentalnih oboljenja od priznatih autoriteta koji nisu muslimani. Opća težnja za umjerenošću, najlakše se postiže disciplinom posta.
Dobri muslimani ne poste zbog navedenih koristi; oni to čine zbog dužnosti i pokornosti Bogu, a te koristi su samo posljedica i nagrada. Naravno, neizbrojivi su ramazanski darovi.
Vrlo slikovito mnoge od njih vidimo u sljedećoj predaji od ashaba Selmana el-Farisija r.a. koji prenosi da se zadnjeg dana mjeseca ša‘bana Allahov Poslanik obratio ashabima:
“O ljudi, dolazi vam velik, blagoslovljen mjesec. U njemu se nalazi noć vrjednija od hiljadu mjeseci. To je mjesec čije dane je Allah učinio obaveznim da se u njima posti, a klanjanje teravih-namaza u njegovim noćima je preporučeno. Onaj ko se u tom mjesecu približi Allahu činjenjem dobrog djela, makar bilo i neznatno, bit će nagrađen kao da je učinio farz u neko drugo vrijeme! A ko učini farz, bit će nagrađen kao da je učinio sedamdeset farzova kad nije ramazan! To je mjesec strpljivosti, a nagrada za istinsku strpljivost je džennet. Također, to je mjesec prisnosti sa svojim bližnjima. U tom mjesecu povećava se vjernikova nafaka. Ko pripremi postaču iftar, nagrada će mu biti oprost grijeha i spas od džehennemske vatre. I još će dobiti nagradu sličnu postačevoj, a da njemu ništa ne bude umanjeno.”

Imam Gazali je podijelio postače u tri grupe: prosječne, posebne i izvanredne. Prvi se, uglavnom, odriču jela, pića i strasti kroz post, drugi se odriču i loših postupaka i riječi, a treći i loših misli. Većina postača su u prvoj grupi ili između prve i druge, pa je prirodno da ne doživljavaju sve radosti savršenog posta.
Kao i namaz, često post obavljamo sa sporošću, mehanički i blijedo, bez unošenja osjećanja, doživljaja i volje, što podsjeća na hadis Muhamed s.a.: “Dobra je mnogo, ali je malo onih koji ga vrše.”
Ramazan mora biti mjesec svjetla i preporoda, što će ga ukućani dočekati u uređenoj kući, miru i raspoloženju, pripravni da okrenu lice Svemogućem Allahu i da mu se potpuno predaju.
U ramazanu su muslimani izvojevali velike pobjede, one koje su okrenule historiju ljudskoga roda: pobjeda na Bedru, osvojenje Mekke i dr. Divni li su to bili vjernici i postači koji su posteći iznijeli pobjede na najtežim mejdanima!
Ramazan je i mjesec uzajamne brige. On traži od muslimana da osjete potrebe drugih i Zajednice.

Ovo je mjesec brige za da‘vetske/misijske zadatke Islamske zajednice koji se razvijaju kroz Fond “Bejtu’l-mala” u kojeg se slijevaju sredstva sadekatu’l-fitra i zekata, a koja daju savjesni vjernici vršeći svoj imovinski ibadet kroz čišćenje svog posta i imovine.
Opomena hazreti Omera treba da uvijek stoji pred očima svakoga muslimana: “Neka vas ne zavara skrušenost čovjeka u namazu i njegova strepnja, već pogledajte kako se drži nad svojim novcem i zlatom.”

Nastojmo post učiniti sadržajnim. Idimo sa svojim ukućanima u džamije i teravije itd. U radosti i raspoloženju dočekujmo sehure, a na našim iftarima pored roditelja i rodbine neka bude komšija i siromaha. Zahvalni budimo Allahu koji nam je sve ovo dao.
Post je naš štit, uz ramazan i kasnije, od bolesti, grijeha i slabosti. Njegovi rezultati nas vode sreći na oba svijeta. To je krajnja svrha našega ponašanja u ovome prolaznom životu.

Draga braco,
Cetrnaesti je Ramazan. Uveliko smo iskoračili iz prve u drugu ramazansku trećinu. Iz Rahmeta – Milosti Bozije u Magfiret – Oprost Boziji. I jedno i drugo, i milost Božiju i oprost Njegov, čovjek treba. Milost Božija obuhvata sva stvorenja. On Uzvišeni kaže: „A milost Moja obuhvaća sve, daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali“./Al –A’raf,156./.
Milost Svoju, Uzvišeni je podijelio na stotinu dijelova. Samo je jedan dio spustio na Dunjaluk. Iz tog jednog dijela milosti Božije, sva je samilost i pažnja među stvorenjima Njegovim. Ostale dijelove milosti Svoje, On je Uzvišeni ostavio za Ahiret. Tamo će je dati onima koji se grijeha klonu, zekat daju i u dokaze Njegove vjeruju.
U ramazanu, prvih deset dana su rahmetom Božijim ispunjeni. Taj rahmet Božiji potrebuju svi ljudi a posebno će za njim žuditi na Ahiretu jer se samo milošću Božijom može u Džennet ući. Neki je pobožnjak, bilježi se, na pustom ostrvu u pokornosti živio pet stotina godina. Molio je Stvoritelja da na sedždi umre i umro je. Kad je pred Gospodara svjetova došao, presuđeno mu je da u Džennet uđe milošću Njegovom. Čovjek kakav jeste „ZALUMEN DŽEHULA“, nasilan prema sebi i neznalica, odbi i zatraži da se u Džennet zaslugama svojim nastani. A kad mu izvagaše zasluge i uporediše sa blagodatima koje uživa ni za očni vid se ne bješe odužio.

Ramazan je prava prilika da se prenemo iz sna, da se opomenemo i na djelo potaknemo. U ramazanu je ljudima objava dolazila, ne samo Kur’an. Iz izvora vjere znamo da su i Tevrat i Zebur i Indžil u ramazanu ljudima došli. Ramazan je posebno vrijeme i prilika kad se ljudske duše otvaraju i bivaju spremnije ajete kur’anske slušati i znakove Božije čitati. Iz tih ajeta čitamo da čovjek u svakom danu svoga života treba za milošću Božijom tragati i truditi se da je stekne. Čovjek, vjernik ne bi smio gubiti vrijeme jer ko zna kad je edžel? Ne bi smio ogdađati činjenje dobrih djela jer ko zna kad će Azrail po dušu našu doći? Ne bi smio življenje vjere svoditi samo na neke godišnje periode kakav je Ramazan. I ramazanskim danima, i danima svim u godini i životu našem, Uzvišeni se kune i opominje nas da je čovjek na gubitku ako ne vjeruje i dobra djela ne čini. Snagom i ljepotom Ramazana nadahnuti i osnaženi, budimo odlučni u traganju za milošću Božijom i držimo se namaza, poruka posta se držimo, iz imetaka naših dijelimo i na svakom mjestu nastojmo dobro djelo učiniti jer je to jedini put koji vodi na sigurno mjesto, u hlad Božije milosti.

Iz prve, rahmetove trećine, ukoračujemo u drugu, magfiretovu. Oprost, i to čovjek treba jer griješnik je on. Svaki je čovjek griješnik i svaki se treba tewbi okrenuti i od Gospodara svoga oprost tražiti. Naš voljeni Poslanik je, tako se bilježi, i po stotinu puta dnevno istigfar molio. Nama se obratio riječima: „O ljudi, pokajte se i oprost tražite. Ja se svaki dan kajem Gospodaru svome i po stotinu puta“. /Muslim/. Allah dž.š. čeka tvoju tewbu, obećava da će oprostiti svima koji Mu se iskreno povjere i obrate. On Uzvišeni kaže: „O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah će sigurno sve grijehe oprostiti. On doista mnogo prašta i On je milostiv“./Zumer,53./.
Kako obećava oprost onima koji se na vrijeme i iskreno Njemu obrate, On Uzvišeni opominje da nema oprosta onima koji zadnje trenutke životne čekaju i koji u znakove Njegove ne vjeruju.
Kaže: „Uzaludno je kajanje onih koji grijehe čine, a koji kad se nekom od njih smrt približi govore: ‘Sad se zaista kajem’, a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili“./Nisa,18/.

Deset ramazanskih dana u kojima sada jesmo, posebna su prilika za tewbu. Za razliku od ostalih dana u godini, oni su magfiretom, spremnosti našeg Gospodara na oprost, ispunjeni potpuno. Svedi račun sa sobom i iskreno se pokaj. Ovi poslanikovi hadisi snažno nas podstiču na to. On s.a.v.s. kaže: „Pokajnik za grijehe je kao onaj koji nema grijehe“. /Taberani/. Zatim kaže: „Svaki je čovjek griješnik, a najbolji su oni koji se kaju“./Daremi/. Enes ibn Malik prenosi da je Poslanik rekao: „Allah dž.š. se više obraduje tewbi pokajnika, nego što se vi obradujete kada nađete izgubljenu devu u pustinji“./Muttefekun alejhi/.
Tewbom iskrenom, istigfarom iz srca, obradujmo Gospodara našeg u ovoj Njegovim oprostom ispunjenoj ramazanskoj trećini, kako bi On Uzvišeni obradovao nas milošću Svojom kad se s Njim na Ahiretu susretnemo. Sve jedno je, robe Božiji koliko si duboko u grijeh zagazio. Nisi bez nade. Zar ne kaže Svevišnji: „Ne gubite nadu u Božiju milost“.

Nemoj poslije ramazana smotati sedžadu u seharu i eto ti milosti Božije. Nemoj poslije ramazana zaboraviti put ka džamiji i eto ti milosti Božije. Nemoj poslije ramazana zaboraviti braću i sestre u nevolji i eto ti milosti Božije. Ne vraćaj se grijehu od kojeg te ramazan udaljio i eto ti milosti Božije.

Molim Allaha da usavrši naš post i učini nas iskrenim muslimanima! Uzvišeni Bože, otvori nam vrata Svog oprosta i obaspi nas Tvojom neizmjernom milošću. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
21 Ramazan – 1438.H. / 16 Juni 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Posebnosti mjeseca Ramazana

Neka je hvala Allahu subhanehu ve te’ala koji poklanja svojim robovima periode dobrota i koji nagradu za svako dobro djelo još više uvećava. Svjedočim da nema drugog boga osima Allaha koji nema sudruga i koji ima najljepša imena i najpotpunija svojstva. Svjedočim da je Muhammed a.s. Njegov rob i poslanik koji je najviše Allahu ibadet činio, koji Ga se najviše bojao i koji je imao najsavršeniji moral.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Mi smo danas u 21. danu mubarek mjeseca ramazana, u posljednjoj njegovoj trećini, za koju naš Poslanik a.s. kaže: “آخِرُهُ عِتْقٌ مِنَ النِّيرَانِ” “Njegova posljednja trećina je oslobađanje od vatre!”
Nakon što smo postili prvu i drugu trećinu ramazana, koje su „rahmet – milost“ i „magfiret – oprost“ i nadati se postigli obje blagodati, nalazimo se u posljednjoj trećini ramazana, koja je posebna i kao nagradu za krunu naših ibadeta u njoj imamo konačnu nagradu, a to je „oslobađanje od vatre“.
Kada bi došla posljendja trećina ramazana, Poslanik a.s. bi pojačao ibadet, što potvrđuju riječi Aiše r.a. majke mu’mina: Prenosi Aiša r.a. da bi Poslanik a.s. kada bi došla posljednja trećina ramazana, smotao svoju postelju, tj. ne bi se primicao ženama, noći bi provodio u ibadetu i budio bi svoje ukućane – radi činjenja ibadeta! (Buharijai Muslim)
U dva Sahiha stoji predaja da je Džibril dolazio kod Poslanika a.s. svakog ramazana i po jednom ga preslušavao Kur’an, da bi posljednje godine to učinio dva puta. Otuda i nase tradicionalne Mukabele sto Imami uce skoro u svakoj dzamiji, za one koji nisu znali, i otuda je vazno da se ta tradicija ocuva. Mi to vec ovdje evo sedmu godina radimo zaredom, ucimo dakle Mukabelu.
Medjutim, u nastavku ćemo govoriti vise o svemu onome što ovaj mubarek mjesec izdvaja od ostalih mjeseci.

Ovo je mjesec u kojem Allah Milostivi spušta posebnu milost na sve živo i neživo, u kojem daje Magfiret – Oprost, svemu zivom, te na kraju kao sto smo spomenuli u zadnjoj trecini kao rezultat oslobadjanje od dzehennemske vatre. Ta Allahova milost se nudi svima, neki je prihvate a neki odbace. Oni koji su se obradovali ramazanu i koji su započeli da poste dane ramazana oni osjećaju kako Allahova milost ulazi i kako je vec usla u njihova srca. Međutim, oni koji u ovom mjesecu bez ikakava opravdanja neće da poste, njima je uskraćena ova milost tako da ne osjećaju da je ramazan došao.
Ovaj mjesec kojim nas je Allah počastio je poseban mjesec. Allahov Poslanik je kako navodi Selman El-Farisij na kraju mjeseca šabana se obratio svojim ashabima sljedećim riječima:
„O ljudi, Dolazi vam veliki i blagoslovljeni mjesec u kojem ima jedna noć bolja od hiljadu mjeseci. Dane toga mjeseca Allah je naredio da se poste, a noćni namaz je učinio dobrovoljnim. Ko u njemu učini bilo kakvo dobro, poput je onoga ko izvan ramazana učini ono što je strogo propisano, a ko u njemu učini ono što je strogo propisano poput je onoga ko izvan njega učini sedamdeset takvih djela. To je mjesec strpljivosti, a nagrada za strpljivost je Džennet. To je mjesec prijaznosti i mjesec u kojem se povećava opskrba vjerniku. Ko u njemu priredi iftar postaču, to će mu biti oproštaj od grijeha i zaštita od vatre i imat će nagradu jednaku kao i postač s tim da postaču nimalo neće biti umanjena njegova nagrada. Ashabi rekoše: „Allahov Poslaniče, nema svako od nas nešto čime će pripremiti iftar postaču.” Poslanik s.a.v.s. odgovori: „Allah će nagraditi onoga ko postaču pruži hurmu, čašu vode ili mlijeka.” (Ibn Huzejme, Bejeheki i Ibn Hiban)

Prva posebnost koju navodi naš Poslanik jeste da je taj mjesec veliki mjesec i da je u njemu ogroman berićet. Zatim druga odlika jeste da se u njemu nalazi najvrednija noć koja je vrednija od hiljadu mjeseci.'” Zamisli, noć vrednija od 84 godine! Ako budeš Allahu ibadet činio u noći kaderskoj, računat će ti se da si ibadet činio punih 84 godine uzastopno. Ako budeš klanjao dva rekata namaza u ovoj noći, kao da si klanjao 84 godine; ako udijeliš sadaku, kao da si je udjeljivao 84 godine. Zamisli koliko će otežati vaga tvojih dobrih djela nakon ove noći provedene u ibadetu!
Ovdje ne treba misliti da je dovoljno samo otići u džamiju 27. noći mjeseca ramazana. U pitanju je mnogo više, u pitanju je trud i zalaganje da se pronađe ova noć.

Poslanik kaže da je Allah post u njegovim danima učinio obavezom, a klanjanje noćnog namaza dobrovoljnim ibadetom. Da li je to tako? Nažalost imamo mnogo onih koji ne provode ove dane u postu, koji nalaze razna opravdanja, a da znaju vrijednost samo jednog dana ramazana i koju priliku propuštaju ne bi ovaj mjesec omalovažavali. Dalje Poslanik navodi: „Ko se Allahu u ovom mjesecu pri¬bliži dobrim djelom, kao da je učinio farz van njega…” Ko bude klanjao dva rekata nafile kao da je klanjao neki farz, a ko bude udijelio sadaku kao da je udijelio obavezni zekat.
Ovo slijedi onome ko obavi nafilu. Šta je s onim ko obavi kakav farz? Onaj ko u ramazanu obavi farz, kao da je obavio 70 far¬zova van ramazana. Ako budeš u ramazanu klanjao podne, raču¬nat će se kao 70 farzova, svaki pomnožen s deset sevaba i imaš 700 sevaba. Ako budeš klanjao namaz u džematu, imat ćeš 18.900 dobrih djela, a u običnim danima to je 27 sevaba. Zamisli koliko samo pet dnevnih namaza donosi dobrih djela!

U hadisu stoji: „Ramazan je mjesec strpljivosti, a nagrada za strpljivost je Džennet. To je mjesec smiraja i mjesec u kojem se po¬većava nafaka vjernicima. Ko pripremi iftar postaču, to će mu biti oprost grijeha, oslobođenje od Vatre, i imat će nagrade koliko i onaj što je postio, a da se njemu neće oduzeti ništa od njegove nagrade.”
Šta ti slijedi ako pružiš iftar postaču? Oprost grijeha! Osloba¬đanje od vatre! I dobit ćeš nagradu kao i postač, s tim da se njemu neće nimalo umanjiti od njegove nagrade.
Ovo je mjesec čiji je početak milost, sredina oprost grijeha, a kraj izbavljenje od Vatre. Ovakav redoslijed je zbog toga što mi u ramazan ulazimo s grijesima. Da bi ti Allah oprostio grijehe, treba prvo da ti ukaže milost. Kada ti ukaže milost, On ti oprosti grijehe; a kada ti oprosti grijehe, On te izbavi iz vatre. Čuvaj se da te ne mine magfiret u deset srednjih dana ili da ne stekneš oslobođenje od Vatre, jer si zanemario prve dvije trećine ramazana.

U drugom hadisu, Allahov Poslanik s.a.v s. kaže: „Došao vam je mjesec ramazan, mjesec bereketa. Allah vas u ovom mje¬secu pokriva, na vas spušta milost i smanjuje vaše grijehe i uslišava dove. Gleda u vaše nadmetanje u činjenju dobra i ponosi se vama pred svojim melekima. Pa pokažite pred Allahom da činite dobro. Nesretnik je onaj ko bude uskraćen od Allaha.”
Proživi ovaj mjesec radi Allaha kako bi bio oslobođen Vatre i pogledaj sljedeći Poslanikov s.a.v.s. hadis:
“U Džennetu imaju vrata koja se zovu Rejjan. Na njih će ući postači na Sudnjem danu i više niko osim njih. Reći će se: ‘Gdje su postači?’. Oni će ustati i na njih niko drugi neće ući. Kada uđu, ona će se zatvoriti i niko više na njih neće ući.”
Allahov Poslanik s.a.v s. je rekao u Džennetu, nije rekao Džennetima. Da je rekao ovako, to bi značilo da su ova vrata van Dženneta. Ali, ova vrata su u Džennetu i to je posebna nagrada. Tada će se pozvati džennetlije koji su istinski postili. Sve džennetlije su postači, ali se post razlikuje od čovjeka do čovjeka.
Želiš li ući na vrata Er-Rejjan? Nema problema, zato je tu ramazan. Ako si sposoban postiti istinskim postom, sa svim onim što on zahtijeva, bit ćeš od onih koji će ući na ova vrata. Zamisli svoga dostojanstva i ponosa kada čuješ poziv: „Gdje su postači?”, a ti podigneš ruku!
Ima i nešto ljepše. Zbog čega su ova vrata nazvana imenom Er-Rejjan – Žeđ? Šta se krije iza ovih vrata u Džennetu? Er-Rejjan će ti dati sve ono od čega si se tokom posta odrekao. Bit ćeš pozvan/a da dobiješ džennetski dvorac, uživati u nje¬govim blagodatima kakvim nema premca. Plemeniti ajet kaže: U njemu će imati sve što požele…
U hadisu kojeg bilježi Taberani stoji: „Džennet se iz godine u godinu uljepšava za ramazan.”
Dok ti postiš, Džennet se uljepšava i priprema da te prihvati. U nastavku hadisa stoji: „Kada dođe ramazan, Džennet kaže: ‘Allahu moj, odredi mi u ovom mjesecu od Tvojih robova moje stanovnike.’ A hurije govore: ‘Allahu naš, daj nam u ovom mjesecu od Tvojih robova muževe.'”
Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Ko u ovom mjesecu sačuva sebe, pa ne bude pio alkohol, ne bude na vjernika iznio potvoru i u njemu ne učini grijeh, Allah će ga svake večeri oženiti jednom od hurija i izgraditi mu dvorac u Džennetu od zlata, srebra i dragog kamenja. Kada bi se svi ljudi okupili u njemu, ne bi bili ništa veći od kozijeg konopca na dunjaluku.”
Zar nećeš postiti ramazan? Poslušaj Poslanikove s.a v.s. riječi: “Ko isposti ramazan, vjerujući da je to obaveza i nadajući se nagradi za to, oprostit će mu se prijašnji grijesi.”
Allahov Poslanik s.a.v.s. je još rekao: “Ko klanja u ramazanu (nafile), vjerujući da je to obaveza i nadajući se nagradi za to, oprostit će mu se prijašnji grijesi.”
Vjerujući, znači, radi Allahovog zadovoljstva. Isto tako, čovjek se svakodnevno mora sjećati i razmišljati o nagradi koja mu slijedi. Postio/la si 30 dana. Allah ti je oprostio grijehe koje si ranije činio. Drugi hadis je došao kao olakšanje vjernicima, jer nije kazano ‘ko klanja svaku noć teravije vjerujući i nadajući se nagradi’. Zatim dolazi i drugo olakšanje: „Ko provede Lejletul-kadr u iskrenoj vjernosti, računajući na sticanje njenih blagodati, oprostit će mu se prijašnji grijesi.”
Draga braćo, u jednoj od neparnih noći u posljednjoj trećini ramazana je i Noć Kadr koja je vrijednija od hiljadu mjeseci, što ovoj trećini ramazana daje posebnu vrijednost. To je Noć u kojoj je započelo objavljivanje Kur’ana, kao što stoji u Suri Kadr:
إِنَّا أَنزَلْنَاهُ فِي لَيْلَةِ الْقَدْرِ(1) وَمَا أَدْرَاكَ مَا لَيْلَةُ الْقَدْرِ(2) لَيْلَةُ الْقَدْرِ خَيْرٌ مِّنْ أَلْفِ شَهْرٍ(3) تَنَزَّلُ الْمَلَائِكَةُ وَالرُّوحُ فِيهَا بِإِذْنِ رَبِّهِم مِّن كُلِّ أَمْرٍ(4) سَلَامٌ هِيَ حَتَّى مَطْلَعِ الْفَجْرِ(5) (سورة القدر: 1-5)‏
Mi smo ga spustili (objavili) u Noći Kadr! (1) A šta ti misliš šta je to Noć Kadr?(2) Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci. (3) Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake.(4) Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane!(5) (El-Kadr, 1-5)
Noć Kadr je vrednija od tacni da budemo 83 godine i četiri mjeseca, pa ko od nas ne želi iskoristiti ovu mubarek noć?! Onaj ko provede Noć Kadr, u ibadetu, biće mu oprošteni prošli grijesi, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Buharija:
مَنْ قَامَ لَيْلَةَ الْقَدْرِ إِيمَانًا وَ احْتِسَابًا غُفِرَ لَهُ مَا تَقَدَّمَ مِنْ ذَنْبِهِ. (بخاري)
„Ko provede Noć Kadr čvrsto vjerujući i nadajući se Njegovoj nagradi, biće mu oprošteni prošli grijesi“! (Buharija)
Muhammed a.s. nas podstiče da se u toj noći obraćamo dovom svome Gospodaru i od Njega tražimo oprost. Rekla je Aiša r.a. Poslaniku a.s.: “Poslaniče, ako doživim Noć Kadr, šta ću u njoj govoriti?“ Rekao je: “Reci: أَللَّهُمَّ إِنَّكَ عَفُوٌّ تُحِبُّ الْعَفْوَ فَاعْفُ عَنِّي “Gospodaru, Ti si Taj Koji oprašta, voliš oprost, pa mi oprosti!”
Ovo su bile samo neke od odlika ovog časnog mjeseca čijih ljepota smo nadam se duboko svjesni. Braćo, provedimo ovih nekoliko preostalih dana i noći mjeseca ramazana u ibadetu i tragajmo za Noći Kadr, nadajući se Allahovoj dž.š. milosti, oprostu grijeha i džennetima koji su nam obećani! Izvršimo obavezu sadekatu-l-fitra, kako bi na taj način od posta odstranili eventualne nedostatke i kako bi post bio uzdignut Allahu subhanehu ve te’ala! Budimo iskreni u našem vjerovanju i natječimo se u dobru tokom cijele godine!
Gospodaru, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, učini nas od onih koji se iskreno kaju za učinjene grijehe, učini našu djecu i potomke radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta. Molim Milostivog Allaha da nam olakša post, da nam ga ukabuli i u sevab upiše, da nam podari da u Njegovu zadovoljstvu, zdravlju i miru dočekamo i ispostimo još mnogo ramazana. Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
28 Ramazan – 1438.H. / 23 Juni 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Hvala Allahu dž.š. Gospodaru svjetova, u čijem se stvaranju nebesa i zemlje, promjeni dana i noći, spuštanju objave, odabiru pejgambera i odredbi da sve biva kako On hoće, ogledaju znaci Njegove svemoći. Hvala Allahu dž.š. na bereketima mjeseca Ramazana, na odabranoj noći Lejletu-l-kadra, na uputi i hidajetu, na blagodatima, milosti i radosti porodičnog života. Salavat i selam na posljednjeg u nizu pejgambera, našeg devletliju Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na naše bosanske šehide

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
”Sve što je lijepo, kratko traje”, kaže se u našem narodu, i to s razlogom. U to se često uvjeravamo a najsvježiji primjer je mubarek Ramazan koji se polahko ali sigurno primiče svome završetku.
Zadnja je ramazanska džuma. S današnjim, još je jedan dana posta. Jedna je teravija. I ovaj Ramazan polahko odlazi a stiže radost bajramska. To je radost vjernicima, onima koji su u ramazanskim blagodatima uživali, postu posebno. Oni će na bajram plaću svoju dobiti, a plaća je oprost grijeha.

U blagodatima ramazanskim uživati, znači Ramazan u punini njegovoj živjeti i poruke iz onoga s čim nam je došao uzeti. Ramazan nam je donio blagodati brojne. Počastio nas je postom, a post je djelo posebno. Počastio nas je mubarek svojim noćima ispunjenim ibadetom i zikrom. Počastio nas je druženjima iftarskim i zajedništvom džematskim. Pružio nam je priliku da dijelimo iz imetaka naših i unosimo radost u život unesrećenih, siromašnih… Počastio nas je rahmetom, magfiretom i od vatre zaštitom. Ponudio nam je snažne i jasne poruke sa Bedra, oslobođenja Mekke i iz noći Kadra.

Pametan i mudar čovjek je onaj koji na kraju svake ukazane prilike pravi analizu i razmatra svoje stanje, baš kao što to mudri halifa Omer r.a. veli: ”Napravite obračun sami sa sobom prije nego li vam Allah Uzvišeni svede račun!”
Završetak Ramazana je možda i najbolja prilika da svako od nas za sebe analizira naš odnos prema ovom mubarek mjesecu i njegovim blagodatima.
Analizirajmo naš odnos prema namazu! Namaz je temelj vjere. Za namaz ćemo prvo odgovarati. Namaz nas uzdiže i čuva od svega lošeg i nevaljalog. Namaz u džematu bolji je od pojedinačnog namaza. Farz u Ramazanu vrijedi kao 70 farzova mimo ovog mjeseca a sunet u Ramazanu je kao farz mimo njega. Zapitajmo se jesmo li u Ramazanu klanjali sve namaze i jesmo li se trudili da ih što više obavimo u džematu? Zašto tako ne nastaviti i poslije Ramazana?

Koliko smo postili? Je li nas strah od vrućine i dugog dana pokolebao? Namjerno mršenje samo jednog dana Ramazana ne može se nadoknaditi ni kada bismo postili cijeli život. S druge strane, post je ibadet za koga slijedi specijalna Allahova nagrada poznata samo Njemu – Allahu. Mnogo djece i mladih je postilo. Mnogo iftara je bilo. Analizirajmo svoj odnos prema postu!
Jesmo li u Ramazanu skinuli prašinu sa naših mushafa i proučili koji ajet ili stranicu, makar to bio i prevod Kur’ana? Znamo li da za svaki proučen harf iz Kur’ana imamo nagradu? Arapsko pismo ima 28 harfova a Ramazan 30 dana. Jesmo li odvojili koju minutu da pokušamo naučiti arapsko pismo? Ko je poslije svakog namaza proučio samo po 4 stranice, mogao je bez ikakvih poteškoća u Ramazanu proučiti cijeli Kur’an.
Zapitajmo se koliko smo u Ramazanu pomagali onima kojima je pomoć potrebna? Allah će pomoći onoga ko pomaže nevoljniku. Jesmo li učinili išta što je našem bratu, komšiji ili prijatelju Ramazan učinilo ljepšim i lakšim?
Jesmo li ustajali redovno na sehur? ”Ustajte na sehur jer je u sehuru bereket”, kaže Muhammed a.s. Je li na nekom od naših iftara bilo mjesta i za druge ljude? ”Ko priredi iftar jednom postaču, imaće nagradu kao i on, bez da se išta umanji od nagrade tog postača”, savjetuje naš Poslanik.
Jesmo li svoj post očistili izdvajanjem sadekatu-l-fitra? Post lebdi između neba i zemlje sve dok ne udijelimo vitre.
Jesmo li se na prikladan način uključili u obilježavanje mubarek noći? Lejletu-l-bedr je bila prilika da se sjetimo prve velike pobjede muslimana, pobjede mladosti i istinske vjere.

I na kraju, posljednji dani Ramazana su idealna prilika da analiziramo učinak Ramazana na nas kao ljude i vjernike. Koliko smo bolji, pristupačniji, vedriji? Koliko su, pored naših stomaka, postili i naši jezici i srca? Osjetimo li na sebi pozitivnu promjenu?
Ako na ovo posljednje pitanje sami sebi možemo dati pozitivan odgovor, onda smo na dobrom putu da uspijemo i da se s puno nade i optimizma pripremamo za nadolazeći Bajram. Ukoliko nismo sigurni da smo zadovoljni sobom i svojim odnosom spram Ramazana, još uvijek nije kasno. Ispostimo preostale dane, klanjajmo u džematu, pomozimo nevoljniku, čitajmo Kur’an, udijelimo sadekatu-l-fitr i tragajmo u preostalim noćima za Lejletu-l-kadrom. Allah Uzvišeni je Milostiv. Vrata Njegove milosti su uvijek, a u posljednjoj trećini Ramazana, širom otvorena!

Sa izvora ramazanskog napojeni i porukama Njegovim osnaženi, u život kročimo jači i odlučniji da se suprostavimo grijehu, zlu i šejtanu. Ramazan jeste poseban, on je mjesec blagoslova, sreće i napretka. Takav, poseban, posebnu nam snagu daruje i od nas traži da u činjenju dobra budemo ustrajni. Poslanika su pitali, koje je djelo najbolje, a on s.a.v.s. reče: „Reci vjerujem i u tome ustraj“.

Ovaj hadis nam jasno kazuje da s dolaskom bajrama, putu pokornosti i dobročinstva nije kraj. Nije i ne smije biti kraj jer je vjerniku obaveza ustrajavati u činjenju dobra i biti čvrst naspram šejtanskog zavođenja. Na isti način kako smo postom odricali se blagodati dunjalučkih, od zore do zalaska sunca u danima ramazanskim, u svakom danu života našeg trebamo se odricati grijeha. Tako će blagodat ramazanska trajati a mi ćemo svojom ustrajnošću u borbi protiv šejtana sebi mjesto u džennetu graditi.
Biti ustrajan u činjenju dobra, to znači ne odložiti sedžadu sa dolaskom bajramske radosti i čekati novi Ramazan kako bismo je opet uzeli. Ramazan prolazi, poruka njegova ostaje. Ostaje obaveza da u svakom i izvan ramazanskom danu i noći Allahu dž.š. na sedždu padamo i tako Mu na blagodatima zahvalnost iskazujemo. Sa dolaskom bajrama, putu našem u približavanju Stvoritelju nije kraj , a u namazu smo Mu najbliži.

U Ramazanu, naš drugi dom bila je džamija. Hrlili smo džematu želeći sebi veću nagradu knjižiti, za svaki namaz dvadeset sedam puta veću nego da smo kod kuće bili. Korakom ka džamiji sebi smo deredžu kod Allah dž.š. podizali. Tome putu našeg uzdizanja kod Allaha na viši stepen časti, nije kraj. I poslije ramazana isti ezan zove kući Božijoj, zove na spas, zove džematu i insistira na našem jačanju, kao dzemata i zajednice u svakom pogledu. Blagodat ramazansku nastavimo živjeti tako što ćemo i poslije ramazana na sabah se buditi, do jacije bdjeti i Allahovom dž.š. zadovoljstvu koračati.
Ramazanska se blagodat ogleda i kroz njegovu sveobuhvatnost ibadetsku. Tu je i imovinska strana ibadeta. Izdvajali smo iz imetaka naših kroz sadekatul fitr i zekat. Ta nas je ramazanska dužnost približila ljudima koji su u potrebi. Svojim odricanjem od imetka bajram smo im uljepšali i život olakšali. Putu našeg dobročinstva s odlaskom ramazana i dolaskom radosti bajramske ne smije biti kraj.
Svaki dan silaze dva meleka na zemlju. Jedan moli za onog koji dijeli da mu još bude dato, a drugi za onog koji škrtari da mu bude jos oduzeto. Oni silaze svaki dan, ne samo u danima ramazanskim. To znači da je i naša obaveza dijeljenja stalna.
Tri najveca poklona ramazana sadrzana u tri etape ili trecine ramazana su najveci poklon vjernicima. Allahov rahmet – milost, magfiret – oprost, i od vatre zaštita, ramazanski su dakle pokloni robovima Njegovim vjernim. Svako ko je milostiv prema stvorenjima Božijim, rahmetu – milosti Božijem korača.
Dakle, da bi zadobio milost od Allaha, moras covjece biti milostiv prema drugim stvorenjima u potrebi, nesmijes biti skrt.
Nasa omladina je to shvatila i evo po ko zna koji put naglasavam vaznost uclanjenja u humanitarni fond nasega dzemata. Prepoznajte dobar rad, priliku a na bajramu cete vidjeti ako Bog da, ozbiljnost rada ovog fonda.

Svako ko je spreman oprostiti bratu svom, Allahovom oprostu je blizu. Svako ko nastoji od vatre biti daleko, Allah dž.š. ga u njegovim nastojanjima pomogne. Našoj samilosti, praštanju i od vatre udaljavanju, nije put zatvoren sa dolaskom prvog ševvalskog dana. To je poruka ramazanska, ustraj, kao što si posteći i u džamiju u ramazanu idući,- ustrajavao.

Veliki ramazanski poklon ummetu, pobjeda je na Bedru kao i oslobađanje Mekke. Taj poklon kao poruka sljedbenicima poslanikovim svake godine dolazi. Podsticaj je on svima nama da budemo ustrajni u našim borbama i da naoružani i osnaženi imanom i pomognuti Allahom dž.š. koračamo iz pobjede u pobjedu. Pobjeda je kad ostaviš grijeh. Pobjeda je kad okreneš leđa lošem društvu. Pobjeda je kada se kanis kocke. Pobjeda je kada gledas svoga posla, a tudjes se kanis. Pobjeda je kad usvojiš naviku da ustrajno činiš, možda u tvojim očima neznatno dobro. Neka je žena, kazuje nam Poslanik, brala trunje po džamiji. Kad je umrla. Poslanik joj je poželio klanjati dženazu jer je ona djelom svojim zaslužila Džennet. Subhnaellah, Poslanik joj pozelio klanjati dzenazu.

Ne zaboravimo da se Allah neizmjerno raduje pokajanju svoga roba i da se On – Allah stidi, kada Ga rob za nešto zamoli, da mu ruke vrati praznim.
Objave su u Ramazanu čovjeku dolazile. Kur’an je ramazanski poklon čovječanstvu. Riječju svojom časni Kur’an nam poručuje da je u ustrajnosti uspjeh. Allah dž.š. kaže: „Oni koji govore: “Gospodar naš je Allah i u tome ustrajavaju, njima dolaze meleki i govore: „Ne bojte se i ne žalostite se i radujte se Džennetu koji vam je obećan“./Fussilet,30/.

Uzvišeni Bože, ustrajnosti u činjenju dobra nam daj i na Tvom putu učvrsti. Molim Allaha dž.š. da nas učini od Svojih dobrih i iskrenih robova i da nas Svojom milošću, uvede u Džennet, AMIN!

RAMAZAN-BAJRAMSKA HUTBA – PORUKA
Imam: Abdulah ef. Čajlaković
25. Juni 2017 g..
MESDZID BIKC BRAUNAU – MAUERKIRCHEN

خطبة عيد الفطر
الله أكبر كبيرا. والحمد لله كثيرا. وسبحان الله بكرة وأصيلا. لا إله إلا الله وحده لا شريك له، خلق كلّ شيءٍ فقدَّرَه تقديرا [تكبير].
{الله الذي جعل لكم الأرض قرارا والسماء بناء وصوَّركم فأحسنَ صوَركم ورزقكم من الطيبات، ذلكم الله ربكم، فتبارك الله رب العالمين} [تكبير].
هو الحي لا إله إلا هو فادعوه مخلصين له الدين، الحمد لله رب العالمين. [تكبير].
نشهد أن لا إله إلا الله وحده لا شريك له ولا نظير له ولا مثال له. شهادة تنجي قائلها من عذاب النار. ونشهد أن سيدنا وسندنا ومولانا محمدا عبده وحبيبه ورسوله. نور النور وبدر البدور. صلى الله تعالى عليه وعلى آله وأولاده وألأزواجه وأصحابه وأتباعه. وخلفائه الراشدين المرشدين المهديين من بعده. ووزارئه الكاملين في عهده. خصوصا منهم على ساداتنا أبي بكر وعمر وعثمان وعلي. وعلى بقية الصحابة والقرابة والتابعين. والذين اتبعوهم بإحسان إلى يوم الدين، رضوان الله تعالى عليهم وعلينا أجمعين. أما بعد، فيا عباتد الله، اتقوا الله وأطيعوه. إن الله مع الذين اتقوا والذين هم محسنون.

Hvala Allahu Uzvišenom Koji nas je odlikovao uputom jasnom i savršenom, Koji nas je počastio Poslanikom najodabranijim, svijetlim uzorom ljudima, Koji nam je podario mnoge ovodunjalucke blagodati, Koji nam je darovao život i zdravlje pa evo dočekasmo i ispostismo još jedan mjesec Alahove milosti i oprosta, mjesec Ramazan.

Allahovoj milosti se nadamo u prvom danu ševvala 1438. hidžretske godine. Esteizu billah: „A oni koji su se Gospodara svoga bojali u povorkama će u Džennet biti povedeni, i kad do njega dođu, a kapije njegove već širom otvorene, čuvari njegovi će im reći: “Mir vama, od grijeha ste čisti, zato uđite u njeg, u njemu ćete vječno boraviti!” (Zumer,73)

Draga braćo u Imanu i Islamu, cijenjene džematlije, draga naša djeco i omladino,
I ovaj Ramazanski Bajram dočekujemo s pomiješanim osjećajem tuge i radosti. Tužni smo zato što nam u ušima odzvanjaju veličanstvene riječi Allahova Poslanika s.a.v.s. koji je rekao: „Kada bi moj ummet bio svjestan Ramazana, poželio bi da on traje cijelu godinu.“
Tužni smo i zbog toga što će mnoge džamije ostati bez džemata i što će se mnogi Bošnjaci prepustiti nemaru i ponovo zapostaviti namaz kao stub naše vjere. Oni kao da ne znaju da je naš Gospodar, tebareke ve teala, vječno živ i da od nas traži stalnu pokornost, a ne samo tokom Ramazana. Tužni smo i plačni za Ramazanom i zbog toga što za njim plaču Nebesa, Zemlja i Meleki, o čemu Džabir r.a. prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s. rekao: „Kada nastupi zadnja noć Ramazana rasplaču se Nebesa i Zemlja i Meleki zbog onoga što je snašlo ummet Muhammedov. Neko je upitao: ‘Allahov Poslaniče, a šta je to što zadesi ummet te noći?’ A on je odgovorio: ‘Odlazak Ramazana je musibet zbog toga što su dove u njemu uslišane, sadake primljene, dobročinstva umnožena, a kažnjavanje odgođeno.“ (Durretun-nasihin)
Radosni smo s druge strane, jer smo u ovom blagoslovljenom mjesecu postili, klanjali, Kur’an učili, sadaku i zekat dijelili, iftare pripremali, dove upućivali, zikirili…
Radosni smo i zbog toga što džamijske safove popunjavamo i osnažujemo i našim evladima koji su garant da će se, ako Bog da, još dugo u našim kućama i džamijama dočekivati i klanjati bajrami.

Draga braco, dolazak na Bajram je izlazak direktno pred Gospodara! Kako?
Prenosi se od Enesa r.a. da je Vjerovjesnik s.a.v.s. rekao: „Kada ljudi isposte Ramazan i izađu da klanjaju bajram, Allah Uzvišeni kaze: ‘O meleki Moji, svaki čovjek za trud svoj očekuje nagradu, posvjedočite da je nagrada onih koji su ispostili Ramazan i izašli da klanjaju bajram – Moj oprost. Potom jedan od meleka uzvikne, o Muhammedov ummete, vratite se svojim kućama, vaša loša djela zamijenjena su dobrim. A Allah Uzvišeni kaze: ‘O robovi moji, postili ste i iftarili u Moje ime, neka su vam oprošteni grijesi.“ (Zubdetul-vaizin)
Allahov Poslanik a.s. je rekao: „Kada osvane dan Bajrama Allah pošalje Svoje meleke koji se spuštaju u sve krajeve svijeta i kliču: ‘O ummete Muhammedov, izađite plemenitom Gospodaru! ‘Kada se pojave u musallama – džamijama, Uzvišeni kaze: ‘O Moji meleki, svjedočite da sam im zbog sevaba za njihov post darovao Moje zadovoljstvo i oprost..“

Draga braco, Svaki Bajram podsjeca nas na Sudnji dan! Kako?
Rečeno je da Bajram na dunjaluku treba da podsjeća na Sudnji Dan na Ahiretu. Kao što ljudi izlaze pješke ili jašući, luksuzno ili skromno obučeni – u odjeći različitog kvaliteta – razdragani i nasmijani ili zabrinuti i plačni, slična će situacija biti i na ahiretu, kao što Allah Uzvišeni spominje u Kur’anu:
„Onoga dana kada čestite kao uzvanike pred Milostivim skupimo, a kada u Džehennem žedne grešnike potjeramo.“ (Merjem, 85-86) „Dan kada će se u rog puhnuti, pa ćete vi, sve skupina po skupina, dolaziti.“ (En-Nebe’, 18) „Na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti.“ (Ali Imran, 106)

Enes bin Malik je rekao: „Vjernik u životu ima pet radosti: Prvi je, svaki dan koji mu prođe bez upisanog grijeha. Drugi je, dan kada napusti ovaj svijet s imanom i šehadetom. Treći je, dan kada uspješno pređe preko Sirat ćuprije, kada bude siguran od užasa Sudnjeg dana i kada bude pošteđen ruku dušmana i džehennemskih zebanija. Četvrti je dan kada uđe u Džennet i spasi se Džehennema. Peti je dan kada bude gledao u svoga Uzvišenog Gospodara. (Durretun-nasihin)

Vehb bin Munebbih prenosi da je Vjerovjesnik a.s. rekao: „Zaista Iblis, neka je Allahovo prokletstvo na njega, svakog Bajrama zovne i sakupi svoje pristalice – šejtane koji mu reknu: ‘Gospodaru naš, ko te je rasrdio pa da ga uništimo?’ On rekne: ‘Nije niko, nego me je rasrdilo to što Allah Uzvišeni u ovome danu, Ummetu Muhammedovom oprašta grijehe. Od vas danas tražim da ih navodite na užitke, strasti i pijenje alkohola, sve dok ih Allah ne zamrzi.“
U tom smislu Vjerovjesnik a.s. je rekao: „Trudite se da na Bajram dijelite sadaku, činite dobročinstva, klanjate namaz, dijelite zekat i da Allaha što više slavite i veličate, jer to je dan kada vam Allah Uzvišeni prašta grijehe, kada uslišava vaše dove i kada vas posmatra pogledom milosti.“ (Durretul-vaizin)

Postovane dzematlije i posjetioci;
Historija bilježi da su nekada hutbe znale biti nevjerovatno kratke, ali izuzetno efikasne. Tako se kaže da se hazreti Osman r.a. popeo na minber, izgovorio el-hamdu lillah, el-hamdu lillah i počeo plakati. Prisutni su ga posmatrali i talas plača se, poput morskih valova, razlio po cijeloj džamiji. Onaj koji je trebao govoriti i oni koji su trebali slušati razumjeli su se umom i dušom. I bijaše to jedna od najefikasnijih hutbi ikada. Hazreti Osmanov plač je bio moćniji od hiljadu riječi. Kamo sreće da se danas tako razumijemo i tako osjećamo.
Nekadašnjeg direktora Gazi Husrev-begove medrese sam čuo da kaže da je prisustvovao hutbi jednog našeg alima čija cijela hutba se sastojala od samo jedne rečenice: “Stavite na svoja srca katance da u njih zlo ne može unići, a sa srca skinite katance da u njih dobro uniđe.” I ova hutba je trajno ostala u mislima onih koji su se tada tu obreli.
Danas ljudi preferiraju sve što je kratko, pa uglavnom nešto vrednuju po kratkoći. Tako kažu: “Dobra hutba! Trajala je samo pet minuta!”
Dakle, nije bitan sadržaj hutbe, već kratkoća. Tako mnogi hvale ‘turbo teravije’ i ‘ferari imame’, koji teravije klanjaju za deset-petnaest minuta. Bitna je forma a ne sadržaj!
No, hvala Bogu, nije uvijek tako. Mnogi znaju da je džuma sedmični, a bajram godisnji kongres za kojeg se pripremamo dušom i tijelom. Ne idemo da klanjamo i slušamo hutbu što moramo, već da pažljivo slušamo, razmišljamo, naučimo nešto novo i svoje stanje popravimo, a ne da zijevajmo, drijemamo i za vrijeme hutbe razgovaramo. Duše nam se stope sa hatibovom i napajaju sa fontane Kur’anskih ajeta i izvora bašča džennetskih, svjesni Allahovih blagodati i na njima neizmjerno zahvalni.

Jedan od ciljeva našeg stvaranja je da jedino Allaha dž.š. obožavamo i uvijek Mu budemo zahvalni na nebrojenim blagodatima. Uzvišeni Allah kaže u Kur’anu: “Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi i vi ništa ne znate, i stvara vam sluh, i vid, i srca, da budete zahvalni.” (En-Nahl, 78) U drugom ajetu Uzvišeni Allah kaže: “Zar čovjek ne vidi da ga Mi stvaramo od sjemena kapi, a on – neprijatelj otvoreni!” (Ja-sin, 77) Stalno se pitajmo: Da li smo, doista, zahvalni Allahu dž.š.? Skoro svi vidimo i na to smo se navikli. Normalno nam je što možemo gledati bez problema. No, ponekad moramo da stanemo, zamislimo se i razmislimo o blagodati vida. Uzvišeni Allah kaže: “O ljudi, sjetite se Allahove blagodati prema vama!” (Fatir, 3) Usmjeravaš li ponekad svoj pogled ka nebu i razmišljaš li o Božijim riječima: “Ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.” (El-Mulk, 3-4) Usmjeri pogled ka zvjezdanom nebu i razmišljaj o stotini milijardi galaksija, a u svakoj galaksiji najmanje po stotinu milijardi zvijezda. Imamo vid, ali nemamo vremena da posmatramo i razmišljamo!

Nedavno sam pročitao da je neki Amerikanac nevin čekao smrtnu kaznu 28 godina. Godinama je boravio u ćeliji dimenzije 2m, spavao u fetalnom položaju i sanjao da se rastegne. Po izlasku na slobodu kaže da svaku večer izlazi van i gleda zvijezde i mjesec jer ih godinama nije mogao vidjeti. Šeta po kiši, jer je godinama nije mogao osjetiti.
Mi, nažalost, nemamo vremena da posmatramo i uživamo u tim Allahovim blagodatima. Zbog preokupiranosti dunjalučkim stvarima i ne primjećujemo ih i kao da smo slijepi. “Oni oči imaju, ali njima ne gledaju!” (El-A’raf, 178)
Jesmo li zahvalni Stvoritelju što normalno čujemo, što automatski možemo locirati objekt odakle zvukovi dolaze, bez okretanja ušiju u smjeru zvuka? Ljudsko uho može razlikovati stotine hiljada različitih zvukova. Oni koji su izgubili sluh znaju kakva je to Božija blagodat. Zamislite da se nađete u društvu osoba koje razgovaraju, smiju se, a vi nemate pojma o čemu razgovaraju i zašto se smiju.

No, u današnje doba je ponekad dobro gluh biti, da čovjek ne čuje sve one nevaljavštine. Manje bi se i sikirao. Vrlo sam impresioniran istinitim kazivanjem o Imamu koji je zakazao predavanja u jednoj od sirijskih džamija. Bio je razočaran kada mu je na prvom predavanju ostao samo jedan džematlija. Tužan, ali mu se obraćao kao da pred sobom vidi punu džamiju. Poslije su i drugi počeli dolaziti na predavanja, ali više nije primjećivao onog starog čovjeka. Raspitao se i saznao da je on preselio na Ahiret. Otišao je da porodici izrazi saučešće i pohvali njihovog babu za ažurnost i pažnju tokom predavanja. Rahmetlijina rodbina je sa ushićenjem slušala Imama, ali i zacudjeno ga gledala. Rekli su Imamu da je njihov babo bio gluh, nije ništa čuo, ali kada je vidio da su sve džematlije izašle, bilo ga je stid da ostavi Imama samog. No, el-hamdu lillah, on je bio uzrok da Imam ne odustane od predavanja i da su kasnije na predavanja dolazile hiljade slušalaca. Koliko je danas onih koji odlično čuju, ali ne žele slušati?! “Oni uši imaju, ali njima ne slušaju!” (El-A’raf, 178)

Ovo što ćete sada čuti, nikada nećete zaboraviti. To će vas motivirati na permanentno razmišljanje o Božijim blagodatima i uvijek ćete biti zahvalni na njima. I samo ovo fascinantno kazivanje bi bilo dovoljno za današnju hutbu, pa ga slušajmo pažljivo i drugima ga prenosimo.
Jedan Imam je pozvan da posjeti multimilionera koji je imao 600 miliona dolara u kešu/gotovini. Dakle, ne u nekretninama, stanovima i sličnom, već u kešu. A to je više od milijarde KM. Ovaj multimilioner je imao samo sina i kćerku. Sin je otišao da gradi karijeru u Zaljevu, a kćerka se udala i imala svoj vlastiti život.
Nisu htjeli da žive parazitskim životom i oslanjaju se na nešto što je drugi stekao, poput razmaženih maza mnogih naših tajkuna – sejhova.

Ne čudi me što milijarder Bill Gates, težak više od 74 milijarde dolara, nakon smrti svojoj djeci neće ostaviti skoro ništa. On kaže: “Moja djeca su jako ponosna na činjenicu da od našeg bogatstva neće naslijediti gotovo ništa.” Rekao je da će sav kapital koji je stekao biti doniran njegovoj humanitarnoj organizaciji kojoj je cilj iskorijeniti siromaštvo i bolest u svijetu. “Moja djeca će steći obrazovanje i moraju sami sebi izgraditi karijere i životni put. Toliko novca bi im uništilo živote.

I njemački milijarder i vlasnik lanca drogerija DM Gec Verner, prebacio je svoje bogatstvo jednoj dobrotvornoj fondaciji. On se pridržava američke izreke da “nije sramota postati bogat, ali je sramota umrijeti bogat”. Svojoj djeci Verner je obezbijedio kvalitetno obrazovanje. Kamo sreće da i mi svoju djecu usmjeravamo da uče, rade, budu disciplinirani i ne uzdaju se u nešto što nisu sami zaradili.
Tako su i djeca multimilionera iz naše hutbe postala neovisna. Živjeli su samo on i žena. Jednog dana su doživjeli saobraćajni udes u kojem je supruga poginula na mjestu, a on ostao potpuno paralizovan. Mogao je samo da govori i miga očima. Ničim nije mogao da pomiče. Zamisli da si u takvoj situaciji! Šofer je preživio udes sa lakšim povredama i Allah dž. š. ga je ostavio da služi paralizovanog milionera.
Bogataš je želio da popriča sa Imamom. Pokazao je Imamu na krevet do njegovog i rekao da je šoferov da bi tu spavao i bio na usluzi milioneru u svako doba dana i noći. Govori: “Ima noći kada poželim da se samo počešem po leđima, ali to ne mogu uraditi pa zamolim šofera da me počeše. No bude noći kada me češće svrbi pa mi bude neprijatno da ga svaki put budim. U takvom stanju kažem: ‘Ko će uzeti 600 miliona dolara – milijardu maraka, samo za jednu ruku?!’” Ko će uzeti milijardu KM samo za jednu ruku?
Nikada ne čeznite za nečim što nemate u tom trenutku, već budite srećni s onim što imate. Jedan čovjek je patio što nema nove cipele dok nije vidio čovjeka bez nogu. Neki biznismen je izgubio dio imovine i toliko je bio nasikiran i razočaran da se nije mogao smijati. Jednog jutra je u parku naišao na čovjeka sa štakama i bez nogu, koji mu je rekao: “Gospodine, zar nije dan prekrasan?” Zamislio se: “Bože, on nema nogu a dan mu je prekrasan, a ja sam još uvijek bogat a sve mi je mračno i tužno! To mi je iz temelja promijenilo život.”

A šta misliš o najvećem bogatstvu kojim te Uzvišeni Allah počastio, bogatstvu dini islama? Poslanik s.a.v.s. kaže: “Kad bi na jedan tas stavili Kelimei šehadet, a na drugi cijeli kosmos, prevagnuo bi tas sa Kelimei šehadetom!” Ti u svome srcu nosiš Kelimei šehadet i kod Allaha si važniji od cijelog kosmosa. Dakle, važniji si od stotine milijardi galaksija i stotina triliona zvijezda.
Pa šta su onda milijarde novca – papira u poređenju sa tobom. Čovječe, ti si pravi bogataš. Ti si najbogatiji. Nema ništa vrednije od tebe. Ponosan budi. Ne tuguj ni za čim! Ne gubi nadu! Pa ti, doista, imaš sve. Milijarder si i vredniji od cijelog kosmosa. No, da li smo svjesni toga? Koliko razmišljamo o Allahovim blagodatima i da li uopšte razmišljamo?

Možda razmišljamo tek kad ih izgubimo. Kao onaj motorista koji je u udesu izgubio čulo okusa. Nakon što je usnim aparatom mogao razlikovati hiljade vrsta okusa/ukusa, nakon udesa se to važno čulo poremetilo pa nije mogao uživati Božije blagodati ukusne hrane. I najukusnija hrana je postala kao zemlja u ustima. Zato, ne uzimajmo blagodat čula okusa za gotovo i nešto normalno. Budimo zahvalni Stvoritelju na tome nimetu.

Uzvišeni Allah nas na više mjesta u Kur’anu poziva: “I sjetite se Allahove blagodati prema vama.” (2:231, 3:103, 5:7,11,20) Zdravo razmišljanje motivira čovjeka na zahvalnost. Zato je nužno permanentno razmišljati, jer je razmišljanje jedna od najvažnijih vrsta ibadeta i nužno vodi čovjeka do njegova Gospodara. “I koji razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje: ‘Gospodaru naš! Ti ovo nisi uzlud stvorio! Slavljen nek’ si!’” (Ali ‘Imran, 191) Riječi: “El-hamdu lillahi rabbil-‘alemin” – “Hvala Allahu, Gospodaru svjetova”, pune tereziju naših dobrih djela na Sudnjem danu. A ako tvoja dobra djela prevagnu, bude dakle 51:49, uspio si. “Onaj u koga terezije dobra pretegnu – taj će živjeti u životu ugodnu.” (El-Kari’a, 6-7) Shodno ovome, čuveni Gazalija bi govorio: “Ako kod nekog primijetiš 99% zla ili nevjerovanja, a samo 1% dobra, lati se toga 1%.” Nažalost, većina danas postupa obratno.

Ako misliš da si dovoljno zahvalan, sjeti se čovjeka koji je 500 godina živio i ibadet činio, i koji je umro na sedždi, pa kada je Uzvišeni Allah naredio melekima da ga Njegovom milošću uvedu u Džennet, on je sa čuđenjem upitao: “Bože, zašto Tvojom milošću, zar to nisam zaslužio svojim ibadetom?” Potom je Allah dž š. naredio melekima da na jedan tas stave njegove oči a na drugi njegova sva dobra djela koja je učinio tokom 500 godina, pa je tas sa očima prevagnuo. Dakle, čovjek se ne može zahvaliti Allahu dž.š. samo na vidu i kad bi pet vjekova konstantno ibadet činio i zahvaljivao.
Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže da su Allahu najbliži oni koji izvršavaju obligatne/farz dužnosti. Ako smo zaista zahvalni Allahu dž.š. na vidu, sluhu, razumu, rukama, nogama i dr. obavljat ćemo s radošću ono što je On naredio a klonit ćemo se onoga što je On zabranio. Danas klanjajmo NAMAZ POKAJANJA i budimo od onih koji kažu: “Čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, o naš Gospodaru, Tebi nam je vratiti se!” (El-Bakare, 285)

Allahove blagodati nipošto ne treba zloupotrebljavati. Sjetimo se kako je postupio Jusuf a. s. kad je ugledna, prelijepa, dotjerana i pohotna žena zaključala vrata i rekla mu: “Evo, hodi, sva sam tvoja, radi šta hoćeš!” Kur’an kazuje da je Jusuf a.s. odgovorio: “Ne daj, Bože! Doista me gospodar moj lijepo pazi, a silnici nikada neće nikakva uspjeha polučiti!” (Jusuf, 23) Jusuf priznaje da mu je Allah dž.š. podario ljepotu, pa kako da je zloupotrijebi!
Kako i svaki čovjek da zloupotrijebi sve blagodati kojim ga je Uzvišeni počastio?! Hazreti Alija r. a. je rekao: “Zahvalnost za svaku blagodat je izbjegavanje Allahovih zabrana.”

Postovani dzemate,
Nas dzemat hvala Allahu raste iz godine u godinu. Proslu samo zavrsili sa 237 clanova nase zajednice. To je snaga. To je jedinstvo. Dzemat je odavno stao na noge i tako ce ostati dovijeka, jer mi vjerujemo kako Poslanik kaze da je nad Dzematom, nad Zajednicom Allahova ruka i Allahova Milost. Nije u pitanju clanarina, u pitanju je pripadnost necemu. Ako nemas taj osjecaj da pripadas negdje i nekome, onda nisi niko i nista. Pitam se kuda onda idem, cemu se okrecem, kome se obracam.
Ko nakon samo par vaznijih danas nabrojanih Allahovih blagodati ostane tvrdoga srca i ravnodusan, i dozvoli Sejtanu da mu ne probudi taj osjeca da mu je najbolja sadaka njegova clanarina u njegovom Dzematu, onda ne znam kuda nas sve ovo vodi.
Ako ne pripadas Dzematu, Crkvi, Sinagogi, zapitaj se kome pripadas. Razmisljaj i ne dozvoli da ti se dzenaza klanja bez gasula, ili nikako nedaj Boze. Svi bjezimo, ali u stvari svakom sekundom, minutom, satom i danom se priblizavamo nasoj smrti.

Draga braco;
Bajram je, za većinu muslimana, dan veselja i radosti, ali u nekima on pobuđuje osjećaje tuge i žalosti. Na Bajram mnogi plaču zbog činjenice da ga proslavljaju bez svojih najmilijih. Koliko će i ovaj Bajram biti plačnih majki zato što nisu sa svojim sinovima šehidima, djece što nisu sa svojim očevima, supruga što nisu sa svojim muževima. Šehidske porodice su naša trajna briga i prve u prioritetu naše pažnje i bratske saosjećajnosti. Posebnu pažnju pokažimo prema jetimima jer su njihova srca bolom opasana. Dok se ostala djeca sa svojim očevima raduju bajramima i njihovim čarima, jetimi bajrame dočekuju potišteni i tužni što i oni nisu uz svoje očeve. Pokazati milost i pažnju prema njima ubraja se u velika i boguugodna djela. Allahov Poslanik a.s. je govorio da „džehennemska vatra neće dotaći ruku koja pomiluje kosu jetima“, kao i to „da će jetim i skrbnik jetima zajedno biti u Džennetu.“
Jedan od najsvijetlih projekata ovog dzemata, a kojeg je pokrenula omladina jeste Humanitarni Fond Dzemata Braunau, koji vec djeluje par godina uspjesno. Na izlazu cete gotovi svi dobiti Fylere tog fonda. Vidite, procitajte, ponesite kuci, ne bacajte u kantu za smece kao svakodnevne reklame sto dobivamo, bar ga spusti kuci na sto, neka stoji, nek ti bude uspomena i opomena, pa procitaj, pa ce mozda i tvoje dijete vidjeti i procitati i reci pa babo ovo je doista lijepo, da se uclanimo, da drugima svojim malim doprinosom napravimo veliki iskorak u zivotu.

Sutra je Dan šehida. Neka su nam uvijek u našim dovama naši šehidi, koji su položili svoje živote za nasu divnu zemlju i časnu slobodu. Mi vec sedmu godinu uceci Mukabelu u nasoj dzamiji, na danasnji dan, pred Bajram, poklanjamo Hatmu upravo nasim Sehidima.

Ovi naši šehidi odbranili su i nama ostavili u amanet ovo sto danas zivimo, odbranili su mnoge vakife u domovini, a među njima i plemenitog Gazi Husrevbega i njegovo turbe, u kojemu na zidu piše: “Smrt je šerbe, koga će svako popiti.” i “Kabur su vrata kroz koja će svako proći! A šerbe će biti slatko i kabur će biti osvijetljen i prostran samo onima koji budu u ime Allaha dobra djela činili.

Draga braco,
Nasa svakodnevna briga i odgovornost su nasi evladi, nasa djeca. Mi smo uspjesno priveli kraju vec, jos jednu Mektebsku godinu. S tim u vezi 01.07.2017. god. dakle nadolazecu subotu, poslije ikindije namaza organizujemo nase VI – 6 tradicionalne Hatme polaznika Mektebske nastave. Pa bujrum, dodjite i svojim prisustvom svjedocite zananje koje sticu hvala Allahu nasa djeca, koja su nasa buducnost.

Uzvišeni Allahu, polij grijehe naše Tvojim oprostom, pokri nase sramote te pouči nas da ispravljamo naše mahane, osnaži nas u našoj vjeri, moralu i zajedništvu. Amin Milostivi Gospodaru, učvrsti nas na Pravome putu, spasi nas od grijeha zbog kojeg ćemo se kajati na Sudnjem danu, olakšaj nam dunjalučke terete, opskrbi nas životom časnih i poštenih ljudi, oslobodi nas i udalji nas od zla zlih ljudi, Tvojom milošću udalji naše očeve, i naše majke, i našu braću, i naše sestre od vatre. Amin Hurmetom šehida Te molimo, Bože, da nam zajedništvo u vjeri bude omiljeno, da nam nas dzemat bude bericetli i uvijek na pravome putu u zajednici i zajednistvu i jedinstvu. Uzvišeni Allahu, ukabuli post i sva naša dobra djela. Amin Bože Svemogući, ujedini naša srca u vjeri i ljubavi, učvrsti korake naše u istini i pravdi, osnaži volju našu u bratsvu i slozi. Molimo Te, Bože, da tuga bude nada, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica! Amin.
Svima vam od srca želim sretan Bajram mubarek, moleći dragog Allaha dž.š. za vaše zdravlje i uspjeh u životu i radu. Amin!!!

BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN!                                                                                                  EID MUBAREK!

ألا إن أحسن الكلام وأبلغ النظام، كلام الله الملك العزيز العلاّم. كما قال الله تبارك وتعالى في نظم الكلام: {وإذا قرئ القرآن فاستمعوا له وأنصتوا لعلكم ترحمون}.
أعوذ بالله من الشيطان، الرجيم بسم الله الرحمن الرحيم
{شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِيَ أُنزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ هُدًى لِّلنَّاسِ وَبَيِّنَاتٍ مِّنَ الْهُدَى وَالْفُرْقَانِ
بارك الله لنا ولكم ولسائر المؤمنين والمؤمنات والمسلمين والمسلمات الأحياء منهم والأموات. برحمتك يا أرحم الراحمين.
الحمد لله حمد الكاملين. والصلاة والسلام على رسولنا محمد وآله وصحبه أجمعين. تعظيما لنبيه، وتكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عزّ وجلّ من قائل مخبرا وآمرا: إن الله وملائكته يصلّون على النبي يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه وسلموا تسليما.
اللهم صلِّ على محمدٍ وعلى آل محمد. كما صليت على إبراهيم وعلى آل إبراهيم. إنك حميد مجيد. اللهم بارك على محمد وعلى آل محمد. كما باركت على إبراهيم وعلى آل إبراهيم. إنك حميد مجيد.
(اللهم أصلح أحوالنا. وأحسِن أعمالنا. وبلِّغنا مما يُرضيكَ آمالَنا. وَوَلِّ أمورَنا خِيارَنا. ولا تُوَلِّ أمورَنا شِرارَنا. ولا تُؤاخذنا بما فعل السفهاء منا. وكُنْ لنا ولا تكُن علينا. اللهم اجعل هذا البلد آمناً مُطْمَئِنَّاً وسائر بلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الراحمين).
{وَقُلِ الْحَمْدُ لِلّهِ الَّذِي لَمْ يَتَّخِذْ وَلَدًا وَلَم يَكُن لَّهُ شَرِيكٌ فِي الْمُلْكِ وَلَمْ يَكُن لَّهُ وَلِيٌّ مِّنَ الذُّلَّ وَكَبِّرْهُ تَكْبِيرًا

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
06 Sewal – 1438.H. / 30 Juni 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Kako sacuvati duh Ramazana i nakon Ramazana

Hvala Allahu dž.š. Gospodaru svjetova, u čijem se stvaranju nebesa i zemlje, promjeni dana i noći, spuštanju objave, odabiru pejgambera i odredbi da sve biva kako On hoće, ogledaju znaci Njegove svemoći. Hvala Allahu dž.š. na bereketima mjeseca Ramazana, na odabranoj noći Lejletu-l-kadra, na uputi i hidajetu, na blagodatima, milosti i radosti porodičnog života. Salavat i selam na posljednjeg u nizu pejgambera, našeg devletliju Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na naše bosanske šehide

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Ovo je prva hutba nakon blagoslovljenog, mubarek mjeseca Ramazana. Raduje me da po 306 put, u ovom velikom danu, mogu sa vama podijeliti radost džemata, trenutke ibadeta i fadilete džume namaza.
Kur’ansko kazivanje o postu i mjesecu ramazanu tekstualno nije obimno. No, s obzirom da je Ramazan kratak vremenski period, traje određeni broj dana, a ima historijski, povijesni i hijeropovijesni značaj, on sadrži različite odrednice, budi posebne emocije, očekivanja i pažnju u dušama vijernika.
Svijedočili smo da ibadet posta u Ramazanu daruje posebenu društvenu aktivnost, i da pozitivno utječe na čovjeka, njegovu ličnost, karakter i da kod njega razvija duhovnu komponentu, koja je čovjeku potrebna. Zato se mi kao vjernici radujemo svakom Ramazanu. Znak dunjalučke radosti je osmjeh na licu, a sretnost duše je u ibadetu i ašku. Mjesec Ramazan je prepoznatljiv po tome.
Uzvišeni Allah dž.š. stvara čovjeka, a svaki čovjek je rođen u fitri. Njome je opečaćen. Fitra je osnovno, prirodno stanje čovjeka. Njena odlika je urođena sposobnost, sposobnost čovjeka da vjeruje, da pored nutarnjeg stečenog znanja prihvata, usvaja i prima izvanjsko znanje. Urođeno znanje se ogleda u činjenici da je svakom čovjeku svojstveno da vjeruje, a šta će vjerovati, u što će vjerovati, na to utječu izvanjski faktori, roditelji, društvo, sredina i slično.
Čovjek nije samo društveno, dualističko biće, čovjek je primarno vjerujuće biće. On po fitri, prirodnom stanju vjeruje, prihvata istinu, voli pravdu, živi život, ljepota ga privlači i kao takav, čovjek se rađa i na ovaj svijet dolazi čist od grijeha.
Jer prilikom stvaranja svih dusa, Allah je pitao: Ko je vas Gospodar i sve duse su potvrdile: Ti, o Allahu si nas Gospodar. Zato u islamskoj terminologiji za pripadnike drugih religija ili nevjernike se koristi arapski naziv Kafir. A Kafir dolazi od arapskog glagola KEFERE – JEKFURU sto znaci onaj koji prikriva – skriva. Znaci i oni vjeruju i to su njihove duse same potvrdile, samo sto na ovom svijetu – dunjaluku, oni to prikrivaju, skrivaju, istinu kriju, mjenjaju, zato najcesce i nemaju mira u dusi jer lazu sami sebe.
Prostor na kom živimo, a koga definišu kao europski prostor, zamagljen je mitom i mitologijom, zato se osjeća potreba za objavom kao svjetlom, zaslijepljen je magijom i čarolijom, jer je magija na sceni, zato se osjeća čovjekova potreba za vjerom i njenim adekvatnim tumačenjem. Danas se čovjeku nude lažna božanstva, zato se osjeća potreba za vjerom u jednog Boga, Allaha, dž.š. koji sve stvara.
U vremenu kog živimo, život se predstavlja i nudi kao pozornica igre, zabave i provoda. Zato je nužno znati da je Ramazan mjesec Božije riječi, upute koja se nudi čovjeku kao spas. Čovjekovo spasenje je u vraćanju, okretanju svome Gospodaru radi svjetla Objave i Upute koja se nudi čovjeku kao jasan putokaz na putu života.
Život je Božiji dar, a za čovjeka prilika i ogledalo. U životu je čovjek zadužen različitim dužnostima i obavezama, svakako pred njim stoje i različite prepreke i izazovi.
Sve ih valja savladati, ostati usprvan i čist. Prihvatanjem prava i dužnosti čovjek se razlikuje od drugih Božijih stvorenja. U fikskim djelima se čovjeku pristupa kao mukellefu, zaduženoj osobi, čija se zrelost potvrđuje kroz bulug, punoljetstvo.
Allah dž.š. je milostiv. Njegova milost se ogleda između ostalog da čovjeka ne zadužuje onim što nije u stanju izvršiti. Kur’an svjedoči da Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža. Zaduženi smo različitim vrstama ibadeta, to se posebno vidi i svjedoči u mjesecu Ramazanu. U suštini svaki od propisanih ibadeta ima za cilj promjenu čovjeka na bolje, zato:
– namaz sprječava čovjeka da radi i čini ružna dijela, a klanjanje u džematu potvrđuje jedinstvo i snagu vjernika. Sto smo vidjeli kroz teravije, a posebno za onako divan i nezaboravan Bajram, gdje smo pokazali snagu i jedinstvo ovih prostora. Samo jos da u svakodnevnicu to provedemo. Džemat svjedoči društvenu dimenziju namaza.
– hadž, pohod, putovanje ka svetom prostoru je ustvari ulazak u sveto vrijeme, dane Hadža, kako bi se čovjek osvjedočio i vidio mnoge Allahove blagodati. Hadž je prilika da se posvjedoče koristi nužno potrebne ljudima.
– zekat, materijalna vrsta ibadeta koja se izvršava najcesce u Ramazanu zajedno sa sadekatul-fitrom, jer se u tim danima dobra djela uvećavaju i povećava ljudska dobrota. Institucija bejtul-mal u našim prilikama je najsigurniji način postizanja ciljeva zbog kojih je propisana ta vrsta ibadeta. Kroz Zekat cistimo imetak od harama i pomazemo socijalno ugorezenim, suosjecamo sa njima i onima u potrebi.
– post, skrivenom vrstom ibadeta se želi postići zadovoljstvo Allaha, koji je za čovjeka skriven, zato je post ibadet kojim se čovjek duhovno ispuni, uzdigne, svim svojim bićem, svakom porom i ćelijom, postač iskazuje svoju pokornost Bogu. Na taj način se potvrđuje zrelost čovjeka koji priznaje Allaha za svoga Gospodara.
Obavljajući ove i druge propisane vrste ibadeta vijernik potvrđuje kur’ansku maksimu kada govori o vjerovanju i činjenju dobrih dijela jer pokazatelj imana je dobro djelo, a dobro djelo je pokazatelj vjere u jednog Boga.

Pitanje, koje se namece sada je kako sacuvati duh Ramazana i nakon Ramazana.?
Ramazan je poseban mjesec kojeg je Allah odlikovao nad ostalim mjesecima prije svega objavom Kur’an-i Kerima kao i ibadetom, tj. Postom koji je samo u mjesecu ramazanu obavezan. U njemu Allah spušta Svoju posebnu milost koju mogu da osjete svi oni koji se posvete postu, namazu, učenju Kur’ana, zikru itd. Ramazan u nama probudi najiskrenije osjećaje, poveže sa porodicom, rodbinom i prijateljima, daje nam osjećaj samilosti, blagosti i suosjećanja. U ramazanu smo svi nekako drugačiji, ispunjeni posebnim duhom, smireni, strasti su ukroćene, glasovi utišani, misli Allahu predane, tražimo Allahovu milost i oprost i zastitu od vatre. U ramazanu smo spremniji na žrtve, na odricanja, na dodatne aktivnosti, na ostavljanje svega što je ružno.
Ramazan nas uči da cilj posta nije samo puko odricanje od jela, pića, pušenja i intimnih prohtjeva, nego da ima još širu dimenziju, a to je odgoj naše duše. Koliko li je samo onih koji ovo ne shvataju, te poste od jela i pića, ali ne poste od ružnih riječi, ružnog govora, od ogovaranja, prenošenja tuđih riječi. Jedna od odgojnih metoda za naš nefs su riječi Poslanika a.s. koji kaže kada vas neko napadne (na bilo koji način) da trebamo tada reći: Ja sam postač, ja sam postač, ja sam postač. Ali šta to ustvari znači? Da li to znači da time želimo da stavimo do znanja osobi koja nas napadne da smo u ibadetu, da postimo, da podnosimo glad i žeđ, da smo možda uslijed toga i nervozni? Ne, zasigurno da to nije pravo značenje ovih riječi. Ja sam postač znači da mi postimo čak i kada je govor u pitanju. Znači da ne želimo ništa da kažemo, ni jedne riječi da izgovorimo, jer je riječ tvoja sve dok je nisi izgovorio. Kad god otvorimo usta iz njih će izaći ili dobro ili zlo. Velika je vjerovatnoća da iz naših usta u takvom jednom stanju kada smo pomalo i nervno razdraženi izađu ljutiti tonovi, zato je najbolje u takvim situacijama zaćutati i braniti se šutnjom.
Međutim, da li ovaj princip uvijek funkcioniše? Da li ga možemo u stvarnosti primijeniti? Koliko smo puta bili u takvoj situaciji? Teorijski svi znamo kako treba da se postavimo kada dođemo u jednu takvu situaciju, ali koliko smo puta ljutito reagovali i „odbrusili“ napadaču, a kasnije kada bismo se smirili korili bi smo sami sebe zbog te reakcije. Zašto ne bismo ovaj princip primjenjivali i nakon ramazana, kada nas neko napadne da mu kažemo: Ja postim. Time bismo ovu veoma bitnu lekciju mjeseca ramazana očuvali i nakon ramazana.
Od Muaza ibn Džebela r.a. prenosi se da je rekao: „’Allahov Poslaniče, obavijesti me o djelu koje će me uvesti u Džennet, a udaljiti od Vatre.’ On reče: ‘Pitao si me o velikoj stvari. Ona je lahka onome kome to Allah olakša. Robuj Allahu, ne pridružuj Mu ništa, obavljaj namaz, udjeljuj zekat, posti ramazan i hodočasti Kabu. ‘Zatim reče: ‘Želiš li da te uputim na vrata dobra: ‘Post je štit, sadaka neutrališe grijehe kao što voda gasi vatru, kao i namaz čovjeka u dubini noći. ‘Tada je proučio: ‘Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.’ (Es-Sedžda, 16-17) Nakon toga je rekao: ‘Želiš li da te obavijestim o glavnoj stvari, njenom stubu i njenom vrhuncu?’ Rekoh: ‘Nego šta, Allahov Poslaniče.’ On reče: ‘Glavna stvar je islam, njegov stub je namaz, a njegov vrhunac je džihad.’
I kad mu Poslanik nabroja šta treba činiti kako bi se džennetskih perivoja domogao onda ga upita: ‘A znaš li ti, o Muaze, šta može biti uzrok da sve ovo propadne’: ‘Pouči me, Poslaniče.’ A Poslanik mu pokaza na jezik i reče mu: ‘Čuvaj se svoga jezika. ‘Rekoh: ‘Allahov Poslaniče, pa zar ćemo i za govor biti pitani?’ Poslanik odgovori: ‘Da Bog da te majka ne izgubila, Muaze! Pa zar će ljude u Vatru išta drugo bacati na njihova lica.’“
Najviše će ljudi u Vatru otići zbog jezika. Mi smo društvo neprimjerenog govora o drugom, društvo lažnih optužbi, potvore, mi smo društvo u kojem se pojedinci ne libe uvrijediti, poniziti, lažno optužiti onog pokraj sebe.
Iz Muazovog r.a. hadisa vidi se da će najviše ljude u Vatru uvesti upravo njihovi jezici. Grijeh jezika je i izgovaranje širka, a to je najveći grijeh kod Allaha. Tu spada i govor o Allahu bez ikakvog znanja kao i lažno svjedočenje, sihr, potvaranje čednih žena i djevojaka, laž, ogovaranje, kleveta, i ostalo činjenje grijeha od kojih gotovo nijedan govor nije imun, ili u najmanju ruku vodi k njima. U ramazanu smo bili spremniji da opraštamo jedni drugima, da se međusobno potpomažemo, da budemo darežljiviji, suosjećajniji, da što-šta prešutimo i da osaburimo na tuđem ezijetu, zato trebamo nastojati da ove blagodati koje smo zadobili postom mjeseca ramazana očuvamo i nakon ramazana. Ne zaboravimo da se Allah neizmjerno raduje pokajanju svoga roba uvijek i da se On – Allah stidi, kada Ga rob za nešto zamoli, da mu ruke vrati praznim. Objave su u Ramazanu čovjeku dolazile. Kur’an je ramazanski poklon čovječanstvu. Riječju svojom časni Kur’an nam poručuje da je u ustrajnosti uspjeh. Allah dž.š. kaže: „Oni koji govore: “Gospodar naš je Allah i u tome ustrajavaju, njima dolaze meleki i govore: „Ne bojte se i ne žalostite se i radujte se Džennetu koji vam je obećan“./Fussilet,30/.
Gospodaru, ukabuli nas post i sva nasa dobra dijela koja ucinismo u Ramazanu. Uzvišeni Bože, ustrajnosti u činjenju dobra nam daj i na Tvom putu nas učvrsti i nakon Ramazana. Molim Allaha dž.š. da nas učini od Svojih dobrih i iskrenih robova i da nas Svojom milošću, uvede u Džennet, AMIN!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
13 Sewal – 1438.H. / 07 Juli 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Prisjecanje na Srebrenicu
Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Iz Ramazana, mjeseca bezgranične Božije milosti i oprosta skoro smo izisli. Preporučujem i sebi i vama istrajnu pokornost Gospodaru svih svjetova i nakon Ramazana. U Ramazanu Allah nam je darovao, milost, zatim oprost, pa će nam biti darovani i spas i zaštita od Vatre, ako Bog da. Ibadeti u Ramazanu sto cinismo predstavljaju neprobojni i trajni štit između nas i puta koji vodi u grijeh i njegove pogubne posljedice. Post je jedan od najpouzdanijih slojeva tog štita. Hvala Allahu Koji nam ga je propisao. Sami ne bismo mogli pronaći ovako savršeno djelo, korisno koliko za duh, toliko i za tijelo.

A potom;
Uzviseni Allah kaze. Upozoravam, ove ajete covjek kada uci ili cita, moze samo koza da mu se najezi: „Tako mi neba sazviježđima okićenog; i Dana već određenog, i prisutnih, i onoga što će biti prisutno; prokleti neka su oni koji su rovove iskopali; i vatrom i gorivom ih napunili; kada su oko nje sjedili; i bili svjedoci onoga što su sa vjernicima radili; A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali; Čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, – a Allah je svemu Svjedok; One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali – čeka patnja u džehennemu i isto tako prženje u ognju; a one koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju bašče džennetske kroz koje će rijeke teći, – a to će veliki uspjeh biti; Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti!
Već je prošlo pune 22 godine od stravičnog holokausta koji je unatoč obećanjima se ponovio na tlu Evrope. Ovaj put su žrtve bili Bošnjaci – Muslimani, a egzekutori – izvršioci četnici. Govorimo danas o svim zlocinima sirom nam domovine Bosne i Hercegovine, a posebno genocida u Srebrebici.
Mi smo Allahovi i Njemu pripadamo. On nas, u Svojoj Časnoj Knjizi, podučava i upozorava i nastavlja dalje. Ponovo upozoravam, covjek ove ajete sure Zil-Zal kada uci ili cita, samo koza da mu se najezi: „Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada Zemlja izbaci terete svoje, i čovjek uzvikne: “Šta joj je?!” – toga Dana će ona vijesti svoje kazivati jer će joj Gospodar tvoj narediti. Tog Dana će se ljudi odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga. (Ez-Zilzal, 1-8)
Draga braco;
Uzvišeni Stvoritelj svih svjetova je još prije početka ljudske povijesti, s melekima obavio sljedeći razgovor: „A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” (El-Bekare, 30)
Meleki su do tada imali predstavu samo o negativnoj ljudskoj sklonosti. Ta mračna ljudska strana, na žalost i nesreću samog čovjeka, u povijesti se nebrojeno puta pokazala dominantnom, sa svim njenim kobnim posljedicama.
Međutim, Uzvišeni Stvoritelj je znao i pozitivnu ljudsku dimenziju, čija osnova je znanje i svijest o svim važnim pojmovima života na Zemlji i njihovim značenjima. On je čovjeku dao mogućnost da jasno imenuje i razumije stvari i da tako može put dobra prepoznati i od zla ga razlikovati.
Borba između pozitivne i negativne snage u čovjeku, onda kada se ona odvija u njemu samome, ali i onda kada se prenese u njegovo okruženje i na nesretne načine ispolji, prati čovjekovu povijest i zabilježena je u njegovom iskustvu, u prostoru i u vremenu. Kur’ansko kazivanje o dva Ademova a.s. sina Habilu i Kabilu, dobročinitelju i zločinitelju, trajno nas opominje da Allah Uzvišeni prima samo djela koja su s plemenitim motivom i u Njegovo ime iskreno i nesebično učinjena, a osuđuje postupke učinjene iz zlobe i sebičnosti, sa željom da se nepravda i nasilje šire, da se drugi čovjek povrijedi i njegovo pravo prisvoji, da se Božiji i ljudski zakoni prekrše. Ta Kur’anska poruka nas, također, podučava da zločinac i ubica svoga brata čovjeka, zaslijepljen mržnjom, nije u stanju ni da njegovo mrtvo tijelo pokopa na način dostojan čovjeka, i da to bolje čini crni gavran onda kada slijedi zakon poštivanja Božijeg stvorenja i vlastite vrste. I još nešto se važno navodi u tom kazivanju: zločinac se kasno kaje i teško svoj zločin priznaje.

S druge strane, Habil je oličenje onih Ademovih sinova koji se Svemogućem Bogu pokoravaju, poštujući pravila života i uspostavljajući red na Zemlji, radi mira i sreće među ljudima. Takvi neće drugo stvorenje Božije povrijediti, bojeći se teške kazne Onoga Koji je takav čin najstrožije zabranio. Oni svakodnevno žive u bogobojaznosti i čestiti su.
Svaki Ibadet pomaže nam da učvršćujemo svoju bogobojaznost, da razvijamo i produbljujemo svoju svijest o Božijoj sveprisutnosti i našoj odgovornosti pred Njim za sve što činimo.
Ta bogobojaznost nam pomaže i da dunjalučke kušnje i nevolje lakše podnosimo. Svjesni smo značenja Allahovih riječi: „Elif Lām Mīm. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu. Zar misle oni koji zla djela rade da će Nama umaći? – Loše prosuđuju! (El-‘Ankebut, 1-4)

Sve što smo kao narod podnijeli ili podnosimo od agresije na Bosnu i Hercegovinu do danas, dio je provjere naše spremnosti da ostanemo ljudi, u istinskom značenju te riječi, dio je naše borbe da dobro, a ne zlo, vlada svijetom, da humanost a ne teror, preovladava ljudskom sviješću i djelima. Budimo spremni ovim iskušenjima odoljeti hrabro, kako bi ona u nama izbrusila, a izvan nas pokazala, našu odlučnost da ostanemo i opstanemo uz Istinu i pravdu, a protiv laži i nepravde, ovdje i bilo gdje u svijetu.
Svako od nas u svakom trenutku zasigurno može popraviti makar jedan svemirski kutak. Dakle, svaki čovjek neprestano može mijenjati i popravljati samoga sebe. Tako će najbolje pomoći da svijet u kojem živimo ima iskrenije i humanije lice. Budimo odlučni da gradimo svijet mira i solidarnosti, svijet u kojem ima dovoljno mjesta za sve i dovoljno Božijih blagodati za život u blagostanju i zadovoljstvu.
Mir je uslov opstanka ljudi, svuda u svijetu. To je istina koja izvire iz Kur’ana Časnog: „O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni. (El-Bekare, 208)

Naš plemeniti učitelj, Muhammeda a.s. nam je s Arefata, između ostalog oporučio i ove riječi: „O pravovjerni, bojte se Allaha i budite humani i pravedni između sebe i prema drugima. Ljudi, vaši životi, vaša imanja i vaše časti neka vam budu sveti i neprikosnoveni kao što je za sve nas uzvišen i svet ovaj mjesec, današnji dan i mjesto Arefat na kome se nalazimo sve dok se ne sastanete sa Gospodarom vašim…
Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to ruši. Mi ćemo svi doći pred Boga i On će nas pitati za naša djela i naš rad…
Ne budite ni tlačitelji ni tlačeni!…Nemojte činiti nepravdu drugome pa će i vama biti dobro…
O ljudi, vas je Allah stvorio od jednog pretka i svi potječete od Adema, a Adem je od zemlje stvoren. Najbolji je kod Boga onaj koji Ga je najbogobojazniji i najčestitiji…
O vjernici, govorite uvjek čistu istinu, neka vas nikada mržnja ne zavede sa staze pravde i pravičnosti. Pravednost je sestra pobožnosti. Bojte se Boga, On poznaje vaša djela…

Svake godine iznova, tabuti i suze majki i sestara i Srebrenice, zajednički poručuju da svako za svoja zlodjela mora odgovarati i da se svaki zločin mora ispravno imenovati.
U utorak je 11. juli, dan istine, tišine, tuge i žalosti. To je dan u kom se i ove godine obilježava 22-je godine od stravničnog zločina, genocida nad bošnjacima Srebrenice, Podrinja i drugih mjesta u Bosni i Hercegovini. U Srebrenicu treba otići, tamo se moramo vratiti, vraćati i živjeti, a Potočare treba posjetiti. Necu i nesmijem reci da nam to treba biti druga CABA. Ali, ako je Kasiom – prostor u Šamu, nulta tačka prvog stradanja čovjeka – ubistvo Habila, onda su Potočari zbir nultih tačaka zločina i genocida stradanja nad našim Bošnjačkim narodom. Potočari su dolina suza, patnje, glas strave i užasa, ogledalo i slika mržnje zločina, koji je učinjen u ime sprskog naroda.
Potočari su nepregledno polje zasijano nišanima koji uspravno stoje kao okamenjene sjene nedužno ubijenih Bošnjaka. One će tako svjedočiti o zločinu genocida do Sudnjega dana. Potočari su prostor, dolina plutajućih duša, nevino ubijenih Bošnjaka koje kucaju na savjest zločinaca koji su zlo učinili kao i onih u čije ime su to uradili, te onih koji su to zlo mogli spriječiti a nisu to učinili.
I moja i tvoja hidžra brate se završava u našim mjestima rođenja ili mjestima odakle smo protjerani, a nikako po bijelom dunjaluku, gdje mnogi od nas vehnemo, osjećajući tegobu i tjeskobu! Ocuvanje cjelovitosti naše drage Domovine Bosne i Hercegovine je farz, ona to od nas očekuje, a na to nas obavezuju rijeke mubarek šehidske krvi, dove i suze majki i očeva bosanskih šehida, koje se slivaju niz njihova od tuge naborana lica, na kojima su te iste suze napravile brazde, u koje jedna za drugom uranjaju, a kada nabujaju bivaju obrisane krajevima mirišljivih šamija i rubaca, drhtavim i žuljevitim vrijednim rukama, nasih majkih, koje se nikada nisu štedile od poštenog posla, obavezuju nas nesigurni i zamagljeli pogledi bosanske mladosti i sirotinje i kamen i drvo i ilovača i rijeka i potok i ćuprija i nakrivljeni i zarasli nišani naših predaka u Podrinju, Istočnoj i Zapadnoj Hercegovini, Posavini i Sjevernoj Bosni!
Smatram korisnim da na kraju današnje hutbe prenesem kratak izvod iz Dekleracije o Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, koju je donio Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini: Sabor svojom Deklaracijom želi dati doprinos uspostavljanju povjerenja i ostvarenju pomirenja kroz odbacivanje terora, zločina i genocida zauvijek, a gradnjom suverene, demokratske, pravedne, napredne i evropske Bosne i Hercegovine, zemlje koju ćemo svi, kao svoju domovinu, voljeti, čuvati i razvijati, s predanošću jednom Bogu.
„Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje“. (El-‘Asr, 1-3)
Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom svijetu i dobro u budućem životu i zaštiti nas od patnje u ognju! Gospodaru naš, zaista ćeš Ti sakupiti čovječanstvo da svojim očima vidi Dan svoje konačne odgovornosti i Tvog pravednog i potpunog Suda o čijem dolasku nema nikakve sumnje! Gospodaru naš, ne dozvoli da nosimo terete koje ne možemo nositi, pobriši nam grijehe naše, i podari nam oprost. Ti si naš Uzvišeni Gospodar, pa nam pomozi protiv onih koji istinu poriču. Olakšaj nam, a ne otežaj, i svakom našem djelu podari lijep završetak. Bože, molimo te, da se zločin genocida nikome i nikada više ne dogodi i da se Srebrenica vise nikada i nikome ne ponovi. Amin.!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
20 Sewal – 1438.H. / 14 Juli 2017.g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Racunajmo na Jevme jekum-l-hisab

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Danasnju hutbu sam naslovio „Racunajmo na Jevme jekumu-l-hisab“ – Racunajmo na Dan polaganja racuna. Vrijeme leti. U dvadesetom smo danu mjeseca ševvala. Dvadeset dana smo od dana Ramazanskog-bajrama u kom smo se s radošću nadali velikoj nagradi o kojoj govori hadis kojeg Imam Buhari bilježi u svome Sahihu :

عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَنْ صَامَ رَمَضَانَ إِيمَانًا وَاحْتِسَابًا غُفِرَ لَهُ مَا تَقَدَّمَ مِنْ ذَنْبِهِ.” (بخارى)

Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.a. rekao: «Ko isposti ramazan, sa čvrstim imanom (vjerom), nadajući se samo Allahovoj nagradi, biće mu oprošteni grijesi koje je prije učinio!»
Ako Bog da, dvadeset dana smo od dana kada smo se nadali, i sad se nadamo, da su nam grijesi bili oprošteni. Kako nakon ovih dvadeset dana stojimo sa tim velikim kapitalom čistoće koja nam je, ako Bog da, darovana? Jer nagrada za ibadet mjeseca ramazana je oprost grijeha i velika je to, neizmjerno velika nagrada.
Jesmo li je propili već u bajramskim danima i noćima, kao što neki svoje plate propiju dan dva nakon što ih prime?
Jesmo li ga prokockali u kladionicama, na utakmicama itd.?
Jesmo li je uložili u neke sumnjive aktivnosti za koje ne znamo hoće li na dobro ili na loše izaći pa smo sad zabrinuti?

Ima li neko ko je taj kapital oplodio i unaprijedio onako kako nam je Poslanik u hadisu kazao da se može i uvećati: Ebu Ejjub el-Ensari r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: “Ko isposti ramazan, pa ga poprati postom šest dana ševvala, kao da je postio čitavu godinu.” (Muslim).
Primijetili ste sigurno kako materijalizam i dunjaluk više obuzimaju naše društvo da tim više i mnoge vjerske činjenice sabiramo na digitronu. Noć Kadr, bolja od hiljadu mjeseci se odmah matematički predstavlja 1000 : 12 = 83,3 godine života. Post ramazana 29 dana x 70 godina hoda od džehennema = 2030 godina plus 6 dana ševvala x 70= 420 godina hoda daleko od džehennema, sveukupno 2450. I ništa tu nije sporno ako ne smetnemo da je matematika kompleksna nauka u kojoj vrlo često računske operacije podrazumijevaju jednu ili više nepoznatih.

Sejcam se, radio sam s time, bio sam tamo. Jer tada poslije rata a nazalost i dan danas je takvo vrijeme da svi bi nesta zaradili, a niko nebi truda ulozio u tu zaradu. Naime, kada je u godinama po okončanju agresije na BiH skočila cijena meda mnogi su počeli da se bave pčelarstvom. Jer svako danas hoce da se svacijim bavi. Prvo su uzeli digitron i sabirali recimo ovako:
jedna košnica ima 13 ramova u svakom ramu prosječno 2 kg meda = 26 kg po košnici, kila meda 15 KM. I onda 26 x 15 = 390 KM, ako nabavim 50 košnica to je 19.500 KM.
I onda je išla kalkulacija: za 50 košnica mi treba toliko para i na kraju godine sam već u plusu toliko i toliko… Ne treba govoriti koliko je tako kupljenih pčelinjih društava stradalo u tim godinama kada je logika digitrona ostavila te pčele na bosanskim ledinama da se same o sebi staraju dok njihovi vlasnici dođu da ih obiđu.

Tako isto treba biti oprezan i sa ovim vjerskim računicama. One jesu tačne ali da bi dobili pravi rezultat treba ukalkulisati i druge faktore poput predaja koje opominju da jedenje harama ili pijenje alkohola ili laž i ogovaranje bivaju faktorima da se dobra djela ne primaju ili se brišu i do 40 dana.

“Onome ko se napije opojnog pića, 40 dana namaz neće biti primljen.” Ili “Ko ode gataru – vračaru ili proricatelju, te povjeruje u ono što mu kaže, taj je uznevjerovao – negirao ono što je objavljeno Muhammedu”. (Musnedu Ahmed). Čuvajte se zavidnosti jer zavidnost proždire dobra djela kao što vatra proždire drva ili suhu travu (Tirmizi)
Prenosi se da je Džubejr ibn Mut’im rekao kako je čuo Poslanika a.s.: “U Džennet neće ući onaj ko kida rodbinske veze” (El-Buhari) Čak i ako su namaz, zekat, post, hadž i ostali ibadeti ispravni, u Džennet ne može ući onaj ko je zapostavljao svoju rodbinu.

Od Ebu Hurejre r.a. prenosi se: “Čuo sam Poslanika a.s. da kaže: ‘Čovjekova djela se izlažu uoči petka, a djela osobe koja kida rodbinske veze se ne primaju.’” (Ahmed).
Čovjeka sigurno razočara kada sazna da njegova učinjena dobra, njegov post, njegova dobročinstva… mogu jednostavno – propasti. Jedan od uzroka propasti dobrih djela je i pretvaranje: Imam Alija r.a. je ukazao na neke upečatljive znake pretvaranja, koje mogu biti intiman test svakog od nas. Rekao je: „Od znakova pretvaranja je lijenost (u ibadetu i dobrim djelima) u samoći i agilnost pred ljudima. Takvog čovjeka, što ga više hvale, više čini dobra, a čim ga počnu kritikovati, prestane činiti dobro.“ Ko da radi za druge, a ne u ime Boga.

Jedno od Božijih imena je i “el-Hasību” – Onaj koji obračun svodi. Uzvišeni Allah tražit će od svakoga da položi račun za svoja djela. No, tražit će od svakoga da položi i račun za tuđe hakove, za prava drugih, bilo koja su imali kod te osobe, bilo koja je ta osoba uzurpirala. Kušnja koja je teža čak i od raspolaganja velikim novcem, imetkom, jeste kušnja raspolaganja s pravom drugoga. A to pravo nije samo na imetak, novac, već i na intelektualnu i duhovnu slobodu, i duševni mir. Ugrožavanje bilo čega od ovoga, velika je stvar, pa je čovjeku dovoljno problema samo se za to opravdati na Sudnjem danu koji se naziva i Dan polaganja računa. Hazreti Pejgamber alejhisselam, kaže u jednoj predaji: „Ko je nekome učinio kakvu nepravdu, po pitanju časti ili bilo čega, neka od njega traži halala (oprost) danas, prije nego li ne bude više dinara niti dirhema. Ako bude imao dobrih djela, uzet će mu se od njih, shodno veličini nepravde koju je uradio. A ako ne bude imao dobrih djela, uzet će se loših djela od onoga kome je nepravdu učinio i njemu se natovariti. (hadis bilježi Buharija, prenoseći ga od Ebu Hurejre)

Dakle, na Sudnjem danu nema placanja novcem, tim pairom ili otkup icega. Na Sudnjem Danu placamo dobrim dijelima vlastitim ili pak tovarimo na sebe losa dijela drugog prema kome smo se ogrijesili, koga smo lagali, koga smo ezzijetili – uznemiravali, koga smo potvarali, koga smo ogovarali, eh tada on tovari svoje breme na tvoja pleca ili uzima od tvoga dobra sebi. To je odkup.

Novac se štedi onda kad se ima, a ne onda kad se nema. Mnogi od nas bi da štedimo kad ostane skoro švorc. Čuvajmo kapital mubarek mjeseca ramazana, uvećavajmo ga postom i drugim ibadetima u mjesecu ševvalu.

U danima smo kada se ne treba opuštati u smislu ispostili smo ramazan, očistili smo se i sad laganini… Nastavimo se udaljavat od džehennema i pazimo na požare, odbitke i minuse u računici naših dobrih djela. Ne ostavljamo ramazan iza sebe, nosimo ga u srcu sa sobom. A najbolja poruka Ramazan je takvaluk – bogobojaznost Bogu, strah ili strhopostovanje Boga, te zajednistvo dzemata i zajednice.
Ne zaboravljajmo ni našu Srebrenicu nakon što odemo na dženazu 11 jula i nakon sto prodje 11 Juli. A vidite ove racunice. Ne znam je li iko računao, ali kada bi svakoj žrtvi GENOCIDA U SREBRENICI poklonili po dan sjećanja, trebale bi nam 23 godine da se svake sjetimo… a slijedeca ce biti upravo 23 godisnjica Srebrenice…a gdje je Prijedor, Ključ, Zvornik, Foča…Krajna… PAMTIMO i POUKU nosimo svaki dan sa sobom i prenesimo je svojim evladima, ne da bi nedaj Boze mrznju usadili u njihova srca, vec da bi pamtili i nikada ne zaboravili sta zlobnici uradise nasim mladicima, sta uradise nasim sestrama i majkama, koje zlocine i na kakav nacin ubijase.

Molim Uzvišenog Allaha da nam se smiluje i podari sva dobra ovog i onog svijeta. “Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun (jevme jekūmul hisāb)!”(Ibrāhīm, 41.) Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
27 Sewal – 1438.H. / 21 Juli 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Mladi, Vama se obracam!!!

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Mladost je posebno, vrlo važno, razdoblje čovjekovog života. Ako pogledamo starosnu dob ashaba Poslanikovih, muslimana prvih, vidjet ćemo da su to uglavnom bili mladi ljudi. I Poslanik naglašava važnost mladosti kad opominje da će svaki čovjek biti pitan za svoje mladalačke dane. Bit će pitan kako ih je proveo, šta je činio? Ko, mladost iskoristi i u tim danima kad je snage i elana pun posveti se dobru, ukazuje mu se prilika da bude vječno mlad.

Od Ibn Abbasa r.a. se prenosi da je Poslanik rekao: „Džennetlije su golobradi mladići. Bit će visoki kao Adem a.s. a starosne dobi kao Isa a.s. Bit će svijetle puti, obučeni u odjeću zlatnu. Kad neko od njih poželi jesti doći će mu ptica i reći: ‘Allahov štićeniče, pila sam sa vrela Selsebil, letjela džennetskim perivojima ispod Arša, jela sam plodove džennetske. Jedna moja polovina je skuhana a druga pečena’. On će jesti od njenoga mesa koliko mogne. Svakom, tom mladiću pripada sedamdeset odaja džennetskih a na prstima će imati deset prstenova. Na prvom će pisati: „Selam neka vam je zato što ste trpjeli“./Ra’d, 24./. Na drugom: „Uđite u njih sigurni i straha oslobođeni“. /Hidžr,46/. Na trećem: „Eto, to je Džennet koji vam je darovan kao nagrada za ono što ste radili“./Zuhruf, 72/. Na četvrtom će pisati: „Od vas je uklonjena svaka briga i tuga“. Na petom će pisati: „Obukli smo vas i nakitili“. Na šestom: „Podarili smo vam krasne hurije“. Na sedmom: „U njemu će biti sve što duše zažele i čime se oči naslađuju i u njemu ćete vječno boraviti“./Zuhruf,71/. Na osmom će pisati: „U društvu ste vjerovjesnika i iskrenih“. Na devetom: „Postali ste vječni mladići“, a na desetom: „U komšiluku ste onih koji ne vrijeđaju i ne uznemiravaju svoje komšije“. /Tenbihul gafilin/.

Ovih dana mnogo mladih iz našeg naroda, džemata naših, završavajući jedan ciklus svoga stasavanja, odgoja i obrazovanja stupa na životnu pozornicu ulazeći u zrelo doba svoga života, spremni da preuzmu odgovornost za svoj životni put. Svjesni, da je svaka škola priprema za život a da je život čovjekov priprema za ispit, želja nam je da tim našim sinovima i kćerima skrenemo pažnju na nekoliko važnih stvari koje ih mogu, ako ih se budu pridržavali, odvesti u društvo vječnih mladića. (5 SAVJETA)
-Ustežite se od grijeha! „A onome ko je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet je boravište sigurno“./Naziat, 40-41./. Šejtanova je metoda, koja kod ljudi najlakše prolazi, da nagovara da činjenje dobra odgađamo za sutra. Ubjeđuje nas da vremena imamo. Nemojmo zaboraviti da se Gospodar naš vremenom kune i da poslije te zakletve naglašava da na gubitku nisu samo oni koji vrijeme iskoriste za činjenje dobrih i korisnih djela. Šejtan je odbio učiniti sedždu Gospodaru svjetova i stalo mu je da što više ljudi od sedžde odvrati. Onome ko ovdje sa šejtanom prijateljuje, na Sudnjem danu mu ni šejtan prijatelj neće biti. Sad, kad ste na pragu života, kad stupate na pozornicu dunjalučku i preuzimate odgovornost i za sebe i za druge, ne činite to na griješan način.
-Nije vjera teret. Ona je radost. Da bi radost bila treba naći ravnotežu između ovog i budućeg svijeta. Abdullah ibn Amr ibn As kaže: „Poslanik me susreo i reče mi: ‘O Abdullah, do mene je došla vijest da ti svaki dan postiš a za noć jednu, Kur’an proučiš’. Rekao sam:’ Istina je Poslaniče’. ‘Ne radi to, posti ali i mrsi, klanjaj a i spavaj’, rekao mi je Poslanik. Potom je Poslanik dodao:’ Prouči Kur’an za trideset dana’. Rekao sam:’ Ja mogu više od toga’. Poslanik je rekao:’ Prouči ga za dvadeset dana’. ‘Rekao sam:’ Ja mogu više od toga’. Poslanik je rekao:’ Prouči ga za petnaest dana’. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, dopusti mi da uživam u svojoj mladosti’. Poslanik mi reče:’ Prouči ga za deset dana’. Rekao sam:’ Ja mogu više od toga’. Rekao je: ‘ Prouči ga za pet dana’. Rekao sam:’ Ja mogu više i od toga’. ‘Prouči ga za tri dana i ne možeš kraće od toga’, rekao je Poslanik. Zatim je Poslanik dodao:’ O Abdullah, od svakog mjeseca posti po tri dana i to će biti kao da si postio cijelu godinu“./Nesai/. Poslanik želi uravnoteženog muslimana, jer islam je srednji put. Musliman ispunjava i svoje obaveze prema Bogu ali i svoje dužnosti u društvu, obaveze prema ljudima, Zajednici i Domovini.

-Na putu ka vječnoj mladosti, važno je i s kim se družite. Loše društvo je nesreća. Takvo društvo ljude privikne na grijeh, on im postane običan. U lošem društvu jedni druge na grijeh podstiču. Vama je, o omladino, potrebno društvo u kojem ćete jedni druge podsticati na dobro i u kojem ćete se u dobru natjecati. Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Bez sumnje, među robovima Božijim postoje i takvi ljudi koji nisu ni Poslanici, ni šehidi, a zavidjet će im i Poslanici i šehidi“. Ashabi upitaše: „Ko su oni“? Poslanik reče: „To su oni koji se vole u ime Allaha, iako između njih ne postoje nikakve rodbinske veze niti dunjalučki interesi. Njihova lica su od nura i visoka mjesta na kojima sjede su od nura. Oni se neće bojati kada drugi budu prestrašeni, i neće tugovati kada drugi budu tugovali“./Taberani/.

-Put do vječne mladosti preko ibadeta vodi. Ibadet čovjeka oplemenjuje, odgaja i na pravom putu čuva i snaži. Mladiću i djevojko, neka vas džamija orjentira i neka vam ona ne da zalutati. Neka vas sedžda svjesnim bezbrojnih blagodati koje uživate, čini. Neka vam bude jasno da i knjigu kad u rukama držite, ibadetite. Neka znate da i kad sjeme u zemlju bacate, i tad u ibadetu ste. Ibadet je svako djelo dobro. Poslanik opominje da na zemlji može zavladati nered. Naravno, neredu uzrok, ljudi su. Uzrok neredu su ona stvorenja Božija koja imaju mogućnost birati put, birati između dobra i zla. Omer r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Doći će vrijeme kada će svijet imati ljudske oblike, ali će im srca biti kao u vukova pustinjskih. Djeca će im biti bezobrazna, omladina devijatna, a stari će biti poročni, neće naređivati dobro i odvraćati od zla. Dobri među njima će se posmatrati kao onaj što je zalutao, a zalutalog će smatrati dobrim. Onaj koji među njima bude naređivao dobro, bit će sumnjiv a griješnik će biti častan čovjek. Vjernik će tada biti potlačen“./Sujuti/.
Na životnom putu, o omladino, uvijek dobro dođe znati adresu na koju se možemo obratiti kad smo u nevolji, kad smo u nekoj potrebi. Ta adresa je dzamija. Ta adresa je dzemat. Ta adresa je dova. Allah dž.š. nas na nju obavezuje: „Zovite me, odazvat ću vam se“. Kucaj na vrata Milostivog. Njegova vrata su otvorena a Njegova dobrota neizmjerna. Ako budeš zahvaljivao Bogu čineći dobra djela, Allah dž.š. će ti još više dati.

-Budite mu’mini, a ne samo puki muslimani. Jedan od nevjernika se približio muslimanskom alimu/učenjaku i šapnuo mu na uho: “Da li je sve u vašem Kur’anu istina?” Učenjak mu je odgovorio: “Naravno, sve što sadrži Kur’an je istina.” Nevjernik: “Dobro, zar Bog ne kaže u Kur’anu: ‘Allah sigurno neće dati puta nevjernicima da unište vjernike’, (En-Nisa’, 141) a vidimo da su nevjernici nadmoćniji i rade s vjernicima šta hoće?”

Učenjak mu je smireno odgovorio: “To je zato što smo mi muslimani ali nismo vjernici!!” “Pa, kakva je razlika između vjernika i muslimana?” Pokušajmo sagledati naše stanje u strahovitim kušnjama koje nas naprosto melju.
Mnogi muslimani danas izvršavaju svoje vjerske dužnosti. Klanjaju namaze, daju zekat, obavljaju hadž, poste mjesec ramazana i obavljaju druge vrste ibadeta, ali su suočeni sa svim vidovima nedaća i zaostalosti!! Zaostaju naučno, ekonomski, socijalno, vojno itd. Otkud ova zaostalost i bijeda?
Uzvišeni Allah kaže u Kur’ani Kerimu: “Beduini vele: ‘Mi vjerujemo!’ Ti reci: ‘Ne vjerujete! Nego recite: primili smo islam!’ – ali vjerovanje još nije ušlo u vaša srca!” (El-Hudžurat, 14)

Kako su onda muslimani zaostali i suočeni sa svim vidovima poteškoća i kušnji? Časni Kur’an jasno kaže da muslimani nisu dosegli stupanj vjernika, jer da su oni istinski vjernici, Uzvišeni Allah bi ih sigurno pomogao. Dokaz za to je kur’anski ajet, u kojem Allah dž.š. kaže: “A Naša je dužnost da vjernike pomognemo!” (Er-Rum, 47) “A Allah je zaštitnik vjernika.” (Ali ‘Imran, 68)

Da su muslimani pravi vjernici, imali bi dignitet i počasno mjesto među drugim narodima, kao što stoji u Kur’anu Časnom: “Ne malaksajte i u očaj ne padajte! Ta vi, ako ste vjernici, nad svima drugima ste!” (Ali ‘Imran, 139)
Da su muslimani vjernici, Uzvišeni Allah ne bi dozvolio da njima upravljaju i na bilo koji način imaju nadmoć bilo koji narodi, što potvrđuje kur’anski ajet: “Allah sigurno neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.” (En-Nisa’, 141)
Da su muslimani istinski vjernici, Allah dž.š. ih ne bi ostavio u ovako jadnom, bijednom i ponižavajućem stanju. Dokaz za to su kur’anske riječi: “Allah neće ostaviti vjernike u stanju u kome ste vi vjernici sada.” (Ali ‘Imran, 179)

Da su muslimani doista vjernici, Uzvišeni Allah bi bio s njima u svim prilikama, potvrđujući to Svojim riječima: “A Allah je sa vjernicima.” (El-Enfal, 19)
Muslimani su se, dakle, zadržali na nivou muslimana a nisu dosegli deredžu/stepen vjernika, što potvrđuje Kur’an Časni: “Većina njih neće da vjeruje.” (Eš-Šu’ara’, 8) “Većina njih nisu vjernici.” (Eš-Šu’ara’, 67) “A većina njih nisu bili vjernici!” (Eš-Šu’ara’, 103) “A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici!” (Jusuf, 103)
Pa, ko su mu’mini/vjernici? Odgovor se nalazi u Kur’ani Kerimu: “Oni koji se kaju, i Njemu (Allahu/Bogu) robuju, Njega hvale, i poste, i u namazu naklon/ruku’ čine, i na sedždu padaju, i da se dobro čini naređuju, a zabranjuju da se zlo čini, i Allahovih propisa se pridržavaju! A vjernike obraduj!” (Et-Tevbe, 112)

Primjetno je da Allah dž.š. obećava pomoć, zaštitu, pobjedu, nadmoć, dignitet, prosperitet i uspjeh mu’minima/vjernicima a ne muslimanima. A iman/vjera, čvrsto ukorijenjena u srcu, nužno se manifestuje riječima i djelima. Pravi mu’min/vjernik je poput stabla koje rađa najljepše i najukusnije plodove i velikodušno ih dijeli svim živim bićima a od njih ništa ne očekuje. I što više nosi miomirisnih plodova, sve je poniznije, sa granama do tla savijenim. Pa, jesmo li mi doista vjernici kakve želi Allah dž. š?
Vjerujem, omladino draga, da težite mjestu, gdje ćete biti vječno mladi. Moguće je tamo stići ako se od grijeha ustežete, u pokornosti živite, s dobrim ljudima družite i dovom kao snažnim vjernikovim oružjem pomažete, te ako niste samo imenom Muslimani.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini istinskim vjernicima. O Gospodaru ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je slušali, čitali i drugima prenijeli, učini naš iman/vjeru poput stijene kojoj ne mogu naškoditi orkanski vjetrovi i koji ne mogu nikakve kušnje pokolebati, popravi naše stanje i sastavi nas u perivojima najljepšeg dženneta Firdevs sa Svojim miljenicima i odabranicima. Amin. Uzvišeni Bože, pomozi našim mladima, sinovima i kćerima našim, da sigurnim korakom pravim putem idu i budu naš ponos i radost naša na oba svijeta. Amin!