Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
05 Zul Kadde – 1438.H. / 28 Juli 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Raspravimo sa sobom prije nego to ucinimo s drugima

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Naslov danasnje Hutbe je: “Raspravimo sa sobom, prije nego to ucinimo s drugima.“ Kaze Uzviseni: „Predano Mu se obraćajte! Bojte se Njega i obavljajte namaz, i ne budite od onih koji mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili, svaka stranka radosna onim što ima!“ (Er-Rum, 31-32)
Danas je vrijeme takvo da raspravljamo o svemu i svačemu, kompetentni bili ili ne. Rijetko se među nama nađu ljudi koji će u određenom razgovoru reći: „Ne znam, nisam stručan po tom pitanju pa ću šutjeti!“ Uglavnom se svi za sve osjećamo kompetentni i pozvani i onda nam se druženja i razgovori vrlo često pretvaraju u graju, nadvikivanje i sl. I ja kao imam, zbog ličnih slabosti vrlo često zapadam u probleme o kojima ću danas govoriti, stoga ih iznosim kako bi se i ja i vi, svi mi zajedno, okoristili i, ako Bog da, popravili naše stanje.
S islamskog stanovišta, polemika i rasprava nisu zabranjeni no valja imati na umu da je uslov da bi neka rasprava bila dozvoljena taj da se njome želi dostići i objelodaniti puna istina, kakva god ona bila, a ne da se po svaku cijenu obznani samo neka naša vlastita, ljudska, istina, vlastito znanje, vlastita pamet.
Kako znati da je rasprava ispravna?
-Po tome što se takva rasprava ne započinje osim onda kada se pretpostavi da će uroditi nekim plodom. Ako znamo da je druga strana u razgovoru takva da neće odstupiti od svog stava makar mu i jasnu Objavu donijeli, čemu onda ulaziti u takvu raspravu?
-Za ispravnu raspravu je bitno da nam bude draža u osami nego javno i na skupovima. U osami je želja za dosezanjem istine bliža čovjeku nego u skupu pred masom gdje smo izloženi porivu dokazivanja. Ljudi koji ulaze u polemiku radi ličnog dokazivanja vrlo rijetko će povesti raspravu u osami, jer njihov cilj nije dosezanje istine nego dokazivanje pred masom i takvi uglavnom nisu zainteresovani za rješavanje nekih pitanja u osami i manjim skupovima.
-Treći savjet za raspravu i polemiku jeste da se u njoj treba ponašati poput onog koji traži izgubljenu stvar, pa našao je on ili onaj s kim raspravlja nebitno je, bitno je da se našla i da Bogu zahvalimo za to.
-Mnoge javne rasprave uglavnom prelaze u javne prepirke kojima vrhuni tvrdoglavost i inad. Raspravu treba voditi kada se osjećamo pozvanim za nju, kada smatramo svoje znanje o njoj dostatnim i isto tako znanje onoga s kim razgovaramo. Hvatanje ljudi koji manje znaju i uvlačenje istih u raspravu da bi se pokazalo svoje znanje i nadmoć u tim pitanjima je pokuđena stvar sama po sebi.
Rasprava čija je pozadina nadmetanje, opovrgavanje, dokazivanje i strast za predstavljanjem vlastitih kvaliteta izvor je duhovne stagnacije koja hrani oholost, samodopadljivost, ljubav spram isticanja, zavist, nadmetanje, hvalisanje itd…
-Počesto u raspravu ulazimo s mišlju da branimo istinu a onda kada se istina obznani u riječima našeg sagovornika mi smo spremni da ne bi on bio „pobjednik“ rasprave napasti i samu istinu. Allah Uzvišeni u Svojoj Knjizi izjednačio je onoga koji izmišlja laži u vjeri sa onim koji poriče istinu, pa je rekao: „I ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu izmišlja laži ili poriče Istinu koja mu dolazi? (Al-Ankebut, 67.)
U jednoj predaji je zabilježeno da se Poslanik a.s. jako naljutio kada je zatekao skupinu muslimana u raspravi rekavši im da su oni prije njih uništeni zbog prepirke! „Zaista se vjernik ne prepire“. Također se prenosi da je rekao: “Ko sretne Allaha Uzvišenog imajući tri stvari, ući će u Džennet na koja god vrata bude želio: Čije ponašanje bude lijepo, koji se bude Allaha bojao u osami i javno i ko ostavi prepirku čak i kada je u pravu.”
Poslanik kaze takodjer: „Ljudi nakon upute na kojoj su bili nisu zalutali, a da im nije dato raspravljanje.“ (Et-Tirmizi i Ahmed)
Među bolestima koje donosi rasprava, prepirka, polemika jeste i licemjerje i težnja za dopadanjem ljudima po svaku cijenu.
Reći će Uzvišeni Allah na Sudnjem danu kada bude nagrađivao Svoje robove za djela: “Idite sada onima kojima ste se željeli dopasti svojim djelima na Dunjaluku, pa vidite hoćete li kod njih naći kakvu nagradu!” (Musned, Ahmed)
Među štetnim posljedicama ovog čina su i srdžba, mržnja, zavist, kidanje rodbinskih i bratskih veza, laž, ogovaranje, uhođenje, samohvalisanje i pamćenje tuđih grešaka da bi se u datom momentu iskazale i suparnik pobjedio u razgovoru. Jedan od loših učinaka raspravljanja sadržan je u okolnosti da čovjek gubi čast. Posebno ako suprotna strana traži mahane i gazi čast, u svome govoru se ne ponaša uljudno te govori sve što mu dođe na jezik. Na kraju će se takva rasprava završiti vrijeđanjem.
Islam nije zabranio raspravljanje u potpunosti, čak se u nekoliko slučajeva u Kur’anu naređuje Poslaniku a.s. da s ljudima raspravlja, jer razgovor i rasprava o raznim pitanjima radi prosvjetljenja i upućivanja ljudi i neizbježna je i potrebna. Koliko je samo ljudi koji su zahvaljujući ovakvim razgovorima i raspravama uspjeli uputiti veliki broj ljudi ka dobru i sreći i izbaviti ih iz zablude.
Kur’an Časni kaže: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova i On zna one koji su na Pravom putu.“(Nahl 125)
A na drugom mjestu kaže: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način – ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: “Mi vjerujemo u ono što je objavljeno nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – Jedan, i mi se Njemu pokoravamo”. (Al-Ankebut, 46)
Polemika i rasprava kada se vodi s lijepim nijetom i s lijepim ponašanjem ima, naravno, svoje koristi. Među njima je i podsticanje masa na znanje, tu je i pokretanje razuma i sl.
Zato rasprava nije pokuđena i Kur’an Časni nije zabranio razgovor i logičke rasprave, već je raspravljanje pokuđeno i neprihvatljivo kada bude prisiljavajuće i popraćeno vikom, galamom i grubošću pa naposljetku završava udarom na dostojanstvo i kaljanjem časti ljudi.
Naposljetku, ako u nekoj stvari ima poneka korist a mnogo štete, nije se dozvoljeno izložiti svim tim štetama zbog nešto malo koristi. Štaviše, ako će polemika polučiti takve posljedice, onda može imati status kao alkohol i kocka. Rekao je Uzvišeni Allah: „Pitaju te o vinu i kocki. Reci: Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi“? (El-Bekare, 219.)
Vidite, i u alkoholu i kocki ima neke koristi. Subhanellah. To Allah kaze. Ali vise je zla. S toga ga Allah striktno zabranjuje u Islamu. I generalno pravilo Serijata – je da sve sto ima vise zla od dobra zabranjeno je, osim u iznimnim prilikama i slucajevima.
Možda je meni ovih nekoliko napomena koje prenesoh danas potrebnije nego vama. Jer ja imam 237 prilika za ragovor ili raspravu. A vi manje – vise s onima s kojima se u kontaktu, a to je nekada samo famelija, sira rodbina ili pokoji poznanik. No kako je odnos imama i džemata povezan očitovanje i podsjećanje na lijep ahlak, na samopreispitivanje i lijepe forme islamskog ponašanja nadam se, s Božijom pomoći, dobro će doći svima nama da naše razgovore učinimo još ljepšim, da naše nijetove i činjenja očistimo od ovih štetnih utjecaja o kojima smo danas govorili. Kada se kroz ajete i hadise osvijetle neke štetne pojave, i kada se to učini kroz zajedničko druženje kakvo jeste ova naša džuma danas, kada se svi skupa podsjetimo na neke činjenice, samo to znanje da zajednički znamo ove činjenice, pomoći će, s Božijom pomoći da u našim skupovima bježimo od podčinjavanja djelovanjima koja su kao loša opisana u ovim primjerima. Nadam se da ćemo ubuduće prije nego pristupimo nekoj raspravi prvo raspraviti sa sobom, šta raspravom hoćemo i jesmo li spremni rizikovati ove spomenute duhovne boleštine ukoliko ne budemo vodili računa da ista bude u duhu islamskog ahlaka.
Molim Allaha da nas pomogne na putu Istine, da budemo od onih koji je djelom pomažu ! Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
12. Zul Kadde – 1438.H. / 04. August 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Musliman – Bosnjak treba da se hoce

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro, a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

“Mi ti objavljujemo Knjigu zbog svih ljudi – samu istinu; onaj ko bude išao Pravim putem sebi će koristiti, a onaj ko bude išao stranputicom – sebi će nauditi, ti nisi njima tutor” (Ez-Zumer, 41);
“Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim” (Fusilet, 46).
Toliko zadnjih godina govorimo i pišemo o vjeri, toliko ljudi se predstavlja njenim prenositeljima, da smo došli do onog početnog stadija – da se zapitamo i šta je vjera uopšte?
Zamislimo jednu čobansku kolibu na Visočici ili Bjelašnici. Ima slamarice za spavanje, ognjište s verigama, sačem i ćusegijom za vatru, police sa škipima za mlijeko, burilo za vodu, mjehove za sir itd.
U takvoj kolibi čoban se lahko snalazi, sve što treba ima i sve mu je na dohvat ruke. E zamislimo sad da tom čobanu dođe neko iz grada, pa mu donese plazmu TV, kompjuter, regal, vitrinu, ormar, dotjera najskupocjenijeg mercedesa, najudobniji bračni ležaj.
Šta bi se desilo? Koliko bi taj čoban mogao da ostane čoban u takvim okolnostima?
Škipe bi izbacio da stavi regale i ormare, umjesto mjeha sira stavio bi TV. Kad ga već stavi i gledao bi u njeg, znači osta budan do ponoći. A da ne govorimo koliko vremena bi gubio na internetu, i sutradan spavao do podne, a posao moze cekati itd. itd.
Tako je nekako i sa poimanje vjerovanja trenutno kod nas. Toliko se toga nanijelo, nakitilo, da svakim danom svjedočimo kako se one osnove, temelji vjere gube u moru sitnica perifernih stvari, kako od silne i široke priče o vjeri mi ostajemo bez same vjere tj. njenih plodova u sopstvenom životu i u društvu oko nas.
Iskustvo nam pokazuje da je vjera podložna formalizmu i da ne mora biti nužno povezana sa stvarnim životom. U tom slučaju vjera kao takva ostaje prikraćena, odnosno promašuje se bit same vjere. “Vjernik” ne ostvaruje smisao i cilj svoje vjere. Vjera ne donosi plodove. Ostala je u zametku ili u stanju “inkubacije”. Neki iz vjere biraju samo ono što im se sviđa, drugi, iako su prihvatili sva načela vjere, u svijetu iskušenja padaju u kušnju: kušnju prevare na poslu, nevjernosti u braku, zlouporabe autoriteta, položaja…
Mamac napasti je pojačan društvenim stanjem u kojem živimo, koji nas okružuje i u kojemu sudjelujemo. Sustav ima svoja pravila i svoju moć. Ako se izdvojiš, propadaš. Bivaš isključen, ili u najmanju ruku izrugan. Krhki i grješni kakvi jesmo lahko se zavedemo strastvenim porivima i materijalnim željama. Iako je broj ateista i vjernika bar deklarativno proporcionalno obrnut onom stanju prije rata recimo u nasoj domovini, stanje našeg društva nije bolje, moglo bi se reći da je i gore.
Mito. Korupcija. Nepotizam. Rođačke i stranačke veze. Odsustvo reda i pravila, odsustvo odgovornosti, obmane, laži, novac i položaj pod svaku cijenu bez obzira na čast i moral – naša su svakodnevnica. Zar to nisu dovoljni razlozi da se upitamo šta je zaista vjera i imali je?
Stranke i stranački interesi su danas iznad interesa pravde, pravičnosti, poštenja, morala, oni ne ciljaju da budu podložni moralnom nego da budu izvor moralnosti. Oni ne traže da ih se vrjednuje prema principima istine nego da se principi istine vrjednuju po njima.
Lični kapital i interes je iznad interesa domovine, nacije, vjere. Za mal lični, prodaje se veliki, krvlju zaliven interes domovine.
Mediji u službi istih okreću našu omladinu od svih moralnih vrijednosti. Književnost, film, pozorište može opstati samo ako u sebi sadrži razgrađujuće elemente moralnosti.
Je li to pokazuje da nema više nikog ko bi gledao moralan film pa moraju snimati ove helać filmove? Ja ne vjerujem u tu tezu. Ja ne vjerujem da se iko normalan dobro osjeća kad nam na TV-u u osam sati navečer puštaju filmove prepune nemoralnih scena i psovki.
Nije to prinuđenost željama gledalaca, čitalaca, konzumenata, to je smišljen plan udara na red, pravdu, poredak i moral kakav smo poznavali.
A ovaj plan se glatko sprovodi zahvaljujući našoj aljkavosti, nedostatku borbe i angažmana na isticanju ispravnih moralnih vrijednosti.
Vjera se ne koristi za oslobađanje i dobitak ljudi kakvu nam je prenio naš plemeniti Poslanik nego za zarobljavanje, kontrolisanje i porobljavanje istih.
U ime vjere koja se od prve riječi Objave, časnog Kur’ana, obraćala čovjekovom razumu i njemu argumente nudila nama se pokušava ponuditi vjera zatvorenih očiju, vjera stada, nelogičnosti…Ne smijemo pristati na to? Ne smijemo dozvoljavati sebi da navečer kada legnemo i počnemo motati svoje životne misli pitamo sami sebe šta je vjera?
Vjera je istina. Vjera je poštenje. Vjera je rad. Vjera je istinoljubivost, vjera je odgovornost, vjera je pravičnost, vjera je solidarnost, vjera je milosrđe, vjera je potpomaganje, vjera je poštovanje, vjera je pozitivnost, vjera je djelo, dobra ambicija, dobra akcija, kretanje ka boljem, ljepšem… Vjera je progres dobra i dobro je tamo gdje vjere ima.
Vjera bez djela i aktivnosti je mrtva vjera. Aktivnost traži cilj, plan, sredstva. Život bez cilja nije življenje nego lutanje.
U naše društvo uvukla se jedna velika destimulirajuća (samo)obmana. Kad neko nešto dobro uradi mi da ne bi zasukali rukave i radili to nešto kažemo: Pokazuje se, hvali se, hoće se!
A mi smo kao skromni, mi se kao nećemo! Tako danas, sve češće, nerad biva nazvan skromnošću. Neće on da se ističe. Neće on završiti ono što danas treba završiti da mu neko ne bi rekao da se time hoće istaći.
Ako se čovjek „hoće“ djelom, a ne praznom riječju onda neka se „hoće“, i treba da se „hoće“! Nama danas fali takvog pokazivanja i natjecanja. Natjecanja u djelima vjere, a ne u njenim raspravama i raznoraznim perifernim meselama.
Natjecanje istinoljubivošću, istrajnošću, požrtvovanjem, poštenjem, radom, mudrošću, smislenošću, učenošću, kvalitetom, idejom, akcijom – nam je nužno danas.
Svaki covjek – vjernik mora znati i biti svjestan cinjenice da je zivot kao kula u pijesku. Neki čovjek je gledao djecu koja su na obali zidala kulu iz pijeska. Kada su završili zamišljenu kulu za koju su potrošili puno vremena i strpljenja, došao je val i u trenu je izravnao sa zemljom. Čovjek je očekivao suze i bijes. Međutim, djeca su sjela, primila se za ruke i počela se smijati. Malo zatim, započela su graditi novu kulu.
Nasmiješio se i rekao: “Spoznao sam da su me naučila veoma važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke.”
To ne znaci da se ne trebamo truditi. Moramo iskreno radititi, posteno i disciplinovano. Teziti ka perfekciji uvijek i svagdje. A najvaznije nase odnose graditi, jer mi zajedno smo jaci i najaci. I Bošnjak treba da se „hoće“ danas ma gdje bio! Bošnjak mora da se „hoće“, da se dokazuje sebi i drugima, inače ga neće biti. Bošnjak treba rastrijebiti oko sebe, skloniti suvišno i dovest svoj život u funkcionalnost. Ne trebaju nam tuđi problemi, tuđa bremena – imamo svojih. Svoje breme je najpreče nositi.
“Uistinu! Knjiga čestitih je u Ilijjunu, a znaš li ti šta je Ilijjun? Knjiga ispisana! – nad njom bdiju oni Allahu bliski. Dobri će, zaista, u nasladama boraviti, sa divana gledati, na licima njihovim prepoznat ćeš radost sretna života, dat će im se pa će piće zapečaćeno piti, čiji će pečat mošus biti – i neka se za to natječu oni koji se hoće natjecati! – pomiješano sa vodom iz Tesnima će biti, sa izvora iz kojeg će Allahu bliski piti” (El- Mutaffifin, 18-28)
Molim Uzvišenog Allah da nas učvrsti na putu istine i da ga sretnemo, a On sa nama zadovoljan! Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
19 Zul Kadde – 1438.H. / 11 August 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Bez emanete nema selameta

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Na jednoj od prošli hutbi govorili smo o poukama ajeta: -Ono što žele vjernici će postići- tom prilikom smo kazali da je za postizanje željenog jedan od uvjeta i da budemo od onih – koji o povjerenim amanetima i obavezama svojim brigu brinu. (Muminun, 8)

Emanet u islamu označava ispunjavanje odgovornosti na sve načine i u svim odnosima, kao što je čovjekov odnos prema svome Gospodaru, prema samom sebi, prema svim ljudima i ostalim Allahovim stvorenjima. Kada nestane emaneta nestaje i vjere i pobožnosti. Na ovo ukazuje i hadis Poslanika a.s.: “Nema vjere onaj u koga nema povjerenja.” (Et-Taberani) Nasuprot emanetu stoji prevara. Uzvišen Allah je vjernicima zabranio prevaru: “O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno emanete ne proigravajte.” (El-Enfal, 27)

U vezi sa emanetom je i to da se upravljanje poslovima i ljudima preda onima koji su bogobojazni i povjerljivi, te sposobni za njihovo obavljanje. “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe (emanete) onima koji su ih dostojni povjeravate.” (En-Nisa, 58)
U islamskom poretku svaka osoba koja provodi političku vlast nosilac je povjerenja. Ljudi općenito i svaki pojedinac koji obavlja višu političku dužnost i ima viši položaj u poretku vlasti nosi veći teret povjerenja i odgovornosti.

Naši predvodnici trebaju znati da se emanet prema domovini i Ummetu uopste ogleda kroz izvršavanje preuzetih obaveza i čuvanju njenih i njegovih bogatstava i resursa, a ne njihovom krađom ili upropaštavanjem kako se to danas često čini, u domovini kao i u cijelom nazalost islamskom svijetu od nasih vodja i predvodnika.
Isto tako se cini i sa Vakufom. To je poseban emanet. Ovaj objekat ovdje je Vakuf / nase zajednicko dobro. Svi moramo voditi racuna o svom Vakufu, a posebno ja, koji sam tu nastanjen. Neopravdanim uzimanjem ili prisvajanjem tih dobara uzima se hak (pravo) svih nas i to je teži grijeh nego da se uzme od jedne osobe jer su na taj način svi ljudi oštećeni. Moramo ponavljati i nikad ne smijemo zaboraviti da je i naša domovina naš emanet preuzet od našh očeva, omuhuren krvlju naših šehida. U vezi sa ovim emanetom trebamo se zapitati, a posebno nasi predpostavljeni:

Šta će biti ako svi trbuhom za kruhom odemo u zapadne zemlje? Šta će biti ako mi koji smo u agresiji izgubili očeve i braću odlučimo imati samo jedno dijete ili ni to? Šta će biti ako svi zbog lagodnijeg života ostavimo ognjišta i siđemo u gradove? Za koga i za šta su nam šehidi život davali po našim planinama i brdima ako ćemo mi to danas sve napustiti, ili se necemo vratiti nikada ili nastaniti ponovo u mjestima nasih prijasnjih mjesta boravka. To je emanet koji se mora čuvati i u kojeg se treba ulagati. Kako se odnosimo i kakvim komentarima komentarišemo one koji imaju 3-4-5 djece?
Nerijetko se pri spominjanju ovih nosioca emaneta koristi riječ sirotinja, bjeda i fukara. Hoćemo li sutra toj sirotinji, ako zatreba puškom branit zemlju, reći dosta je jedno od vas? Treba pomoć tim ljudima, naći im posao, olakšat školovanje djece. Onima koji ostaju na selima priznati neke beneficije…

Teret povjerenja učenjaka i predvodnika na polju vjere i kulture je po značaju veoma važan u lancu očuvanja emaneta. Znanje i spoznaja su Božiji emanet pa su pojedinci koji su prihvatili odgovornost dužni djelovati u skladu s tim emanetom. Učenjaci su dužni da poučavaju ljude propisima njihove vjere. Ljudi su dužni učiti te emanete i prenositi ih na svoju čeljad. Roditelji moraju čuvati i podizati svoju djecu, pružajući im lijep odgoj, jer su djeca njihov emanet.
Poslanik a.s. je rekao: „Svako od vas je čuvar i svako će odgovarati za ono što čuva. Vođa je čuvar i bit će odgovoran za svoje podanike. Muškarac je čuvar svoje porodice i odgovarat će za ono što čuva. Žena je čuvar kuće svoga muža i odgovorna je za ono što čuva. Sluga je čuvar imetka svoga vlasnika i odgovoran je za ono što čuva. Uistinu, svi ste vi čuvari i svako od vas je odgovoran za ono što čuva.“

Rad i razvoj društva je emanet i obaveza. Muslimanu nije dozvoljeno da bude ovisan o drugom, na teret društvu, da uzima od života, a ne daje mu, bez obzira gdje zivi. Naprotiv, islam insistira na tome da čovjek radi, proizvodi i aktivno daje svoj doprinos razvoju društva. Poslanik a.s. je rekao: „Nema bolje hrane od one koju čovjek pojede od rada svojih ruku“. (El-Buhari) Poslanik poručuje: „Onaj ko omrkne umoran od posla s kojim traži halal zaradu, omrkne s oproštenim grijesima“. A da bi kod svojih sljedbenika razvio ljubav prema radu i sticanju opskrbe vlastitim trudom i zalaganjem, a istovremeno im omraznuo nerad i traženje od drugog, Poslanik islama je rekao: „Da neko od vas uzme uže pa na svojim leđima donese tovar drva pa ih proda, to mu je bolje negoli da moli od ljudi, dali mu oni nešto ili ga odbili“. (El-Buhari) Ovdje se draga braćo naglašava „rad-aktivnost-trud“ a ne sam posao gdje se krivine traze ili gdje se skoro ništa ne radi, a dobra plata bere.

Jedan je čovjek krenuo tražit posla pa naišao usput na slabo razvijeno ptiče. Pomisli čovjek, evo ga ko i ja, slabo, neuhranjeno, nezaštićeno. Pokuša mu se prbližiti al’ tad iz visine zaklikta velika ptica na nj, sleti do onog ptičeta i donese mu hranu. Čovjek pomisli, vidi kako Allah svemu daje nafaku, utješi se time i vrati kući. Kad ga prijatelj upita što se vratio, on mu ispriča ovu priču. Tad ga prijatelj upita: A što si se zadovoljio da budeš ptiče o kom drugi treba brinuti i hraniti ga, zašto nisi pomislio da budeš velika ptica koja hrani i brine se o maloj?

U islamskom viđenju svaki posao povjeren čovjeku je emanet. Put koji je Bog predstavio čovjeku za uređenje života-siratal mustekim- je u biti najveća Božija blagodat i emanet dat čovjeku. Vrijeme koje nam je dato na življenje emanet je na našem vratu i velika blagodat zbog koje ćemo biti pitani na Sudnjem danu, kada nas Uzvišeni Gospodar upita o životu – u šta si ga potrošio i o tvojoj mladosti kako si je proveo?

Allah dž.š nam poručuje da nikada ne da nikakvu nedaću na dunjaluku, osim kada to ljudi zasluže, bila to suša ili poplava, uvijek je ljudski faktor i njegov odnos prema emanetu i vrijednostima kojima nas je Allah dž.š. zadužio ključan. Dokle god u jednom narodu postoje oni, ma koliki njihov broj bio, koji neće pustiti emanet, koji neće izdati emanet, taj narod ima priliku, taj narod ima šansu da preživi i da se spasi.
U dijelu 11. ajeta sure Er-R’ad, Uzvišeni objavljuje: “Allah doista neće promijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni sam sebe – ono što mu je na duši!”
Čuvajmo emanet i budimo uz one koji ga čuvaju. Ne dozvolimo sebi da budemo od onih na koje će se odnositi hadis: “Moj ummet će neprestano biti u dobru sve dok ne bude vidio emanet profitom, a sadaku kaznom.”

Ne dajmo da se trguje sa emanetima vjere, domovine, zajednice/dzemata, emanetima šehida, boraca, radnika i budućnošću naše djece… Pozivam sve nas, da ne doživljavamo sebe kao ono ptiče iz ranije navedene priče. Nemojmo emanet i veličinu koju nam je dragi Bog darovao prodavati za sitne ciljeve očekujući danas da nas neko odbrani i nahrani. Nije nam ni nasu slobodu domovine, niti ovaj vrijedni Vakuf donijela ptica nego naša borba s Božijom pomoći. Prihvatimo se s Božijim imenom hrabro i čvrsto emaneta vjere i emaneta naše borbe, prije svega svoga dvorista i emaneta svoje porodice. Bit će teško ali neka će, s teškoćom je i last vjerniku obećana. Što se mi čvršće budemo držali časti i emaneta svoje vjere to će i onih oko nas koji se bez truda slaste biti, s Božijom pomoći, manje.

Naši bi stari umjeli pri rastanku govoriti “Allahimanet” a pri kakvu strahu i čuđenju “Allah selamet”. Ovo je u naš jezik došlo preko turskog jezika, prvo se koristilo u značenju “ostavljam te Allahu na emanet” a drugo u značenju “Da Allah sačuva”. Kroz ove dvije riječi ja ću na kraju sažeti poruku današnje hutbe u izreku: Bez emaneta nema selameta!

Molim Uzvisenog da nam da snage da uvijek i svagdje cuvamo nase emanete koje nam je Allah povjerio, da budemo iskreni cuvari emaneta nasih porodica i dzemata, te mu iskreno robujemo. Amin

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
26 Zul Kadde – 1438.H. / 18 August 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Pripremas li se za Hadzdz

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Nalazimo se u vremenu, u danima kada se mnogi hvala Allahu pripremaju za obavljanje krovne Islamske duznosti, duznost Hadzdza. Uskoro ce, ili su vec neki krenuli na to sveto putovanje.
Medjutim, onako razmisljajuci o Hadzdzu i slusajuci mnogo ljudi oko sebe, a prije svega nas dzematlije, stekao sam dojam, nama bar ovdje nije neki veci problem, materijalna strana, stekao sam dakle dojam da je Nijjet – ali iskreni Nijjet najvazniji za obavljanje ove pete islamske duznosti.
“A ko se Allaha boji, On će mu naći izlaz neki i odakle se i ne nada On će ga opskrbiti! I ko se osloni na Allaha, On mu je dosta!” (Et-Talak, 2-3)
Dakle, jedan od najznačajnijih događaja u životu svakog muslimana je obavljanje hadža. Da bi se ovaj obred obavio što lakše i potpunije, nužno je adekvatno se pripremiti materijalno, fizički i duhovno. Kada čovjek postane punoljetan, poželjno je da donese nijet/odluku da će hadž obaviti čim mogne. Nažalost, i pored materijalnih mogućnosti, mnogi odlažu obavljanje hadža za kasnije. No, to kasnije možda neće ni dočekati jer, Ibn Omer r. a. znao bi reći: “Kada omrkneš, ne očekuj da ćeš osvanuti, a kada osvaneš, ne očekuj da ćeš omrknuti.’’ (Buharija).
Ko ima želju i iskren nijet da obavi hadž, Uzvišeni Allah će mu, i pored slabih materijalnih mogućnosti, naći izlaz i olakšati obavljanje hadža. To potvrđuju Njegove riječi: “A ko se Allaha boji, On će mu naći izlaz neki i odakle se i ne nada On će ga opskrbiti! I ko se osloni na Allaha, On mu je dosta!” (Et-Talak, 2-3)
Da je Allah dž.š. Onaj koji daje opskrbu a ne čovjek, potvrđuje i sjajna priča koju smo preveli sa arapskog i engleskoj jezika. Ona je pravi eliksir za povećanje imana i želje za obavljanjem hadža. Pa, uživajte, da je poslusamo svi.
Šejh Habib Ali Džifri je iz loze Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i navodi priču o poznatom pobožnjaku Hatimu El-Esammu i njegovoj dobroj kćerki, čija je ubijeđenost u Allahovu, dž.š. opskrbu pomogla njezinom ocu da obavi hadž i spasila porodicu od gladi. Ovo je rijetko viđen primjer nepokolebljive ubijeđenosti u Allahovu dž.š. pomoć pa se isplati polahko pročitati i razmišljati.
O Hatimu El-Esammu, velikanu učenih i pobožnih ljudi, mnogi su pisali, pa i čuveni Ibnul-Dževzi u djelu “Sifetu safveh”.
Tu se spominju priče o njemu i njegovom životu. Hatimovo srce je godinama čeznulo da obavi hadž, no nije imao dovoljno sredstava ni za obavljanje hadža a ni za izdržavanje porodice u vrijeme njegove odsutnosti. Ako neko nema novca za izdržavanje porodice, nije ni dužan hadž obaviti, osim ako mu porodica ne dozvoli.
Kada se približilo vrijeme hadža, njegova kćerkica, koja je bila dobro dijete, vidjela ga je tužnog i uplakanog, pa ga je upitala: “Oče, što te rasplakuje?” On reče: “Hadž, evo ponovo dolazi i poziva.” Ona reče: “Pa, dobro, zašto ne obaviš hadž?”
Nemam dovoljno sredstava”, reče on. Ona reče: “Allah će te opskrbiti!” “Da”, reče on, “ali ja nemam sredstava ni za vas!” Ona reče: “I nas će Allah opskrbiti!”
On joj reče: “U tom slučaju, tvoja majka odluku mora donijeti.” Otišla je i podsjetila majku da je Allah dž.š. Opskrbitelj a ne otac. Ubijedila je majku, braću i sestre da mu kažu: “Idi, obavi hadž, a nas će Allah opskrbiti!”
Ostavio im je opskrbu samo za tri dana i otišao na hadž. Budući da nije imao dovoljno novca da ide sa karavanom, išao je iza njih. Na početku puta razboli se vođa hadžija pa su tražili nekoga da mu nešto prouči da ga izliječi, te su pronašli Hatima. Hatim El-Esamm mu je nešto proučio i vođa je istog momenta ustao i, znajući za Hatimovo slabo materijalno stanje, rekao: “Troškove Hatimovog odlaska na hadž i povratka ja snosim!” Hatim tada reče: “Moj Allahu, ovako si riješio moje pitanje, pa Te molim da riješiš i pitanje moje porodice.”
Nakon tri dana je nestalo opskrbe za porodicu. Pošto je hrane već nestalo, obuzela ih je glad, pa su svi počeli kritikovati onu kćerku: “Ti si kriva, ti si nas ubijedila da mu dozvolimo da ide! Pogledaj sada, šta ćemo jesti?!” A kćerka, iako je i ona gladna bila, smijala se. “Zar ti je do smijeha a mi skapajemo od gladi?!”
Ona reče: “Mamice moja, sestrice, brate, da li je naš babo opskrbitelj ili je on neko ko jede opskrbu?” “Babo je onaj koji jede opskrbu, a Opskrbitelj je Allah”, rekoše. Ona reče: “E, pa, otišao je onaj koji jede opskrbu, a ostao je Opskrbitelj!”
Dok im je ona tako govorila, začulo se kucanje na vratima. “Ko je?”, upitaše. Otuda se začu glas: “Vođa pravovjernih traži da ga napojite!” Halifa je, vraćajući se iz lova, dobro ožednio, ali nisu imali vode, pa je slugama rekao da pokucaju na vrata i zatraže vode.
Majka je ustala i napunila im posudu vode, govoreći: “Subhanallah, tri dana ništa ne jedemo, a evo sada vođa pravovjernih od nas traži da ga napojimo.
Halifa se napio vode koja mu nikada slađa nije bila. Upitao je sluge: “Od koga ste donijeli ovu vodu?” “Iz Hatimove kuće”, rekoše. “Pozovite ga da ga nagradim.” Obavijestili su ga da je Hatim otišao na hadž. Tada je halifa skinuo svoj opasač, ukrašen skupocjenim ukrasima, i rekao: “Ko mene voli i poštuje, neka skine svoj opasač.” Tada su svi veziri, trgovci i bogataši skinuli svoje opasače. Jer, kada ljudi vide da vođe nešto rade, pohrle i oni da isto rade. Subhanallah! Ljudske duše su u svakom vremenu iste!
Kada su pokupili sve opasače, došao je trgovac koji ih je otkupio od Hatimove porodice za toliko zlata da se kuća napunila da im je moglo biti do kraja života. Potom je sve te opasače, iz poštovanja prema njima, vratio halifi i njegovoj pratnji.
Kupili su potrebne namirnice, pripremili jelo i smijući se jeli, jedino je kćerka plakala. Majka ju je upitala: “Moja kćerkice, tvoje ponašanje je čudno. Dok smo maloprije skapavali od gladi i plakali, ti si se smijala, pa zašto sada, kad nas je Allah spasio, ti plačeš?!” Ona reče: “Ovaj halifa je samo stvorenje koje sebi ne može dobro priskrbiti, ni zlo odagnati. Pogledao nas je pogledom sažaljenja i od smrti nas spasio. A kako je tek kad nas pogleda naš Stvoritelj!” Allahu ekber!
Pogledajte snagu kojom je živjela ova djevojčica. Subhanallah! Odakle je došla ova snaga, ovakav iman, ovako duboko i zrelo razmišljanje?! Nije je pokolebala i obeshrabrila ni glad ni siromaštvo u kojem su živjeli. Čak ni sredina, koja je vrlo važan i moćan faktor, nije na nju utjecala. Zar ne kažu da je čovjek produkt svoje sredine?
Nije je promijenilo ni pokolebalo ni kuđenje majke, sestara ni braće! Ništa je nije promijenilo. Ostala je čvrsta i postojana. Zbog njezinog čvrstog i nepokolebljivog imana Uzvišeni Allah joj je i pomogao. Allah dž.š. kaže: “A ko se Allaha boji, On će mu naći izlaz neki i odakle se i ne nada On će ga opskrbiti! I ko se osloni na Allaha, On mu je dosta!” (Et-Talak, 2-3)
Tako je ona koju su svi kritikovali i okrivljavali postala njihov ponos. Ko se boji Boga, ne hrani sebe i porodicu haramom, može očekivati dobro i izlaz iz teških stanja i kušnji. Ko ima ispravan odnos prema Bogu, njegovo ophođenje s ljudima će biti u svrhu općih interesa i nestat će problema.
Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je slušali, čitali i drugima prenijeli, povećaj naš iman i želju za obavljanjem hadža, oprosti nam gijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
03 Zul Hidzdze – 1438.H. / 25 August 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

KAKO NAJBOLJE ISKORISTITI BLAGOSLOVLJENE DANE ZUL-HIDŽDŽETA

Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova, sveopćem dobročinitelju, Milostivom. Vladaru Sudnjega dana. Donosim salavat i selam Allahovom Poslaniku Muhammedu a.s. njegovom časnom ehli bejtu, časnim ashabima, nasim sehidima i svima koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

“Allah njih kazniti neće sve dok među njima ima i onih koji oprost mole!” (El-Enfal, 33)
Prvi dan mjeseca Zul-hidždžeta je bio 23. augusta, u srijedu. Dan Arefata je u cetvrtak, 31. augusta, a prvi dan Kurban-bajrama je, ako Bog da, u petak, 01. septembra. Sabah-namaz će se klanjati u 6:00, a bajram-namaz tačno u 7 sati i 10 minuta. Potrudite se da dođete na sabah-namaz, jer je sabah-namaz farz, a bajram-namaz vadžib. I jedan i drugi su, dakle, obavezni, ali je sabah-namaz jednu deredžu iznad bajram-namaza.
Danas ću vam usmeno, a i u pismenoj formi svakako, predložiti kako najbolje iskoristiti prvih deset blagoslovljenih dana Zul-hidždžeta. Sve prijedloge možete implementirati tokom preostalih nekoliko dana, a moći ćete ih sačuvati i za preostale bajrame vašega preostaloga života.
Naša srca, misli i dove su sa milionima mu’mina iz svakog kutka zemaljske kugle, koji ove godine tokom ovih blagoslovljenih dana obavljaju hadž. Iako nas je zaobišla sreća da se i mi ove godine nađemo među milionima sretnika, postoji ipak mnogo načina da požanjemo blagoslove ovoga mjeseca. Navest ćemo samo neke od načina, koje s lahkoćom svako može implementirati u okrilju svoje porodice i džemata.
Da prvih deset dana Zul-hidždžeta ima izuzetnu vrijednost, dokaz je što se njima Allah dž.š. zaklinje u Suri El-fedžr: “Tako Mi zore, i deset noći.” (El-Fedžr, 1-2) Allah dž. š. se kune zorom, tj. svitanjem, a posebno se misli na zoru prvog dana Kurban-bajrama, kao što se navodi u tefsiru Ibn Kesira. Zatim se Uzvišeni Allah kune sa „deset noći“, misleći na prvih deset noći i dana mjeseca zul-hidždžeta, a da bi ukazao vjernicima na vrijednost ovih noći u odnosu na druge noći.
A da su ovo najbolji dani, svjedoče riječi Muhammeda s.a.v.s. koji kaže: “Ne postoje dani u kojima je činjenje dobrih djela draže Allahu od ovih deset dana.” (Buhari) Pošto smo svakim udisajem i izdisajem bliži smrti, a da bismo se što bolje pripremili za vječni život, predlažem i savjetujem da tokom ovih blagoslovljenih dana naš intenzivirani ibadet krasi:
UČENJE KUR’ANA: Uzvišeni Allah će te nagraditi za svaki proučeni harf od 10 do 700 puta. Zamisli koliko je harfova/slova samo na jednoj stranici, a da ne govorimo o cijelom Kur’anu. Pa, to su milioni nagrada. Doista je Allah dž.š. milostiv i neograničeno darežljiv. On voli one koji čine dobra djela u ime Njega.
A veličanstveno djelo je kada čovjek uči Kur’an svakodnevno, naročito razgovjetno i s razmišljanjem. Pa, trudimo se a Allah će vidjeti, primiti i mnogostruko nas nagraditi za svako naše dobro djelo.
POVEĆAN BROJ NAFILA-NAMAZA: Ovo se odnosi na one koji svakodnevno redovno klanjaju pet obaveznih namaza. Naravno, apsurd je govoriti o nafila-namazima onima koji ne klanjaju obligatne/obavezne namaze. Oni, pak, koji znaju da je namaz stub/temelj vjere, koji znaju šta je svrha života i da poslije kratkotrajnog dunjalučkog života dolazi vječni život, sigurno će klanjati svakodnevne namaze, a nafile će im doći kao šlag na tortu. Namazi i dove se primaju i uslišavaju posebno u posljednjoj trećini noći, pred zoru, pa potrudimo se. Ne dozvolimo da pijetlovi budu pametniji od nas. Allah dž.š. nas nije stvorio da budemo gubitnici, već uspješni i pobjednici na oba svijeta. Umjesto da budemo zahvalni na dunjalučkim blagodatima, dozvoljavamo si da im robujemo i da nas one udaljavaju od našeg Stvoritelja. Za sve imamo vremena a najmanje za Allaha dž.š. Evo, ovo su dani da se temeljito promijenimo. Budimo Allahove sluge, a ne sluge svojih strasti, materije i onih koji su kao i mi.
OBILJE ZIKRA: Zikr je izgovaranje jezikom, uz osjećanje u srcu, riječi koje upućuju na slavljenje Uzvišenog Allaha, Njegovo veličanje i zahvalu Njemu. Zikr treba intenzivirati naročito tokom ovih deset dana i noći, jer Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: ”Ne postoje veličanstveniji dani kod Allaha, niti dani u kojima su dobra djela draža Allahu od ovih deset dana, mnogo u njima Allaha spominjite et-tehlilom (izgovarajući riječi la ilahe illellah), et-tekbirom (veličanjem Allaha izgovarajući riječi Allahu ekber), et-tahmidom (zahvalom Allahu riječima elhamdulillahi).”
Dakle, čim nastupi mjesec Zul-hidždže treba učiti što više tehlile, tekbire i tahmide. Mnogi pogrešno misle da tekbire treba samo izgovarati dan prije i tokom Kurban-bajrama. Buharija prenosi hadis u kojem se kaže da su muslimani išli ulicama i naglas učili tekbire. Taj sunnet je danas, nažalost, zaboravljen i treba ga oživljavati. Žene bi trebale učiti tekbire glasno da ih čuju njihova djeca, muževi, braća i ostali, i da bi to postala navika. Ne stidimo se da činimo zikr hodajući, ležeći, sjedeći, radeći, jedući, uvijek. Puno učimo salavate na Poslanika s.a.v.s. jer, kako stoji u hadisu, Allahov Poslanik uzvraća na svaki naš salavat.
ISTIGFAR: Ovi blagoslovljeni dani su sjajna prilika za traženje oprosta za sve grijehe i naše nedostatke. Oprost treba tražiti za sebe, svoje bližnje i sve muslimane, a uputu za sve ljude zemaljske kugle. Musliman je svjestan svojih grijeha, vidljivih i nevidljivih. A koliko ih imamo, svjedoči najbolje Muhammed ibn Vasi, koji divno kaže: ”Kada bi grijesi imali miris – zadah, nikada niko ne bi sjedio sa mnom.” Allahu ekber! Baš tako! Estagfirullah!
A El-Dževzi je jednom upitan: “Da li je bolje izgovarati tesbih – subhanallah ili istigfar – estagfirullah?” On je odgovorio: “Prljavoj odjeći je potrebniji sapun nego miris.” Jasno je da je ovdje istigfar sapun, a tesbih miris. I jedno i drugo su korisni, potrebni i lijepi. Na Sudnjem danu ćemo primiti knjigu naših djela, u kojoj će biti obilje naših grijeha, za što ćemo se gorko kajati, no sa grijesima će biti pomiješane riječi istigfara, pa će nam Uzvišeni Allah oprostiti grijehe gdje god je bio zapisan istigfar. Donosimo uporno istigfar, jer Uzvišeni Allah kaže: “Allah njih kazniti neće sve dok među njima ima i onih koji oprost mole!” (El-Enfal, 33) Sa istigfarom Allah dž.š. rješava naše probleme i štiti nas od nedaća i nesreća. A kad bi nas i smrt zadesila u momentu istigfara, bio bi nam Džennet zagarantovan.
POST: Sunnet je da musliman posti prvih devet dana zul-hidždžeta, jer je post jedan od najboljih ibadeta. Muhammed s.a.v.s. prenosi nam od Uzvišenog Allaha koji u hadisi-kudsiji kaže: „Svako djelo sina Ademovog pripada njemu, osim posta. On je Moj i Ja za njega naročito nagrađujem!“ (Buhari) Posebno je važno postiti Dan Arefata, koji ove godine pada u cetvrtak, 31. augusta. Za post toga dana Poslanik s.a.v.s. kaže: “Post na Dan Arefata briše grijehe iz prethodne i naredne/tekuće godine.” (Muslim) Ovaj hadis je radost za mu’mina, ali ako ovaj dan postimo ne znači da tokom godine možemo raditi šta hoćemo. Nipošto! Ovo je, ustvari, nagovještaj da će nam Allah dž.š. pomoći da se sustegnemo od grijeha, pa ako greškom počinimo grijeh, On će nam oprostiti zahvaljujući Svome obećanju.
SADAKA: Davanje u ime Allaha dž.š. čisti naš imetak i štiti nas od raznih kušnji i nedaća, kao i naše najmilije i najbliže. Ispružene ruke ne treba odbijati i dijeliti treba od onoga što čovjek voli a ne od onoga čega želi da se otarasi. U poređenju sa Allahovim dž.š. zadovoljstvom, sve dunjalučko je poput prašine, makar i suho zlato bilo. Sadaka je lijek za dunjalučke nedaće, a investicija za Ahiret. Oni, pak, koji nemaju ništa od dunjaluka, sadaku mogu dati osmijehom, selamom ili uklanjanjem s puta nečega što smeta čovjeku i drugim živim bićima.
ODRŽAVANJE RODBINSKIH VEZA: Prijeka potreba je da se održavaju rodbinske veze, a za one koji ih kidaju, Poslanik s.a.v.s. kaže: “Niko ko kida rodbinske veze neće unići u Džennet.” (Muslim) Sadaka povezuje ljude, rodbinu i povećava ljubav. Sadaka je vid iskazivanja zahvalnosti Allahu dž.š. za blagodati kojima nas je počastio i ona povećava nafaku i život produžava. Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže: “Ko god želi da mu se nafaka poveća a život produži, neka održava rodbinske veze.” (Buhari,Muslim) Ovih nekoliko divnih prijedloga možemo implementirati tokom ovih blagoslovljenih dana, ali i tokom cijelog života. Često ljudi ne mogu činiti dobra djela zbog mnoštva grijeha, pa je ovo sjajna prilika da se iskreno pokajemo, istigfar činimo, pa će nam i Allah dž.š. olakšati izvršavanje navedenih vrsta ibadeta.
Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, naš ibadet, oprosti nama, našima i svim mu’minima, a na Pravi put uputi sve ljude koji čeznu za Istinom. Oprosti nam grijehe, popravi naše stanje i nastani nas u perivojima Firdevsa sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin!

KURBAN-BAJRAMSKA HUTBA-PORUKA
Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
10 Zu-l-hidždže 1438/ 01. Septembar 2017.
Mesdzid BIKC Braunau – Mauerkirchen

* الله أكبر كبيرا, و الحمد لله كثيرا, و سبحان الله بكرة و أصيلا. لا إله إلا الله وحده لا شريك له. خلق كل شيئ فقدّره تقديرا [تكبير].
***
* الله الذي جعل لكم الارض قرارا و السماء بناءً و صوّركم فأحسن صوركم و رزقكم منالطيّبات, ذالكم الله ربكم, فتبارك الله ربّ العالمين [تكبير].
***
*هو الحيّ لا إله إلا هو فادعوه مخلصين له الدّين, و لله علي الناس حج البيت من استطاع إليه سبيلا [تكبير].
***
*نشهد أن لا إله إلا الله وحده لا شريك له و لا مثال له. شهادة تنجي قائلها من عذاب النار. ونشهد أنّ سيدنا و سندنا و مولانا محمداً عبده وحبيبه و رسوله.
***
* صلي الله تعالي عليه و علي آله و أولاده و أزواجه و أصحابه و أتباعه. و خلفائه الراشدين المرشدين المهديّين من بعده. و وزرائه الكاملين في عهده. خصوصاً منهم علي ساداتنا أبي بكر و عمر و عثمان و عليٍّ. و علي بقيّة الصحابة و القرابة و التابعين, و الذين اتبعوهم بإحسانٍ إلي يوم الدين. رضوان الله تعالي عليهم و علينا أجمعين.
***
*أما بعد, فيا عباد الله, إتّقوا الله و أطيعوه. إن الله مع الذين اتقوا و الذين هم محسنون.

Slava i hvala Allahu dž.š. Storitelju Uzvišenom, Onome koji nas nejakim stvara, pa nam u mladosti našoj snagu daje, koju nam u starosti našoj opet oduzima, ne bi li nam na nama samima pokazao i dokazao da će sve na nebesima i na zemlji proči i da će na kraju ostati samo On, Allah, Gospodar Vječni i Plemeniti! Neka su mir i spas na Njegovog posljednjeg Poslanika i Vjerovjesnika, Muhameda, sina Abdullahovog, na njegovu časnu porodicu, na njegove ashabe, te na nase sehide. Svjedocimo u bajramskoj radosti, da nema istinskog božanstva mimo Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga! Odazivamo se, Tebi u ovo blagoslovljeno jutro Kurban-bajrama, svojom molitvom i svojom zrtvom, o Živi, o Vjecni. Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe illellah, huvallahu ekber, Allahu ekber ve lillahil-hamd. Allah je najveći, Allah je najveći, nema drugog Boga osim Allaha, Allah je najveći i njemu pripada svaka zahvala. Gospodaru moj, raširi prsa moja, olakšaj zadatak moj, odriješi uzao sa jezika mog, da bi razumjeli govor moj. AMIN!
Cijenjeni dzemate, sljedbenici najboljeg Ummeta, draga braco i omladino,

Danasnjom bajramskom hutbom zelim sebi i vama poslati dvije poruke, dvije krucialne istine, dvije bitne stvari, a to su: „Gradimo Mostove, a ne Zidove“ i “Dajmo Glas Habilu”.
Čin kurbana kao ibadeta dragom Bogu veza je koja nas povezuje sa prvim čovjekom na Zemlji Ademom a.s. Kroz prisjećanje na dugu historiju ovog ibadeta mi se prisjećamo Ademovih sinova Habila i Kabila. U suri Maide, 27. ajet učimo riječi Gospodara našega: “Istinski im ispričaj događaj dvojice sinova Ademovih. Obojica su kurban žrtvovali i poklonili. Od jednog je kurban bio primljen a od drugog nije. Tada onaj reče drugom: “Tebe ću ubiti!”, a ovaj odgovori: “Žrtve Allah prima samo od dobrih i bogobojaznih!”
Razlog prinošenja kurbana sinova Ademovih kako se navodi bilo je različito mišljenje pa su prinijeli žrtvu da bi im Bog pokazao ko je u pravu.
Kad je Allah primio Habilov a odbio Kabilov kurban, Kabil se naljuti i ubi svoga brata. Ovo nas navodi na razmišljanje i daje mnoge poveznice i s nama i današnjim vaktom? Kabil nije odbio “prijedlog” da se kurbanom rješi njihov nesporazum. Prihvatio ga je, ali nije prihvatio sud koji je tako proistekao. I danas, ovdje kod nas a i širom svijeta, muslimani u načelu ne odbijaju islam, ne odbijaju Boga, ali kad se Božija riječ ne poklopi s njihovim htjenjem onda mijenjamo tumačenje Božije riječi prema svom htijenju, međusobno se zavađamo i kako stvarnost svjedoči na sav mah ubijamo. Puno je Kabila a malo Habila, čini mi se. Kabili su i Kabilima i Habilima Kabili. Čim nije po njihovom oni vele: ‘Sigurno ću te ubiti!’
Habil dočim kaže: A ako ti i pokušaš mene ubiti, ja neću tebe, jer ja se bojim Allaha Gospodara svih svjetova. Kabil je zadojen nefsom, žudnjom i nemirom, a Habil svjesnošću, vjerom, strpljenjem i mirom.
“Do Allaha neće stići njihovo meso ni njihova krv, nego će do njega stići vaša bogobojaznost. Tako vam ih je On potčinio da veličate Allaha zato što vas je uputio na Pravi put. I obraduj dobročinitelje.” (El-Hadždž, 27)
“Reci, Moja molitva, moj kurban, moj život i moja smrt pripadaju samo Allahu Gospodaru svjetova.” (El-En’am, 162)
Kad budemo klali svoje kurbane, pokušajmo prerezat vratove našim ružnim nefsanskim porivima i osloboditi Habila u sebi. Pokušajmo se izdić na stepen da centar našeg djelovanja ne bude naše JA nego Bog, Gospodar svjetova.
Drugi slučaj vezan za kurban je slučaj Ibrahima i Ismaila a.s. koji nas, između ostalog, uči jednoj mudrosti vezanoj za prvi slučaj. Ibrahimu bi naređeno da prinese sina. Ibrahim se potpuno predan Bogu odazva naredbi kao i njegov sin Ismail a.s. no, kao rezultat njihovog pokoravanja Džibril im dovede ovna kao zamjenu za Ismaila. Allah je Milostivi i Samilosni.
Kao da nas ovaj događaj uči smislu naše vjere; Kao da nam govori da se može u ime Boga sve žrtvovati, a da ništa ne izgubimo nego čak i da dobijemo i to u najljepšem obliku. Potrebno je samo da vjerujemo i ne sumnjamo; Kao da nam ovaj događaj kazuje da je i Kabil mogao dobiti što je želio da se pokorio kao Ibrahim i bio strpljiv; Kao da i svima nama ovaj događaj svjedoči da je žrtvovanje Bogu, i kroz kurban i kroz zekjat i kroz sadaku i kroz hadž te druge vidove propisanih ibadeta u stvari davanje sebe nepotpunog Bogu da bi nam uzvratio potpunošću, priznavanje sebe nemoćnim da bi nam Allah dao snagu, priznavanje sebe potrebitim da bi nam Allah ispunio potrebe. Oni koji se povedu za primjerom Ibrahimovim i Ismailovim, oni će sebi lijep spomen za života učinit, a i kad ih ne bude spomen lijep o njima će ostati.

U hadisi-kudsiju se navode Božije riječi: “Robe Moj, ti želiš jedno, Ja drugo, a uvijek se dešava onako kako Ja hoću. Pa ako se prepustiš onome što Ja hoću, pružiću ti i ono što ti hoćeš. A ako se ne pokoriš Mojoj odredbi, namučit ćeš se sa onim sto hoćeš, a ipak će biti onako kako Ja hoću!”
Sva moć je kod Allaha. Sve je i samo je u Allahovim rukama. Najveća pouka za razumom obdarenog je prolaznost svega stvorenog! Ljudi i pojave prolaze i završe se, pa sve nestane – ostaje samo Allah! Nemojmo dozvoliti da pokraj našeg kurbana, ostane mrtva naša pobožnost, kao da je i ona zaklana. Ne zaboravimo da je kurban otkup za nas i naše porodice kao što je bio otkup za Ismaila a.s.
Zeid ibn Erkam r.a. kaže: “Ashabi su Poslanika a.s. pitali: ‘Šta su ovi kurbani?’ On reče: ‘To je sunnet vašeg oca Ibrahima a.s.’ Rekoše: A šta mi imamo od toga, Allahov Poslaniče.’ On odgovori: ‘Za svaku dlaku dobro djelo.’ Rekoše: ‘Šta je sa vunom, Allahov Poslaniče.’ Reče: ‘Za svaku dlaku vune dobro djelo.’
Žrtvovanje kurbana u danima Bajrama je Bogu najdraže djelo koje čovjek može učiniti. Aiša r.a. prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Allahu najdraže djelo koje čovjek uradi na dan Kurban-bajrama je žrtvovanje kurbana. Kurban će na Sudnjem danu doći sa svojim rogovima, papcima i runom. Krv kurbana stigne Allahu prije nego što padne na zemlju. Pa budite radosni zbog toga.”
Konačno, žrtvovanjem kurbana brišu se grijesi vlasniku kurbana i njegovoj porodici. Allahov Poslanik a.s. rekao je svojoj kćerki Fatimi:
“Fatima, stani do svoga kurbana i posmatraj ga, jer prije nego što prva kap njegove krvi kane tebi će biti oprošteni prijašnji grijesi…”
Kurban je simbol povezivanja čovjeka s Bogom, ali i simbol približavanja čovjeka čovjeku. Pokucajmo u kurban-bajramskim danima sa kurbanom kao znakom pokornosti Bogu na vrata komšija, rodbine, posebice nevoljnika i siromaha. Nek kurban zbliži naše duše koje su se udaljile jedna od druge. Okrenimo u ovim danima bajramskim oči prema onima koji imaju manje od nas, a sustegnimo ih od gledanja u one koji imaju više. Gledanje u one potrebite u nama hrani Habila a gledanje samo u one koji imaju više raspiruje želju, žudnju i hrani Kabila. Uzdignimo se u ovim mubarek danima, kao i u svim ostalim i dajmo glas Habilu, svakim danom nastojmo pobjediti svoju krutost, svoju oholost, svoje JA, svoju sebicnost i svoj nefs, pa glasajmo, svakim danom dajmo glas Habilu.
Poštovana braćo, cijenjeni džem`ate!
Jednom su se dva rođena brata zavadila. Bili su se toliko posvađali da su prestali i govoriti. Živjeli su jedan preko puta drugog. Dijelio ih je samo potok. Jednog dana, jedan od braće se vrati iz grada. Dovezao je sav potrebni materijal i angažovao najboljeg neimara kome je dao jedan zadatak. „Ja opet odoh u grad. Dok se vratim, želim da između mene i mog brata, na ovom potoku podigneš dovoljno veliki zid. Ne želim ni da vidim svog brata“! Otišao je u grad, a neimar se bacio na posao.
Međutim, kada se brat vratio iz grada, naišao je na iznenađenje. Umjesto velikog zida, neimar je preko potoka napravio prelijep mostić. Kada mu je zatraženo objašnjenje, kratko je kazao: „Moj posao ovdje je završen. Lahko je dizati zidove i zavađati ljude. Treba praviti mostove i ljude zbližavati!“.
Cijenjena braćo!
Poruka ove priče jako je snažna, posebno u vremenu u kome živimo. Mnogo je danas neimara koji uživaju u tome da podižu zidove, razdvajaju ljude i unose pometnju i nemir među nas. Mnogo je onih koji se hrane našom mukom i neslogom. Mnogo je zlonamjernih ljudi. Mnogo je Kabila, a malo Habila poput ovog neimara.
Zato danas, dok sjedimo u ovim lijepim bajramskim safovima, u največem danu kojeg nam je podario naš Gospodar, zapitajmo sebe, gradimo li mi zidove ili mostove. Gdje su naši mostovi koji nas spajaju? Zapitajmo se, kakvi smo ljudi? Kakve smo komšije? Kakvi smo roditelji? Kakva smo rodbina? I konačno, zapitajmo se, kakvi smo muslimani?
Poštovana i cijenjena braćo!
Pa koji most nas vodi do Allaha Uzvišenog? Naravno, to je namaz. Namaz čisti, on odgaja i uzdiže čovjeka. Namaz nas podsjeća da smo prolazni i da se trebamo stalno obraćati Onome koji je vječan i kome ćemo se na kraju vratiti. Namaz je radost vjerničkog srca. Vjernik je u namazu nasamo sa svojim Gospodarom, zahvaljuje Mu, žali Mu se, moli Ga i samo od Njega traži. Vjernik kroz namaz zahvaljuje Allahu dž.š. kada mu ide u životu, ali i traži pomoć i podršku kada mu „zaškripi“.
Dakle, namaz je naš most prema Allahu i do nas je da li će to biti neki jak i stamen most ili tek krhka žičara. Na kraju, bolje je da je i žičara nego li, nedaj Bože, da nemamo nikakvog mosta.
Koji most nas vodi do naše porodice, rodbine i naših najbližih? To je most odgovornosti i dobročinstva. Po hadisu, čovjek je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado. Porodica je danas pred velikim izazovom. Vrlo je teško i zahtijevno izvesti djecu na selamet, sačuvati brak, održavati rodbinske veze. Ipak, ako smo odlučni i odgovorni, sve to se može postići. Uzmemo li u obzir da je brak sunnet, odnosno praksa Muhammeda a.s. od koje se ne smije odstupati; da je nagrada za roditelje koji lijepo odgoje, vaspitaju, obrazuju i usmjere svoju djecu izuzetno velika te da je kazna za onoga ko kida rodbinske veze vrlo žestoka, vrijedi se potruditi. Jedini ispravan put, odnosno jedini jak i stamen most kojim moramo kročiti su upravo odgovornost svakog člana porodice prema svojim obavezama i međusobno dobročinstvo.
Koji most nas vodi do naših komšija? To je međusobno uvažavanje i potpomaganje. „Džibril mi je toliko skretao pažnju da pazim svoga komšiju, da sam pomislio da će ga učiniti mojim nasljedniko“, kaže naš Poslanik. Nije pravi musliman, makar ne silazio sa postekije ili ne izlazio iz džamije, onaj ko bez razloga ezijeti svog komšiju. Nije pravi musliman onaj od čijeg jezika i ruku nisu sigurne njegove komšije. Posebnu pažnju trebamo obratiti na ono što govorimo, odnosno na jezik. Nije Allah Uzvišeni bez razloga jeziku postavio dvoja vrata – usne i zube.
Koji most nas vodi do ljudi? Svako od nas voli da bude poštovan, da mu se ukaže počast, da mu se vjeruje, da se ima povjerenja u njega, da ga se naziva njegovim imenom i spominje po dobru. Nasuprot tome, niko ne voli da bude ponižen, da mu se ne vjeruje, da se naziva pogrdnim imenima ili nadimcima, da bude ogovaran ili da se na bilo koji način o njemu ružno govori.
Želimo li ispravnim mostovima stići do ljudi, onda moramo znati da nam je obaveza prema bratu muslimanu šestero: kad ga sretnemo – nazvati mu selam, ako nas pozove–odazvati mu se, ako nam zatraži savjet–posavjetovati ga, ako kihne i kaže „Elhamdulillah“–reći mu „Jerhamukellah“, ako se razboli–obići ga i kada umre–klanjati mu dženazu. To su najbolji i najčvršći mostovi među muslimanima.
Pored toga, kao vjernici, dužni smo ljudima željeti ono što želimo sami sebi i ne raditi im ono što ne bismo voljeli da se nama radi. Zapamtimo, istinski vjernik je onaj koji nikome zla ne misli, zulum ne čini i svačije pravo poštuje.
Koji most nas vodi do istinskog dobitka? Istinski dobitak su samo dobra djela koja, kako kaže Kur’an, imaju istinsku vrijednost i na koja se čovjek može pouzdati. Most do istinskog dobitka, odnosno do dobrih djela, je iskrenost i čist nijet. Ko god se trudi da ugodi ljudima, neće im ugoditi jer nije se rodio ko je ljudima ugodio.
Međutim, ko se trudi da ugodi Allahu dž.š. Gospodar će njime biti zadovoljan i pronaći će načina da to zadovolji i ljude.
Dobro koje radiš, radi samo u ime Allaha. Na sedždu padaj samo zato što ti je to Allah naredio i ni zbog čega drugog. Posti jer to Allah od tebe traži. Daji zekat jer je to Allah propisao a ne da bi se dokazao pred drugima. Čini dobro jer to Allaha čini zadovoljnim. Zar ne znaš da će se u džehennem prvo baciti hafiz Kur’ana, borac na Allahovom putu i onaj koji je mnogo dijelio svoj imetak? Zašto? Zato što su to radili kako bi zadivili ljude a ne Allaha.
U džamiju ne treba dolaziti ili ne dolaziti zbog ovoga ili onoga. Allah će te pitati za tebe, a ne za drugoga. Izlizan je razlog i toliko djetinast, kad neko kaze, necu da budem clan svoje zajednice – koja ti treba biti svetinja, zbog ovog ili onog. Sebi stetis i gubis ahiretski spas, ako nisi clan. Vrlo pogrešno i plitko razmišljaju oni koji kažu „Kad vidim ko sve tamo ide, ja neću!“. Takvi nikad neće kazati „Kad vidim ko sve diže platu, ja neću!“. Allah sve zna. On nas je stvorio i Njemu ćemo se vratiti i on ce svima suditi, ti brini o sebi, a brigu o drugima Allahu prepusti.
Na kraju, koji most nas vodi do Dženneta? Svi smo čuli za jedan opasni most na onom svijetu. Zove se sirat-ćuprija. Kaže se da je tanja od dlake i oštrija od sablje. Valja preko nje preći. Mi, između ostalog, vjerujemo da će nas preko sirat-ćuprije prevesti naši kurbani koje koljemo. Međutim, prije sirat-ćuprije – kao što smo vidjeli – ima mnogo mostova koje valja preći.
Bračo!
Čuvajmo namaz pa će i Allah nas čuvati! Čuvajmo svoju porodicu i rodbinu i bićemo poštovani! Čuvajmo komšiluk i bićemo čestiti ljudi! Lijepo se odnosimo prema ljudima i bićemo priznati! Činimo dobra djela iskreno i bićemo pravi dobitnici!
Nemojmo klati kurban kao što koljemo pastrmu! Kurban je sveti čin čistog ibadeta. On ima za cilj da nas približi Allahu dž.š. ali i ljudima. Allahu ne treba meso ni krv našeg kurbana, ali Mu treba da pokažemo dobru volju prema drugima. To i jeste smisao kurbana–pokazati dobru volju. Podijeli kurbansko meso! Trećinu podijeli svom komšiluku. Nemoj nipošto zaobići komšiju s kojim možda ne govoriš. Odnesi mu kurban, nazovi selam i pruži ruku pa će Allah spustiti Svoju milost na vas. Nemoj zaobići ni bližeg komšiju katolika. Slobodno i njemu uruči komad kurbana.
Trećinu kurbanskog mesa podijeli svojoj rodbini i prijateljima. Trećinu ostavi sebi i budi zahvalan Allahu što ti je omogućio da kolješ kurban.
Ovakav kurban je, uz Božiju pomoć, znak dobre volje. Ovako zaklan i podijeljen kurban će nam, ako Bog da, pomoći da bez problema pređemo sirat-ćupriju.
I na kraju–mi smo i ove godine imali seste tradicionalne Hatme. Prosle godine u Mektebu je bilo upisanih skoro stotinu djece. Oko sesdeset ih je cinilo Hatme, a njih petero je preslo u Kur´an. Da nas djeca nebi vukla na Sirat cupriji iznad Dzehennemske provalije i kako bi bezbjedno usli u Dzennet pa makar i puzuci, saljimo svoju djecu u Mekteb. Mektebska nastava pocinje u nedelju, dakle 24.09.2017. god. po ustaljenom rasporedu.
Molimo te Allahu da mubarek dani, sa svojim ibadetima očiste naše duše, oplemene naša srca, da nam poklone sreću i suživot i podare mir na zemlji. Molimo Allaha dž.s. da nas ujedini i zbije naše redove jednih prema drugima. Gospodaru, sačuvaj nas iskušenja koja ne možemo podnijeti, učini nas od onih koji odgajaju svoju djecu u skladu sa Tvojim propisima, očisti naša srca i jezike od ružnih misli i govora, oprosti našim roditeljima i našim plemenitim precima, uputi našu djecu i potomke.
Milostivi Bože, ukabuli nase kurbane. Milostivi Boze, ukabuli obrede i dove naših hadžija, da u zdravlju i rahatluku obave hadžske obrede i neka im hadž bude mebrur! Milostivi Bože, produbi našu vjeru i nagradi i nas viđenjem Bejtullaha i Rewda-i-Mutahhere. Amin!
Cijenjena braćo!
Budimo danas ponosni i radosni! Vratimo se svojim kućama sa osmijehom na našim nurli licima! Nek mirišu avlije, nek se svako raduje, nek se zna da Bajram je!
Današnji blagdan, kurban-bajram u svoje lično ime kao i u ime naseg dzematskog odbora vam čestitam moleći Allaha da ukabuli nase kurbane, da vam podari sve ono što nemate a želite i da vam očuva sve ono što imate a volite. Kao i da podari nama i našim porodicama dobro zdravlje, lijepu nafaku i berićet, slogu mir i ljubav u našim kućama, napredak u školi i poslu, te da nas učini još boljim ljudima i vjernicima nego što smo to sada. Amin.
BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN!!!

***
ألا إن أحسن الكلام وأبلغ النظام، كلام الله الملك العزيز العلاّم. كما قال الله تبارك وتعالى في نظم الكلام: {وإذا قرئ القرآن فاستمعوا له وأنصتوا لعلكم ترحمون}.
أعوذ بالله من الشيطان الرجيم بسم الله الرحمن الرحيم
{وَلِلّهِ عَلَى النَّاسِ حِجُّ الْبَيْتِ مَنِ اسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيلاً وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ الله غَنِيٌّ عَنِ الْعَالَمِينَ}
{جلوس}
بارك الله لنا ولكم ولسائر المؤمنين والمؤمنات والمسلمين والمسلمات الأحياء منهم والأموات. برحمتك يا أرحم الراحمين.
(الخطبـة الثانية)
الحمد لله حمد الكاملين. والصلاة والسلام على رسولنا محمد وآله وصحبه أجمعين. تعظيما لنبيه، وتكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عزّ وجلّ من قائل مخبرا وآمرا: إن الله وملائكته يصلّون على النبي يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه وسلموا تسليما.
اللهم صلِّ على محمدٍ وعلى آل محمد. كما صليت على إبراهيم وعلى آل إبراهيم. إنك حميد مجيد. اللهم بارك على محمد وعلى آل محمد. كما باركت على إبراهيم وعلى آل إبراهيم. إنك حميد مجيد.
(اللهم أصلح أحوالنا. وأحسِن أعمالنا. وبلِّغنا مما يُرضيكَ آمالَنا. وَوَلِّ أمورَنا خِيارَنا. ولا تُوَلِّ أمورَنا شِرارَنا. ولا تُؤاخذنا بما فعل السفهاء منا. وكُنْ لنا ولا تكُن علينا. اللهم اجعل هذا البلد آمناً مُطْمَئِنَّاً وسائر بلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الراحمين).

{وَقُلِ الْحَمْدُ لِلّهِ الَّذِي لَمْ يَتَّخِذْ وَلَدًا وَلَم يَكُن لَّهُ شَرِيكٌ فِي الْمُلْكِ وَلَمْ يَكُن لَّهُ وَلِيٌّ مِّنَ الذُّلَّ وَكَبِّرْهُ تَكْبِيرًا.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
10 Zul Hidzdze – 1438.H. / 01 Septembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Pridruzi se onima koji Allaha slave

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Ovo je doista poseban dan, hem bajram, hem mubarek petak – dan dzume. Dan kada smo svi na okupu. A kada smo ovako, a posebno u ovom mubarek kurban bajrama i dzumi danu, okupljeni u velicanju Allaha, nagrada je nama neopisiva, kao sto cete vidjeti i poslusati na kraju ove hutbe, ako Bog da.
Draga braco, Ademu a.s. Allah dž.š. je objavljivao i tako ga, da ispravno živi učio. Neće Allah kazniti nikoga kome opominjača nije poslao. Nije bilo naroda kojem Allah dž.š. nije slao objavu i onog koji će tu objavu ljudima objasniti, živeći je. Muhammedu a.s. Allah dž.š. je objavljivao, i to objavu posljednju i sveobuhvatnu. Iz nje čovjek uči kako ispravno živjeti i kako milost Božiju zaslužiti.
Mi iz objave saznajemo da opskrba i nafaka svih stvorenja dolazi od Gospodara Svjetova. Učimo da sve što našem tijelu, da bi živjelo, treba dolazi sa, ili iz zemlje. Učimo iz objave da je čovjek nemoćan učiniti išta bez Gospodara Milostivog. U objavi čovjeku je skrenuta pažnja da pogleda ono što sije i upita se da li on daje da to niče ili je to djelo Svevišnjeg.
Mi iz objave saznajemo o našoj potpunoj ovisnosti o Stvoritelju svega. Objava nas uči da je Allah dž.š. zemlju, pogodnom za život čovjekovu činio. Kazuje nam Allah dž.š. da je On zemlju prostranom učinio, po njoj polja rasprostro, brdima zemlju učvrstio, rijeke po njoj proveo, izvore pitke vode dao… Allah dž.š. nabraja blagodati koje nam je dostupnim učinio ali nas ipak podsjeća i naglašava da tim blagodatima broja nema.
Vjernik je svjestan Allahovog dž.š. sveznanja. U Kur’anu, kad Allah dž.š. o Sebi, a Kur’an je jedino mjesto gdje možemo o Allahu dž.š. čitati jer je nama o Njemu poznato samo ono što On o Sebi kazuje, On nam kaže da zna šta tajimo i šta javno iznosimo. Kazuje nam da zna šta se krije u srcima ljudskim, da zna svaku našu misao, da nas ma gdje da smo prati i da se svako naše djelo i riječ bilježi.
Čovjek je čitajući objavu i Poslanika slušajući naučio da ništa osim Stvoritelja nije vječno. Zna čovjek da on niti je svojom voljom na Dunjaluk došao niti će svojom odlukom s njega ići. Iz objave smo naučili da nemože niko svoj odlazak s ovog svijeta ni ubrzati ni odgoditi i da će se on desiti tačno onda kad Allah dž.š. odredi. Iz objave smo naučili da smrt nije kraj i da poslije Dunjaluka slijedi život vječni i još nam objava kazuje da u toj vječnosti neće svima biti isto. Oni koji su vjeru živjeli i tako pokornost Bogu svjedočili, uživat će. Oni koji su se strastima svojim i šejtanu prepustili oni će patiti.
Objava nam kazuje i o konačnom sudu. Taj sud će se desiti u onome danu koji se naziva danom istine. Pravedni sudija, Allah dž.š. će svakom presuditi pravo i onima koji su svojim dunjalučkim životom, milost Njegovu zaslužili, pokazat će put u Džennet. Onima koji su se oglušili o poruku objave, Gospodar svjetova će vrata džehennemska otvoriti.
Objava je jasno čovjeku pokazala da postoji pravi put i stranputica. Jasno mu kazala šta su dobra, a šta loša djela. Jasno ga opomenula da se loših djela kloni i od stranputice udalji kako bi se spasio. A čovjekova priroda je takva da može da zaboravi, da zaluta, da po šejtanskom nagovoru posrne i u grijeh zaglibi.
Kroz historiju su narodi čitavi u porok i grijehe upadali. Allah dž.š. ih je, objavom i poslanikom sa stranputice spašavao. Kad nisu htjeli prihvatiti spas, tad su sami sebe u propast i nestanak vodili.
U našim je rukama do Dana sudnjega, objava posljednja, i ko god da posrne, pogriješi, za šejtanom krene, tu je riječ Božija da nas opomene i vrati. Tu je ta riječ da nam kaže, šta ti je, šta bi tijeo da nije nafake koju Allah daje? Da nam rekne kakvu bi ti vodu pio kad bi vam Allah dž.š. pitku vodu uskratio? Tu je riječ Božija da nas stalno podsjeća da Allah sve zna, da je On izvor i utok života i da će nam On Svevišnji za naš dunjalučki korak suditi.
Neki se čovjek obratio Ibrahim ibn Edhemu: „U grijesima sam ogrezao, kako da se iz njih izvučem“? „Ako možeš da ispuniš pet stvari, grijesima ćeš se oduprijeti“, reče mu Ibrahim. „Kad odlučiš da učiniš grijeh nemoj jesti Allahove blagodati“. „A šta da jedem, kad sve što postoji od Njega je“? „Pa da li je lijepo da jedeš Njegovo, a nepokoran si Mu“? „Kada odlučiš griješiti, nemoj stajati na Njegovu zemlju“. „Pa gdje da stojim kad je svako mjesto Njegovo“? „Pa da li je lijepo da stojiš na Njegovoj zemlji a nepokoran si Mu“? „Kada odlučiš griješiti, sakrij se gdje te On ne vidi“. „On vidi čak i onošto je skriveno u srcima ljudskim, pa gdje da se sakrijem“? „Pa da li je lijepo da griješiš dok te On gleda“. „Kada ti dođe melek smrti, traži da te ostavi dok se ne pokaješ“. „Melek to neće prihvatiti“.„Eto, ti ne možeš odgodit smrt, pa kako se onda misliš spasiti“? „Kada te na Sudnjem danu povedu u vatru, nemoj poći tamo“. „Ko će me tamo poslušati“? „Pa kako se onda misliš spasiti osim da se grijeha kloniš“.
Kloniti se grijeha, eto to je put koji vodi spasu. Ako želiš u društvo onih koji će na Ahiretu sretni biti, idi ovdje u društvo onih koji su poruka objave svjesni i koji živeći te poruke nastoje Allahovo zadovoljstvo steći. Allah dž.š. te čeka da se tim ljudima, ljudima koji Njega slave i veličaju pridružiš kako bi ti oprostio i smilovao ti se.
Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Allah dž.š. šalje meleke da obilaze puteve i traže skupove na kojima se On spominje. Kada ih nađu, meleki se počnu dovikivati. Dođite, našli smo ono što tražimo. Okupe se oko tih ljudi, pokriju ih krilima svojim a tad Allah dž.š. meleke upita: „Šta govore robovi Moji“? „Slave Te i veličaju, zahvaljuju Ti i poštuju Te“, odgovore meleki. „Jesu li Me vidjeli“? „Ne, nisu Te vidjeli“ „A šta bi da su Me vidjeli“? „Da su Te vidjeli, još više bi Ti robovali, još više bi Te veličali i još više bi Te slavili“. „A zašta Me mole“?,upita Gospodar. „Mole Te za Džennet“. „Jesu li ga vidjeli“? „Ne, nisu ga vidjeli“. „Šta bi da su ga vidjeli“? „Da su ga vidjeli još bi mu više težili, još više ga željeli i još marljivije tražili“. „A od čega traže zaštitu“? „Od vatre“. „ A jesu li je vidjeli“? „Ne“. „A šta da su je vidjeli“? „Još više bi od nje bježali , i još snažnije je se plašili“. Tadaće Allah dž.š. reći: „Uzimam vas za svjedoke da sam im oprostio“.
„Među njima je jedan čovjek koji ne pripada njima, samo je usput svratio“, reći će jedan melek. „Oni su grupa uz koju njihov sabesjednik neće biti nesretnik i neće biti iz oprosta izuzet“, reče Allah dž.š.
Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, naš ibadet, oprosti nama, našima i svim mu’minima, a na Pravi put uputi sve ljude koji čeznu za Istinom. Oprosti nam grijehe, popravi naše stanje i nastani nas u perivojima Firdevsa sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Uzvišeni Bože, srce svačije Uputi i poruci objave otvori. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
17 Zul Hidzdze – 1438.H. / 08 Septembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
PAPA FRANJO: ISLAM JE VJERA MIRA A NE TERORIZMA

Slava i hvala Allahu dž.š. Storitelju Uzvišenom, Onome koji nas nejakim stvara, pa nam u mladosti našoj snagu daje, koju nam u starosti našoj opet oduzima, ne bi li nam na nama samima pokazao i dokazao da će sve na nebesima i na zemlji proči i da će na kraju ostati samo On, Allah, Gospodar Vječni i Plemeniti! Neka su mir i spas na Njegovog posljednjeg Poslanika i Vjerovjesnika, Muhameda, sina Abdullahovog, na njegovu časnu porodicu, na njegove ashabe, te na nase bosanske sehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

The Wall Street Journal – New York je objavio da je onomad papa Franjo poručio da za terorizam nije odgovoran Islam, već globalna ekonomija, koja se vrti oko boga novca, a ne čovjeka. Dakle, islam niti nadahnjuje niti ima veze sa terorizmom, već svjetska ekonomija koja glorificira boga novca, što je i dovelo do vala nasilja. “Terorizam nastaje kad ne postoji alternativa i rast će sve dok se svjetska ekonomija bude vrtjela oko boga novca, a ne čovjeka”, rekao je papa. “Ovo je fundamentalni terorizam usmjeren protiv cijelog čovječanstva.”

Govorio je da je marginalizacija mladih muslimana važna za razumijevanje onih koji su se priključili ekstremistima: “Koliko smo mi Europljani mladih ljudi lišili njihovih ideala? Nezaposleni su pa se okreću drogama i alkoholu. Odlaze iz svojih domovina i priključuju se fundamentalističkim grupama.”
Papa je rekao da ISIL/ISIS (Islamska Država Iraka i Levanta) nije islam, jer se islam zalaže za mir: “Nije pravedno govoriti da je islam teroristički nastrojena vjera. Ni jedna vjera nema monopol na svoje nasilne članove. Ako ću govoriti o nasilju muslimana, trebao bih govoriti i o nasilju kršćana. Nisu svi muslimani nasilni, kao što nisu nasilni ni svi kršćani. ISIL nije islam.” Dodaje da ljudi ne moraju svoje nasilje nužno pokazivati i ispoljavati fizički: “Ljudi mogu ubiti jezikom jednako kao i nožem.”
Papa Franjo dalje kaže – govoreci o svjetskim ratovima – koji se nazalost najvise vode na tlu Islamskog svijeta – da to nisu vjerski ratovi, već ratovi za novac, ratovi koji se vode zbog ekonomskih i političkih interesa: “Postoji rat za novac. Postoji rat za prirodne resurse. Postoji rat za dominaciju na ljudima. Neki možda misle da govorim o vjerskom ratu. Ne, sve religije zalažu se za mir, ljudi su ti koji žele rat.”
Papa je govorio o čovječanstvu koje odbacuje mržnju, granice i barijere među ljudima, te svoje vlastite tradicije njeguje bez sebičnosti i pristrasnosti. To ne treba da bude san već realnost. Papa je govorio jezikom islama, pošteno i pravedno i hvala mu na tome. Tako bi i svi ljudi, ma ko oni bili, trebali osjećati, govoriti i živjeti, a posebno nase vodje. Smisao vjere i svih pozitivnih zakona i jeste u tome. Istinu bi trebali govoriti i prenositi ponajvise razni Mediji, realnu sliku o Islamu. Medjutim, upravo su Mediji najace oruzje u rukama onih koji zele da iskrive sliku ciste vjere nam Islama, stvarajuci laznu Islamofobiju, vjere Islama, gdje Bog direktno osudjuje onoga ko bespravno oduzme zivot covjeku, kazavsi kao da je cijelo covjecanstvo poubijao, a u istom ajetu hrabri velikom nagradom i pokazujuci velicinu Islama kazavsi da onaj ko spasi jednog covjeka kao da je spasio cijeli ljudski rod.
Nije važno samo šta ćemo imati, posjedovati, oblačiti, jesti, koju marku automobila voziti ili telefon nositi. Allahov Poslanik Muhammed s.a.v.s. je rekao: “Zaista Allah ne gleda u vaša tijela i izgled, nego gleda u vaša srca i vaša djela.” Ovaj hadis upućuje na isto našto upućuje i kur’anski ajet: “O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednoga čovjeka i žene, i učinili smo vas narodima i plemenima da se međusobno upoznajete. Zaista je najplemenitiji kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 13)
Mnogi ljudi ne biraju sredstva da dođu do cilja. Uništavaju narode, gradove, zemlje, našu planetu zarad božanstva koje se zove novac, slava, uspjeh, egoizam. Uspjeh po svaku cijenu je postao opijum koji treba kategorički odbiti svako od nas. Nekada je Marks pogrešno govorio da je vjera opijum za čovječanstvo, a nije jer vjera pomaže čovjeku da se se oslobodi upravo svih vrsta dunjalučkih opijuma i robovanja nekome osim Allahu dž.š.
Moderni čovjek je opsjednut i brigom samo za sebe i jedan uži krug ljudi i za njihove vlastite dobrobiti. I tom narkotiku se treba odlučno suprotstaviti i uvijek reći NE! I ovdje ljepota islama dolazi do izražaja: “Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude volio svome bratu ono što voli sebi!” (Hadis)
Svoj život moramo osmisliti i uljepšati vodeći brigu jedni o drugima. Pocevsi od svoje porodice, njoj najvise vremena posvetiti, zatim svoje zajednice – dzemata, potom svoje drzave, a zatim i citavom Ummetu. Nemoj da nas nije briga. Do jucer su nas ubijali. Pogledajte sta se desava na Burmi. U Mijanmaru masovno ubijaju Rohinja Muslimane. Na Burmi dobitnica Nobelove nagrade za Mir vrsi etnicko ciscenje i genocid nad tim hudim i nezasticenim Muslimanima i to traje vec godinama. U zapadnjackim Medijima to i nije neka vijest ili bude onako usputno popracena. Osim par na kojima doista mozete vidjeti uzas koji se sada tamo desava, a koji smo mi zivjeli pune 4 godine, ali isto tako zahvaljujuci strpljenju, borbi, te vjeri u Allaha i prezivjeli, uprkos nadanjima zlocinaca da cemo klonuti duhom i tijelom. Pomozimo tim ljudima. Nacina ima. Ako nista uputimo dovu Allahu da lisi ropstva i progona te ljude koji su na udaru samo zato sto su Muslimani. Uzvišeni Allah nas upućuje: “O vjernici, brinite se o sebi, ako ste na pravom putu neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili.” (El-Maide, 105)
Pročitao sam jednu divnu izreku iz koje se može dosta naučiti. Kaže se da kahva/kafa nikada nije znala kako divnu aromu i okus ima sve dok se nije pomiješala sa mlijekom i šećerom. Mi smo dobri kao individue, ali postanemo bolji kad se susrećemo i družimo s dobrim i pravim ljudima. Svijet je pun dobrih ljudi, no ako ih ne možeš naći, budi ti jedan od njih. Najveće bogatstvo je zdravlje i mudrost. Najmoćnije oružje je strpljenje. Najbolje osiguranje i zaštita je vjera. Najbolja okrepa je smijeh, a najmoćnija sila je ljubav. Najsigurnije pouzdanje je oslanjanje na Boga. A izvor naše snage je zadovoljstvo s našim Bogom.
Vjerujmo, implementirajmo ono što od nas traži naš Gospodar, činimo dobro drugima pa će i nama biti lijepo, jer dan odlaska s dunjaluka je sve bliži. A kada odemo u vječnost, samo neki nas će se sjećati, pa se potrudimo da nas se sjećaju po dobru.
Poštujmo starije dok smo mladi. Pomažimo slabe kad smo snažni. Priznajmo svoje greške kad pogriješimo. Zatražimo oprosta kad grijeh počinimo i pokajmo se. Jer sigurno će mnogi od nas ostariti, oslabiti i griješiti. Na sedždu padajmo dok možemo i dok vremena ima. Uzvišeni Allah nam je dao pamet, mogućnost i uslove, pa je do nas da slobodno izaberemo, da živimo najboljim životom, bez obzira na okolnosti. A svi možemo bolje nego što mislimo. Ustvari, nikada ne smijemo misliti da bolji ne možemo biti.
Budimo zahvalni na vremenu koje nam je Uzvišeni Allah podario i pravilno ga iskoristimo. Svaki novi dan je i nova stranica u našem životu, pa pazimo šta će na njoj biti napisano. Borimo se za bolju budućnost, ali budimo i zahvalni na onome što već imamo. Jer, nikada neće biti sretni oni koji nisu zahvalni i ne cijene ono što već imaju.
Ne budimo namrgođeni, neveseli i zabrinuti, već svojim osmijehom mijenjajmo svijet a ne dozvolimo da nas dunjaluk liši osmijeha. Ne dozvolimo da nam jučerašnji loš dan pokvari današnji i sutrašnji lijep, uspješan i koristan dan. Nikakva oluja ne traje vječno. Nikada neće kiša padati svih 365 dana u godini.
Problemi dolaze da odu, a ne da vječno ostanu. Zato ne treba biti stalno zabrinut jer i traume i oluje u našim životima neće se zauvijek zadržati. Vjera u sesti Imanski sart je farz. Vidite Allahove milosti, kaze ni za jedno dobro dijelo – ma koliko veliko bilo – necemo biti nagradjeni, nego koliko za iskusenje-poteskoce kroz koje prodjemo uzdignute glave, saburli – znajuci da sve sto nam se desi od Allaha je. Pa i kada nas zadesi neka oluja, neka nedaca, neko iskusenje, mi samo kazemo, elhamdulillah. Kaze Poslanik: „Vjernika nece ni trun ubosti a da nece od Allaha nagradu primiti.“
Ako si danas na zemlji kao larva, sutra možeš biti na krilima poput leptira. Radi, uči, planiraj, ibadet čini, nadu ne gubi i u Boga se pouzdaj. Ako je danas oblačno, sutra će biti sunčano. Ako si griješio i pogriješio, uvijek imaš šansu da se popraviš, da se vratiš. Dova je najace oruzje vjernika. Allah dragi je milostiv. On te voli, on ti želi sve najbolje na oba svijeta. Sa Njim ćeš to i postići, ali bez Njega ćeš uvijek u opasnosti biti. Osiguraj se vjerom, ibadetom i dobrim djelima.
Ljudi te mogu povrijediti, ali Bog dragi će te izliječiti i zaštititi. Ljudi te mogu poniziti, ali Allah dž.š. će te uzvisiti. Budimo sa Njim, pa će i On biti s nama. Kad nas svi napuste, On nas neće napustiti i iznevjeriti. Cuvajmo svoj jezik. Allah dzabe nije dao dvoja vrata jeziku tj. usne i zube. Cuvajmo se ruzna govora, ogovaranja, cuvajmo se izgovorenih rijeci. Vjerujmo, jer vjera je dusi potrebna poput hrane, vode i zraka, nasem tijelu i organizmu.
Uzvišeni Allahu, uslišaj naše dove, ukabuli naša dobra djela, učvrsti nas na Putu istine, povećaj našu međusobnu ljubav, osvijetli naše kuće Kur’anom i namazom, uputi našu djecu, povećaj nam korisno znanje, red, rad i disciplinu, osnaži naše rodbinske veze, osvijetli put Rohinja Muslimanima Burme, pronadji im izlaz, primi naše pokajanje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet. Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
24. Zul Hidzdze – 1438.H. / 15. Septembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Prisegnimo Poslaniku na vjernost

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro, a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine, kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Dvadeset prvog septembra je prvi Muharrem, cetvrtak slijedeci. Započet će nova 1439. h. godina. Svi znamo da je događaj Poslanikove hidžre iz Mekke u Medinu označio početak našeg kalendara. Taj događaj je značio svakovrsnu promjenu i početak je jedne nove ere, jednog novog kalendara.
Poruke hidžre su svevremene. Snaga njenih poruka je neiscrpna i upravo zato se mi svake godine radujemo, novoj godini kako bi porukama hidžretskim osnažili sebe na putu Istine i učvrstili svoj korak na putu ka Allahovom zadovoljstvu. Vjera nas uzvišena uči da se ništa nikad ne događa slučajno. Allah dž.š. svime upravlja i sve određuje i sve sa svrhom i smislom stvara.

Jeste, s hidžrom je Poslanik i ashabi mu u Medini udarili temelje državi i na tim zdravim temeljima izgradili je čvrstu i stabilnu. Toliko je bila čvrsta i stabilna da se pred njenom snagom tresle tada velesile i Perzija i Vizantija, a okolna plemena i naselja diveći se toj snazi su hrlili u savez s Poslanikom i širili granice i povećavali moć Države. Glavni adut iz kojeg je Poslanikova država crpila snagu bili su ljudi. Ljudi koji su svakim svojim gestom i činom svakim doprinosili da država bude jača i snažnija. Oni su sebe i sve svoje znanje za nju žrtvovali. Uvijek su njen i zajednički interes stavljali ispred svog. Takvi ljudi su mogli načiniti tu zdravu zajednicu i snažnu državu koja će postati simbol pravednosti, jednakosti, istih šansi za sve, koja će postati simbol države koja je sposobna svoje građane držati na okupu i štititi ih od zla i nesreće.

Ponavljam, snaga jedne zemlje su ljudi. Neki je ashab zažalio što nema punu kuću zlata i srebra pa da to bogatstvo dijeli na Božijem putu. A Omer r.a. slušajući njegovu želju a znajući šta je istinska i prava vrijednost i koji je način da se čvrsto stoji na pravom putu reče: „Da je meni punu kuću sposobnih ljudi pa da s njima gradim jaku i bogatu državu“.

Mnogo je lidera danas, kako u nasoj zemlji tako i Islamskom svijetu. Mnogo je vjerskih vodja danas, kako u nasoj zemlji, tako i u Islamskom Ummetu. Treba cijeniti i poštovati tu njihovu hrabrost i njihovu odlučnost da svoje vrijeme, snagu i sve svoje sposobnosti stave u službu zajednice, u službu našeg zajedničkog dobra. Sigurno je da među njima ima i onih koji u toj borbi vide samo priliku za sebe. Na nama nije da proničemo u ljudske namjene, da čaprkamo po njihovim nijjetima jer mi to i ne možemo. Možemo samo reći da je teško onom ko zloupotrijebi ono što pripada svima. Neka ne misle ljudi kojima je lični interes na raznim pozicjama jedini motiv za borbu, da će pred Gospodarom svjetova proći bez posljedica.

Ja, međutim, ne želim govoriti o njima. Primjer imaju u Poslaniku i posebno prva cetri pravednih Halifa. Želim govoriti o narodu i narodu reći šta je to hidžra i kakvu nam pouku daje. Poslanik je rekao da je svih nas hidžra u odricanju od onoga što je loše, ružno, zabranjeno. Rekao je: „Muhadžir je onaj ko se udalji od harama“.
Ne mijenjaju izbori stanje u našim porodicama, selima, gradovima. Često se samo mijenjao život onih koje mi biramo. Promjena u nama, promjena nas, to se mora desiti da bi vidjeli promjenu oko nas. Poslanik je imao ljude koji su ostavili sve što ne valja i koji su shvatili da je dobro djelo učinjeno radi višeg cilja, radi Ahireta, jedino blago i trajno je. Iz dinastije Umejevića bio je i halifa Hadžadž ibn Jusuf. Bio je strog, okrutan, nepravedan. Upitaše ga, zašto nije pravedan kao Omer ibn Hatab? On im reče: „A zašto vi niste pobožni kao Omerovi savremenici, Poslanikovi ashabi“.

U cetvrtak, prvog Muharrema, izaberi svoj put. Da bi Hidzra donijela promjenu, da bi donijela dobro svima, našoj djeci, mi u tom danu, prvom nove hidžretske godine, moramo izabrati vlastitu promjenu, promjenu svijesti. Promjena koju u prvom danu nove hidžretske godine moramo doživjeti, a hidžra je donosi, je ostavljanje grijeha, okretanja leđa haramu, objava rata svemu što uništava našu zajednicu, dovodi u pitanje našu budućnost.
Neće Hidzra promijeniti stanje u našim porodicama, u kućama, u selima i gradovima. Mi se moramo promijeniti i moramo prestati čekati da će neko nekad riješiti naše probleme.

Dvadeset prvog je prvi Muharrem. Započet će nova hidžretska godina, a hidžre je poruka da svi mi imamo priliku muhadžiri biti i nagradu muhadžirsku imati. Tom cilju vodi ostavljanje grijeha, ružne navike i borba za dobro svih. Da ne bijase Akabe – a znate sta je Akaba – na Akabi Poslaniku najvjerniji Ashabi dadose prisegu na vjernost i odanost i u dobru i u zlu, nebi bilo ni hidžre, te ne bi bilo ni Poslanikove države u Medini. Ako se nama ne desi hidžra, ako nam se ne desi promjena u nama, pitanje je šta će biti sa nama.

Musliman je neprekidno u ratu. Šejtan ga napada sa svih strana i sredstvima svim. Ima taj prokletnik samo jedan cilj, zavesti čovjeka na krivi put i u vječnu patnju ga odvesti. Allah dž.š. nas upozorava, govori nam o tom šejtanskom naumu i opominje nas da nam je šejtan neprijatelj pa da ga neprijateljem i držimo. Čovjek je tijelo i duša. Neprekidna je čovjekova borba da načini i održi ravnotežu između Dunjaluka i Ahireta. Šejtan uljepšava grijeh, uljepšava Dunjaluk i podstiče nas da odgađamo činjenje dobra za sutra. Musliman zna, jer je u Objavi čitao, da obaveze mora ispuniti na vrijeme i da svako odgađanje može biti pogubno. Poslanika su pitali, koje je najbolje djelo? On je rekao: „Namaz u njegovo vrijeme“. Dakako da se ovdje ne misli samo na obavljanje namaza u namaskom vremenu već i da čovjek u životu počne klanjati na vrijeme. Vrijeme namazu je od sedme godine života. Dolazi nam hidžra i podsjeća nas na zakletvu Poslaniku koju mu ispod stabla, na Akabi, dadoše oni koji Allahovo zadovoljstvo stekoše. Zakleli su mu se na pokornost u pogledu rata. Poslaniče, i mi se zaklinjemo iščekujući mlađak mjeseca Muharrema da nećemo pokleknut u borbi protiv šejtana.

Musliman je poslušan Bogu i Poslaniku i bezpogovorno izvršava zapovijeđeno. Čini to i kod kuće i na putu i u zdravlju i bolesti. Poslušan je Stvoritelju i u muci i rahatluku, i kad mu je lijepo i kad mu je teško. Nije tajna, svima nam je znano, da svi ljudi u muci, u nevolji i teškoći Stvoritelja svjetova traže i od Njega izlaz i rješenje mole. Takva je priroda ljudska. Čak su, Allah dž.š. nam o njima govori, i oni koji su se toliko oholili da su se božanstvima smatrali, u teškoći ponizno Boga molili, poput Faraona kada ga Allah izbaciva na povrsinu mora, kao pouku nama, moli i priznaje da je Bog jedan, ali pouka nama je da dusa kad dodje do grla, kasno je pa i njemu je bila. Poslanik nas upućuje, kako da ispravno postupamo i kako da zadovoljstvo Božije zaradimo. Rekao nam je : „Sjećejte se Allaha dž.š. kad vam je lijepo. Allah dž.š. će se vas sjetiti u teškoći“. Dolazi nam hidžra. Oni s kojima je Allah zadovoljan, a na vjernost su se pod stablom, na Akabi zakleli, tom zakletvom su prihvatili da poslušnost i bezpogovornost bude njihov put.
Poslaniče Božiji, iščekujući mlađak mjeseca Muharrema, zaklinjemo se tebi da ćemo Allahu i Miljeniku Njegovu poslušni biti i bez imalo teškoće naređeno živjeti. To od nas hidžra traži.

Musliman se nesebično daje na putu dobra i za dobro. Zna musliman da je Dunjaluk kratka vijeka i da ako se ne proživi u pokornosti izgubljeno je vrijeme. Jest, vremena Mi, kune se Stvoritelj, na gubitku je čovjek osim ako vjeruje i čini dobro. Oni koji su došli pod stablo da Poslaniku zakletvu dadnu, obavezali su se na nesebičnost i darežljivost. Obavezali su se da će u granicama mogućnosti svojih činiti dobro za zajednicu, za Državu i da će od onoga čime su opskrbljeni pomagati unesrećene i potrebne. Dolazi nam mlađak mjeseca Muharrema, dolazi nam hidžra. Dolazi nam da nam kazuje o ljudima s kojima je Allah dž.š. zadovoljan te da nas podstakne da i sami Poslaniku se zakunemo i obavežemo da ćemo se u dobru natjecati i darežljivošću se okititi.
Nije brate sitnica lijepa riječ, nije sitnica uklonuti smetnju s puta, nije sitnica priteći u pomoć bratu, komšiji. Ne postoji malo, beznačajno dobro djelo. Poslanik nam je govorio o ženi koja je berući trunje po džamiji zaradila Džennet. Govorio nam je o griješnici-bludnici koja je spašavajući žednoga psa, spasila sebe. Govorio nam je da je u Džennetu vidio čovjeka koji je tamo stigao jer je uklanjao smetnje s puta.

Musliman se čuva tuđeg haka. Vrlo mu je stalo da ne uzurpira ničije pravo i ne ugrozi nikoga. Poslanik nas upozorava: „Ko prisvoji tuđe pravo, pripada mu vatra a zabranjen mu je Džennet. Ashabi upitaše:’Ako je prisvojeno neznatno, malehno? Poslanik kaže: „Tamam bila grančica gorkog drveta erak“. Poslanik se na Akabi, pod stablom sastao s ljudima s kojima će ubrzo trebati kad u Medinu stigne praviti državu. Niko je nije sagradio, ustabilio i stanovnike njene sretnim učinio, ako je u njoj bilo obespravljenih, unesrećenih, ako je u njoj bilo privilegovanih i onih koji su iznad zakona bili. Zato se od njih traži da se zakunu da neće ničije pravo ugroziti, nikoga oštetiti. Iščekujući mlađak mjeseca Muharrema, hidžru iščekujući, braćo, radi naše sreće i sreće i budućnosti naše djece, zakunimo se Poslaniku da nećemo ničije pravo ugroziti i nikoga svjesno i namjerno oštetiti, bez obzira koje nacije, rase ili vjere bio. To od nas hidžra traži.

Musliman svugdje i uvijek govori istinu. Allah dž.š. to od nas zahtijeva i onda kad to nije u interesu nas i naših najbližih. „Laž, to su vrata licemjerstva“, opominje Poslanik. Ko može graditi normalno, zdravo, stabilno društvo,zajednicu ili dzemat sa licemjerima i neiskrenim ljudima? Zato Poslanik traži od skupine pod stablom da se zakunu da će iskrenost i istinoljubivost biti njihovo opredjeljenje i njihov put. I bilo je. I zato su mogli biti tako jaki da koračaju iz pobjede u pobjedu i da budu cijenjeni i poštovani i od prijatelja i neprijatelja. Iščekujući mlađak mjeseca Muharrema, a s njim nam dolazi hidžra, i mi se obavežimo da ćemo uvijek istinu govoriti, za istinu se boriti ma koliko to bilo teško i izazovno. Znajmo da je svaki drugi izbor i svaki drugi put teži jer ne donosi uspjeh, a niko baš tako lahko ne podnosi neuspjeh. Siguran sam da svi i kao pojedinci i kao društvo uspjehu stremimo. Na tom putu tebi se Poslaniče zaklinjemo da ćemo istinu govoriti i za istinu se boriti jer je to jedini način da ovdje živimo sretno, a na Ahiretu budemo spašeni i u društvu Tvojih iskrenih robova.

Još su se oni pod stablom Poslaniku zakleli da će biti borci na putu istine i promovirati vrijednosti naše vjere bez straha od ičijeg prigovora. I mi Poslaniče vjerujemo da su vrijednosti naše vjere neupitne i iščekujući mlađak mjeseca Muharrema molimo Svevišnjeg da nas učini snažnim i odlučnim na pravom putu i da budemo neustrašivi u življenju i promoviranju Njegove riječi i Poslanikova sunneta, ma gdje bili ili zivjeli Amin! Uzvišeni Bože, pomozi nas da poruke koje nam poklapanjem dvadeset prvog septembra i prvog Muharrema šalješ razumijemo i iz toga pouku uzmemo. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
02 Muharrem – 1439.H. / 22 Septembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Osluhnimo tapat Musaovog stapa
Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova, sveopćem dobročinitelju, Milostivom. Vladaru Sudnjega dana. Donosim salavat i selam Allahovom Poslaniku Muhammedu a.s. njegovom časnom ehli bejtu, časnim ashabima, nasim sehidima i svima koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

U mjesecu smo koji tradicionalno obiluje mevludskim programima. Mevludski programi imaju nekoliko karakteristika kojima uglavnom ne pridajemo pažnju. To je program gdje na jedan izravan način možemo postati svjesni i jedne mahane našeg podneblja kada je vjera u pitanju. To je nepoznavanje arapskog jezika. Dok slušamo melodično učenje mevluda mi čujemo i poruke mevludskih stihova, doživljavamo ih, ne samo kao melodiju nego i kao informaciju i proživljavamo ih kao emociju. U isto vrijeme kada slušamo učenje Kur’ana, mi smo hendikepirani po pitanju značenja, shvatanja, promišljanja, poruke i pouke. A Kur’an je objavljen kao pouka, uputstvo, poruka i objašnjenje. Dok slušamo mevludski spjev treba da ozbiljno razmislimo i o obavezi čitanja Kur’ana s prijevodom.
Vjerujem da dosta nas danas u džamiji zna više Kur’ana napamet na arapskom nego li je u stanju prenijeti njegovu poruku smisleno na našem jeziku. Učenje Kur’ana ima mnoge vrijednosti i njegovo učenje na arapskom i bez razumijevanja ima neospornu vrijednost no, ta vrijednost ne može nadoknaditi potrebu razumijevanja Božije poruke, obavezu razmišljanja o ajetima na koje nas Bog poziva, korist uzimanja pouke iz istih itd. Stoga preporučujem i sebi i vama da svaki dan nađemo barem 10-15 minuta i čitamo prevod Kur’ana i da razmišljamo o njegovim ajetima.
Mi smo također u mjesecu pocetka nove školske i mektebske godine. To nas nuka na razmišljanje o važnosti obrazovanja, koje opet ne možemo dvojno posmatrati. Ne valja nam realnost u kojoj mislimo da postoji svjetovno i vjersko znanje. Razlog zbog kojeg pored škole imamo i moramo da imamo mektebe jeste što nam školski sistem ne nudi potrebnu količinu nauka o vjeri. No i ovdje trebamo jasno imati na umu da je znanje u školi i znanje u mektebu podjednako važno. Kao što se zanimamo za uspjeh djeteta u školi tako treba da se zanimamo i za uspjeh djeteta u mektebu.
Mektebska nastava, kao i same prostorije mekteba treba modernizirati i ulogom odgovoriti uvjetima savremenog vremena. Ne možemo u vremenu dok svako dijete nosi mobilni uređaj držati mektebske učionice na nivou 1960. godine, isto kao što ne možemo u nastavnim procesima u mektebu ponavljati davno ispisane forme koje nekad dovodu do toga da dijete uči na koliko deva se daje zekata, a onda dođe kući pa pita šta je to deva. Moramo im objasni da je nauka, obrazovanje i ono u mektebu i ono u školi jednako farz i da se te činjenice nadopunjuju, a ne žive uporedo.
Još uvijek prisutne stare forme u našim obrazovnim ustanovama dovode do toga da se kod djece i omladine kreira svijest da je i sama vjera zastarila. Sudimo po sebi: Kad dođemo kod majstora da popravimo auto i zateknemo ga samo s maljem i šarafcigerom vjerujemo li da nam može popraviti današnji moderan automobil?
Kako da naša omladina vjeruje da je vjera djelotvorna u današnjem vaktu i da donosi sreću i napredak ako im istu predstavljamo na slicne zastarjele metode.
Ovo nam otkriva jednu realnost koja je iako čudna ipak prisutna kod mnogih od nas. Tiče se razdvojenosti života i vjere. Kao da vjera živi u nekoj drugoj historiji, odvojenoj od nas, pa joj mi pristupamo samo dolaskom u džamju kroz namaz ili uz ramazan kroz post. Te razdvojenosti nema i ne može je biti! Nema vjere bez života a za muslimana ni života bez vjere. Mrtvaca niko ne poziva u vjeru a čovjek bez vjere je islamskim konceptom označen kao hodajući mrtvac. Vjera koja je ostala u prošlosti je vjera prošlih naroda, kao što su periodi slavne prošlosti rezultat djela prošlih generacija a ne nas. Mi možemo imati samo vjeru koja živi s nama i svoja djela ili nedjela za ponos ili kajanje.
Vjernik koji se ne koristi razumom je na gubitku. Vjernik koji nikad nije pročitao značenje Kur’ana jasnog je na gubitku. Generacije koje su bile lijene da se osposobe za uvjete vremena u kom žive su propale i potlačene kao što će biti i njihovi potomci ne promjenu li način razmišljanja i djelovanja.
Oni koji čitaju prevod Kur’ana naći će u njemu mnoga kazivanja koja nose pouku i poruku. Među tim kazivanjima je i kazivanje o Israelićanima koji bijaše poniženi i porobljeni u faraonskom Egiptu. Allah im je ukazao Svoju milost i poslao Musa a.s. da ih izvede iz Egipta u Sinajsku pustinju, na putu ka Obećanoj zemlji.
Kad je to učinjeno od njih je traženo da se pripreme za zauzimanja obećane zemlje, da uspostave u njoj državu i društvo, ostvare slobodu i prihvate odgovornosti koje sloboda traži. Međutim, kako su bili odgajani da budu robovi, oni nisu mogli nositi ono što sa sobom donosi izgradnja – žrtve i inicijativu. Evo šta Kur’an o tome kazuje: „O narode moj, uđite u Svetu zemlju koju je odredio Allah vama, i ne uzmičite jer ćete se preobratiti u gubitnike. Oni rekoše: “O Musa! U njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ulaziti dok god oni ne izađu iz nje, pa, ako oni izađu iz nje, mi ćemo onda sigurno ući.” (El-Ma’ide, 22-23). Oni izražavaju pesimizam i nemaju inicijativu, skidaju sa sebe odgovornost i teret prevaljuju na drugoga – u ovom slučaju na Allahovog poslanika, Musaa a.s. Rekoše: “O Musa, mi u nju nećemo ući nikad, dok god su oni u njoj. Idi ti i tvoj Gospodar pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati.” (El-Ma’ide, 24). Reče (Bog): “Ta zemlja za njih je zabranjena četrdeset godina. Lutat će zemljom, a ti ne tuguj za narodom grješnim.” (El-Ma’ide, 26).
Zbog njihove nespremnosti odbiše darovanu milost trenutnog ulaska u obećanu zemlju i bješe, kako to često kažemo, kažnjeni da 40 godina lutaju pustinjom. Ja ne bih rekao da su bili doslovno kažnjeni, jer Allah je druge narode kaznio nestankom, njima je, da slobodno kažem bila podarena jedina moguća realnost nakon što su odbili prvu i najpodesniju milost. Bilo im je podareno iskušenje – popravni da se kroz četrdeset godina pod Musaovim vođstvom izgradi nova jača spremnija generacija koja se neće bojati ući u svetu zemlju. U ovom božanskom iskušenju njima nalazi se lekcija, opomena i pouka za svakog ko razmišlja i ko shvata ljudsku prirodu. I Muhammed a.s. je 23 godne odgajao generaciju ashaba koja će bit dovoljno snažna i spremna da održi i prenese drugima svjetljku i zastavu milosti islama. I Poslaniku i ashabima je Bog predočio kroz Kur’an ovaj i druge primjere za opomenu.
Dakle, Metod koji je slijedio Musa a.s. po naređenju Allahovom, bio je odgajanje slobodne, časne i hrabre generacije u sinajskom bespuću u roku od četrdeset godina. Sjetimo se svoje prošlosti, i mi smo bili manje-više u ideološkom ropstvu kolonijalizma i komunizma više od stotinu godina. 1992. godne smo kao narod odabrali priliku za jednakost i potpunu slobodu. Sloboda je odmah iziskivala žrtve i mi smo te žrtve podnijeli. Iako smo bili stješnjeni kao Izraelićani s Musaom uz Crveno more Allah je dao da nam se to more otvori i mi smo opstali. Vjera u Boga, hrabrost, požrtvovanost, te, ne zaboravimo to nikad, činjenica da nas dušmani nisu htjeli dijelit na vjernike i ateiste, marljive i lijene, svjesne i nesvjesne, klali su redom, dovela je do tog da smo se ujedinili, opstali i odbranili se. No, mi time, znali smo a i danas trebamo znati, nismo ušli u obećanu zemlju. Tek smo izbjegli prvu prijetnju nestanka i našli se u pustinji. Zar nismo svi u pustinji. Ima nas svuda, od Australije do Amerike i daleke Azije.
Danas, 25 godina kasnije, imamo li obećavajuće rezultate odgoja nove generacije koja će nasu zemlju učiniti „obećanom“? Koliko ulažemo na jačanje sopstvene svijesti i preuzimanje sopstvene odgovornosti za izazove na koje valja odgovoriti? Da li nam je vjera i bolja „obećana“ zemlja ostala cilj u godinama nakon rata ili postajemo besciljni…? Nemamo Musaa, nemamo Haruna, ali imamo Božiju knjigu i Poslanikov sunnet, čitamo li ih, razmišljamo li o poukama, ili se povlačimo iz života i puštamo razne Samuraje da nama i našoj omladini prave lažna božanstva-zlatnu telad? Nisu li raznorazni pjevački šoui za našu omladinu lažna božanstva? Nisu li kockarnice i kladionice zlatna božanstva? Nisu li alkohol, droga, bekorisni tv i internet sadržaji, pokemoni i priče o „parama bez rada“ lažna božanstva?
Mi danas nemamo na raspolaganju “Sinajsku pustinju” u kojoj bi izolirali sebe, svoju djecu i omladinu i odgojili ih– kako su to nekada uradili Musa a.s. i njegov brat Harun a.s. Jedini, ključ i “Sinaj” koji mi danas još možemo imati predstavlja porodica. Porodica, otac i majka, brat i sestra, dedo i nena, imaju onu ulogu za nas danas u ovo vrijeme koju je “Sinajska pustinja” imala za Musa a.s. i Izraelićane za ono vrijeme. No, ni porodica ne može opstat pod jakim udarima izazova samo među četiri zida, ona se treba osnaživat, jačat, a mjesto za to jeste džamija, jesu naši poravnati popunjeni safovi gdje jedni druge podupiremo, safovi zrelih muškaraca koji jedni druge podupiru i pomažu, safovi mladića i safovi djevojaka, a prostor između njih nek popune naša djeca… To mjesto jeste džemat.
Ne smijemo se pomiriti s time da smo zaostali, rascjepkani, opterećeni neprijateljstvima i raznim sukobima. To omogućuje mnogim slabićima koji nam ne žele dobro da ovladaju nama. Ove stvari nam moraju svima biti bitne i ne spadaju u kategoriju „izbjegavanja onog što nas se ne tiče“. Ove se stvari mogu mijenjat ukoliko držimo živom stalnu svijest o Bogu i živom držimo Božiju riječ. Kur’an se danas ne objavljuje ni Poslaniku, ni Aliji, ni Ebu Bekru, ni Osmanu, ni Omeru, ni Hasanu ni Husejnu? Nit ćemo se mi na Sudnjem danu moć „prikačiti“ na gozbu njihovih dijela. Kur’an se danas u ovom vremenu objavljuje nama, živim vjernicima, ukoliko smo spremni primit njegovu poruku. Priče i besjede o spomenutim velikanima neće popravit naše stanje dok se neko ne osmjeli u mjeri svoje mogućnosti i okvira današnjeg vakta biti Ebu Bekr, Osman, Omer ili Alija ovog vremena. “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju! (El-Furkan, 74).

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
09 Muharrem – 1439.H. / 29 Septembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
S kim prijateljujes

Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova, sveopćem dobročinitelju, Milostivom. Vladaru Sudnjega dana. Donosim salavat i selam Allahovom Poslaniku Muhammedu a.s. njegovom časnom ehli bejtu, časnim ashabima, nasim sehidima i svima koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Propisi naše vjere, donose red u čovjekov život. Smiraj duše se imanom postiže a poštivanjem granice između halala i harama, red se u životu uspostavlja. Neurednim životom živi onaj koji propise vjere krši. Kad čovjek ne klanja, on remeti red u svemiru jer iskače iz zakona Božijeg po kojem sve Allaha slavi, i ptice i drvece i kamenje, pred Uzvisenim se slama, place i velica Ga. Kad uzima haram, on narušava red, jer tuđe svojim smatra i tako nered u svojoj duši i nered u društvu nastanjuje. Kad se u organizam unosi ono što je zabranjeno, čovjek opet neredu korača jer time, od Gospodara zabranjenim, razum svoj pomućuje i zdravlje uništava.
Propisi naše vjere donose red u porodicu. Vjera nas uči šta su čije dužnosti i insistira na poštivanju međusobnom. Ako roditelji ne izvršavaju svoje dužnosti, nered je, a i ako djeca ne ispunjavaju svoje obaveze, opet je nered. Nekom je učenjaku iz Semerkanda došao neki čovjek i požalio se: „Sin me udario i nanio mi povredu“. Učenjak se začudi: Subhanallah, zar sin da udari oca“? Čovjek odgovori: „Jeste, udario me i povrijedio“. „A da li si ga poučio ponašanju i dao mu znanje“? „Nisam“, odgovori čovjek. „Da li si ga poučio Kur’anu i propisima vjere“?, upita učenjak. „Nisam“, odgovori čovjek. Nered u ovoj porodici kao i u svakoj, nastao je zbog odsustva odgoja, znanja i poštivanja propisa vjere.
Kroz hidžru koju smo proteklih dana obilježavali, vidjeli smo da propisi naše vjere uređuju društvo – zajenicu ili dzemat. Osnovna poruka je da je hidžra bila uvod i prvi korak uspostave društva – drzave u kojem će svi biti sretni, zadovoljni, u kojem će se poštivati propisi, i ti propisi će biti za sve jednaki a oni dolaze iz izvora vjere, od Allaha i Poslanika Njegova. Čovjeku je zadaća da propise vjere živi, afirmiše ih i tako usrećuje i sebe i druge. Ne poštivati te propise, prelaziti granicu između halala i harama, ili propise selektivno živjeti, to se zove nered, a nered, Islamu i muslimanima nije svojstven.
I Džennet i Džehennem, na Mi’radžu Poslanik je vidio. U Džehennemu, između ostalog, pokazan mu je čovjek koji prti breme koje ne može ponijeti a još na njega stavlja. Džibrila, svog pratioca, upitao je: „Ko je ovaj čovjek?“ A on mu odgovori: „To je onaj koji se prihvata obaveza i dužnosti koje ne može ispuniti“.
U Objavi, Uzvišeni nam između ostalih kazivanja, kazuje i o Musaua.s. i njegovoj zadaći da Izraelski narod iz ropstva u obećanu zemlju izvede. Svom poslaniku, na tom putu, Allah dž.š. pomaže i očigledna mu znamenja daje.
Štap kad ga Musa a.s. baci, on se u zmiju pretvori a ruku kad iz njedara izvadi ona bude sasvim bijela. Ovim znamenjima, on bi trebao ubijediti tlačitelja, da je istina ono što donosi i da je ispravno ono što traži.
Zbog težine zadatka i odgovornosti velike, uprkos znamenjima očitim, Musa a.s. se plaši da neće biti na visini zadatka, da neće ispuniti preuzeto i da će ga u laž ugoniti. Gospodaru svome veli: „A moj brat Harun je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao mog pomoćnika da potvrđuje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lažcem. Pomoći ćemo te bratom tvojim, reče On – i obojici ćemo vlast dati, pa vam se oni neće usuditi prići, s Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postaće pobjednici“./Kasas, 34-35/.
Musa a.s. jest poslanik. Jest da je i znamenja, mu’džize dobio, ali ipak zna ko od njega bolje zna i ko može u datom trenutku narodu služiti bolje. Zna Musa a.s. ko može znanjem svojim i darom od Boga darovanim pomoći i nema problem da brata svog, od sebe sposobnijeg, zove da mu pomogne, da zajedno narodu služe kako bi mu dobro donijeli. Nije mu povrijeđen ego, nije sujetan, nema zavidnosti i netrpeljivosti među njima. Zajedno su jači, a Musa a.s. prepušta onome ko je bolji od njega ono u šta on nije siguran.
Ovo kazivanje o Musau i njegov gest da Harunu dadne da radi ono što bolje zna je vrlo aktuelno i krajnje poučno za nas, za naš narod, za nas Ummet, za naše poglavare. Nije zabilježeno u našoj novijoj, ovoj u kojoj demokratiju živimo, povijesti da je neko ponuđenu funkciju prepustio bratu svom i rekao, daj to njemu, bolji je od mene, sposobniji je. Zbog činjenice da nam nije na prvom mjestu sposobnost, učenost i poštenje, već podobnost i poslušnost, mi smo još vrlo daleko od obećane zemlje, od života u sigurnosti i blagostanju.
Kad je na vlast stupio Omer bin Abdulaziz, pisao je Hasanu Basriju: „Pomozi me tako što ćeš mi poslat jednog svog čovjeka!“ Na ovo mu Hasan odgovori: „Osoba koja je ljubitelj ovoga svijeta neće ti biti podesna, dok osobi koja je ljubitelj onoga svijeta ti nećeš biti podesan. Nije dobro da vladar daje položaj čovjeku koji nije toga dostojan. Učini li to, upropastit će svoju vlast, zanemariti dužnosti i razoriti svoje kraljevstvo. Ako li vladar povjeri poslove nedostojnim osobama u državi će mu se pojaviti velike pukotine sa svih strana“./Gazali „Savjeti vlastima“/.
Sufjan Sevri kaže: „Najbolji je onaj vladar koji se druži sa učenim ljudima“. Kažu da se pomoću ljudi uljepšavaju sve stvari, a da se znanjem uljepšavaju ljudi. Svoju vrijenost ljudi povećavaju pameću. Vladari nemaju ništa bolje od pameti i znanja, jer u znanju je opstanak moći i njena trajnost, u znanju je opstanak sreće i napretka. ./Gazali „Savjetivlastima“/.
I samom Poslaniku, unatoč tome što je on s.a.v.s. Božiji odabranik, Bog zapovijeda da se savjetuje sa umnicima i pametnima: „S milošću Božijom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli. Pa opraštaj im i od Boga im traži oprosta i u svemu se savjetuj s njima“./Ali Imran, 159/
A Uzvišeni nas obavještava da je Musa a.s. molio: „I daj mi pomoćnika iz moje porodice, Haruna, brata mi, s njime me osnaži“./Taha, 29-31/.
Netom obilježena hidžra, poziva čovjeka da na zemlji uspostavlja red. Omogućeno je čovjeku da bude šejtanov i prijatelj i neprijatelj. Vehb ibn Munebbeh prenosi: „Allah dž.š. je naredio Iblisu da ode Poslaniku i da mu odgovori na sve što ga bude pitao. Poslanik ga je upitao: ‘Prokletniče, ko su tvoji prijatelji?’ Šejtan reče: ‘Nepravedan vladar, oholi bogataš, trgovac varalica, alkoholičar, smutljivac, bludnik, onaj koji se koristi imetkom siročeta, onaj koji ne vodi brigu o namazu, onaj koji ne daje zekat i onaj koji ima dugoročnu nadu pa odgađa tewbu i činjenje dobrih djela’. ‘Ko su ti neprijatelji’?, upitao je Poslanik. Prokletnik reče: ‘Ti si mi prvi neprijatelj, potom pravedan vladar, ponizan bogataš, iskreni trgovac, skrušen učenjak, vjernik milostiva srca, pokajnik, onaj koji se kloni harama, onaj koji vodi računa o čistoći, onaj ko misli o sadaki, te onaj koji se lijepo ophodi sa ljudima i ljudima koristi’.(Tenbihul- gafilin).
Pravila uspostavljena u Medini, s dolaskom Poslanika jasno su razdijelila prijatelje šejtanove od neprijatelja mu. Nepravdi nije bilo mjesta u medinskoj zajednici. I Fatimi Poslanikovoj bila bi odsječena ruka kad bi ukrala. Hidžra uči da su svi pred zakonom isti i ona uspostavlja red. Na čijoj smo mi strani, s kim prijateljujemo, kakvi smo to mi baštinici hidžre i njenih poruka kad sa šejtanom prijateljujemo? Poslanik nas je jasno podučio: „Ko nas vara, ne pripada nama“. Šejtanov je prijatelj onaj koji vara, a Poslanik posebno ističe, trgovca varalicu. Šetajući pijacom Poslanik je ukorio čovjeka koji prodaje okvašenu pšenicu kako bi bila teža i zabranio mu da to čini. Hidžra uči da je briga o čovjeku na prvom mjestu i da se mora ustati protiv onih koji sa šejtanom prijateljuju i čovjekovo dostojanstvo gaze.
Mi smo baštinici hidžre i poruka njenih. Pozivamo se na Poslanika i ashabe, ali naše riječi bivaju djelom našim demantovane. Šejtanu je prijatelj onaj ko s varalicom, ko sa drogom, ko sa kockom druguje kao što mu je prijatelj i smutljivac i bludnik i izjelica jetimova imetka i za namaz nemarni i onaj koji u dug život uzdajući se, činjenje dobra odgađa.
Iz ovih kazivanja vidimo, kako isto stvorenje Božije, namjesnik Njegov na zemlji, može biti uzrok reda i napretka, a može uzrokovati i nered i propast. Zato podsjećamo na sve ove primjere, a posebno na onu sliku sa Mi’radža u kojoj čovjek u Džehennemu prti breme koje nemože nositi, a baš zbog toga je u Džehennemu. Hidžru smo obilježili. Bili bismo istinski baštinici njenih poruka kad bi propisi vjere uredili naše živote a poruke hidžre bile obilježje po kojem nas prepoznaju. Dok to ne bude, mi ćemo umjesto istinski sljedbenici Poslanika, pripadati skupini koja sa neprijateljem Poslanikovim i vjernika druguje.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini istinskim vjernicima. Uzvišeni Bože, pomozi našim mladima, sinovima i kćerima našim, da sigurnim korakom pravim putem idu i budu naš ponos i radost naša na oba svijeta. Uzvišeni Bože, pomozi nas da šejtanu nikad prijatelji ne budemo. Amin! Uzvišeni Bože, daj ljudima mogućnost da rasuđuju ispravno i da se ne prihvataju onoga čemu dorasli nisu.Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
16 Muharrem – 1438.H. / 06 Oktobar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Korisnost krasi vjernika

Neka je hvala Allahu Milostivom, Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro, a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Poslanik je ashabe pitao: „Koje drvo sliči vjerniku“? Ashabi su dugo razmišljali ali niko nije ponudio odgovor. Jedino je Abdullah ibn Omer r.a. znao odgovor ali ga je iz poštovanja prema starijima prešutio. Kada je Poslanik rekao: „To je palma“, Abdullah je rekao ocu: „Babo, ja sam znao odgovor“. „Zbog čega nisi odgovorio“?, upitao je Omer. Abdullah je odgovorio: „Stidio sam se starijih“. Omer na to reče: „Da si odgovorio, tako mi Allaha, bilo bi mi to draže od čitave Zemlje“./Taberani/.
Zbog čega vjernik sliči palmi? Zbog toga što ona donosi samo dobro. Hurma kao njen plod koristi se u ishrani. Neopisivo je zdravo svaki dan pojesti po sedam hurmi. Od njenih vlakana se prave užad, a od grana se prave metle, te pletu korpe, a korijen i stablo se koristi kao građevinski materijal. Od ovog stabla se ništa ne baca, sve je, baš sve iskoristivo.
Vjernik je svugdje i uvijek koristan. On čini samo dobro. Poslanik je za vjernika kazao: „Gdje god da se nađe od koristi je“. Ako nije takav onda mu je vjerovanje slabo. Vjernik dobro pazi da ne bude lišen tog dobra, dobar je prema sebi, dobar je prema porodici, u društvu je koristan. Dobro pazi da nikom ne nanese štetu, da ne uznemiri komšiju. Vjernik pazi da ništa ne oskrnavi kako ne bi izgubio svojstvo pravog vjernika. Omalovažiti bilo koga, oskrnaviti bilo šta, nije vjera. Onaj ko uznemirava ljude, bihuzuri komšije, nanosi štetu društvu, nije dobar vjernik. Vjernik je oličenje dobra i od koristi je svugdje.
Da bi čovjek bio koristan, on to ne može ako se izoluje iz društva. Islam odbacuje izolaciju i izbjegavanje ljudi. Islam ne prihvata da te se ne tiče. Poslanik kaže: „Ko ne brine za opće stvari muslimana, ne pripada nama“. Također kaže: „Vjernik koji se miješa sa ljudima i bude strpljiv na njihove uvrede, bolji je od onoga koji se ne miješa sa ljudima i ne trpi njihove uvrede“. /Ibn Madže/.
Ibn Abbas r.a. kaže: „Da obezbijedim jednoj porodici opskrbu za jedan mjesec, ili za jednu sedmicu, ili za manje od toga, za mene je bolje nego da drugi put obavim hadž“. Hazreti Alija r.a. kaže: „Ne znam da postoji veći nimet od toga da podmirim potrebu onoga koji mi dođe nadajući se da ću podmiriti njegovu potrebu ili da će mu posredstvom mene biti olakšan neki posao. Podmiriti potrebu brata muslimana za mene je bolje od cijelog Dunjaluka ispunjenog zlatom i srebrom“.
Svoje sposobnosti, umne i fizičke, vrijeme svoje, vjernik stavlja u službu vjere, a vjera je život. Vjera je aktivizam u džematu, u Zajednici, u društvu.
Vjernik se uključuje u svaki hairli posao, u svaku korisnu akciju. Vjernik ne štedi sebe kad je u pitanju dobro i dobrobit opća.
Nedopustivo je, Islam to ne prihvata, da pametan i zdrav musliman dozvoli sebi da je ovisan o drugim ljudima i da pruža ruku i moli.
Sjetit ćemo se kako je Poslanik postupio sa takvim kad je došao na njegova vrata. Kupio mu je sjekiru i zapovidio mu da sakuplja drva i prodaje ih i tako se učini neovisnim, u društvu poštovanim. Za nekoliko sedmica je ovaj čovjek bio u stanju druge pomoći. Poslaniku je bio iznimno zahvalan. Jedna recenica koja bi morala i trebala biti sadrzaj svake nase dove je – Boze ucini me NEOVISNIM o ljudima i drugima.
Nedopustivo je, Islam to ne dopušta, da pametan i zdrav musliman svoju porodicu dovede u nezavidnu poziciju i neodgovornošću svojom prepusti je u ralje siromaštva. Siromaštvo je, kako to Poslanik pojašnjava, sasvim blizu kufra – nevjerovanja. Nije zamislivo, neopravdivo je da čovjek i pored tolikih blagodati koje je Allah dao, a dao nam je i njive i šume i izvore i klimu ugodnu, radom svojim ne obezbjeđuje osnovne životne potrebe.
Nezamislivo je, muslimanu to ne priliči da se ne uključuje u džematske aktivnosti. Zdrav si i pametan, i vremena imaš a ne zanima te, ni je li džamija i oko nje uređeno, ni je li mezarje i vakufska njiva uređena, ima li neka potreba u dzamiji.
Ko je vjernik? Vjernik je onaj koji je koristan. Na žalost našu, sve je manje ljudi u našim džematima koji su spremni raditi za opće dobro. Sve je manje ljudi koji radi Božijeg zadovoljstva žele biti džematski aktivisti i hizmećari kuća Božijih.
Nedopustivo je, Islamu je to strano, da se vjernika ne tiče, kako izgleda njegova ulica, mahala, selo. Kakav je vjernik? Koristan je svugdje i uvijek. Jesmo li mi vjernici pravi ako nas se ne tiče ni put, ni dzamija, ni komšija? Ako se uključiš, ako staneš na čelo neke akcije, hoće te ljudi bihuzuriti. Vidi, i u Poslanikovo vrijeme su takve napadali, ali Poslanik kaže da su takvi bolji od onih koji ne rade ništa, već samo idu u džamiju, ibadete i govore kako ništa ne valja.
Dželaludin Rumi je rekao: „Ne postoji potreba za ljudima koji će dijeliti savjete, potrebni su ljudi koji će biti primjer. Ima mnogo onih koji dijele fetve, ali je malo onih koji žive sa bogobojaznošću“. Svaki dan bogobojazni se pita, kako mogu danas biti koristan? Šta mogu učiniti danas da zaradim sebi za budući, a korist donesem drugima na ovom svijetu. Neće se ni jedan dan koji nam je poklonjen vratiti nazad. Ne čekaj druge da se pokrenu, ti pokreni sebe. Svi ćemo mi pojedinačno odgovarati, a može biti da ćeš primjerom svojim pokrenuti i druge.
Svaki je ashab slijedeći Poslanika nastojao nešto uvakufiti. Vakufili su spram svojih mogućnosti. Oni koji nisu imali imetka, vakufili su vrijeme. Bili su svjesni da će za svaki dan, za svaki trenutak svoga života odgovarati. Mnogi od nas imamo vremena slobodnog na pretek. Budimo vakifi i mi, i umjesto u ispraznim razgovorima, umjesto u gledanju beskorisnih televizijskih programa, umjesto u nesvrsishodnom provođenju vremena na društvenim mrežama, uključimo se u život i budimo korisni, budimo vjernici pravi.

Poslanik kaže: „Ko želi da preseli sa selametom i bude nastanjen usred Dženneta, neka se drži džemata. Koga raduju njegova dobra djela a rastužuju loša, taj je potpuni vjernik“. Sigurno je tuga, ne činiti ništa za dobrobit Zajednice i društva ili dzemata. Krenimo braćo po svoju dunjalučku radost i ahiretski selamet. Vjernik zna da kad ukloni smetnju s puta, time potvrđuje iman. Vjernik zna da kad pomaže drugog, zarađuje Allahovu pomoć. Vjernik zna da je Allahova milost na zajednici, na džematu, a džemat, nije samo ovaj skupljeni narod u džamiji. Džemat je i ujedinjeno sijelo na kojem se postigne hairli dogovor da se pomogne primjera radi, svoj siromašni komšija.
Džemat, to smo mi i naša sloga da mijenjamo društvo, da popravimo sebe, da mladima obezbijedimo alternativu nudeći im sadržaje koji će ih udaljiti od kafane i kladionice.
Nema ništa, braćo, na palmi što nije korisno. Vjernik je sličan njoj. On nema trenutka za uzalud potrošit. Svugdje je i uvijek koristan. Mijenjajmo se braćo svi kako bismo vjeru istinsku, pravu živjeli.
U svakom covjeku uvijek trazimo njegove vrline, sigurno ih ima, cak i one za koje ni on sam ne zna, a ne caprkajmo po njegovim mahanama, nego otkrivajmo sopstvene. Nije ispravno kritikovati, napadati, svakakvim negativnim epitetima častiti čestite i poštene ljude koji su se uključili i koji nastoje unaprijediti naše selo, našu mahalu, naš džemat, Zajednicu ili Državu. Mi dobrim smatramo one koji ništa ne rade, koji se ne uključuju, mi obično takve ne kritikujemo, a baš oni zaslužuju kritiku. Bolji su kod Allaha oni koji su društveno aktivni – pa makar i nekada pravili greske, od onih koji su odlučili živjeti u izolaciji, to Poslanik kaže.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da shvatimo da biti koristan u društvu, vrijednije je od dobrovoljnog hadždža. Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, naš ibadet, oprosti nama, našima i svim mu’minima, a na Pravi put uputi sve ljude koji čeznu za Istinom. Oprosti nam grijehe, popravi naše stanje i nastani nas u perivojima Firdevsa sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
30 Muharrem – 1439.H. / 20 Oktobar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

O blagodatima pricaj dijelom

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro, a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

„O blagodatima Gospodara svoga kazuj“. /Duha 11/ naredba je Božija. Najveća blagodat čovjeku i čovječanstvu data je Islam. Jasno nam je da ko traži drugi put, neće koristi od tog krivog puta imati. Znamo, da je Gospodar svjetova uvijek i svima ukazivao na isti put i objavljivao istu vjeru i da druga kod Njega nema mjesta. Oni koji tu vjeru slijede i posljednje se objave drže imaju obavezu ljepotu vjere i sreću življenja u njoj prenositi na druge i svima pokazivati ljepotu Islama.
O blagodati podarenoj nam, obavezni smo drugima kazivati. To je posebno aktuelno danas kad se Evropom, a i šire širi strah od nas, širi se strah od Islama ili kako se to strucno naziva, širi se islamofobija. Obavezni smo pokazati drugima šta je ta vrhunska, od Gospodara svjetova podarena blagodat, donijela čovjeku i čime ga je počastila. Rekoh, obavezni smo pokazati, a to znači da naše kazivanje o blagodati neizmjernoj treba biti jezikom djela i primjerom svakodnevnim, a ne ispraznom pricom.
Mi, kad druge ubjeđujemo u superiornost našega puta, govorimo im da je Islam sve riješio. Kazujemo da je u njemu odgovor na sva pitanja. Da je on savršeni sistem života. Da je to konačna riječ Božija i da bez njega čovjeku nema sreće. Dok to govorimo, na mnoge odgovore čekamo a pitanja se i dalje množe. Dok druge ubjeđujemo u superiornost islamskog života, Ummet neuređeno živi. I iako trvdimo da bez Islama nema sreće dunjalučke, mi nikako tu sreću da uhvatimo.
Treba prestati o Islamu pričati i druge a i sebe samo riječima ubjeđivati da je to jedino dobro. To dobro koje je Islam donio trebamo živjeti i na taj način neizmjernu blagodat podarenu nam ponuditi svima. Djelom kazivati o ljepoti naše vjere i pozivati pravome putu, to nam je zadaća. Življenjem Islama pokazati kakva je privilegija biti poslaniku Muhammedu sljedbenik i posljednje riječi Božije nosilac.
Naše pričanje o Islamu koje se ne potvrđuje djelom, nikoga ni u šta ne ubjeđuje i nikome nije poziv na pravi put. Mi kazujemo o tome da je Islam svojim propisom sadake i zekata, vakufima riješio socijalna pitanja u društvu, a slušajte podatak koji kazuje o našem današnjem stanju. Od desetero siročadi na svijetu, devetero su muslimanska djeca. Koliko ajeta o zekatu smo pročitali i napamet ih naučili? Koliko o sadaki hadisa znamo i o njenoj vrijednosti smo obaviješteni? E, tih devetero muslimanske siročadi izaziva strah od Islama kod ljudi koji ne poznaju njegovu suštinu.
Strah ih je da će ta, naša djeca i omladina doći u njihove zemlje i socijalne im fondove opteretiti i radna mjesta zauzeti.
Braćo muslimani, koliko bogatsvo nam je Allah dž.š. dao a toliko fukare živi u našim redovima? Ne pričaj o ljepoti Islama! Tu ljepotu živi i vidjet ćeš kako se svijet oko tebe mijenja. Nećeš morati nigdje iz svoje zemlje ići, već će ti drugi dolaziti da put pravi upoznaju i njime krenu.
Mi kazujemo o tome da je musliman muslimanu brat i da će u Džennet dva brata koji se vole Allaha radi. Kakva je to izvanredna blagodat, da ljude ideja, riječ, vjera toliko ujedini i približi da su od braće rođene bliži? Uprkos svim ajetima iz kojih čitamo o našem bratstvu i svim hadisima koji nas na bratske odnose podstiču, stvarnost naša je drugačija. Više je u historiji muslimana ubio musliman nego drugi. To je naše međusobno trvenje došlo do te granice da nikoga više ne uznemirava i nikoga ne iznenađuje vijest da nas dnevno na stotine gine, kao mi jucer, a danas Rohinja Muslimani, taj napaceni i gladju ispaceni narod, koji ni u svojoj vlastitoj zemlji nije dobro dosao, a niti u susjednom a takodjer Muslimanski naseljenom i ionako vec natrpanom Bangladesu.
Obavezni smo pokazivati drugima blagodati Božije podarene nam. Namjerno rekoh, pokazivati, a ne kazivati jer mi uzalud citiramo Kur’an i hadis drugima a sami suprotno tim porukama živimo. Citirajmo ajete i hadise sebi a drugima djelom govorimo o ljepoti naše vjere i bratstvu koje ona gradi.
Mi kazujemo o tome da Islam nauku afirmiše i na obrazovanju insistira. Podstiče nas da do Kine idemo kako bi nešto više i novo naučili. Mi u susretima s drugima hvalimo se da je Islam prva svoja slova i riječi posvetio nauci. Hadisima Poslanikovim o obrazovanju i činjenici da je put obrazovanja, put ka Džennetu, mi svoj ponos na Islam potkrepljujemo a stvarnost nam je drukčija, strah nas i zao nam ulagati u najvecu investiciju, u nauk nase djece.
U redovima ummeta Muhammedova a.s. neobrazovanih je mnogo i umjesto da se obrazovanju dužna pažnja posveti čini se suprotno. Nedavno su u nekim arapskim zemljama muftije i Vijeća za fetve odobrili da se mogu udavati djevojčice mlađe od petnaest godina. O kakvoj blagodati kazujemo kad ovim djevojčicama mogućnost na obrazovanje oduzima se i sprječava ih se da u blagodati vjere svoje uživaju.
Mi smo kao nosioci zastave Islama i sljedbenici riječi Božije konačne, obavezni o blagodati Gospodara našeg, kazivati. To kazivanje ima smisla i na druge uticaja samo ako je jezik kojim te blagodati prenosimo i objašnjavamo, ustvari djelo ili jezik djela.
Mi se hvalimo, ponosimo i uzdižemo sebe Poslanikovom pravednošću, poštenjem, principijelnošću. Hvalimo se ashabima i ponosni smo na njihov odnos prema ljudima i stvarima.
Tim kazivanjima želimo fascinirati druge i ubjeđujemo ih da je to jedini ispravni put. Mogli bi nam reći, zašto vi niste na tom putu? Gdje je vama Poslanikova pravednost? Gdje je vama njegovo i ashaba mu poštenje i samilost prema mladima, briga o starima i poštovanje prema učenima? Gdje je vama principijelnost da nikad i nigdje ne odstupate od onoga čemu pozivate, poput Poslanika vašeg, kojem ni sunce u desnoj ni mjesec u lijevoj ruci ne bi bili dovoljni da na krivi put skrene?

Mi, odgovor imali ne bi, jer naše promovisanje pravoga puta svelo se na priču u koju često ni sami na žalost nismo ubijeđeni, jer da jesmo, bili bismo na tom, jedinom ispravnom putu. Mi bi o blagodati koju Gospodar šalje čovječanstvu kazivali tako da to naše kazivanje razumiju svi, bez obzira kojim jezikom govore, jer govor djela razumljiv je svima.
Zbog toga što o vjeri našoj ne kazujemo djelom već riječju, a i sami smo od tih riječi daleko, došli smo u priliku da se uglas izvinjavamo za tuđa zla, za tuđe grijehe, za napad u Parizu, za napad u Londonu, i napade mnoge. To što uradi neki prijestupnik, tamam da se i Ahmed i Muhamed zove, ne obavezuje nas da se ikom izvinjavamo i Islam i muslimane pravdamo, jer niti je kriv Islam, niti muslimani. Islam je mir a muslimani protagonisti tog mira. Mi moramo traziti izvinjenje do groba, za genocid u Srebrenici, za ovo sto sad neko radi Rohinjama Muslimanima.
Potrebno je da nađemo mir u našoj vjeri i da ono što je neizmjerna blagodat data nam, a sadržano je među koricama Mushafa, živimo i tako drugima ljepotu toga kazujemo.
Poslanik je mogao uništiti sve one koji su ga napadali. Ne dođe li mu Melek, kada su Poslanika kamenovali na putu za Taif, i reče mu – Poslaniku da će brda nad Taifom sastaviti i brdima smrskati i uništiti napadače na njega, samo ako to Poslanik poželi.
Je li poželio? Ne, već je poželio da potomci Taifljana budu njegovi sljedbenici. I bili su jer su ih Poslanik i ashabi kazivanjem o blagodatima osvojili a kazivali su im djelom.
Naše kazivanje vjere neka bude jezikom djela pa se nećemo morati ni pred kim pravdati, ni od koga strahovati i nikome za svoju pripadnost jedinom ispravnom putu izvinjavati. Djelom ćemo osvajati ljude i tako Božiju naredbu da o blagodati Gospodara našeg kazujemo, izvršiti.
Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, naš ibadet, oprosti nama, našima i svim mu’minima, a na Pravi put uputi sve ljude koji čeznu za Istinom. Oprosti nam grijehe, popravi naše stanje i nastani nas u perivojima Firdevsa sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
07 Saffer – 1439.H. / 27 Oktobar 2017.g.– Hatib: Fahir Alimujkic

Strah od Allaha dz.s.

Neka je hvala Allahu Milostivom, Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro, a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Današnju hutbu sam naslovio sa Strah od Allaha, dželle še’nuhu. Tema je veoma važna i aktuelna, jer zadire u srž našeg vjerovanja, a bez čvrstog vjerovanja u Allaha, subhanehu ve te’ala, i straha od Njega, samo Kojem pripadaju slava i hvala, nema pravog mu’mina.
Strah od Allaha, azze ve dželle, predstavlja jedan od najvećih stepena bogobojaznosti, jer čovjek ne može dostići visoke stepene kod Allaha, dželle še’nuhu, osim putem straha od Njega.
Mu’min se nada Allahovom, subhanehu ve te’ala, oprostu i u isto vrijeme se boji Allaha, azze ve dželle, i plaši se Njegove kazne, a On poručuje u 49. i 50. ajetu Sure El-Hidžr:
نَبِّىءْ عِبَادِي أَنِّي أَنَا الْغَفُورُ الرَّحِيمُ(49) وَأَنَّ عَذَابِي هُوَ الْعَذَابُ الأَلِيمُ(50)
Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta i Koji je milostiv,(49) ali da je i kazna Moja, doista, bolna kazna!(50)
Vjernik je braćo uvijek između nade u Allahovu, dželle še’nuhu, sveobuhvatnu milost i straha od Njegove žestoke kazne, pa zbog toga izvršava svoje obaveze i čuva se grijeha!
Allah, subhanehu ve te’ala, nas upozorava da se ne bojimo prokletog šejtana, već da se samo Njega, azze ve dželle, bojimo i to je jedan od znakova našega imana, kao što stoji u 175. ajetu Sure Alu Imran:
إِنَّمَا ذَلِكُمُ الشَّيْطَانُ يُخَوِّفُ أَوْلِيَاءَهُ فَلاَ تَخَافُوهُمْ وَخَافُونِ إِن كُنتُم مُؤْمِنِينَ
To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, pa ih se ne bojte, već se bojte Mene, ako ste mu’mini!
Strah od Allaha, subhanehu ve te’ala, spriječava čovjeka da čini grijehe i upućuje ga na pokornost, a nedostatak straha vodi nemaru i činjenju grijeha.
Vjernik ne smije da bude bez straha od Allahove, subhanehu ve te’ala, kazne, jer On na to upozorava u ajetima 97.-99. Sure El-Ea’raf:
أَفَأَمِنَ أَهْلُ الْقُرَى أَن يَأْتِيَهُمْ بَأْسُنَا بَيَاتًا وَهُمْ نَائِمُونَ(97) أَوَ أَمِنَ أَهْلُ الْقُرَى أَن يَأْتِيَهُمْ بَأْسُنَا ضُحًى وَهُمْ يَلْعَبُونَ(98) أَفَأَمِنُوا مَكْرَ اللَّهِ فَلاَ يَأْمَنُ مَكْرَ اللَّهِ إِلاَّ الْقَوْمُ الْخَاسِرُونَ(99)
A zar su stanovnici naselja sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali?(97) Ili zar su stanovnici naselja sigurni da ih Naša kazna neće snaći danju dok se budu zabavljali?(98) Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne ne boji se samo narod kome propast predstoji.(99)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježi imam Tirmizija savjetuje ashabe da budu istinske muttekije (bogobojaznici):
عَنْ أَبِى ذَرٍّ رَضِىَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: إِنِّى أَرَى مَا لاَ تَرَوْنَ وَأَسْمَعُ مَا لاَ تَسْمَعُونَ أَطَّتِ السَّمَاءُ وَحَقٌّ لَهَا أَنْ تُئَطِّ ؛مَا فِيهَا مَوْضِعُ أَرْبَعِ أَصَابِعَ إِلاَّ وَمَلَكٌ وَاضِعٌ جَبْهَتَهُ سَاجِدًا لِلَّهِ. وَاللهِ لَوْ تَعْلَمُونَ مَا أَعْلَمُ لَضَحِكْتُمْ قَلِيلًا، وَلَبَكَيْتُمْ كَثِيرًا، وَمَا تَلَذَّذْتُمْ بِالنِّسَاءِ عَلَى الْفُرُشِ، وَلَخَرَجْتُمْ إِلَى الصُّعُدَاتِ تَجْأَرُونَ إِلَى اللهِ. لَوَدَدْتُ أَنِّى شَجَرَةٌ تُعْضَدُ. (الترمذي)
Prenosi Ebu Zerr, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ja vidim ono što vi ne vidite i čujem ono što vi ne čujete! Oglasila su se nebesa i imaju pravo da se oglase. Nema na njima mjesta koliko je četiri prsta, a da nema meleka koji je svoje čelo na sedždu Allahu spustio. Tako mi Allaha, da znate ono što ja znam malo biste se smijali, a mnogo plakali! Ne biste se sa ženama u posteljama naslađivali, već bi se popeli na brda i ponizno molili Allaha. Volio bih da sam drvo koje će se posjeći.” (Tirmizija)
Razmislimo o ovome hadisu, draga braćo i sestre i trudimo se da prednjačimo u dobru!
Ismail Es-Sudi prenosi da je Hadžadž ibn Jusuf rekao Seidu ibn Džubejru: “Čuo sam da se ti nikada ne smiješ, pa je li to istina?” Seid ibn Džubejr mu je odgovorio: “Kako da se smijem, kad je džehennem već raspaljen, vatreni okovi postavljeni, a Zebanije, spremne?”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se najviše bojao Allaha, dželle še’nuhu, kako stoji u predaji Aiše, radijallahu anha:
عَنْ عَائِشَةَ رَضِىَ اللهُ عَنْهَا أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: إِنِّي أَعْلَمُكُمْ بِاللهِ وَأَشَدُّكُمْ لَهَ خَشْيَةً (البخاري)
Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ja najbolje od vas poznajem Allaha i ja Ga se najviše bojim.” (Buharija)
Braćo i sestre, ako proučimo stanje ashaba i generacija poslije njih iz reda dobrih prethodnika ovog Ummeta, primijetićemo da su oni stalno činili dobra djela i da su i pored toga mnogo strahovali. Mi smo braćo i sestre, bez izuzetka, u odnosu na njih, u velikom gafletu (nemaru).
Šta bi mi trebali kazati za sebe, kada Ebu Bekr Es-Siddik, radijallahu anhu, kojem je obećan džennet i čiji iman je bio jači od imana svih ashaba, kaže: “Volio bih da sam dlaka na koži mu’mina (vjernika)!” (Ahmed).
Kada bi Ebu Bekr Es-Siddik, radijallahu anhu, stao na namaz tresao bi se kao prut od straha od Allaha, subhanehu ve te’ala, a kada bi imamio, učio je Kur’an plačući.
Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, je na smrti rekao svome sinu Abdullahu: “Sine, spusti moju glavu na zemlju, ne bi li mi se Allah smilovao!” Zatim je tri puta rekao: “Teško meni, ako mi Allah ne oprosti!” I onda je ispustio dušu. (Ahmed)
Ebu Ubejde, radijallahu anhu, kaže: „Poželim da sam kurban, koji će zaklati moja porodica, pa pojesti moje meso i pojesti čorbu od njega!“
Na obrazu Abdullalaha ibn Abbasa, radijallahu anhu, bile su dvije brazde od suza koje su često tekle iz njegovih očiju!
Kada se Muazu ibn Džebelu, radijallahu anhu, primakla smrt, rasplakao se, pa mu bi rečeno: „Zašto plačeš, kada si jedan od ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i šta si sve učinio za islam?“ Reče: „Ne plačem zbog straha od smrti, niti zbog toga što ostavljam dunjaluk, već plačem zbog dvije skupine, a ja ne znam od koje sam ja: od stanovnika dženneta ili stanovnika džehennema!“
Amr ibn As, radijallahu anhu, kaže: „Da pustim samo jednu suzu iz straha od Alaha, draže mi je od sadake stotinu hiljada dirhema!“
Kaže Ebu Ed-Derda, radijallahu anhu: „Šta je to pa na vama ne vidim slast imana? Tako mi Allaha kada bi medvjed iz šume osjetio slast imana, ona bi se pokazala na njemu. Čovjek se ne plaši za iman, a da mu neće biti učvršen i čovjek nije siguran u iman, a da mu neće biti uskraćen.“
Šidad bin Evs, radijallahu anhu, kada bi legao ne bi mogao da zaspi, pa bi kazao: „Strah od vatre mi je oduzeo san.“ Pa bi ustao i klanjao cijelu noć, sve do sabaha.
Kćerka Rebie ibn Hejsema pitala je svoga babu: „Babo, zašto ne spavaš kad svi ljudi spavaju?“ Odgovorio je: „Kćeri, džehennemska vatra mi ne da spavati.“ Prenosi se od Hasana Basrija, da je rekao: “Omer ibn Abdu-l-Aziz bi učio Kur´an, pa kada bi proučio neki ajet, zaplakao bi i onda bi se gušio u suzama sve dok ne bi pao, pa bi ostao u kući dok ga ljudi ne bi počeli obilaziti, misleći da je bolestan.”
Kako bi se tek trebali plašiti Allaha, azze ve dželle, kandidati na raznim listama za predstojeće izbore i ovdje i u domovini, koji u predizbornoj kampanji ne biraju sredstva da pridobiju pažnju i glasove glasača, a kada im se verifikuju mandati mnogi od njih rade za lične interese i interese stranaka!
Ova naša Domovina treba moralne, obrazovane i odlučne političare na svim nivoima vlasti, koji će se zalagati za bolje sutra svih naših građana! Ona treba političare koji neće do besvijesti praviti bespotrebne kompromise za hator domaćih i međunarodnih faktora. Ona treba političare koji će neprijateljima naše Domovine jasno kazati: „Naša Domovina Bosna i Hercegovina nije na prodaju i podjelu! I zato ne gubite vrijeme i sredstva oko njene podjele i urušavanja! Bosnu i Hercegovinu su branili i oslobađali njeni najhrabriji sinovi i kćeri i oni su još uvijek živi i spremni da je ako zatreba ponovo brane svojim imecima i životima!“
Braćo, budimo od onih koji se istinski boje Allaha, subhanehu ve te’ala, i pripremajmo se za Dan polaganja računa, Dan na kojem neće koristiti imeci i porod, već samo dobra djela! Gospodaru, pomozi svim ugroženim muslimanima, a posebno našoj braći i sestrama u Palestini i Siriji i podari im skoru slobodu i mir! Učvrsti nas na Putu islama i učini nas od onih koji se samo Tebe boje i Tebi iskreno robuju i na ruku i sedždu Ti padaju! Oprosti našim roditeljima i našim dobrim precima, koji su na nas prenijeli svjetlo vjere! Uputi i učvrsti našu djecu i potomke i učini ih boljim čuvarima Dina i Domovine od nas i našom radosti na obadva svijeta! Oprosti nam grijehe i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
14 Saffer – 1439.H. / 03 Novembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Za Dzennet je potrebno vise od obreda

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Islam nije samo vjera Ibadeta – namaza, posta, zekata i drugih obreda, to je zapravo sistem života za čovjekov praktični život u svim njegovim aspektima. Islam nije ograničen samo na to da bude vodič na putu do Dženneta, nego je on i način ostvarenja ovosvjetskog blagostanja. Uzvišeni Allah je Poslaniku a.s. na Oprosnom hadždžu objavio sljedeći ajet: „Danas sam vam vašu vjeru usavršio i Svoju blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El-Maide,3.) Nakon objavljivanja ovog ajeta Allahov Poslanik a.s. živio je još 81 dan. Ovim ajetom Uzvišeni Allah nam naglašava da je vjera islam upotpunjena i kompletna, i da joj ne treba ništa ni dodavati ni oduzimati, odnosno da sadrži sve što je čovjeku potrebno i na ovome i na onome svijetu. Ajet je, takodjer, dokaz da Allah od ljudi prima samo ispravnu vjeru, koju je On upotpunio i usavršio, što potvrdzuje i drugi ajet: „Onaj ko želi neku drugu vjeru mimo islama, neće mu biti primljena i on će na onom svijetu propasti“ (Ali Imran, 85.). Upotpunjavanjem islama i njegovih propisa, upotpunjena je Allahova blagodat prema nama, jer ispravna i potpuna vjera je blagodat i ovoga i onoga svijeta. Savršenost i upotpunjenost islamske vjere ogleda se u tome što ona svojim univerzalnim propisima kvalitetno rješava temeljna pitanja društva i ljudske zajednice.
Rekao je Resulullah a.s: “Nema ni jednog roba koji kaže la ilahe ilallah (nema boga osim Allaha) i umre na tom, a da neće ući u Džennet.” (Odlomak iz hadisa kojeg prenosi Buharij i Muslim). Dakle, nema sumnje da je svjedočenje tevhida – Allahove jednoće uzrok ulaska u Džennet i spas od Džehennema. Međutim, ovaj uzrok je beskoristan ako se ne ispune njegovi šartovi – uvjeti, a to je potvrdio Hasan el-Basri i Vehb ibn Munebbih, Allah im se smilovao, kao i drugi učenjaci. Naime, jednom je prilikom rečeno Hasanu el-Basriju: “Ljudi govore da ko kaže la ilahe illallah ući će u Džennet.” Pa im je odgovorio: “Ko kaže la ilahe illallah i ispuni njegove zahtjeve i obaveze ući će u Džennet”. I to je tačno, jer i licemjeri mogu i izgovaraju te riječi, a Allah nas je obavijestio da su oni u najdubljem dijelu Džehennema. A rečeno je Vehbu ibn Munebbihu: “Zar nije ključ Dženneta la ilahe illallah!? Pa je odgovorio: “Jeste, ali ne postoji ni jedan ključ a da nema zupce, pa ako dođeš sa odgovarajućim ključem otvorit će ti se, a ako ne onda nema ni ulaska.” (Prenosi Buharij)
Uzvišeni Allah je uporedio u Kur’anu ulazak u Džennet sa dobrim djelima, kazavši: “…i nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje. Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju, a Allah voli one koji dobra djela čine”. (Sura Al Imran,133-134.)
S toga, za Dzennet je potrebno nesta vise od obreda. Sjedio je Poslanik sa ashabima zagledavši se u horizont, slušajući ono što mu se tajno i šapatom objavljuje. Pogleda u ashabe i reče: „Uskoro će nam se pridružiti čovjek koji će biti u Džennetu“. Ashabi su nestrpljivo pogledali i nedugo zatim pojavi se Sa’d ibn ebi Wekas. Nakon toga Abdullah ibn Amr ibn As ga je neumorno zapitkivao, koja je to molitva ili djelo koje ti je donijelo takvu nagradu? Sa’d im je rekao: „Ništa više od onoga što svi radimo i kako se svi molimo, s tim da ja nemam ni jednu trunku prkosa i mržnje prema bratu muslimanu“.
Put do Dženneta nije u pretjeranom ibadetu, u beskrajnoj molitvi i previše zikra. Biti musliman, to znači biti normalan čovjek. Normalan, razuman čovjek, vjernik, zahvaljuje Allahu na blagodatima izvršavajući svoje obaveze prema Bogu, izvršavajući Njegove naredbe kroz obred ali ne ograničivši se samo na obred, jer vjera nije i nipošto ne smije biti samo obred. Vjera je praksa, ona je život, potvrđuje se djelom. Ne bismo smjeli biti u sukobu sa sobom. A u sukobu je sa sobom svaki onaj koji klanja, posti, izvršava naredbe Božije koje obredima zovemo, a u svakodnevnici ne živi ono što se od njega kao vjernika očekuje. Od vjernika se očekuje da bude koristan, da dobro čini i naređuje ga, da radi privređuje, da svugdje i uvijek vjeru svjedoči djelom.
Ebu Zerr r.a. kaže: „Moj prijatelj, Poslanik a.s. mi je savjetovao: ‘Da volim siromahe i da se zbližim s njima“. Mi znamo da Allah dž.š. i vjera naša ne cijeni ljude po njihovom dunjalučkom statusu, niti po bogatstvu. Ljudi se cijene isključivo po onome što čine. U Kur’anu se kaže da se ljudi kod Allaha dž.š. cijene po bogobojznosti, a bogobojaznost se, to znamo, djelom očituje. Danas, svi okreću glavu od siromaha a poslušajmo ovaj primjer. Seid ibn Amr bio je namjesnik u Humsu. Vladar je bio, a živio vrlo skromno. Govorili su mu: „Traži više novca za svoju porodicu i slobodno uživaj u dozvoljenim stvarima“. On je uvijek odgovarao: „ Neću da zaostajem za prvim muslimanima. Čuo sam Poslanika da je rekao: „Na dan kada Allah okupi sve ljude, siromašni vjernici će istupiti naprijed kao počasna povorka. Bit će zaustavljeni kako bi odgovarali, ali će oni samopouzdano odgovoriti:’ Nismo imali ništa za šta možemo odgovarati’. Allah dž.š. će reći:’ Istinu su kazali Moji robovi i zato će ući u Džennet prije ostalih“. Vjera nije samo obred, ona je dakle i skromnost.
„Savjetuje mi Poslanik da gledam u one koji su podređeni a ne u one koji su nadređeni“. Allah dž.š. i vjera naša uvijek su na strani slabih. I nas podstiču da slabima, nemoćnima, obespravljenima, budemo na pomoći jer ko pomogne otkloniti nevolju čovjeku ovdje, Allah će otkloniti njegove na Ahiretu.
Omer r.a. kaže Suhejb ibn Sinanu: „Vidio sam da hraniš ljude do te mjere da nepromišljeno trošiš“. Suhejb mu odgovori: „Čuo sam Poslanika da je rekao: „Najbolji među vama je onaj koji hrani druge ljude“. Vjera nije samo obred, ona je dakle i briga za drugog.
„Poslanik mi savjetuje da nikad ni od koga ne tražim milostinju“. Allah dž.š. i vjera naša uvijek su na strani rada, truda, marljivosti. Uče nas da je ruka gornja bolja od doljnje, da je onaj koji dijeli kao zrno iz kojeg nikne sedam klasova a u svakom po stotinu zrna. Dok je ležao na smrtnoj postelji, Selmana el Farisija je posjetio Sa’d ibn ebi Wekas. Došao je da ga obiđe i poselami. Selman je zaplakao. „Zašto plačeš“? Upita ga Sa’d: „Allahov Poslanik je umro a bio je zadovoljan s tobom“. Selman mu odgovori: „Tako mi Boga ne plačem što me je strah smrti, niti što volim ovaj svijet. Poslanik mi je ostavio ove riječi u emanet. Rekao je: „Neka svako od vas na ovom svijetu posjeduje onoliko, koliko je dovoljno putniku, a vidi oko mene koliko stvari ja posjedujem“.
Sa’d kaže: „Pogledao sam okolo i vidio jednu posudu za jelo, jednu za vodu i nekoliko jastuka, sve je podijelio. Rekao sam mu, daj nam oproštajni govor koji bismo slijedili“. Rekao je: „O Sa’de, u brigama svojim, ako ih imaš, sjeti se Allaha, ako sudiš sjeti se Allaha, kada prosuđuješ sjeti se Allaha i sjeti se Allaha kada udjeljuješ“. Vjera nije samo obred, ona je dakle i darežljivost i milosrđe i stalna svijest o konačnom Božijem sudu.
„Savjetuje mi Poslanik da činim dobro rodbini svojoj“. Allah dž.š. i vjera naša, uzdižu i hvale one koji porodici i rodbini posvećuju pažnju i bdiju nad njihovim potrebama i brinu o rodbinskim obavezama i vezama. Najpreče je vjerniku da svoj imetak troši na svoju porodicu. A kad pretekne treba da troši kako bi pomogao rodbinu. A kad pretekne tada je obavezan pomoći ugroženog i unesrećenog u svom džematu. A kad pretekne onda i šire, treba pomoći opće dobro.
Vjernik musliman mora znati šta su prioriteti i u skladu s tim se ponašati. Vjera nije samo obred, ona je dakle i zdrava porodica i složna rodbina i jak džemat.
„Poslanik mi je savjetovao da istinu govorim, makar gorka bila i da se ne bojim ničijeg prigovora i kritike“. Allah dž.š. i vjera naša insistiraju na iskrenosti, na istini, na lijepoj riječi. Čuli smo da kad Poslanik govori o osobinama vjernika naglašava da vjernik ne može biti lažac. Licemjerstvo mora biti daleko od svake osobe koja se muslimanom zove. Ne smije biti razlike između riječi i djela. Ne smije biti neistine u vjernikovu govoru. Vrlina je, a ne mahana kada čovjek govori ono što misli. Nevažno je za vjernika šta neko misli o njemu ako on stalno i svugdje nastoji činiti djela kojima Allahovom zadovoljstvu stremi. Vjera nije samo obred, ona je dakle i iskrenost i istinit govor.
„Savjetovao mi je Poslanik da stalno govorim LA HAVLE VELA KUVVETE ILLA BILLAH. Nema sile ni snage osim Allaha dž.š.“. Izgovarajući ove riječi vjernik sebe svaki put iznova ubjeđuje da nema straha ni od kog osim od Stvoritelja. Ovim riječima sebe stalno podstiče da čini ona djela koja će ga učiniti sigurnim i na Ahiretu od Allahove kazne. Poslanik kaže: „Allah dž.š. je rekao: „Neću ni jednom Mome robu sastaviti dva straha i dvije sigurnosti. Ko Me se bude bojao na Dunjaluku, bit će siguran na Ahiretu. A ko Me se ne bude bojao na Dunjaluku bit će prestravljen na Ahiretu“.
Ne činim ništa neobično. Normalno klanjam. Normalno postim. Normalno ibadetim. Ne činim ništa posebno, ali ne prkosim Allahu niti imam mržnju prema muslimanu, prema čovjeku, prema ljudskome bicu. To me je u Džennet uvelo, veli Sa’d ibn ebi Wekas, jer vjera nije samo obred, ona je dakle, kao zakljucak danasnje hutbe, i naše bratstvo i tako je u njoj naša snaga i naša bolja budućnost.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da poniznost pred Tobom osjećamo i ljubav, uvažavanje i poštovanje između sebe gradimo kako bi Dženneta dostojni bili. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
21 Saffer – 1439.H. / 10 Novembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Pazi, snima se
Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova, sveopćem dobročinitelju, Milostivom. Vladaru Sudnjega dana. Donosim salavat i selam Allahovom Poslaniku Muhammedu a.s. njegovom časnom ehli bejtu, časnim ashabima, nasim sehidima i svima koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Danasnju hutbu sam naslovio sa interesantnim naslovom, a razmisljajuci i uporedjujuci danasnju neprikosnovenu tehnologiju sa Melekima pisarima, koji pisu i snimaju svaki nas pokret. Za naslov sam izabrao: Pazi, snima se!
Sa danasnjom ljudskom tehnologijom koja se jos vise razvija i napreduje i koja je zaista neprikosnovena i kojoj se mi divimo posmatrajuci kako svaki dan izlazi nesta novo i kvalitetnije, covjek moze dakle sve da snimi, arhivira ali isto tako jednim klikom moze sve da i obrise. Medjutim, razlika izmedju ljudske tehnologije i knjige nasih dobrih i losih dijela koju pisu Meleki pisari nemoze biti zagubljena, nemoze se izbrisati i ona svakog od nas ceka na Sudnjem Danu.
Sa svakim su meleki pisari. „Kiramen katibine je’ alemune ma tef’alun“- „Plemeniti pisari znaju šta vi radite“. /Infitar 11,12/. „Ve inne ‘alejkum le hafiziin“- „A nad vama bdiju čuvari“ /Infitar, 10/. “Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bdiju.”(Ar-Ra’d:1)
Allah je za svakog čovjeka zadužio dva prisutna meleka koji se od njega ne odvajaju i koji pišu njegova djela i riječi: “Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 16-18.)
Vidljivo je da meleki koji su zaduženi za čovjeka pišu sve ono što čovjek izgovori ili uradi, ne zaboravljajući ništa, jer Uzvišeni kaže: “On ne izusti ni jednu riječ“. Zbog toga, čovjek će naći svoju knjigu koja sadrži sve ono što je on izgovorio ili uradio. Zbog toga će nevjernici na danu kada vide knjigu svojih djela povikati: “Teško nama!’ – govoriće – “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” – i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.” (El-Kehf, 49.)
U Buharijinom Sahihu se od Ebu Hurejrea r.a. prenosi da je čuo Allahovog Poslanika a.s. da kaže: “Doista, čovjek nekada izgovori neku riječ sa kojom je Allah zadovoljan ne pridavajući joj značaj, a Allah mu njome podigne stepene. A nekada izgovori riječ koja srdi Allaha ne pridavajući joj značaj, a Allah ga njome sruči u Džehennem.” (Buhari: 308/11)
Ibn Kesir u svome Tefsiru spominje da je Hasan El-Basri proučio ajet: ”Jedan s desne, a drugi s lijeve strane.” (Kaf, 17.) A zatim rekao: “Sine Ademov data ti je tvoja stranica i određena nad tobom dva plemenita meleka: jedan s desne, a drugi sa tvoje lijeve strane. Što se tiče onog sa tvoje desne strane, on bilježi i čuva tvoja dobra djela, a onaj s lijeve bilježi i pamti tvoja loša djela. Čini što hoćeš, u manjoj ili većoj mjeri, sve dok ne umreš, a onda će se tvoja stranica saviti i bit će stavljena na tvoj vrat s tobom u kaburu, sve dok ti na Sudnjem danu ne bude knjiga otvoreno pokazana, kod toga Uzvišeni Allah kaže: “Čitaj Knjigu svoju, dosta ti je danas to što ćeš svoj račun polagati.” Zatim je Hasan rekao: “Tako mi Allaha, pravedno je postupio prema tebi ko je učinio da sam sviđaš račune”.
Ibn Kesir od Ibn Abbasa r.a. također, spominje riječi Uzvišenoga: “On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 18.)
Rekao je o ovome: Melek piše sve ono što čovjek izgovori, bilo dobro ili loše, čak piše i riječi: jeo sam, pio sam, otišao sam, došao sam, vidio sam, tako da kada dođe četvrtak iznesu se njegove riječi i djela, pa se iz te knjige prihvati nešto od dobra i nešto od lošeg, a odbaci ostalo, to su riječi Uzvišenog Allaha: “Allah je dokidao što je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je glavna Knjiga.” (Er-R’ad, 39.)
Ibn Kesir spominje da je Imam Ahmed u svojoj bolesti jaukao, pa su mu prenijeli da je Tavus rekao: “Melek piše sve, pa čak i jaukanje.” Ahmed nikada više do svoje smrti nije jauknuo, Allah mu se smilovao.
Razgovori sa operaterom se snimaju – rečenica je koju često možemo čuti prije razgovora sa predstavnicima nekog od telekoma, recimo. Kako bi se inače u svom životu ponašali kada bismo znali da se razgovori koje vodimo snimaju i javno objavljuju, ili, kada bismo saznali da se snimaju naše greške i propusti koje hotimično ili nehotično počinimo? Sasvim je izvjesno da bi naše ponašanje bilo mnogo prikladnije i odmjerenije kada bismo znali da će ono što govorimo ili radimo biti prikazano pred drugima.
U jednom vjerskom predanju se kaže da je najviši stepen vjerovanja da znaš da je Bog s tobom gdje god da si, da sve čuje, sve vidi i sve zna, a to se zove Ihlas. I covjek koji ima Ihlas, dakle svjesnost o Bogu ma gdje da je, on ima najveci stupanj i deredzu vjerovanja. Dakle, covjek koji se boji Boga u osami – kada je sam isto kao i na javi – kada ga drugi vide, on ima najveci stepen Imana – vjerovanja. A to se opet naziva Takwaluk – bogobojaznost od Boga.
Svaka riječi koja je izgovorena iz usta bilo koje osobe na zemlji kao i svako drugo djelo koje učinimo, bez obzira bilo snimano zemaljskom tehnologijom ili ne, bilježi se od strane plemenitih pisara. Znači postoje savršeni zapisi, u savršenim arhivima, koje Božiji meleki prave i čuvaju.
Mogu zamisliti kako bismo se mnogi od nas, pošto smo nešto rekli, ili učinili da možemo obratili meleku pisaru i rekli: “Hej stani, nemoj ovo da pišeš – nisam ovo stvarno mislio – obriši to!” Ali gotovo je, zapis je već napravljen i otići će na mjesto gdje svi zapisi odlaze. Ili bismo možda rekli: “Hej, pa nemoj ovo da pišeš – ovo uopšte nije važno!”. To je često naš pogled na riječi koje govorimo – pa i na mnoga djela koja činimo – da nisu važni. Međutim svaka riječ i svako djelo su veoma bitna, i sve se uredno bilježi.
Ako se sve bilježi onda ne možemo za neki naš govor ili neko naše djelo reći to ja ‘nako, bezveze´, ili kako znamo reći na pitanje šta radimo: „Evo, malo, ubijam vrijeme i sl.
U razgovoru s ljudima kad shvatimo da griješimo bilo govorom ili djelom kažemo, halali, izvini, oprosti. I to je ok. Tako i trebamo i moramo.
Ljudi nam halale il ne halale, ali ta izgovorena riječ ili to djelo, svejedno, halalili ili ne halili nam, ostaje među nama i zavisno od težine brže ili sporije se zaboravlja.
Pitanje je da li razmišljamo o tom da sebi kažemo „halali“. Čovjek sebi čini jako puno zla koje se jednako bilježi u knjigama kiramen-katibina pa postoji potreba da se zapitamo da li se prisjetimo od sebe zatražit halala. Jer u hadiskim zbirkama od Poslanika islama nam se prenose metode i načini kako ipak možemo melekima pisarima reći: „Pogriješio sam, kajem se, nemoj da me to dočeka na Sudnjem danu!“ Kako???
Prvi nacin je TEWBOM – POKAJANJEM. Prenosi Ebu Umame r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Melek koji piše loša djela podigne svoje pero šest sati (tj. nezapisuje šest sati) grijeh ili pogrešku koju uradi rob musliman, pa ako se pokaje i zatraži oprost neće ga ni upisati a ako se ne pokaje onda ga upiše kao jedno loše djelo.” (Bilježi ga Albani u Sahih El Džamiu-s-Sagir, broj 2097. koji kaže da je dostigao stepen Hasen hadisa).
Drugi nacin je: Prenosi Muaz ibn Džebel r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Boj se Allaha gdje god bio, poslije lošeg djela uradi dobro djelo, čime ćeš ga izbrisati i lijepo postupaj prema ljudima!” (Tirmizija)
Riječi Poslanika a.s.: وَاتَّبِعِ السَّيِّئَةَ الْحَسَنَةَ تَمْحُهَا “…poslije lošeg djela uradi dobro djelo, čime ćeš ga izbrisati…”, aludiraju na to da vjernici svojim dobrim djelima brišu loša djela, pa zato se trudimo da činimo što više dobrih djela, kako bi izbrisali naša loša djela.
Dakle kad se ogriješimo prema sebi a svaki naš grijeh – grijeh je i prema nama jer će nas koštati na Sudnjem danu možemo ga izbrisati „dobrim djelom“. O tom svjedoči 114. ajet Sure Hud: „I obavljaj namaz početkom i krajem dana i u prvim časovima noći! Dobra djela poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele.”
-Razmišljajmo o onom što pišu plemeniti pisari o nama i korigujmo zapisano, budimo urednici, lektori i korektori svoje knjige.
Vidite, ljudi na dunjaluku, napisu knjigu, pa onda moraju naci urednika, pa lektora iste, i na kraju moraju je odbraniti pred posebnom komisijom ukoliko se radi o doktorskoj disertacijili ili magistarskom radu. I tu ulozimo i ulazemo mnogo – monogo truda. Medjutim, postoji i nasa vlastita knjiga, koju sami sebi pisemo, a o kojoj najmanje racuna vodimo.
Propustio si namaz, pokaj se i naklanjaj, krivo si se zakleo – posti tri dana, napravio si grešku u namazu – ispravi je sehvi sedždom. Allah nam je iz Svoje milosti dao mogućnost da uređujemo svoju knjigu, da surađujemo sa Kiramen-katibinima, pitanje je vodimo li računa o svojoj knjizi i njenom sadržaju, razmišljamo li da ćemo je vrlo brzo morati polagati, ona je naše životno djelo, koje ćemo “braniti” na Sudnjem danu pred Najboljim, Pravednim Sucem .
Evo ajeta i hadisa koji nas upućuju na neke načine kako da izvršimo uređenje naše knjige: Kaže Uzvišeni Allah: “O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo, na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali…” (Tahrim, 8.)
Bilježi Muslim od Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Pet propisanih namaza, džuma do džume, brišu počinjene grijehe između toga, ako se čovjek sačuva velikih grijeha.”
Bilježi Buharija od Muaza r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Milostinja – sadaka poništava loša djela kao što voda gasi vatru.”
Bilježi Ebu Davud od Ebu Bekra r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Nema tog Allahovog roba koji počini loše djelo, zatim propisno abdesti, klanja dva rekata dobrovoljnog namaza, te zamoli Allaha za oprost, a da mu Allah neće oprostiti.”
-Isto tako moramo imati na umu da nekim našim postupcima brišemo iz naše knjige i dobra djela:
“Zavidnost uništava dobra djela kao što vatra uništava drvo”. (Ebu Davud, Ibn Madže) Prenosi se od Enesa r.a da je Poslanik s.a.v.s rekao: ”Sa četiri postupka će čovjek pokvariti post, abdest i poništiti dobra djela: gibetom – ogovaranjem, laganjem, prenošenjem tuđih riječi i pogledom u privlačne dijelove tijela žene u koju mu je haram gledati! Ove četiri stvari natapaju korjen zla, kao što voda natapa korjen stabla…”!
Hazreti Osman r.a. je rekao: Mu’min preživljava šest vrsta straha: Prvi je: od strane Allaha Uzvišenog, da mu ne oduzme dini-iman, drugi je: od strane šejtana, da mu ne pokvari njegova dobra djela, treci je: od strane meleka smrti, da mu ne uzme dušu iznenada, a on u gafletu – stanju nemara, cetvrti je: od strane Dunjaluka, da ga ne zabavi, pa da zaboravi na Ahiret, peti je: od strane porodice – žene i djece, da se previše ne zabavi oko njih i da ga ne odvrate od spominjanja Allaha Uzvišenog, sesti je: od strane meleka čuvara, da mu ne upišu nešto čega bi se on stidio na Sudnjem Danu.
Molim Allaha da nam pomogne u ispravljanju vlastitih grešaka a ne grešaka drugih, da budemo drugima uzor pa da se i oni poprave, te da se ne zastidimo vlastite knjige nasih djela na Sudnjem Danu. Amin.!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
28 Saffer – 1439.H. / 17 Novembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Je li zivot tezak

Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova, sveopćem dobročinitelju, Milostivom. Vladaru Sudnjega dana. Donosim salavat i selam Allahovom Poslaniku Muhammedu a.s. njegovom časnom ehli bejtu, časnim ashabima, nasim sehidima i svima koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Jedna od osnovnih činjenica o životu koju sam spoznao jeste da je život težak, zahtjevan, kompleksan. Jedini način da život ne bude takav jeste da spoznamo, shvatimo i prihvatimo da je težak.
Svjedoci smo česte “kuknjave” danas kod mnogih ljudi pa čak i kod društvenih skupina koji životne probleme gledaju kao da su njihove teškoće posebna vrsta koja se nekim čudom okomila upravo na njih ili na njihove porodice, klasu, naciju, nikako na druge. U tim “kuknjavama” i žaljenjima čovjek ponekad pomisli: Pa dobro, šta je sa ovim ljudima, kako to oni zamišljaju život pa ovoliko kukaju nad problemima koji ponekad i nisu baš neki veliki problem. Kad čovjek zamišlja da je život bajka njemu je i buđenje iz sna problem. Život nije bajka, težak je i predstavlja niz problema koji se ne rješavaju kuknjavom nego djelovanjem, radom, trudom.
Problemi, u zavisnosti od prirode, izazivaju žalost, tugu, krivicu, žaljenje, gnjev, strepnju, bol ili očajanje. Upravo zbog bola i tegobe koji sukobi i događaji izazivaju u nama, mi ih zovemo problemi. Strahujući od bola i teškoća koji prati probleme, skoro svi mi, u većoj ili manjoj mjeri, trudimo se da ih izbjegnemo. Mi odugovlačimo u nadi da će oni sami nestati. Ignorišemo ih, zaboravljamo i pravimo se da ne postoje. Težimo da zaobilazimo probleme umjesto da se suočavamo s njima. Neki potroše čitav život da izbjegnu probleme i ne uspiju, drugi pak, shvatajući pravu prirodu života prihvataju probleme, suočavaju se sa njima, rješavaju ih i u tom procesu osjećaju slast, radost, zadovoljstvo. Ti ljudi prihvatajuć prirodu života onakvom kakva jeste – mjenjaju istu i kad ih upitate kakav je život, je li naš hodža danas bio u pravu kad je rekao život je težak? odgovoriće: Ne! Život je lijep. Zašto je to tako odgovaraju nam i ajeti iz sure El-Inširah, 5-6.:
فَإِنَّ مَعَ ٱلْعُسْرِ يُسْرً إِنَّ مَعَ ٱلْعُسْرِ يُسْرًۭا
Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last! Pa uistinu, uz teškoću je olakšanje, uistinu, uz teškoću je olakšanje.
Dokle vrijedi definicija da je život težak? Sve dotle dok ne usvojimo istinu iz sure Asr koja nas uči da je čovjek na gubitku sve dotle dok ne vjeruje, ne čini dobra djela, ne trosi vrijeme uzalud i ne stekne postojanost u istini i strpljivosti.
Šta je strpljivost koja je nužna u procesu činjenja života od teškog lahkim i lijepim. Čime da je hranimo da bi bila postojana? Između ostalog jasnom spoznajom smisla života i ustrajnim tevekulom i nadom u Božiju milost.
Vjera nam daruje smisao životu na dunjaluku, oslanjanje na Boga i nada u Božiju milost daruje nam snagu da pronađemo izlaz i kad sve drugo u nama i oko nas govori da izlaza nema.
Oslanjanje na Boga i nada u Njegovu milost i pomoć tu su da nadograde osjećaj nemoći do kojeg nas životne situacije mogu dovesti. Čovjek jeste nemoćan al ima Gospodara koji je Svemoćan. Tu blizinu s našim Gospodarem, tu blizinu i snagu koju vjera daje mi u stvari najače doživljavamo upravo u teškim situacijama. : „…i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87.)
U Kur’anu se kaže: „One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!” (Al- Ankebut, 69.)
Islam uči čovjeka da nije slučajno došao na ovaj svijet nego da ima svoju svrhu. Taj osjećaj svrhe, osjećaj je važnosti i bitnosti, neophodan da čovjek samog sebe ne shvati olahko. Kur’an podstiče čovjeka na dobra djela i daje mu nadu u Božiju milost. U suri Al-Bekare, ajet 218: „Uistinu, oni koji vjeruju i koji se isele i bore na putu Allahovom – takvi se nadaju milosti Allahovoj. A Allah je Oprosnik, Milosrdni.“
Draga braćo upamtimo da je jasan znak nade u Allahovu milost konstantno činjenje dobrih djela. U Kur’anu, sura Al-Kahf, ajet 110 se kaže: „Pa ko se nada susretu Gospodara svog, onda nek čini dobro djelo i ne pridružuje u obožavanju Gospodara svog, nikoga.”
أَمْ حَسِبْتُمْ أَنْ تَدْخُلُوا الْجَنَّةَ وَلَمَّا يَعْلَمِ اللَّهُ الَّذِينَ جَاهَدُوا مِنْكُمْ وَيَعْلَمَ الصَّابِرِينَ
„Zar mislite da ćete ući u dženet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi“. (Ali-Imran,142)
Nije dovoljno vjerovati i samo jezikom to deklamirati, Džennet se stiče činjenjem dobrih djela, a ne samo vjerom koju ne prate djela. Trud koji je neophodan da se život iz teškog pretvori u lijep nazivamo Džihad. Nije to za vjernika samo borba na bojnom polju. Najbolji, najaci, najdragocijeni Dzihad vjernika je njegova borba protiv šejtana, svojih strasti, protiv svojih poriva, protiv svoga zlocudnog nefsa i to strpljenjem te ustrajnošću.
Mnogi sebi cesto postavljaju, moze se reci nekada i glupo ali i pametno pitanje. Pa kaze ili pita se. Zasto meni Allah uvijek daje poteskoce, zasto ja koji klanjam uvijek mi je teze od onog nevjernika i sl. A moraju i trebali bi isti ti znati jer ustvari vjeruju u sesti Imanski sart koji glasi: We bil kaderi hajrihi we serihi minellahi te´ala – da vjeruje da sve sto se zbiva i dogadja i dobro i lose – da se zbiva i dogadja s Bozijim odredjenjem.
Dakle, kada smo u dobru i u zlu jedna je vrsta iskusenja. Primjera radi, recimo, kada nam Allah podari bogastvo – onda je iskusenje u tome kako cemo se ponasati u tom bogastvu, da li cemo se osiliti i zaboraviti na Allaha ili cemo biti svjesni Bozije blagodati pa dijeliti sadaku, davati Zekat na to svoje bogatsvo itd. A s druge strane kada smo u siromastvu recimo, onda iskusenje je u tome kako cemo se ponasati, hocemo li kukati neuzubillah na Allaha i zlu sudbinu ili cemo strpljivo podnositi to stanje i moliti Allaha i traziti izlaz i boriti se za bolje.
Jer kaze jedna predaja. Nema tog dobrog djela za koje cemo dobiti vecu nagradu, od iskusenja.
Dakle, ustvari svako iskusenje nam donosi vecu nagradu od bilo kojeg dobrog dijela. Jer kaze Poslanik: „Vjernika nece ni trn ubosti a da nece dobiti nagradu od Allaha.“ Vidite, koliko je Allah milostiv.
Jeste li čuli za Urvu Ibn Zubejra? On je bio unuk Ebu Bekra r.a. i vjerski učenjak, dok je Ebu Bekr bio najbolji prijatelj Muhammeda a.s. Nakon jedne bitke morali su mu stopalo amputirati.
Zbog prolivene krvi i velikog bola, Urve Ibn Zubejr se onesvijestio. U međuvremenu se njegov sin Omer nalazio vani pored konja, koji ga je udario kopitom u čelo i usmrtio. Subhanallah! Dvije strašne kušnje u isto vrijeme! Ibn Zubejr je ostao bez stopala a i sin mu je poginuo.
Kada se Ibn Zubejr osvijestio, prišao mu je halifa Ebu Bekr i rekao: “Allah te nagradio ogromnom nagradom.” A takva dova se upućuje za nekoga ko je izgubio bližnjega ili jedan organ svoga tijela. Urve Ibn Zubejr je odgovorio: “El-hamdu lillah, Allahu hvala, Allah mi je podario četiri uda – dvije ruke i dvije noge – lišio me jednog, pa sada, el-hamdu lillah, imam još tri uda. Takodjer, Allah mi je podario četvero djece. Jedno je uzeo a troje mi ostavio. Elhamdu lillah,
U 155-156. ajetu sure Bekare objavljeno nam je: „Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!”
Džennet je lijep i uvijek će biti lijep. Da bi se ušlo u lijepo a da se ne naruši njegova ljepota valja također biti lijep. Iskušenja u životu služe kao sito kod kopača zlata. Da se kroz iskušenja odstrani od nas nečistoća, ružnoća, da ostane samo plemeniti materijal dostojan Dženneta uz Božiju milost.
Završavam ovu hutbu dovom našem Stvoritelju da nas učvrsti u vjeri, i da nam pomogne u našoj borbi protiv neprijatelja i nas samih, te da nas kroz iskusenja kroz koja prolazimo ocisti od grijeha i onoga ruznog u nama samima. Amin!!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
05 Rebiu –l – ewel – 1439.H. / 24 Novembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Ljubav i pravdu, to čovjek treba

Svaka hvala i zahvala pripadaju Uzvišenom Allahu, Stvoritelju znanog i neznanog, dokučivog i nedokučivog, koji je Svjetlost nebesa i Zemlje i koji milošću Svojom sve obuhvata. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda s.a.v.s. na njegovu porodicu i na njegove ashabe, neka je selam na sve bosanske šehide, kao i na sve šehide muslimanskog ummeta i neka je selam na sve ljude koji iskreno slijede upute Kur`ana i Sunneta do Sudnjeg dana.

Postovani dzemate;

Usli smo vec u mjesec Rebiu-l-evvel i danas sam namjeravao govoriti upravo o mjecesu Mevluda Poslanika Muhameda a.s. medjutim slijedom zadnjih dogadjaja govorit cu na temu „Ljubav i Pravdu – to covjeku treba“.
Sutra, 25. 11. je dan Drzavnosti Domovine nam BiH. Dvadest sedam godina nakon izglasavanja nezavisnosti domovine nam i dvadeset dvije godine nakon što joj je Ustav u Dejtonu napisan i time rat zaustavljen, aktueliziram dva hadisa. Jedan bilježi Muslim, a drugi se nalazi u knjizi Šuabul Iman. Abdullah ibn Amr ibn el As r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Kada osvojite Vizantiju i Perziju, kakvi ćete ljudi biti“? Abdurrahman reče: „Govorit ćemo ono što nam je Allah dž.š. naredio“. Poslanik reče: „Možda će biti drugačije. Vi ćete se natjecati u dunjalučkim užicima, zatim jedni drugima zavidjeti, pa jedni drugima okretati leđa. Međusobno ćete se mrziti i svađati se“./Muslim/.
Poslaniku je došla grupa ashaba, bili su isrpljeni i oskudno obučeni. Poslanik im reče: „Možda ćete doživjeti vrijeme u kojem ćete oblačiti odjeću poput kabenskog platna i jelo će vam se servirati u velikim posudama“. Prisutni upitaše: „Poslaniče, je li nam danas bolje ili će nam tada biti bolje“? Poslanik reče: „Danas ste u boljoj situaciji, međusobno se volite, a tada ćete jedni druge mrziti i svađati se“./Šuabul iman/.
Pravda i ljubav, to čovjeka čini sretnim. Zalud su sva bogatstva, ako je duša prazna i nezahvalnost dominantna. Poslanik kaže: „Nije bogatstvo u mnoštvu imetka i blaga, bogatstvo je u bogatstvu duše“./Buharija i Muslim/. Duše nam bijahu site, bogati smo bili u tim teškim vremenima. Oslanjali smo se jedni na druge, pouzdavali se u brata svog u stroju i rovu i dijeli kruha koru.
Blagostanje i rasipništvo nije garancija dobroga stanja. Kakvo su bogatstvo živjeli ljudi kad su Perziju i Vizantiju osvojili?!. Poslanik se boji za njih tog bogatstva. Strah ga je pohlepe, zavidnosti, mržnje i svađe među njima. Abdullah ibn Abbas r.a. kaže: „Musa a.s. kada je razgovarao sa Gospodarom svjetova upitao je: ‘Gospodaru, koji su ti robovi najdraži’? Allah dž.š. je odgovorio:’Oni koji Mi najviše zikr čine’. Musa opet upita:’A ko je od Tvojih robova najpravedniji’? Allah dž.š. odgovori: ‘Onaj koji sudi sebi isto kao što sudi i ljudima’. Musa opet upita: ‘Ko je od Tvojih robova najbogatiji’? ‘Onaj koji je zadovoljan onim što sam Mu dao“. /Šuabul iman/.
Naši su ljudi skromni i ne traže puno da budu zadovoljni. Spremni su se žrtvovati da zarade i steknu još. Spremni su se boriti kako bi sebi i djeci svojoj obezbijedili ono osnovno i kako bi u dunjalučkoj kući normalno živjeli. Nezadovoljstvo više prozilazi iz nepravde i iščeznuća ljudskosti, insanijjeta iz nas. Nezadovoljstvo proizilazi iz urušavanja vrijednosti na kojima opstaje i počiva društvo. Da bi te vrijednosti spasio i da bi ljudi uživali u ljubavi i pravdi, da bi bili sretni i zadovoljni, Ebu Derda piše Selmanu Farisiju, piše bratu svom, nama piše pa započinje: „O moj brate, iskoristi zdravlje i slobodno vrijeme prije nego te zadesi belaj i iskušenje koje niko od ljudi neće moći od tebe odagnati. Brate moj, okoristi se dovom koju će za tebe činiti onaj kojeg je Allah dž.š. stavio na iskušenje“. Braćo, iz izvora vjere znamo da se dova nevoljnika prima i svako ko takvog pomogne sebe u tekst njegove dove upisuje.
Zamislimo koliko dova i blagoslova bi teklo sa usana obespravljenih i poniženih ljudi Bosne da je bilo odgovornosti i žrtve, pa da su spašene firme, sačuvana radna mjesta i da je među nama ostala ona sloga i ljubav koja bijaše kad se na referendum izlazilo i kad se život i prag svoj branilo. Pravde i ljubavi su žedni ovi ljudi. Više ljudi je u nasoj zemlji gladno pravde nego kruha.
„Brate, budi blizak jetimu, pomiluj ga po glavi, budi milostiv prema njemu i nahrani ga onim što ti jedeš. To će ti omekšati srce i ostvarit će ti se želje“. Skrećem pažnju na poruku „nahrani ga onim što ti jedeš“. Da se u ljubavi i pravdi živjelo ispunile bi nam se želje a želja nam je stabilna, jaka, nezavisna zemlja.
„Brate moj, čuvaj se sakupljanja onoga na čemu nećeš biti zahvalan. Čuo sam Poslanika da kaže: „Doći će vlasnik imetka koji je bio pokoran, a njegov će imetak ići ispred njega. Kad god posrne na Sirat ćupriji imetak će mu reći: ‘Idi dalje, ti si davao zekat i radio ono što je Allah propisao’. A doći će vlasnik imetka koji nije bio pokoran Allahu. Imetak će mu biti natovaren na leđa. Kad god posrne na Sirat ćupriji imetak će mu reći: ‘Teško tebi, nisi davao zekat i nisi činio ono što je Allah naredio’“. Hoće li te, brate moj, imetak pomagati na Ahiretu ili u provaliju gurati? To zavisi od toga kako si ga stekao i jesi li ga na stazi pokornosti Stvoritelju, trošio.
„Brate moj, čujem da si sebi nabavio slugu, a ja sam čuo Poslanika da kaže: „Čovjek je blizu Allaha i Allah je blizu njega sve dok ga neko ne počne služiti, a kada ga počne neko služiti, polaganje računa mu je neizbježno“. „Mogao sam unajmiti slugu“, veli Ebu Derda, „i žena moja je to željela, ali sam odustao iz straha, kako ću pred Allaha“.
Slugu i hizmet, braćo, treba bolesnik i nemoćni. Ne treba zdravom ni sluga ni hizmet, bez obzira na kojoj poziciji u društvu bio. U našoj, nezavisnoj zemlji, mnogo je novca potrošeno da se služi onima koji su zdravi i sposobni pa tako bijaše uskraćen hizmet onima koji za njim vape. Ljubav i pravda, to je sofra za koju žele sjesti ljudi Bosne. Pravda i ljubav, to je ono za čim žude ljudi u domovini. Služimo, jedni drugima, pa ćemo, kad se s Gospodarom susretnemo hlad Njegov uživati.
„Brate moj“, završava pismo Ebu Derda, “Bilo bi bolje da se pripremamo za susret s Gospodarom. Ne smijemo se zavaravati time što smo živjeli s Poslanikom. Mnogo je vremena prošlo od tada, a Allah zna šta mi radimo“./Šuabul iman/.
Bilo bi nam svima bolje braćo, da se hadisa na početku citiranih sjetimo često. Upozoravaju nas da će nas pohlepa i borba za ovaj svijet, ukoliko naravno grabimo samo sebi – druge ne spomazuci odvesti u propast na oba svijeta. Kuda nas vodi zavidnost, mržnja i okretanje leđa jednih drugima? Kuda nas vodi svađa? Vodi nas, uprkos činjenici da smo nezavisnost izglasali, gubljenju iste i vodi nas gubitku rata, iako smo iz njega izašli, ako ništa, ono kao moralni pobjednici.
Govorio sam danas o ljubavi i pravdi za koju ceznu bosanski heroji, nisam namjerno zelio da komentarisem presudu niti spominjem ime njegovo. Jer smatram, da smo mi sebi i nas odnos vise vazniji, od pridavanja paznje krvniku Balkanskom, Masonu i Kasapinu cetnickom, koji pred ocima cijeloga svijeta je poubijao 100.000 Muslimana i silovao preko 40.000 nasih majki i sestara. Pravde i pravedne presude za njega na dunjaluku nema. Pravda kroz dozivotnu robiju nije ispunjena, ali sigurno ceka ga Kabur – njegove strahote i Dan Suda neizbjezni pred Gospodarom.
Ako oni mogu, u islamskoj terminologiji nesmijemo koristiti rijec Velicaju, jer se samo Gospodar VELICA, ako oni glorificiraju takvog monstrouma, onda je nama duznos i to obligatna da cujemo, slusamo i djecu naucimo o DEVET narodnih heroja Bosne, koji su dobili odlukom predsjednistva BiH naziv “NARODNI HEROJI” oslobodilackog rata u Bosni. Ilahija nosi naslov DEVET HEROJA. Naime, prije neki dan je izasla prelijepa ILAHIJA o ovim ljudima, a ciji text vam prenosim.

Bedem slobode je naša rijeka Drina
Sjećaš li se brate Mešić Hajrudina
Hrabrog kapetana Prve teočanske
Prkosa i nade države bosanske

Generala našeg Izeta Nanića
I njegovih riječi što prožeše bića
Dušmanima Bosne nanio je jada
Gazije i Hamze, Bužimske brigade

Tužnija bi bila ti bosanska majko
Da nas ne povede heroj Safet Zajko
Podignutih ruku, u tišini Žuči
Šehović Enveru ti dovu prouči

Safeta Hadžića misao nas prati
I živote svoje Bosni ćemo dati
I presvjetlo srce poput čistog nura
Mostarkog heroja Midhada Hujdura

U ljepoti vjere i u svom Jasinu
Ti harfove uči i Hodžić Mehdinu
Tamo gdje se kuju snovi o slobodi
Tamo će letjeti novi labudovi

U odsjaju Une hurija je snila
Tu dženesku dušu Bešića Adila
Sa fatihom sada dovršimo priču
Dubravskom heroju Nesibu Malkiću

Devet je šehida, bosanskih heroja
Od naše su krvi, od našega soja
Zapamti ih dobro Domovino moja
Od naše su krvi, od našeg su soja

Imena: Hajrudin Mesic, Izet Nanic, Safet Zajko, Enver Sehovic, Safet Hadzic, Midhat Hujdur, Mehdin Hodzic, Adil Besic, Nesib Malkic, i Alija Izetbegovic, i mnogi znani i neznani vrijedni su spomena.
Draga braco, Iznenadio sam se kada sam dobio vijest da je moj kolega Senad ef. Velic iz dzemata San Poltena preselio na Ahiret, jer je izgledao zdravo i snazno – korpulentan covjek bio, ali tako je to sa edzelom, ne ide po nasem redu, vec onome redu kojeg je Uzviseni Allah odredio. Insan misli da ce mu smrt doci najavljeno, ali nije tako, nekome dodje sa predznacima, a nekome dodje iznenada. Veoma cesto cujemo da je neko preselio mlad ili relativno mlad od mozdanog ili infrakta. Prenosi se od Poslanika da je rekao: „Od predznaka Sudnjeg Dana je pojava iznenadne smrti“.
Molim Allaha da ga nagradi za njegov rad, trud i angazman u doprinosu njegovom Dzematu i Zajednici opcenito, te da ga uvede u lijepe odaje Dzenneta, njegovu djecu odrzi na pravome putu, a njegovoj majci te porodici podari sabura. Amin.
Uzvišeni Bože, pomozi nam, da poruke upućene ashabima, Perzije i Vizantije oslobodiocima, dođu do našeg srca i budu nam jasna opomena. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
12 Rebiu – l – Ewel – 1439.H. / 01 Decembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
U susret Mevludu

Hvaljen neka je Allah, koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu, nego ispravnu, da teškom kaznom, koju će On dati, opomene, a da vjernike koji čine dobra djela divnom nagradom obraduje, u kojoj će vječno boraviti. (El-Kehf 1-3)
هُوَ ٱلَّذِىٓ أَرْسَلَ رَسُولَهُۥ بِٱلْهُدَىٰ وَدِينِ ٱلْحَقِّ لِيُظْهِرَهُۥ عَلَى ٱلدِّينِ كُلِّهِۦ وَلَوْ كَرِهَ ٱلْمُشْرِكُونَ ﴿٣٣﴾
Najljepši Allahovi blagoslovi i njegovi najpotpuniji selami Njegovom Poslaniku koga je on poslao s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima. (Et-Tevba,33.)
Allahovi blagoslovi i selami na Poslanikovu časnu porodicu, Ehlu-l-bejt, časne ashabe, na sve one koji su
ٱلْمُصْطَفَيْنَ ٱلْأَخْيَارِ – Od odabranih dobrih ljudi (Sad, 47.)
“Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli”. (El-A’raf, 157.)
Poštovani džemate, draga braćo u vjeri, mi se nalazimo u mjesecu rebiu-l-evvela, mjesecu u kojem se povodom dana rođenja posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda a.s. intezivnije prisjećamo njegovog mubarek života i misije.
Allah Uzvišeni u Svojoj knjizi kaže:
وَمَآ أَرْسَلْنَٰكَ إِلَّا رَحْمَةًۭ لِّلْعَٰلَمِينَ
“A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija, 107.)
Ove Božije riječi upućene Poslaniku upućene su i svima nama kao činjenica, poruka i pouka.
يُرِيدُ ٱللَّهُ أَن يُخَفِّفَ عَنكُمْ ۚ وَخُلِقَ ٱلْإِنسَٰنُ ضَعِيفًۭا
Allah želi da vam olakša – a čovjek je stvoren kao nejako biće. (En-Nisa, 28.)
Nejako biće čovjeka treba pomoć, uputu, treba uzor da bi se spasilo a Uzvišeni Allah nas obavještava:
لَّقَدْ كَانَ لَكُمْ فِى رَسُولِ ٱللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌۭ لِّمَن كَانَ يَرْجُوا۟ ٱللَّهَ وَٱلْيَوْمَ ٱلْءَاخِرَ وَذَكَرَ ٱلهََ كَثِيرًۭا﴿٢١﴾
“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje”. (El-Ahzab, 21.)
Da bi nam neko bio uzor, da bi mogli na nekog da se ugledamo, njegove staze slijedimo mi moramo poznavati njegov život, njegove osobine, postupke, bez tog nam ne može biti uzor.
Mi govor o životu Poslanika islama uglavnom započinjemo govorom o njegovom blagoslovljenom rođenju, ili eventualno sa stanjem u Arabiji prije nego se Poslanik rodio. Historijski međutim, o Poslaniku Muhammedu možemo, a za potpunije shvatanje njegove poslaničke i sveukupne misije i trebamo, govoriti od prije stvaranja prvog čovjeka, Adema. a.s.
Imam Tirmizi bilježi da je Ebu-Hurejre r.a. upitao: “Allahov Poslaniče, kada je tebi bilo potvrđeno vjerovjesništvo?, pa je odgovorio: Dok Adem bijaše između duše i tijela”. (Sunenut-Tirmizi, 5/585., hadis br. 3609.)
Adem a.s. je spušten iz Dženneta i našao se na zemlji. Moli Gospodara za oprost, za susret sa svojom družicom hazreti Havom. Allah nas obavještava u časnoj Knjizi:
“Gospodaru naš”, rekoše oni, “sami smo sebi nepravdu učinili i ako nam Ti ne oprostiš, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (7:23)
“I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje; On je milostiv.
U predanju od Bejhekija u djelu “Dokazi vjerovjesništva” navodi se od Omera ibnul-Hattaba da je Allahov Poslanik a.s. rekao: – Kada je Adem učinio grijeh, rekao je: “Gospodaru moj, molim Te hakom Muhammeda da mi oprostiš!” Allah Uzvišeni mu je rekao: “Ademe, kako znaš za Muhammeda prije nego sam ga stvorio?” On je kazao: “Gospodaru moj, kada si me stvorio, podigao sam glavu i na stupovima Arša vidio sam napisano: ‘Nema drugog boga osim Allaha; Muhammed je Allahov poslanik’, a znao sam da Ti nećeš, uz Svoje ime, dodati drugo do ime Tvog najdražeg stvorenja.” Allah Uzvišeni je rekao: “Istinu si kazao, Ademe. On je Meni najdraže stvorenje. Kada Me zamoliš njegovim hakom, oprostit ću ti, jer da nije Muhammeda, ni tebe ne bih stvorio.” Prenosi El-Hakim i navodi da je sahih.
Historijski rast ljudskoga roda se ostvarivao, poslanička izaslanja su slijedila jedno za drugim. Adem, Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Musa, Isa… i kroz sva ova poslanstva, Božiji poslanici odgajaju, pripremaju ljudski rod nagovještavajući dolazak Poslanika islama
وَإِنَّهُۥ لَفِى زُبُرِ ٱلْأَوَّلِينَ – on je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih (Eš-Šuara, 196.)
Sam naziv Indžil – Evanđelje znači ”radosna vijest”, muštuluk. Radosna vijest, jeste najava dolaska posljednjeg Božijeg poslanika, koju je saopštio Isa a.s. kao jedan od ciljeva svoje misije. O tome Kur’an kaže: „A kada Isa sin Merjemin reče: „O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik, da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat, i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije će ime biti Ahmed“ (Saff, 6.)
Prenosi se da je Poslanik a.s. kazao.: “Ja sam poglavar ljudskog roda, i to nije nikakvo hvaljenje. Ja sam predvodnik poslanika, i to nije hvaljenje, ja sam pečat poslanstva, i to nije hvaljenje, i ja sam prvi zagovornik i prvi čije se zagovorništvo prihvata, i to nije nikakvo hvaljenje. Uzvišeni Allah, nije stvorio bolje stvorenje od mene, niti je koje stvorenje kod Allaha plemenitije od mene.
Poslanikova dužnost bila je da dostavi Božiju objavu i da je svojim životom potvrdi i pojasni. Naša obaveza kao pripadnika Njegovog ummeta jeste da tu poruku i pouku porenosimo dalje.
كَمَآ أَرْسَلْنَا فِيكُمْ رَسُولًۭا مِّنكُمْ يَتْلُوا۟ عَلَيْكُمْ ءَايَٰتِنَا وَيُزَكِّيكُمْ وَيُعَلِّمُكُمُ ٱلْكِتَٰبَ وَٱلْحِكْمَةَ وَيُعَلِّمُكُم مَّا لَمْ تَكُونُوا۟ تَعْلَمُونَ﴿١٥١﴾
„Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi naše kazuje, i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči.“ (El-Bakara, 151)
Naš odnos prema Poslaniku pokazatelj je našeg odnosa prema našoj vjeri. Bez slijeđenja Poslanika nema vjere. Poznavanje samih činjenica o njegovom životu neće nam donijeti nikakvo dobro ako te činjenice ne usvojimo u svom životu. Kako je on bio odgovoran spram dostavljanja Božije objave i življenja po njoj čineći svoj život objavom koja hoda tako smo mi odgovorni spram svoje vjere da čuvamo Poslanikov primjer na način da ga živimo svojim djelima
Ostavio nam je u emanet pravednost, milost, trpeljivost, povjerljivost, hrabrost, poniznost, vjernost i ispunjavanje obaveze, sigurnost, umjerenost i uravnoteženost, samokontrolu, odgovornost spram vremena i okolnosti – spram obaveza i dužnosti, rad i privređivanje, pažnju prema zdravlju i pažnju prema prirodi, čistoću tijelesnu i duhovnu, poštivanje sebe i drugih, ljubav i sreću, optimizam i humanost…
Ostavio nam je u emanet širenje selama, širenje ideje mira, sklada i napretka, ostavio nam je u emanet da budemo najbolji ummet, da budemo predvodnici civilizacije, čovječanstva, napretka.
Da li smo iznevjerili ovaj emanet? Gdje smo na svjetskoj sceni danas? Poslanik Muhammed a.s. najljepši je cvijet u bašči ljudske povijesti, i mi koji slijedimo njegov primjer, koji se na nj pozivamo, koji se Allahu Uzvišenom na pripadnosti Poslanikovom ummetu zahvaljujemo, sjemenke smo koje istom ljepotom trebamo zamirisati u staništima koje nam je Allah podario, u vremenu i prilikama koje su nam određene.
إِنَّ ٱللَّهَ وَمَلَٰٓئِكَتَهُۥ يُصَلُّونَ عَلَى ٱلنَّبِىِّ ۚ يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ صَلُّوا۟ عَلَيْهِ وَسَلِّمُوا۟ تَسْلِيمًا
„Allah i meleki Njegovi donose slavat na Vjerovjesnika. O vjernici, donosite salavat na njega i šaljite mu selam.“ (El-Ahzab, 56.)
“Ponižen je onaj u čijem prisustvu se ja spomenem a on na mene ne donese salavat.” (Tirmizi i Hakim.)
Slijeđenjem Poslanikova sunneta i donošnjem salavata i selama na Poslanika i njegovu časnu porodicu mi ga oživljavamo i svaki naš dan danom mevluda-rođenja njegovog činimo.
U hadisu su riječi Poslanikove: “Ko god mi selam donese, Uzvišeni Allah mi povrati dušu kako bih mu mogao uzvratiti selam.” (Ebu Davud)
Pa eto najljepšeg načina da istinski ovaj i naredne dane pretvorimo u dane mevluda i rođenja mnogobrojnim učenjem salavata. Uzmimo sebi u zadaću da se preispitamo do idućeg petka koliko smo puta oživjeli Poslanika učenjem salavata. Koliko smo Poslanikovih primjera oživjeli primjenjujući ih u praksi.
Molim Allaha dž.š. da nas učini od onih kojima će Poslanik biti uzor u svemu. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
19 Rebiu –l- ewel – 1439.H. / 08 Decembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Istinu treba znati i prihvatiti

Hvala Allahu Uzvišenom, Gospodaru svjetova, Stvoritelju nebesa i zemlje, davaocu tmine i svjetla, i neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, koji je pecat svim poslanicima, na njegovu casnu porodicu, vrijedne ashabe i sljedbenike.

Postovane dzematlije;

Proslu Hutbu smo govorili o Poslaniku Muhamedu a.s. krenuvsi od prvog covjeka na zemlji Adema a.s. Kako je jos Adem a.s. shvatio da ce doci poseban, Allahu drag i najdraze stvorenje, Poslanik imena Muhamed.
Pa smo spomenuli predanje od Bejhekija u djelu “Dokazi vjerovjesništva” gdje se prenosi od Omera ibnul-Hattaba da je Allahov Poslanik a.s. rekao: – Kada je Adem učinio grijeh, rekao je: “Gospodaru moj, molim Te hakom Muhammeda da mi oprostiš!” Allah Uzvišeni mu je rekao: “Ademe, kako znaš za Muhammeda prije nego sam ga stvorio?” On je kazao: “Gospodaru moj, kada si me stvorio, podigao sam glavu i na stupovima Arša vidio sam napisano: ‘Nema drugog boga osim Allaha; Muhammed je Allahov poslanik’, a znao sam da Ti nećeš, uz Svoje ime, dodati drugo do ime Tvog najdražeg stvorenja.” Allah Uzvišeni je rekao: “Istinu si kazao, Ademe. On je Meni najdraže stvorenje. Kada Me zamoliš njegovim hakom, oprostit ću ti, jer da nije Muhammeda, ni tebe ne bih stvorio.” Prenosi El-Hakim i navodi da je sahih.
Danas, dalje govorimo o najavi dolaska naseg Bozijeg Poslanika, s opaskom da Istinu osim znati, treba i prihvatiti.
Kada je Poslanik stigao u Medinu došao mu je Hunej ibn Ahtab, vođa medinskih Jevreja. Bio je rabin i najbolji poznavalac Tevrata. Znao je sva Poslanikova svojstva. Otišao je kod Poslanika, pomno ga posmatrao a potom rekao: „Pokaži mi tvoja pleća“. Poslanik mu ih je pokazao a on na njima vidio pečat poslanički. Upitao je Poslanika: „Gdje ti je otac“? „Umro je“ – odgovori Poslanik. „Tačno“, reče rabin. „Gdje ti je umrla majka“?, upita rabin. Poslanik mu reče na kojem je mjestu umrla a on opet reče: „Tačno“. Upitao je: „Gdje ti je umro djed“? Poslanik mu je odgovorio a on opet reče: „Tačno“. „Amidža te odgojio, zar ne“?, upitao je. „Da“, rekao je Poslanik. Dugo je posmatrao Poslanika a potom otišao. Na putu ka kući susreo je brata koji ga upita: „Je li to Poslanik koji je spomenut u Tevratu“? „Da“, odgovorio je. „Pa šta namjeravaš činiti“?, upitao ga je brat. „Biti mu neprijatelj dok sam živ“, odgovorio mu je“.

Allah dž.š. kad govori o sljedbenicima ranije objavljenih knjiga, kaže da oni poznaju Poslanika Muhammeda a.s. kao što poznaju sinove svoje, pa i bolje od toga./Bekare, 146/. Spmenuli smo u nekoj od prijasnji Hutbi da Indjil ili Evandzelje objavljen predposljednjem Bozijem Poslaniku Isau a.s. znaci donosilac radosne vijesti ili Mustuluk. Isa a.s. i Evandjelje donose Mustuluk pojave posljednjeg Bozijeg Poslanika po imenu Ahmed – Muhamed. Medjutim, oni, kaže Allah dž.š. svjesno istinu prikrivaju. Zato ih Kuran naziva Kafirima, jer glagol KEFERE – JEKFURU znaci nesto prekriti. Od onoga dana kada je spomenuti rabin jevrejski vidio Muhammeda i u njemu prepoznao najavljenog Poslanika,uprkos spoznaji istine oglušio se o nju i objavio neprijateljstvo Muhammedovu poslanstvu, nije se ništa promijenilo kroz sve ove vjekove. Mi znamo, Allah dž.š. nam je rekao, da se neće ništa ni promijeniti. Kaže nam Uzvišeni: „Ni Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: „Allahov put je jedini pravi put“. A ako bi se ti poveo za željama njihovim nakon Objave koja ti dolazi od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti“./Bekare, 120/.

Ovaj stav i odnos se nije, niti će se mijenjati. Ono što se kroz vjekove promijenilo je stav i odnos sljedbenika poslanikovih prema Poslaniku, prema njegovom sunnetu, prema Objavi. Mi ne sumnjamo da je Muhammed poslanik Božiji, da mu je Džibril Objavu donosio i da je tom Allahovom dž.š. riječju, završen, okončan Božiji govor čovjeku. To je konačna Objava i jedini pravi put. Bilo bi normalno, logično bi bilo da ako u istinitost nečega ne sumnjamo, da to i prihvatimo i slijedimo. Međutim, naše prihvatanje i slijeđenje ove, po Poslaniku, poslane Istine često ostaje samo na formi, na riječima. Mi znamo odlično pričati o našoj vjeri, o njenim ljepotama, ali nažalost, tu ljepotu vjere ne pokazujemo. Mi znamo odlično dokazivati drugima da je Islam istina ali oni tu istinu ne vide u nas.
Zar ne znamo kako Islam uređuje odnose među nama, među ljudima uopće. Braćom nas zove. Pa ipak, pogledajte tu svađu i sukobe među braćom. Zar ne znamo šta Islam od nas traži kad je u pitanju porodica. Pa ipak, zavirite u te porodice naše i svjedočit ćete krizu u kojoj su. Zar ne znamo da Allah i Poslanik od nas traže da se borimo za dobro i prosperitet društva i da svi radimo u korist svih. Pogledajmo oko sebe i vidimo je li tako. Islam od nas traži urednost i čistoću, odgovornost i tačnost. Traži red i poštovanje drugih. Islam od nas traži da je pred svakim zakonom svaki čovjek isti a ako se oko sebe osvrnemo, vidjet ćemo da su mnogi zakoni napisani i važe samo za obične ljude.
Kao što su oni u knjigama im objavljenim našli sve o Poslaniku i prepoznali ga, mi u Kur’anu nalazimo sve što nam treba kako bi bili prvi, kako bi bili drugima primjer, kako bi bili ponosni na sebe i vjeru svoju.

Evo priče koja to potvrđuje. Kulturni centar Kraljevine Saudijske Arabije organizirao je izložbu o Islamu u Velikoj Britaniji. Na izložbi kao domaćin bijaše jedan saudijski alim koji je vrativši se u svoju zemlju ispričao: „Na izložbi sam upoznao jednog nemuslimana, Britanca, pa sam poželio s njim razgovarati i upitao ga, želi li nešto saznati o Islamu? Odbrusio mi je: „Ne, ne želim! Ne želim da slušam tu vašu priču o Islamu.
Nekoliko godina sam živio među muslimanima u arapskom svijetu, mnogo sam o Islamu pročitao i poznajem ga odlično. Začuđen njegovom reakcijom upitao sam ga, šta to on zna o Islamu. Rekao mi je: „Islam je lijepa i uzvišena vjera. Do detalja uredila je odnose među ljudima, kako među muslimanima tako i odnos prema nemuslimanima. Islam na jasan i lijep način podučava ljude kako da se mole Bogu, kako de se odnose prema roditeljima, prema svojim suprugama, prema djeci, komšijama, prema društvu u cjelini. Uprkos ovim jasnim uputama vaš praktični život nije u skladu sa uzvišenim islamskim principima u šta sam se živeći s vama jasno uvjerio.

Vi, lažete, psujete, kradete, ne cijenite vrijeme, sramotite druge ljude, ne volite sistem i red, skloni ste omalovažavanju i podcjenjivanju drugih, vrlo vam je izražen arapski nacionalizam, bezpravno prisvajate tuđe, ne brinete dovoljno o čistoći, poštujete bogataše a prezirete siromašne i vaši zakoni važe samo za obične mase ali ne i za elitu“. Zatim mi je rekao: „ Izvini ako sam bio grub prema tebi“. Rekoh mu : „Uzmi i pročitaj ovu knjigu a zanemari ponašanje pojedinaca“.

Odmahnuo je rukom i rekao: „Dragi prijatelju, mislim da vi uzalud trošite novac na ovakve izložbe jer možda mi znamo više o vama nego što vi znate o sebi. Vratite se vašoj veličanstvenoj Knjizi, primijenite njena načela i principe kojima vas uči, pa ako to učenje primijenite u svome životu, vidjet ćete da će ljudi masovno prihvatati Islam bez potrebe za ovakvim izložbama i vašim objašnjenjima. Mi smo ljudi koje mnogo više zanima praktično, konkretno djelo i ponašanje od onoga što piše u knjigama“.
Poslanik kojeg su oni prepoznali a nisu ga prihvatili, svojim je ponašanjem osvojio njih. Kćerka onog jevrejskog rabina Hunej ibn Ahteba, Safija bijaše supruga Poslaniku Muhammedu, majka je naša. Danas, jedan od onih koji u knjizi svojoj nalazi najavu Poslanika posljednjeg a ne prihvata ga, govori nama da oživimo ono što je Poslanik donio i ljepotu Islama pokažemo svima. Svijet danas vapi za vrijednostima koje će ga izvući iz agonije laznih idola, iz bezpotrebnih ratova i sukoba. Svijet danas vapi za vrijednostima koje će čovječanstvo vratiti na put spasa. Svijet danas čeka na nas, vapi za primjerima i dijelima, a ne samo praznom pricom.

Prenosi se da je šejh eš-Ša’ravi jedanput ispričao sljedeće: ”Raspravljao sam se sa jednim muslimanom ekstremistom, pa sam ga upitao: ”Da li je postavljanje eksploziva i dizanje u vazduh noćnog kluba u nekoj muslimanskoj ili ne muslimanskoj zemlji dozvoljeno – halal ili zabranjeno -haram?” On mi je rekao: ‘Naravno da je dozvoljeno – halal, kao što je dozvoljeno poubijati sve one koji se nalaze u tom klubu. ’Rekao sam mu: ”Ako ih ubiješ dok čine grijeh prema Allahu, gdje će oni završiti?” Odgovorio je: ‘Zna se gdje će završiti, u džehennemskoj vatri.’ Upitao sam ga: ”A gdje šejtan želi da oni završe?”
Odgovorio je: ‘Šejtan želi da završe u Džehennemu.’ Tada sam mu rekao: ”Znači ti i šejtan imate isti cilj, da ljudi odu u džehennemsku vatru. Znaci isti se, ti i Sejtan rame uz rame.
Onda sam mu spomeno hadis u kojem dolazi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. posjetio židovskog dječaka koji se razbolio, a koji je ponekad služio Allahovog Poslanika s.a.v.s. pa kad je ušao u njegovu kuću stao je pored dječakove postelje i rekao mu: ”Reci: La ilahe illallah!” Dječak je gledao u svoga oca, a Allahov Poslanik s.a.v.s. ponavljao mu je te riječi. Na kraju mu je otac rekao: ”Sine, poslušaj Ebul-Kasima – Allahovog Poslanika s.a.v.s.” I kada je dječak izgovorio šehadet, Allahov Poslanik s.a.v.s. sav sretan, rekao je: ”Hvala Allahu koji ga je spasio džehennemske vatre.” (Buharija) Pogledaj kolika je razlika između tebe i takvih kao što si ti i Allahovog Poslanika s.a.v.s. koji se maksimalno trudio da ljude spasi od džehennemske vatre. Sinko moj, daleko ste vi od Poslanikovog, s.a.v.s. puta.

U ovim primjerima se oslikava ličnost Poslanika a.s. i manifestira značenje ajeta koji u prijevodu glasi: ”Ti si doista plemenite ćudi” (El-Kalem, 4)

Uzvišeni Bože, pomozi nam da prepoznatu Istinu, prihvatimo, da je živimo i ljepotu njenu drugima pokažemo. Amin!