Hutbe – Dzemat Braunau

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
26 Rebiu – l – ewel – 1439.H. / 15 Decembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Kako i na koji nacin upoznati Poslanika

Hvala Onome Koji je dostojan svake hvale i Koji hvalu obilno nagrađuje (لَئِن شَكَرْتُمْ لأَزِيدَنَّكُمْ – Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacjelo, još više dati..); neka su salavat i spas na Muhammeda a.s. na koga salavate donose i Allah Uzvišeni i Njegovi meleki!

Postovani dzemate;
Vjerovanje u poslanike je jedan od šest imanskih šartova što podrzumijeva da čvrto vjerujemo da je Allah u određenim vremenskim periodima odabirao ljude koji će dostaviti i objasniti Njegove riječi ljudima. Tačan broj Allahovih poslanika nam nije poznat. U jednom hadisu se navodi da je svaki narod imao svog poslanika. Poslanici su bili odabrani ljudi koji su svoj narod izvodili iz tmina neznanja, ka nuru upute, iz zablude ka istini. Posljednji od svih poslanika je naš Poslanik Muhammed s.a.v.s. kojeg je Allah poslao kao rahmet-milost svim svjetovima. U Kur‘anu ga Allah naziva poslanikom i hatemen-nebijjin, tj. pečatom svih poslanika. Allah kaže:

مَّا كَانَ مُحَمَّدٌ أَبَا أَحَدٍ مِّن رِّجَالِكُمْ وَلٰكِن رَّسُولَ اللَّهِ وَخَاتَمَ النَّبِيِّينَ وَكَانَ اللَّهُ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمًا
„Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.” (El-Ahzab, 33)

Ovaj mjesec je značajan za nas muslimane iz razloga što je u ovom mjesecu rođen posljednji Allahov poslanik Muhamed s.a.v.s. Ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. je povezana sa ljubavlju prema Allahu tako da onaj ko voli Allaha mora voljeti i Poslanika. Kaže Allah Uzvišeni:

قُلْ إِن كُنتُمْ تُحِبُّونَ اللَّهَ فَاتَّبِعُونِي يُحْبِبْكُمُ اللَّهُ وَيَغْفِرْ لَكُمْ ذُنُوبَكُمْ وَاللَّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ
“Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – a Allah prašta i samilostan je.” (Ali Imran, 31)

Veoma je bitno za svakog pripadnika islama da zna ne samo osnovne stvari o našem Poslaniku nego čak da poznaje i detalje iz njegovog života. Allah je poslao svog Poslanika a.s. da bi nam svojim vlastitim primjerom pokazao kako treba da živimo, taj primjer, taj najljepši uzor „usvetun haseneh” mora da slijedimo, a nećemo ga moći slijediti ako ga ne budemo poznavali.
Osnovne stvari koje moramo znati o našem Poslaniku jesu stvari koje se uče u mektebu kao što su datum njegovog rođenja, ime oca, majke, djeda, amidže. Imena njegovih najbližih ashaba, bitke koje je vodio, hidžra i miradž i događaji oko njih. Datum njegove smrti kao i mjesto gdje se danas nalazi. Ovo su neki od historijskih podataka koje nažalost ne znaju svi muslimani, ali zato se zna svaki igrač ponaosob, zna se i gdje igra za koga igra, ko mu je supruga, imena djece, koliko je plaćen za prelazak iz jednog kluba u drugi itd.
Znaju se svi detalji dok o Poslaniku o onome koji nas izvodi iz tame na svijetlo, o onome ko je rahmet svim svjetovima, o onome ko će uz Allahovo dopuštenje biti naš šefadžija na Sudnjem danu, o onome ko će moliti Allaha za nas, ne znamo tako mnogo.

Pa kako i na koji način se možemo upoznati sa Poslanikom? Najbolji način jeste da se upoznamo sa njegovim životom, sa njegovom biografijom-sirom, da iščitavamo njegove riječi-hadise, da o njima govorimo, i da svakodnevno Poslanika spominjemo donoseći na njega salavate i selame. Sjećanje na Allahovog Poslanika nije kao sjećanje na običnog čovjeka. Sa mnogo pažnje, ljubavi, poštovanja i obzirnosti treba prilaziti sjećanju na Resulullaha i neprestano se dokazivati u slijeđenju njegovog Sunneta. Nije dovoljno samo iščitavati njegove hadise, kazivanja o njemu da bi stekli njegov šefaat, samo trajno slijeđenje njegovog Sunneta u životu nam daje nadu za sticanjem njegovog šefaata.
Salavati koje donosimo na Allahovog Odabranika su samo mali dio naših nastojanja, pažnje i ljubavi koju iskazujemo prema njemu, a jesmo li svjesni njihovog značaja i njihove vrijednosti. Svakog petka muezin uči kuranski ajet:

إِنَّ اللَّهَ وَمَلَائِكَتَهُ يُصَلُّونَ عَلَى النَّبِيِّ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا صَلُّوا عَلَيْهِ وَسَلِّمُوا تَسْلِيمًا
“Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljate ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (El-Ahzab, 56).

Ima ljudi koji i dan danas žive sa Poslanikom, koji jedu sa Poslanikom, koji piju sa Poslanikom, koji ga stalno selame i donose salavate. To su oni koji ga oponašaju u svom životu koji se trude da žive onako kako je Poslanik živio. Samo slijeđenjem Poslanika zaslužićemo njegovu ljubav, ljubav koja nema granica.

Koliko li nas samo Allahov Poslanik s.a.v.s. voli govori i činjenica da će prvo što će Poslanik tražiti od Allaha jeste da se zauzme za svoj ummet. Allah će mu reći da izvede iz Džehennema svakog onoga kod kojeg nađe makar i najmanju zehru imana. Poslanik se neće s tim zadovoljiti nego će čak tražiti da izvede iz Džehennema svakog onoga ko je makar jednom izgovorio: LA ILAHE ILLELLAH MUHAMMEDUR-RESULULLAH. Ali mu to Allah neće dozvoliti, jer je to ostavio samo za Sebe.

Zbog svega ovoga, Poslanika moramo voljeti i slijediti, jer je to jedini put koji vodi ka Džennetu i spasu. Kaže Allahov Poslanik s.a.v.s.: “Svi moji sljedbenici će ući u Džennet osim onih koji ne htjednu. Neko upita- Koji su to što neće o, Allahov Poslaniče?- Ko mi je poslušan ući će u Džennet, a ko mi se suprostavlja, taj neće- odgovori Poslanik.”
Kur‘an opisuje Poslanika Muhammeda a.s. kao milost koja je poslata svim svjetovima. Žalosno je konstatirati da te ogromne Allahove milosti nisu svjesni ne samo nemuslimani nego čak i sami muslimani koji oponašaju i ovoga i onog a ponajmanje svoga Poslanika.
Allah ga opisuje kao onoga koji predstavlja uzor u svim segmentima života, kao onoga koji brine o ovom ummetu, kojeg boli svaka bol njegovog ummeta i koji se maksimalno žrtvuje za dobrobit ovog ummeta kako na ovom tako i na onom svijetu.

Kaže Allah Uzvišeni: “WE MA ERSELNAKE ILLA RAHMETELLIL ALEMIN” – “a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107), a u drugom ajetu kaže: „Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.” (Et-Tevbe, 128)
Evo kako je Hindi kci Ebu Hala opisala Resullaha a.s. Ona izmedzu ostalog kaze: ”Resulullah bi cesto bio tuzan. Uvjek bi o necemu razmisljao. Nije imao slobodnog vremena. Nije vodio besposlen govor. Dugo je sutio. Pocinjao bi i zavrsavao govor vrlo razgovjetno punim ustima, punim ustima a ne stisnutim vilicama. Govorio bi sazeto a ne preopsirno a ni nedoreceno. Nije koristio prazne recenice. Govor mu nije bio stur i suhoparan.” Velicao je Allahove blagodati, a nista nije kudio. Nije kudio ukus hrane, a ni hvalio. Nije se ljutio ako bi mu se isprijecio neki problem, vec je sve cinio da ga rijesi.
Cuvao je svoj jezik od onoga sto ga se ne tice. Okupljao je svoje drugove, i nije ih razdvajao. Ukazivao bi pocast zvanicnicima svakog plemena. Posijecivao bi svoje drugove. Potpomagao je dobro i bodrio na dobro. Mrzio je zlo i sprijecavao ga. Bio je umjeren. Nije bio prevrtljiv. Za svaku stvar je imao mjeru.

Nije uskracivao pravo onome ko ga zasluzuje, a nije ga davao onome ko ga ne zasluzuje. Najvise je cijenio one koji su upucivali na dobro, one koji su bili darezljivi i koji su pomagali drugim ljudima. Stalno je zikr cinio. Nije nigdje dugo boravio. Nije imao odredzeno mjesto za sjedenje. Uvazavao je svakoga na sjelu i svakome posvecivao duznu paznju, da ne bi ko pomislio da je manje vazan od drugoga.
Zbog njegove brige i paznje, ljudi su ga nazvali ocem, a on njih svojim najblizim.
Ljude je vrednovao prema bogobojaznosti. Gdje je sjedio, sjedio je sa stidom, strpljenjem i povjerenjem. Nije bilo podignutih glasova. Postovao je starije, a imao je milosti prema mladjima. Ukazivao je pocast gostu i strancu.
Bio je druzeljubiv, nenametljivog ponasanja. Nije se pokoravao strastima. Sustegnuo se od tri stvari; uzivanja i pretjerivanja i onog sto ga se ne tice. Ljude je postedio od tri stvari: Nije nikoga kudio, nije ga sramotio i nije ga vrijedzao. Govorio je samo ono od cega ce imati nagradu kod Allaha dz.s. Smijao bi se cemu su se i drugi smijali. Svidzalo mu se ono sto se i drugima svidza. Cudio bi se onome cemu se i drugi cude. Govorio je: ”Ako vidite da siromah trazi nesto, dajte mu i ne trazite da vam se zahvali. Zahvala pripada Allahu.” (Tirmizi)
Sve ovo sto smo u kracim crtama naveli govori o velicini njegovih plemenitih svojstava. Mevlud Allahova Poslanika i mjesec rebiul-evvel su jedinstvene prilike za nas, da preispitamo sebe, svoje osobine, svoje ponasanje, svoj zivot u islamu, svoj odnos prema Poslaniku i Uzvisenom Allahu.
Gospodaru nas, podari blagoslov Tvoj Muhammedu a.s. i njegovoj casnoj porodici, kao sto si ga poklonio Ibrahimu a.s. i porodici Ibrahima a.s. Ti si hvaljen i slavljen. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
04 Rebiu -l- ahir – 1439.H. / 22 Decembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

POSLJEDNJI TRENUCI U ŽIVOTU SLAVNOG SALAHUDDINA EJJUBIJA

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije;
„A njih smjenise zli potomci, koji molitvu napustise i za pozudama podjose; oni ce sigurno zlo proci.“ (Merjem, 59)

On je prezirao nepravdu u vremenu tame. Ostavljao je po stranu kritiku onih koji su ga nazivali ludim jer je želio naizgled nemoguće – ujediniti Ummet, ustati protiv krstaša i vratiti čast i ugled ondje gdje pripadaju. Bio je poštovan, kako od strane svojih prijatelja tako i od neprijatelja, i možda je jedan od malog broja ljudi koji evociraju osjećaj časti i ponosa tako velikog broja ljudi u svakom stoljeću i mjestu. Čak i obično antimuslimanska holivudska filmska industrija u americi nije mogla a da ne napravi film, koji sam cak gledao u pripremi ove hutbe, film o časti i pravednosti po kojoj je Salahuddin bio poznat, i koji preporucujem svima nama da pogledamo.

Slavni Salahuddin Ejjubi, osloboditelj Jerusalema, kada je u mladosti vidio kršćanskog vojnika kako muči starog muslimana, zarekao se da se neće nasmijati sve dok ne oslobodi Jerusalem. I ispunio je obećanje. Nasmijao se pred samu svoju smrt, a preselio je na ahiret 04. marta 1193. godine. Toga dana se zadovoljno smijao. Pitali su ga zašto se smije u takvom stanju, pa je rekao: “Jer ću se sresti sa Poslanikom Muhammedom, s.a.v.s. pa kada me bude pitao šta sam učinio za Ummet, reći ću mu: ‘Oslobodio sam mjesto odakle si učinio Mi’radž.’”
U predajama se spominje da je slavni Salahuddin Ejjubija jednoga dana pošao da posjeti hadžije. Pri povratku je padala kiša i bilo je hladno, pa se razbolio. Njegovo zdravstveno stanje se svakodnevno pogoršavalo. El-Imad kaže: “Bio sam sa Salahuddinom kad se razbolio. Tako mi Allaha, kad god bi se Salahuddinovo stanje pogoršalo, njegova vjera u Allahovu milost bi se učvrstila. Što je njegovo tijelo bivalo slabije, njegova vjera u Allaha je bivala sve čvršća.”
Tako bolestan, Salahuddin nije mogao ići u džamiju, ali je insistirao da klanja namaz u džematu. Dovodili su mu imama i pomagali bi mu da ustane da bi klanjao namaz u džematu. Devetog dana, Salahuddin je izgubio svijest. Šejh Džafer spominje: “Učio sam Kur’an kraj njegovog kreveta, i kada sam proučio ajet: ‘On je Allah! Osim Njega drugog boga nema! Znalac je Nevidljivoga i Vidljivoga svijeta, On je Svemilosni, Samilosni!’ (El-Hašr, 22), iako je Salahuddin bio dugo u nesvijesti, čuo sam ga kako tiho izgovara: ‘Istina! Rekao si istinu!’ Tri dana sam učio Kur’an kraj Salahuddinovog kreveta, a pred samu njegovu smrt, proučio sam ajet: ‘On – Allah je Gospodar moj, drugog boga nema osim Njega! Na Njega se ja oslanjam, Njemu mi je povratak!’ (Er-Ra’d, 30) vidio sam kako Salahuddinovo lice zrači nurom. Tada je izgovorio Kelimei-šehadet i napustio ovaj dunjaluk. (Allahu ekber!)
Ibn Šedad kaže da je to bila najveća nesreća koja je zadesila muslimane nakon smrti četverice pravednih halifa. On kaže: “Mnoge sam čuo kako govore: ‘Volio bih da sam ja umro umjesto Salahuddina’, i uvijek sam smatrao da je to pretjerivanje, no istinsko značenje tih riječi sam shvatio tek kada je Salahuddin preselio. I ja sam tada poželio da sam umro umjesto njega.”
Abdullatif, čuveni fizičar, kaže da su ljudi žalili za Salahuddinom kao za Poslanikom, jer su ga svi voljeli. Voljeli su ga dobri i loši, muslimani i nemuslimani. Svi su voljeli Salahuddina.
A šta je ovaj pravedni vladar ostavio iza sebe, kralj Egipta, kralj Sirije, Libana i Jemena….šta je ostavio iza sebe? Ostavio je samo jedan dinar i 47 dirhema, nešto oružja i svog konja! To je sve što je ostavio. Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu.
No, reći ću vam šta je ostavio iza sebe. Ostavio je naslijeđe! Ostavio je veliko i istinsko naslijeđe iza sebe. Preselio je u vrijeme sabah-namaza, a nakon podne-namaza su iznijeli njegovo tijelo. U predajama se spominje da su ljudi plakali kao da je cijeli dunjaluk bio na tom jednom mjestu. Mnogi ljudi nisu mogli povjerovati kada su vidjeli njegovo mrtvo tijelo. Padali su u nesvijest. Nisu htjeli prisustvovati njegovoj dženazi jer nisu mogli prihvatiti da je Salahuddin preselio, da je umro onaj koji je oslobodio Svetu zemlju – Palestinu.
A kako je Salahuddin sahranjen? Subhanallah! Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu. U hadisu se kaže da je pravedan vladar jedna od sedam kategorija ljudi koji će biti u Allahovom hladu na Sudnjem danu, kada drugog hlada ne bude, a Sunce nam tik iznad glava…mi se zalimo na ovodunjalucke vrucine, od po 40 gradi…a kako ce biti samo nama na Danu Suda…kada se budemo kupali od znoja, neko do clanaka, neko do pojasa…neko do guse ili vrata…zavisno od pocinjenih grijeha i shodno tome nasem strahu kako cemo racun Allahu dati.
A gdje su nasi vladari, gdje su nase vodje Ummeta danas. Ukopani u svojim tvrdjavama, uzivajuci u blagodatima ovodunjaluckim, i umrijet ce, a da nisu ni zivjeli. Nista korisno narodu svome, Ummetu ne ostavljaju, nista korisno ne cine, miru ne teze, bolesne ne stite, o sirocetu ne mare, o siromasnima i gladnima brigu ne vode…
Stoga je Kadi Fadil izdao fetvu da Salahuddin treba biti sahranjen sa njegovom sabljom, da bude proživljen i u Božijem hladu naslonjen na nju, da bi svi mogli vidjeti da je on osloboditelj Svete zemlje. Salahuddin je bio čovjek koji je otvorio kapije krstaških tvrđava i zamkova, jednu za drugom.
Salahudin vraca Kuds 1187. god. iz ruku krstasa nakon velike bitke poznate pod imenom ‘Bitka kod Hittina’ i nakon ove slavne pobjede El-Aksa je vraćena u ruke muslimana, nakon što su krstaši vladali Jerusalemom 91 godinu i El-Aksu koristili kao štalu za konje i svinje.
Dok su krstaši, prvi put kad su zauzeli Kuds, poklali 70.000 muslimana, ponajvise žena i djece i to samo za jedan dan veliki Salahudin oslobadja sve slijedeci Sunnet Poslanika, koji pri osvajanju Mekke se ne sveti, uprkos svemu sto su mu Mekkelije uradile i priredile. Pa zar ovo nije pravda Islama i milost imana?! Salahuddin El- Ejjubi je bio jedan od najvećih muslimanskih vladara i vojskovođa. Njegova slava nije ostala samo na prostorima arap¬skog svijeta nego je dosegla i do Evrope. On je bio taj koji je živio u doba krstaša u Palestini, protiv kojih je vodio borbu.

Prenesen je i jedan događaj koji se zbio između Salahuddina i kralja Ričarda – Lavljeg Srca. Poznato nam je da su se između njih dvojice vodile mnoge bitke. U toku primirja, Salahudin cuje da je kralj bolestan, i umjesto da iskoristi priliku i napadne, ne on ne krsi dogovor. Posto su arapski ljekari se u to vrijeme isticali i prednjačili u medicini. On im je naredio da načine lijek za Ričarda. Potom je Salahuddin uzeo lijek sa sobom i uputio se prema Ričardovom logru, i to u prat¬nji svoga sluge i preobučen u odjeću ljekara, i napokon kojim lijeci kralja ne predstavljajuci se.

Dvije vojske su se nakon toga sukobile u nekoliko bitaka. Ričard je potom slučajno doznao ko je zapravo bio onaj ljekar, i obznanio je da više ne želi da se bori protiv Salahuddinove vojske, rekavši: “Ja se ne mogu boriti protiv onoga ko mi je spasio život. Kako da mi bude drago da ubijem onoga ko me spasio smrti?” Ričard po drugi put sklopi primirje sa Salahuddinom i krenu za svoju zemlju Englesku. Na svom putu morao je proći kroz Francusku, čiji ga je kralj pomagao u Palestini. Francuski kralj ne učini ništa drugo do hapšenja Ričarda. Kada su stanovnici Engleske čuli šta se desilo njihovom kralju platiše ogromnu svotu novca za njegov otkup. Pogledajte razliku između ponašanja Salahuddina i ponašanja kralja Francuske! Salahuddinovi postupci su odisali milostivošću i tolerancijom što mu je nalagala njegova uzvišena vjera! Pa zar ovo nije pravda Islama i milost imana?!

A gdje je danas Palestina, na cijim plecima, na cijim ramenima kao grijeh mira nema, na cijoj svijesti i savjesti je rat Palestinaca dug vec preko 60 godina…kome osim Bogu da se obrate. Na njegovom mezaru su napisali: “O Allahu, kao posljednju njegovu pobjedu, otvori mu džennetske kapije!”
Draga i poštovana braćo, znajte da je Salahuddin jedan od najvećih heroja islama. Zato sam odlucio da mu posvetimo danasnju hutbu i naucimo i izvucemo pouke i poruke. Ali problem kod većine muslimana danas, ili kod svih muslimana, je taj što mi živimo od svoje slavne prošlosti! Pjesnik je rekao: “Dolaze na Salahuddinov kabur, stalno dolaze! I šta oni rade? Oni stoje pored Salahuddinovog kabura i govore: “Ustani Salahuddine, ustani! Ustani, trebaš nam! Zar ne vidiš šta se dešava u Iraku? Zar ne vidiš šta se dešava u Afganistanu? Zar ne vidis sta se desava u Palestini i Siriji, sta se desava cjelokupnom Ummetu. Zar ne vidiš kakvi mlitavi beskičmenjaci vladaju nama? O Salahuddine, trebamo te da oslobodiš sveta mjesta!”
Pjesnik, dakle, kaže da ljudi dolaze na Salahuddinov kabur i govore: “Ustani, o Salahuddine, ustani! Sve dok njegov kabur ne počne da se žali zbog smrada koji ga okružuje!” Onda pjesnik kaže: “Koliko puta godišnje ćete pokušavati da probudite Salahuddina?! Koliko ćete još uznemiravati Salahuddina zbog vašeg kukavičluka?” Potom dodaje sarkastično: “Zar je došlo do toga da živi mole umrle za pomoć?!”
Danas niko ne teži tome da postane Salahuddin! Niko se ne trudi da bude pravedan kao Omer ibn el-Hattab ili iskren kao Ebu Bekr ili Ebu Zerr r.a. ili milostiv kao Osman r.a ili hrabar kao Alija r.a. ili Hamza r.a. ili kao Hatidža ili Fatima r.a.! Niko ne čezne za tim da bude poput njih!
Mi živimo od svoje prošlosti! Sjećamo se ovih ljudi, ali niko od nas ne teži tome da bude poput njih! Mi vjerujemo u Onaj svijet, pa kako možemo biti kukavice? Kako možemo veličati Salahuddinov i Omerov život, a potom sami biti kukavice?!
Molim Allah da iskorijeni nepravdu, bar djelimicno, da daa pravdu i spasi tirana napaceni Palestinski narod, da im vrati cast i sigurnost njihovih zivota, te da Jerusalem bude dio sve tri od Boga objavljenje vjere. Amin.

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
11 Rebiu – l- ahir – 1439.H. / 29 Decembar 2017.g.– Hatib: Fahir Alimujkic

Ne budi povodljiv

Hvala Allahu Uzvišenom, Gospodaru svjetova, Stvoritelju nebesa i zemlje, davaocu tmine i svjetla, i neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, koji je pecat svim poslanicima, na njegovu casnu porodicu, vrijedne ashabe i sljedbenike.

Postovani dzemate;

Propisi naše vjere su potpuno prilagođeni potrebi čovjekovoj. Za određene prilike su u tim propisima predviđene olakšice. Putnik i bolesnik mogu se tim olakšicama koristiti a one mogu biti aktivirane i u nekim vanrednim situacijama kao što je nestašica vode i sl..
Propisi naše vjere omogućavaju i da u nekim izuzetno vanrednim okolnostima, nešto što je haram, može u određenoj količini, onoj nužnoj, postati halal, samo da bi se život čovjekov spasio. Tako npr. kad bi se čovjek našao u prilici da mu prijeti smrt od gladi, a nema ništa da jede osim onoga što je zabranjeno, kao što je svinjsko meso, lešina i sl., mogao bi pojesti onu količinu koja će ga u životu ostaviti.
Propisi naše vjere ne predviđaju, ne ostavljaju mogućnost da u nekim danima u godini zbog njihove posebnosti, izuzetnosti, važnosti, bude nešto dozvoljeno što je u osnovi haram. Ne postoje dani u kojima je, bez obzira šta ti dani označavaju i šta s njima ili poslije njih nastupa, dozvoljeno piti alkohol, rasipnički se ponašati, nepristojno se oblačiti, neprimjereno se muškarci i žene miješati, plesati, budalesati.
Allah dž.š. je zabranio alkohol i ne postoji nikakav poseban momenat, nikakva situacija u kojoj bi on bio izuzet iz zabrane. Ta zabrana je tako ozbiljna da Poslanik insistira da je i najmanja količina alkohola zabranjena. Allah dž.š. kaže: „O vjernici, zaista, alkohol, kocka, kumiri i strelice za gatanje su šejtanovo djelo, to su odvratne stvari, zato se toga klonite da biste postigli ono što želite“./Maide, 90./. Poslanik kaže: „Ko vjeruje Allaha i Sudnji dan, ne pije alkohol. Ko vjeruje Allaha i Sudnji dan, ne sjedi u društvu u kojem se pije alkohol“. Poslanik kaže: „Klonite se alkohola, alkohol je ključ svakog zla“. Nikakav povod ne može biti da bi se musliman koji vjeruje Allaha i Sudnji dan prepustio uživanju u alkoholu. S obzirom da mnoga naša braća i sestre koji vjeruju u Allaha i Sudnji dan, ili makar tvrde da vjeruju, novogodišnju noć u društvu sa šejtanom provode, opijajući se, želimo ih opomenuti, da čine djelo koje je haram i podsjetiti ih da je Allah prokleo sve osobe koje imaju ikakve veze s alkoholom.
Allah dž.š. je svakog svoga roba određenom količinom dunjalučkih dobara opskrbio. Koliko god da je čovjeku dao od svakog čovjeka zahtijeva odgovorno ponašanje i posebnu brigu o tome u šta to što mu je Allah podario, troši. Poslanik kaže da niko neće ispred Gospodara svjetova na Sudnjem danu ni korak jedan iskoračiti dok ne bude upitan: „U šta si imetak trošio“? Najbolje potrošen imetak je onaj koji je uložen u Ahiret. U Ahiret je uložen kad ga trošimo za izdržavanje porodice, za školovanje i odgoj djece. U Ahiret je uložen kad ga dajemo za opće dobro, za pomoć siromašnom i nevoljnom.
U Ahiret je uložen kad ga uložimo u fabriku koja će zapošljavati ljude. Šejtanu je u ruke dat kad time što nam je Allah dao stotine maraka dajemo za novogodišnju večeru u koju je uračunata i muzika. Obradovao si šejtana tom uplatom a isti taj novac mogao je biti tvoja ahiretska radost da si nekog pomogao, da si nekogna hranio, da si dao za istraživanje lijekova protiv opakih bolesti, za biblioteku…
Mnogo će naše braće i sestara koji vjeruju Allaha i Sudnji dan, ili makar tvrde da vjeruju, novogodišnju noć koja ni počemu nije ni odabrana ni posebna, rasipništvom obilježiti. Ne činite to. Haram je.
Narodi, civilizacije, imaju svoje vrijednosti kojih se drže i ljubomorno ih čuvaju. Te vrijednosti, narod svaki čine posebnim, dio su njegovog identiteta. I mi, i kao narod i kao Ummet imamo te vrijednosti kojih nam je se držati kako bi svoju posebnost sačuvali i na stazi s kojom je Allah zadovoljan, ostali. Kad je Poslanik došao u Medinu zatekao je stanovnike njene da obilježavaju neke datume koji nisu vezani nizašta stvarno, nizašta s porukom. Muslimanima je rekao: „Ove praznike koje smo zatekli mi nećemo obilježavati. Allah dž.š. nam je njih zamijenio sa dva bajrama“.
Mudrost i znanje su izgubljene stvari muslimana. Gdje god ih nađu i ma odkoga da dolaze, uzet će ih. Tako nas uči Poslanik. Kad je nešto dobro, neka naučna i tehnološka dostignuća, neki iskorak u znanju, proizvodnji, ekologiji uzet ćeš to, brate muslimanu, bez obzira da li dolazi od kineza, od amerikanca, od crnog ili bijelog čovjeka, bilo koga. Ali kad je nešto zlo, kad je loše, kad je izričito vjerom našom zabranjeno, a sve što naša vjera zabranjuje, za naše dobro to čini, jer su propisi naše vjere potpuno prilagođeni našim potrebama, to ne uzimaj, ne slijedi! Kakvog dobra ima u opijanju, rasipništvu, nedoličnom ponašanju, plesu i skakanju, u budalesanju? To nije vrijednost nijedne civilizacije. To je konzumerizam, a to je šejtanova civilizacija. Nikakvog dobra u tome nema.
Zato, poslušajmo Poslanika koji kaže: „Ne budite povodljivi, pa da kažete: ‘Ako ljudi budu dobri i mi ćemo biti dobri, a ako budu loši i mi ćemo biti loši’. Naprotiv, budite postojani, pa ako ljudi budu dobri i vi budite dobri, a ako su ljudi loši, nemojte vi biti loši“./Tirmizi/.
Uzvišeni Bože, učini nas postojanim u vjeri. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
18 Rebiu -l- ahir – 1439.H. / 05 Januar 2018.g.– Hatib: Fahir Alimujkic

Poslanikov odnos

Postovani dzemate;
Poslanik a.s. bio je čovjek najboljeg ponašanja i ophođenja, a njegov život pun je izvanrednih primjera dobročinstva, lijepog ponašaja i odgoja koje knjige biografija ne bilježe kod drugih. Samo onaj ko nije čitao vjerodostojnu biografiju Muhammeda a.s. može nešto loše reći o njemu, zbog nedostatka znanja.

Pravednost prema neprijatelju
Biti dobar i pravedan prema onome koga voliš je za pohvalu, ali činiti dobročinstvo, biti pravedan i lijepo se ophoditi prema onome koji te uznemirava i iskazuje neprijateljstvo, tako postupaju samo Allahovi odabrani robovi, i upravo je takav bio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Savjetujući kako da se postupa sa drugima, kaže: “Uspostavljaj veze sa onim ko ih sa tobom prekida i udijeli onome ko ti uskraćuje i oprosti onome ko ti nepravdu učini.” (Ahmed, lanac prenosilaca je dobar) Hadis je općenit i nije ograničen samo na muslimane. Primjenjivati ovaj hadis u odnosu sa muslimanima nije nimalo lahko, pa čak bili i rodbina, pa šta tek reći za onoga ko ga primjenjuje u ophođenju sa nemuslimanima?! Upravo primjenu ovog hadisa naći ćemo u Poslanikovom životopisu. Praktično ga je sproveo u praksu: uspostavljao je veze, udjeljivao je i opraštao je, kako pojedincima, tako i skupinama, plemenima i gradovima. Navest ćemo nekoliko primjera njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, dobročinstva prema onima koji su ga uznemiravali i neprijateljski se prema njemu odnosili.

Poslanikovo plemenito ponašanje
Jedne prilike neki je čovjek došao do Allahovog Poslanika a.s. noseći mač u ruci, stao iznad njegove glave želeći da ga ubije. O tome šta se desilo dalje, poslušajmo od Džabira b. Abdullaha, Allah bio zadovoljan njime: “Bili smo sa Vjerovjesnikom a.s. u pohodu Zatur-Rika’ i pošto smo stigli do jednog drveta koje je širilo dobar hlad, prepustili smo ga Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Potom je došao jedan od mušrika, a Poslanikova sablja bila je obješena o drvo. Mušrik ju je izvadio iz korica i rekao: ‘Da li me se bojiš?’ ‘Ne’, reče Poslanik a.s. ‘Pa, ko će te zaštititi od mene?’, upita on. ‘Allah’, odgovori Poslanik a.s… ( Buharija) A u drugom rivajetu stoji: “Pa mu je ispala sablja iz ruke, a Poslanik a.s. uzeo ju je i rekao mu: ‘Ko će te od mene spasiti?’ Mušrik reče: ‘Budi kao najbolji zarobljivač’” (tj. postupi sa mnom lijepo). ‘Da li svjedočiš da nema drugog boga osim Allaha?’, upita ga Poslanik a.s. ‘Ne, ali ti dajem zavjet da se neću boriti protiv tebe i da neću biti sa narodom koji se bori protiv tebe.’ Na što ga je Poslanik a.s. pustio. Otišao je svome narodu i rekao: ‘Dolazim vam od najboljeg čovjeka.’” (Ahmed, hadis je vjerodostojan. Ovaj čovjek se zvao Gavres b. El-Haris i Vakidi kaže da je primio islam i da je njegovim posredstvom veliki broj ljudi primio islam.)
Čovjek došao da izvrši atentat na Poslanika a.s. ali Allah je dao pobjedu Svome Poslaniku. Poslanik a.s. mogao je da sa njim postupi po kratkom postupku, ali nije, već mu je ponudio islam – vječni spas. Ovaj mušrik htio je da ubije Poslanika, odbio da prihvati islam, i šta je mogao da očekuje osim da se sa njim postupi po kratkom postupku, kako to danas žele predstaviti oni koji ne govore istinu o Muhammedu a.s. želeći da ga prikažu kao onoga koji je želio prolijevati krv i nasilno širiti vjeru islam.

Njihove predrasude su daleko od onoga kakav je bio Poslanik a.s. koji je poslat kao milost svjetovima. Poslanik ga nije primorao da primi islam, već je prihvatio njegov zavjet kojim se obavezao da se neće boriti protiv njega i oprostio mu pokušaj ubistva i pustio ga na slobodu. Taj je mušrik otišao svom narodu i, svjestan ukazanog dobročinstva, rekao istinu o čovjeku kojeg je nedavno pokušao ubiti: “Dolazim vam od najboljeg čovjeka.” Ovo nije bio jedan izolovan događaj pa da neko može reći to je samo jedan primjer i da je tako postupio tada, a kakav je bio kasnije? Zar sa drugima nije postupao drugačije… Praštanje, samilost i dobročinstvo ponavljalo se u jako mnogo primjera i različitih događaja. Poslanik a.s. nije bio takav samo prema pojedincima, već prema plemenima i gradovima, opraštao je velikom broju ljudi. Za takav primjer najbolje je spomenuti Kurejšije koje su ga uznemiravale i toliko su u tome prevazišli poznate norme uznemiravanja da se ne može opisati njihovo neprijateljstvo koje su iskazivali prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Fizički i psihički su ga maltretirali. Uznemiravali su ga dok je bio u Mekki, pa nastavili i dalje u Medini, i tako su ga uznemiravali dugi niz godina.

”Allahu moj, oprosti mom narodu jer oni ne znaju!”
Kad je bio dan Uhuda, Kurejšije su ubile sedamdeset muslimana. Ti mnogobošci su na taj dan počinili mnoga zvjerstva, masakrirali su poginule muslimane, rasijecali im trbuhe, odsijecali noseve, uši i spolne organe. (Sira od Sallabija: Ebu Faris, Gazvetu Uhud, str. 104.) Među masakriranim muslimanima bio je i Poslanikov a.s. amidža. Mušrici su radili takve grozote koje nije poznavalo Arapsko poluostrvo.

Poslaniku a.s. nije bilo lahko da gleda u unakažena tijela ashaba. Taj dan Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imamio je ashabima podne-namaz klanjajući u sjedećem položaju jer je izgubio mnogo krvi, a muslimani iza njega također su klanjali sjedeći. (Sallabi, Sira) Bio je to jedan od najtežih trenutaka u njegovom, sallallahu alejhi ve sellem, životu. Na dan Uhuda uputio je dovu: ”Allahu moj, oprosti mom narodu jer oni ne znaju!” (Sahih Ibn Hibban. Šuajb Arnaut rekao je za ovu predaju da je dobrog lanca prenosilaca.)
Dovio je za njih, pored onoga što su uradili, a nije dovio protiv njih. Pored bola i uvreda koje su nanijeli njemu, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima, nije želio da budu uništeni, već spašeni.

Nakon Bitke na Uhudu mušrici su i dalje nastavljali sa iskazivanjem neprijateljstva prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Na dan oslobođenja Mekke pokazalo se svima ko je i kakav je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. ”Svi stanovnici Mekke dobili su opći oprost, unatoč nasilju koje su učinili prema Poslaniku a.s. i njegovoj da‘vi, i uprkos tome što je muslimanska vojska bila u stanju potpuno ih istrijebiti. Opći oprost im je objavljen dok su, okupljeni oko Kabe, čekali šta će presuditi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. On je upitao: ”Šta mislite šta ću danas uraditi s vama?” Rekoše: ”Učinit ćeš dobro, ti si plemeniti brat, sin plemenitog brata!”

Poslanik a.s. reče im: ”Ja vas danas neću koriti. Neka vam Allah oprosti!” (Sallabi, Sira) Ovako jednostavno im je oprostio. Kod Ibn Hišama stoji dodatak da im je Poslanik a.s. rekao: ”Idite, vi ste slobodni!” Nije bilo ukora, vrijeđanja, niti iživljavanja koje se obično dešava kada jaki pobijede slabe. Iako je bilo za očekivati da se sa onima koji su bili nasilnici, ubijali nedužne muslimane i proganjali postupi oštro, kao vid odmazde, Poslanik je iskazao veliku samilost i blagost. Na to ukazuje slučaj kada je čuo Sa‘da b. Ubadu, radijallahu anhu, kako prijeti Ebu Sufjanu riječima: ”O Ebu Sufjane, danas će biti pokolj, danas se nećemo obazirati na svetost Kabe!” (Buharija), odmah mu je oduzeo zastavu i povjerio je njegovom sinu Kajsu b. Sa‘du rekavši: ”Slagao je ( tj. pogriješio je) Sa‘d! Danas je dan u kojem će Allah počastiti Kabu! Danas je dan kada će se Kaba ukrasiti novim ogrtačem!” (Buharija) U drugom rivajetu prenosi se da je Poslanik a.s. rekao: ”Danas je dan milosti! Danas je dan u kojem će Allah počastiti Kurejšije! (Ibn Hadžer, Fethul-bari)

”Ovaj opći oprost značio je da su njihovi životi pošteđeni, da neće biti porobljeni i da im neće biti oduzeta ni pokretna ni nepokretna imovina, niti će im se nametnuti porez na zemlju koju posjeduju.” (Sallabi, Sira)

Gospodaru nas, podari blagoslov Tvoj Muhammedu a.s. i njegovoj casnoj porodici, kao sto si ga poklonio Ibrahimu a.s. i porodici Ibrahima a.s. Ti si hvaljen i slavljen. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
03 Zul Hidzdze – 1438.H. / 25 August 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Dvije su skupine – koja je tvoja

Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije, draga braco i omladino;

Danasnju hutbu pocinjem sa konstatacijom i pitanjem: Dvije su skupine – a koja je moja ili tvoja.?? “Ko se osloni na Allaha, On mu je dosta!” (Kur’an)
Jeste li opterećeni, napregnuti, pod pritiskom ili pod stresom? Jeste li zabrinuti, muče li vas razne neugodnosti i jeste li uznemireni životnim nedaćama, problemima i kušnjama? Jeste li nedavno izgubili nekoga od rodbine ili neku dragu osobu i prijatelja? Da niste, možda, izgubili posao ili ga nemate nikako već godinama, a završili ste fakultet, magistrat ili doktorat? Treba li vam neka pomoć? Da li osjećate potrebu da se na nečije rame naslonite i plačete? Dok se drugi vesele i smiju, osjećate li da vama nije do smijeha i da poželite da ste na njihovom mjestu? Dok prolazite kroz razne kušnje, poteškoće i životne nedaće, osjećate li kao da se nad vama nadvio veliki crni oblak, koji je zakrio sunce nade pa vam se roje zle misli o svemu oko vas? Možda ne vidite izlaza pa pomišljate na najgore?!
Ako je tako, razmišljate li o izlazu iz takve situacije? A izlaz i rješenje postoji. Nakon teškoća dolaze olakšanja. Vjerujete li u to? Možda mislite da je situacija bezizlazna pa ne vjerujete da za vas postoji adekvatan lijek. A postoji, dakako! Ovo što ćete čuti i pročitati je baš za vas i sve koji su pod opterećenjem a traže rasterećenje i izlaz iz poteškoća. Pa, ako tražiš lijek, evo ti ga na raspolaganje, i još besplatno.
Taj lijek je koristio Muhammed a.s. koriste ga svi čedni ljudi, a koristit će ga i svi oni koji slijede Pravi put sve do Sudnjeg dana. Naziv toga lijeka je “tevekkul ‘ala Allah”, oslanjanje na Allaha. To je aktivno pouzdanje i potpuno oslanjanje na Allaha, dželle šanuhu.
To je potčinjavanje svega Uzvišenom Allahu, nakon što uradimo i poduzmemo sve što je u našoj limitiranoj moći, tako da nismo opterećeni brigama šta će se desiti. Naravno da nećemo biti indiferentni prema zbivanjima i onome šta se može dogoditi, ali nećemo dozvoliti da nas brige preokupiraju i poteškoće obeshrabre i skrhaju. Nećemo biti pod stresom, niti ćemo tijelom malaksati a duhom klonuti.
Ovaj lijek će nam pomoći da budemo spokojni, opušteni, jer smo svjesni da nam je to Allah dž.š. odredio s razlogom. Uz to smo svjesni da Allah dž.š. nikada neće zaboraviti i napustiti onoga ko se Njega sjeća, na Njeg’ oslanja i samo od Njega pomoć traži. Mu’mini su svjesni da će ishod, makar i potrajalo, biti dobar i u njihovu korist, dunjalučku i ahiretsku. Kako? Pa, otuda što nas Allah dž.š. naš Stvoritelj, iskušava i želi da vidi kako ćemo se ponijeti i da li ćemo strpljivi biti. A u dobru se ne treba siliti, niti u poteškoći poniziti. Vjernik uvijek sve dostojanstveno podnosi, nikada ne očajava i nadu ne gubi. Sve udarce sudbine strpljivo podnosi.
Oslanjati se na Allaha znači sve Allahu prepustiti, ma šta bilo. Prije toga, sve učiniti da se realizuje ono što je dobro i korisno za nas, zajednicu i društvo. A kada se slučaj prepusti Allahu dž.š. ne treba se time opterećivati i o tome puno razmišljati. Briga se treba osloboditi, ne paničiti i sa smirenjem sve prihvatiti. Mi smo muslimani i ne smijemo očajavati.
Naš lijek je pouzdanje u Allaha dž.š. Koji je obećao uspjeh i pobjedu mu’minima. “A ko se Allaha boji – izvršava propisane dužnosti, On će mu naći izlaz neki i odakle se i ne nada On će ga opskrbiti! I ko se osloni na Allaha, On mu je dosta! Allah je zbilja izvršitelj odredbe Svoje! On je svakoj stvari određenje već odredio!” (Et-Talak, 2-3)
Eto, to je naša medicina i naš lijek. Mi smo ubijeđeni da će Uzvišeni Allah pomoći mu’minima koji se trude i na Allaha oslanjaju. Pomoć Uzvišenog Allaha neće izostati i problemi, nedaće i kušnje će se, ako Bog da, riješiti. Allah će nas osloboditi poteškoća i stanje olakšati. Allahova pomoć i pobjeda je nama bliska onoliko koliko smo mi blizu Allahu dž.š. Dakle, i do nas je. Pa, trudimo se! Isplati se, dunjalučki i ahiretski.
Put ka Džennetu je ovdje svima otvoren. Svima je po Božijoj odredbi i mjeri data opskrba. Svi hodajući dunjalukom usmjeravamo se onim putevima koje sami biramo. Blagodati su na raspolaganju i onima koji vole Allaha i onima koji Ga ne vole. Kada dođe smrt svako će ugledati svoj put i vidjeti svoje vječno boravište.
U Berzahu, životu zagrobnom, svako će ostati sa svojim djelima. A kada čujemo glas zaglušujući, a bit će to glas koji poziva da se iz mezara ustane, ustat ćemo i prema Onome Koji poziva požuriti. Jedni će ići na rasnim konjima, jedni na devama, treći pješke a četvrti puzajući na svojim licima. Katade bilježi od Enesa r.a. da je neki čovjek upitao Poslanika: „Allahov Poslaniče, kako će nevjernik na Sudnjem danu ići licem okrenut prema zemlji“? Poslanik mu reče: „Zar Onaj Koji mu je dao da na ovom svijetu ide na nogama, nije kadar dati da na Sudnjem danu ide na licu okrenutom prema zemlji“? Katade je komentarisao ovaj razgovor: „Jeste, moguće je, tako mi moći našeg Gospodara, u tom smislu je i ajet: „Mi ćemo ih na Sudnjem danu sakupiti licem zemlji okrenute, slijepe, nijeme i gluhe. Boravište njihovo bit će Džehennem, kad god mu plamen jenja, pojačat ćemo mu oganj“/Isra, 97./.
Jedni će na svjetlu gledati, a drugi u mraku slijepi biti. Jedni će Milostivom hitati, a drugi će u vatru ulaziti. Jedni će srebrene narukvice nositi i piti čisto piće od svoga Gospodara, a druge će u okove stavljati. Jedni će haljine od svile i kadife i drugih skupocjenih materijala nositi, a drugi košulje od vatre i katrena. Jednima će Gospodar reći: „Mir vama, zato što ste strpljivi bili, čeka vas najljepše prebivalište“,/R’ad,24/, a drugima: „Ostanite u vatri prezreni i ništa ne govorite“. Tada će istina izaći na vidjelo. Razići će se njihovi putevi i razdijelit će se u dvije skupine. Tada će ono što je bilo sakriveno biti viđeno, ono što je bilo tajno, postat će javno, sve će postat očevidno.
Allah dž.š. kaže: „Zar ćemo postupati s onima koji vjeruju i čine dobra djela kao sa onima koji prave nered na zemlji ili, zar ćemo postupati s onima koji se grijeha klone isto kao i s griješnicima“./Sad, 28./. „Misle li oni koji čine zla djela da ćemo s njima postupati jednako kao s onima koji vjeruju i dobra djela čine, da će im život i smrt biti isti, kako loše rasuđuju“./Džasije, 21./.
Koliko će onih koji su na ovom svijetu svakojaku skupocjenu odjeću nosili toga dana, toliko dugo ostati goli? Koliko će onih koji su na ovom svijetu najrazličitija jela jeli, toga dana, toliko dugo glad trpjeti? Koliko je onih koji su na ovom svijetu što god su htjeli pili, toga dana toliku žeđ trpjeti? Koliko je onih koji su na ovom svijetu u svemu uživali, a toga dana će bijednici postati? Uzvišeni kaže: „Taj drugi svijet ćemo dati onima koji ne žele da se na zemlji ohole i da nered čine, a oni koji se Allaha boje čeka sretan kraj“/Kasas, 83/.
Kolike li razlike između ove dvije skupine, kolike li razlike između njihova dva puta. Jedni će na Ahiretu pred Gospodara dolaziti jašući i ulaziti u džennetske vrtove a drugi će biti vučeni licima okrenuti prema zemlji i bacani u Džehennem, gdje će biti u stalnoj muci i patnji. Allah dž.š. kaže: „Onoga dana kada čestite kao uzvanike pred Milostivim sakupimo i kada u Džehennem žedne griješnike potjeramo“./Merjem, 85-86./. Alija ibn Ebu Talib komentarišući ove ajete kaže: „Tako mi Allaha, dobri robovi Božiji neće se okupljati pješke idući, već jašući na kamilama sa zlatnim sedlima i na rasnim konjima sa sedlima od dragog kamenja, koji će kada zažele ići kasom, a kada zažele letjeti. A riječi Uzvišenog: „A kada u Džehennem žedne griješnike potjeramo“, to znači, toliko žedne da će im od žeđi grla pucati, ali opet neće do izvora doći nego će u Džehennemu ključalu vodu piti“.
U svih šest zbirki hadisa se bilježi od Poslanika da će nevjernici i griješnici biti upitani: „Šta ste poželjeli“? Uzviknut će: „Vode, pocrkasmo od žeđi“! Na to će im se pokazati na Džehennem kao varku, učinit će im se da je to voda, a zapravo će biti vatra koja se jedna na drugu obrušava i reći će im se: „Zar se nećete napiti“?
Neće biti vode za one koji se na Dunjaluku ohole i nered čine. Vode, hrane, tople odjeće, sigurnoga doma žele hiljade naše braće i sestara koji bježeći od rata, od nepravde i tiranije, od neimaštine sjede pred vratima sada bogate Evrope. Prvo su ih mocnici bogati u borbi za svoje interese iz kuća i domovine istjerali, a potom ih bez pomoći ostavili. Otvorite srca i kuće, otvorite granice pred tim ljudima, nevoljnicima, pred tom uplakanom djecom i iscrpljenim ženama, i muslimanske zemlje takodjer otvorite granice pred ocima Rohinja Muslimana. I vaša knjiga iz koje o vjeri učite i svaka druga sveta knjiga poziva vas i nas na dobročinstvo, na ljubav prema čovjeku.
Neće biti vode za one koji se na Dunjaluku ohole i nered čine. Kome oholost ne da na sedždu panuti, čime će on žeđ na Ahiretu utažiti? Kome tvrdoglavost ne da da se pokaje i spašenu skupinu izabere, gdje će on na Ahiretu žeđ utažiti? Šejtan ti, o čovječe, grijeh uljepšava. To je varka. Kad ništa osim vode ne poželi čovjek, oni koji su se oholili i nered činili pomislit će da vodu vide. Ne, to će biti varka, vidjet će samo vatru.
Uzvišeni Bože, u skupinu nas onih koji za vodom neće vapiti uvrsti. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
02 Dzumade -l- Ula – 1439.H. / 19 Januar 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Zasto gubimo Jerusalem

Hvala Onome Koji je dostojan svake hvale i Koji hvalu obilno nagrađuje (لَئِن شَكَرْتُمْ لأَزِيدَنَّكُمْ – Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacjelo, još više dati…); neka su salavat i spas na Muhammeda a.s. na koga salavate donose i Allah Uzvišeni i Njegovi meleki!

Postovani dzemate;

„A njih smjenise zli potomci, koji molitvu napustise i za pozudama podjose; oni ce sigurno zlo proci.“ (Merjem, 59)
Citirao sam ajet na koji zelim da svi obratite paznju. Mnogo se prica o desavanjima u Siriji, Burmi i Rohinja Muslimanima, a u zadnje vrijeme o desavanjima u Gazi i Jerusalemu. I osjecam da kao Musliman, vidite sve ove rasprave koje svako vodi na facebook-u, troseci vrijeme, ljudi se svadjaju, proklinju jedni druge zbog razlicitih misljenja, ljudi sumnjaju u Allaha s.w.t. Pitaju se zasto se ovo nama desava. Zasto Allah radi ovo nama, muslimanima. Zasto Allah ne pomaze Muslimanima. Zasto dozvoljava Allah da nas Jevreji i Krscani tlace. Zasto kao Muslimani moramo prolaziti kroz sve ove poteskoce. Pa sam pronasao ajet koji sam citirao na pocetku Hutbe. Za mene on je dovoljan za svaku osobu koja slusa i cuje. Zelim da zaista obratite paznju na ovaj ajet.
Allah s.w.t. u ovom dijelu sure Merjem govori o narodima koje spominje, narodima Ibrahima, Jakuba, Idrisa a.s. I onda govori o narodu koji ih slijedi, ili ce ih slijediti, koji ce napustiti njihovu Molitvu – Namaz ili su je napustili i koji slijede svoje strasti. I ovi narodi, ovi ljudi ce pasti u zabludu.

Dakle, Allah nam govori o dvije stvari koje ce prouzrokovati zabludu – sramote, koje ce baciti Muslimane na koljena. I to je za nas dovoljno da bi smo razumjeli zasto smo u stanju u kojem jesmo. Sve dok smo narod koji napusta Namaz, koji se ne moli i sve dok slijedimo svoje strasti, tako mi Boga, pobjeda od Njega nece doci. Kako mozemo spasiti Gazu i Jerusalem, kada ni sami sebe ne mozemo spasiti. Allah kaze: “…sebe i porodice svoje cuvajte od vatre…” (At-Tahrim, 6).
Prvo nam kaze da spasimo sebe. Kakav spas cemo naci uzvikujuci o Jerusalemu, kada se nakon toga vratimo svome domu i ne provedemo noc trazeci pomoc od Allaha. Kome se oni ljudi obracaju kada uzvikuju, kada se obracaju i protestvuju ispred ambasada, a onda kada dodju kuci ne udostoje se cak ni da pruze ruke ponizno prema Allahu, niti da se mole Bogu, klanjajuci namaz, kako mozemo ikad ocekivati pobjedu. Poznat nam je Kuranski ajet: „Allah nece izmjeniti stanje jednog naroda, dok on sam sebe ne izmjeni.“ (Ar-Rad, 11)
Pa ako zaista zelimo blagostanje i mir, tako mi Allaha, ona pocinje u kuci, upravo sada, svakog od nas. I ako zaista zelimo pomoci Gazi, mjenjajmo sebe. To ce biti mali korak koji vodi velikim promjenama. Mjenjajmo se mi, pocnimo klanjati, davati zekat, probudimo svoju savjest, dajimo sadaku, pomozimo siroceta, pomozimo udovicu i tako mi Allaha on nas nikada nece poniziti. Ako zelite znati zasto smo ponizeni, to je zbog nasih grijeha. Omer ibn Hatab kada je poslao svoje vojske, u vrijeme hilafeta, drzeci im hutbu uvijek bi im govorio. „Zapamtite, nemamo nista vise od nevjernika, osim cinjenice da mi vjerujemo u Allaha, a oni ne“. I to je ono sto je donosilo pobjedu Omeru r.a. kao najvecem osvajacu i ashabima. I to ce i nama donijeti pobjedu. Ako zaista zelimo slobodu i pobjedu, tako mi Allaha pobjeda pocinje u kuci.

Jedne ramazanske noći, halifu Omera r.a. su pozvali na iftar. Na sofru iznijeli svakovrsnih nimeta želeći mu iskazati gostoprimstvo i poštovanje. Počastili su ga i šerbetom od meda. Kad je vidio da su iznijeli to šerbe, zatražio je da ga sa sofre sklonu, ne želeći ga piti. „Zašto da ga uklonimo?“, upitaše. On reče: „Kada ovaj ummet koji je dostigao spas i nad kojim sam upravljanje primio na sebe počne na svojim soframa piti šerbe od meda, tada ću i ja moći to šerbe piti! Dok muslimani, čije sam poslove prihvatio ne mogu naći ni bunarsku vodu za piće, pijenje mednog šerbeta na ovom mjestu se ne može usaglasiti sa islamskom pravdom! Ja sam pod takvim teretom da, ako na zemlju jedna kap krvi zbog tiranije padne, ta kap postaje provalija koja će Omera progutati“.
Ovakav Omer, halifa el- Faruk, mogao je biti onaj koji je u knjigama predhodnim opisan, kao onaj koji će ključeve Jerusalima, onog grada iz kojeg je Poslanik na Mi’radž otišao, preuzeti.

Da bi predali grad u muslimanske ruke, stanovnici Jerusalima su postavili čudan uslov. „Grad ćemo predati čovjeku čiji opis odgovara onome koji je u našim svetim knjigama“, rekli su. Ebu Ubejde o tome obavijesti halifu, a on odmah krenu iz Medine ka Jerusalimu. Iz Medine je krenuo sa svojim slugom i jednom jahalicom koju su jahali naizmjenično.

Pred sami ulazak u Kuds, red je došao da Omerov sluga jaše. Halifa je u grad ušao vodeći konja. Kad je taj prizor vidio patrijarh Sofronije, uzviknuo je: „Vaša država će ostati vječno, jer nepravedna vlast traje jedan čas, a pravedna do Sudnjega dana“.
Za razliku od patrijarha, komadant muslimanske vojske, Ebu Ubejde je zbog ovoga prizora negodovao i rekao: „Ne dolikuje halifi da u tako oskudnoj odjeći i ulazeći pješke preuzima ključeve Kudsa“. Halifa ga potapša po prsima i reče: „Da mi je to rekao neko drugi ne bih se čudio, a ti, o, Ebu Ubejde, znaš da smo bili poniženi, prezreni i slabi, pa nas je Allah uzvisio Islamom. Tako mi Allaha kad god budete tražili ponos mimo Islama, Allah će vas poniziti“.
Prije ulaska u Jerusalim, halifa Omer r.a. se obratio okupljenim muslimanima: „O ljudi, popravite svoju unutrašnjost, popravit će se i vaša vanjština. Brinite se i radite za ahiret, neće vam faliti dunjaluka. Ko želi da osjeti džennetski miris i užitak, neka se drži džemata, jer šejtan je uz čovjeka koji je sam, a od dvojice je odmah dalje“.

Ovih dana se diljem svijeta islamskog, pa i šire, demonstrira protiv najsvježijih odluka velikih centara moći u vezi sa Jerusalimom.
Muslimani, ali i drugi, dobronamjerni i pravde željni ljudi, ne prihvataju odluke moćnih koje ponižavaju jedne, a nepravedno i neosnovano, ono što im ne pripada, daju drugima. Te su reakcije muslimana i drugih dobronamjernih, razumne. Zahvalni smo svima koji su stali na stranu pravde i u zaštitu obespravljenih, ali mi sebi u ovim teškim trenutcima za ummet trebamo reći:

O sljedbenici Poslanikovi, o vi koje je Allah muslimanima nazvao, o ummete za koji je Allah rekao da je najbolji među ummetima jer naređuje dobro a od zla odvraća, morate promijeniti adresu gdje demonstrirate i prema kome poruke šaljete.
Naša je zadaća čuti Omerov govor i popravljati svoju unutrašnjost. Zadaća nam je snažiti vjeru, jačati iman, osloboditi se zavidnosti, mržnje, zluradosti, osloboditi se svega što nas slabi i onemogućuje u borbi za dostojanstvo. Ne može narod koji je u mržnji jednih prema drugima, u neslozi, podijeljen na frakcije i koji u prvi plan stavlja razlike mezhebske, biti uvažen ni od koga a od neprijatelja pogotovo.

Naša zadaća je čuti Omerov govor i popravljati svoju vanjštinu. Mi smo trebali davno, kad kažem mi, mislim na ummet, demonstrirati protiv tiranije u zemljama muslimanskim, protiv neslobode i nedemokratskih režima. Naše demonstracije moraju biti masovne i trajati sve dok ne shvatimo da nas nered u našoj kući, u našim društvima, uništava. Istina je nažalost da su najkorumpiranija, naša, muslimanska društva. Istina je nažalost da su najnetransparentniji u svemu, u zapošljavanju i vrednovanju kvaliteta, upravo mi. Najviše novca na gluposti i potpuno beskorisne stvari, poput trka deva, skupocjenih slika i sl. troše naše nepravedne vođe, kraljevi i prinčevi. Naše demonstracije moraju biti i masovne i trajne, a usmjerene protiv nepismenosti i neobrazovanosti. Sve statistike kažu da su na globalnom planu muslimani najnepismeniji i da nema ni jedan naš univerzitet među prvih pet stotina.

Naša je zadaća čuti Omerov govor i držati se džemata, zajednice, Allahovog užeta se držati jer je u jedinstvu snaga, sa džematom je milost Božija. Neprijateljima u korist ide svaka naša podjela, svako narušavanje naše Islamske zajednice, svaka paradžematska aktivnost, svaki bojkot jedne muslimanske zemlje od drugih, istih, muslimanskih. Sve to nas čini nesposobnim da se branimo i vodi nas poniženju i porazu.
Nije Omer r.a. imao ni dvorce, ni raskošne odaje, ni imetak, ni blago. On i njegovi savremenici imali su Islam. On ih je uzvisio i snagu im dao. Nema svrhe nemoćan demonstrirati. Korist će nam donijeti samo ako se sebi okrenemo, sebe mijenjamo i iz dana u dan jačamo kako bi i nas konačno nešto pitali kad o nama odlučuju.

Uzvišeni Bože, pomozi nam da se naši prvaci, i svi mi na Omera r.a. ugledamo. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
09 Dzumade -l- Ula – 1439.H. / 26 Januar 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

S kim se i kako poredimo

Postovani dzemate;

„Kazuj im vijest o onome kome smo dali naše znakove, ali on im se otrže, pa ga šejtan dostiže te postade zalutali. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili“. (Al A’raf 175-176)
Draga braćo, odabrao sam ovaj ajet na početku hutbe jer me prepao njegov primjer i sličnost tog primjera sa mnom a i sa našim društvenim stanjem. Živimo, imamo probleme, dahćemo, riješe nam se ti problemi, mi dahćemo zbog nekih drugih… vremenom ne primjećujući da naše dahtanje nije proizvod problema nego naše prirode. U dosta slučajeva mi ne želimo nešto konkretno, jer da želimo jednom bi se to ostvarilo, nego kontinuirano želimo da želimo, i ma šta se ostavrilo mi nastavljamo da dahćemo za nečim novim. Neki kažu da je to priroda čovjeka, no drugi opet kažu da je to priroda čovjeka koji nema viziju, plan, cilj, čovjeka koji ne zna šta hoće.
Kur’anski primjeri poput ovog nas pozivaju na razmišljanje. Na preispitivanje i shodno tome na donošenje zaključaka. Kur’an nam spominje događaje da bi nas uputio na pouku koji oni u sebi nose. Kroz ove primjere Kur’an nas uči da preispitujemo i svoj život, da svoje postupke vagamo shodno Božijoj uputi i da otkrivamo svoje mjesto na skali postojanja. Kur’an nas kroz mnoštvo slikovitih primjera navodi da promišljamo o sebi.
Da se protresemo-preispitamo. Kakvu sliku sebe imamo, na osnovu čega smo je kreirali. Kad dijete dobije jedinicu u školi dođe kući i kaže-dobilo ju je još deset učenika. Ono bira iste ili slabije da bi boljim prikazalo svoj primjer. Šta će reći kad ga upitamo, a dobro je li iko dobio peticu? Većina ljudi je sklona da sliku sebe u svojim očima kreira na osnovu usporedbe sa slabijim.
Muslimani danas imaju velike probleme, poistovjetili su se sa svojom vjerom i njenim epitetima. Kada Mujezin izgovori ”Allahu ekber!” – ”Allah je najveći!”, eh tu nema mjesta usporedbi, jer Allahu nema niko ravan, ni sličan. I zato nema drugi rijeci, zato mi za Mujezinom ponavljamo samo ono sto on izgovara. Te na kraju Ezana kada kaze Allahu ekber i mi ponovimo isto, a ne govorite Lailahe illelah prije nego Mujezin to isto kaze. A sve drugo, mimo Allaha, podložno je usporedbi, čak i Allahovi poslanici, na šta aludira ajet: ”Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge.”(El-Bekara, 253.), i meleki, kao što dolazi u ajetu: ‘‘Hvaljen neka je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje što hoće, On, uistinu, sve može.” (Fatir, 1.)
Ljudi prave usporedbe u svim područjima života: političkom, naučnom, sportskom, društvenom, i dr. uglavnom, u objašnjavanju nečijih karakteristika, prednosti, nadmoći, ili pak nedostataka, pribjegavamo uspoređivanju sa nekim ili nečim drugim. Ako proučavamo današnju stvarnost, u političkom i moralnom pogledu, shvatit ćemo opasnost uspoređivanja koje nas uvjerava da smo mi najbolji u svemu, jer ono ubija naše snove, težnje i ambicije prizivajući slavnu prošlost Ummeta. No, poznato je da onaj ko je nesposoban da gleda u budućnost, on se okreće prošlosti. Uporno forsiramo govor: islam je najbolji pa shodno tome i mi smo najbolji.
Al hajmo biti realni. Po čemu smo najbolji mi muslimani danas. Po tom što su u našoj dalekoj prošlosti recimo španski muslimani ljekari operisali oko kada su evropski kraljevi umirali od čireva jer ih niko nije znao liječit. Po tom što je recimo osmansko carstvo u svoj vakat raspolagalo vojnim tehnikama kojima nije mogla parirat nijedna carevina, po tom što su naši preci preuzeli i unaprijedili sva tada dostupna znanstvena iskustva? Da, tada jesmo bili najbolji, u usporedbi sa ostalim, ali zašto danas, kada su drugi uznapredovali u odnosu na nas kako su naši preci bili napredni u odnosu na njihove mi primjenjujemo drugu logiku uspoređivanja?
Čime mi danas dokazujemo da smo najbolji? I kako se ponašamo shodno zaključku da nismo. Nažalost mi se lažemo i znamo da se lažemo, uporno pokušavamo da se vratimo na svijetle staze naših prethodnika, ali nam neda činjenica što pri tom nismo spremni priznati sebi da smo danas među najgorima.
Druga činjenica koja nam smeta jeste što mi mislimo da su naši prethodnici bili dobri zbog njihovih metoda pa umjesto da slijedimo primjer adekvatnog traženja odgovora na svaki današnji problem, mi današnje probleme pokušavamo liječiti sredstvima naših prethodnika od prije par stotina godina.
Operacije koje su vršili španski muslimani tada su bile vrh medicine, ali ako bi danas neko primijenio takvu operaciju vjerovatno bi se to smatralo krajnjom nuždom. Jer danas je izmišljen laser, izmišljene su mnoge stvari, no, problem je što ga nisu izmislili današnji muslimani, što ga ne proizvode današnji muslimani, što bez nemuslimana danas muslimani ne bi mogli ni letit, ni telefonirat, a ratove bi, manje više, vodili strijelom i mačem. Mi imamo najbolju vjeru, ali mi nismo najbolji? Kad govorimo o higijeni nemojmo se uspoređivati sa tim koliki je napredak u tom smislu učinio Poslanik a.s. i ashabi u njihovu vremenu nego hajmo reći koliko smo mi u nazatku u našem vremenu.
Kad govorimo o ljepoti islamske države, nemojmo uspoređivati hazreti Omerov hilafet sa tadašnjim okolnim carstvima, nego usporedimo naša današnja društva u odnosu na okolna. Kada govorimo o moralu nemojmo govoriti kakvo idelano društvo nudi Kur’an nego pođimo od tog kako je naše društvo u odnosu na naprednija društva.
Bez ispravne dijagnoze nemoguće je uspostavit ispravnu terapiju i liječenje. Početak liječenja najtežih bolesti počinje onog trenutka kad ljekar kaže:
Žao mi je imaš tu i tu bolest. Težak je to momenat ali on daje nadu, bez tog momenta, bez te dijagnoze, bez liječenja, naš kraj bio bi jako blizu. Vraćanje na ispravne staze naših prethodnika ne znači kovati mač kakvim su oni dobijali bitke nego vidjeti šta je ekvivalent tog mača danas. Kad govorimo o zauzimanju Bosne od strane turske rijetko se spominje da je ta vojska tad imala top kojeg je moralo vuć 12 volova. Bio je to najnapredniji tomahavk tog vremena.
Univerzitetski centri moći iz islamskih zemalja šalju vojske svršenika da svijetom pronalaze bidate – dakle novotarije u vjeri – i to bas one stvari koje su formalnost – koje dakle nisu uopste bitne u sustini i jezgru nase vjere, no , mislim da su najveći bidati i novotarije islamskog svijeta u tome što iz tih centara ne šaljemo pored teologa i vrsne doktore, vrsne tehničare, vrsne inžinjere, vrsne pilote, vrsne nuklearne stručnjake, vrsne astronaute, ekonome, poljoprivrednike… Čovjek treba da se uspoređuje sa drugima, ne da dokaže svoju superiornost u odnosu na njih, već da upozna sve aspekte i strane svoje snage i svojih sposobnosti, i da otkrije svoje nedostatke i pronikne u ono što mu je neophodno činiti da bi se popravio.
Abdullah ibn Amr ibn As veli: „Poslanik nam je govorio: “Ukazujte počast mojim ashabima. Volite ih jer su oni najbolji od onih među kojima sam bio. Vjerujte u Allaha i potvrđujte moje poslanstvo. Vjerujte u istinitost onoga s čime sam došao od Allaha, slijedite to i prakticirajte. Poslije ashaba, najbolja generacija je ona poslije njih (tabiini). Oni vjeruju u mene i slijede Allahove naredbe, a nisu me vidjeli. Poslije njih je generacija koja njihov primjer slijedi, a poslije njih će doći naraštaji koji neće voditi računa o namazu i koji će slijediti svoje prohtjeve. Oni će ostaviti ono što sam im naredio, a slijedit će i prakticirati ono što sam im zabranio.
Krnjit će vjeru robujući strastima i željama i pokazivat će se ljudima svojim djelima. Zaklinjat će se a da to niko od njih neće tražiti. Kada im se nešto povjeri, povjerenje će izigrati. Govorit će i lagati, te im riječi i djela neće biti u skladu. Od njih će biti uzdignuto znanje i blagost, a zavladat će neznanje i nemoral. Nestat će stida među njima i povjerenja, proširit će se laž, prevara, nepoštivanje roditelja, neodržavanje rodbinskih veza, gajit će se nada u dug život, bit će škrti i za dunjalukom pohlepni, proširit će se zavist, zinaluk, ružno ponašanje, hrđav komšiluk i ljudi će izlijetati iz vjere kao što strijela iz luka izlijeće.
Smak svijeta će doći onda kada na zemlji budu najgori ljudi. Ako želite da nastanjujete Džennet i uživate njegove blagodati, onda se čvrsto pridržavajte sunneta i zajednice. Dobro se čuvajte novotarija u vjeri jer je svaka novotarija zabluda. Allah dž.š. nikada neće dati jedinstvo Ummetu Muhammedovu u nečemu što je zabluda. Ko ostavi pokornost, napusti zajednicu, zanemari Allahove naredbe i bude radio suprotno Allahovim propisima, susrest će se s Allahom a On će biti srdit na njega i uvest će ga u Džehennem“./Tenbihul gafilin/.
Molimo Allaha, našeg Gospodara, da nas uvrsti medju one koji se Njemu i Njegovom Poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe. Amin!!!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
16 Dzumade -l- Ula – 1439.H. / 02 Februar 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Pohlepa uvijek vodi u propast

Neka je hvala Allahu Milostivom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir, Muhammedu a.s. koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine, kao i na naše šehide.

Postovane dzematlije,
Putovao Isa a.s. sa jednim čovjekom pa pošto silno ogladniše i dođoše u blizinu nekog sela Isa mu reče davši mu nekoliko novaca: Idi i nabavi nam nešto za jelo! Čovjek ode a Isa se pripremi za namaz i poče da klanja. Kada čovjek dođe donese sa sobom tri pogačice i sjede isčekujući da Isa završi svoj namaz, a kako mu se to čekanje odulji on pojede jednu pogaču. Isa je, kada je čovjek dolazio, primjetio da on nosi tri pogače, a kada završi namaz vidje da imaju samo dvije te on upita čovjeka: Gdje je ona treća pogačica?Čovjek odgovori: Samo dvije pogače sam donio!

Onda oni pojedoše te dvije pogače i krenuše dalje. Kasnije naiđoše na krdo gazela koje su pasle travu i Isa pozva jednu gazelu koja im odmah sama dođe. Oni je zaklaše i jedoše koliko im je bilo potrebno, pa onda Isa reče tom čovjeku: Tako ti onoga koji ti je omogućio da vidiš ovo čudo, reci mi ko je pojeo onu treću pogaču? Čovjek odgovori: Samo dvije pogače sam donio! Oni krenuše dalje i dođoše u neko selo a Isa pozva Uzvišenog Allaha da im dadne nekog ko će ih izvijestiti o tom selu. Allahovim izunom i moći jedna cigla progovori i izvijesti ih o svemu što je Isa pitao i htjeo da zna. Čovjek koji putovaše s njim se čudio svemu tome, a Isa ga opet upita? Tako ti onoga ko ti je dao da vidiš ovo čudo, reci mi ko je pojeo onu treću pogačicu? Čovjek opet odgovori: Samo dvije pogače su bile!

Nakon što su krenuli dalje naiđoše na jednu rijeku a Isa uze čovjeka za ruku i pređoše preko rijeke hodajući po površini vode. Čovjek začuđeno uzviknu: Subhanallah!
Isa ga i tada upita za onu treću pogaču, a čovjek opet jednako odgovori da su samo dvije pogače i bile! Idući dalje naiđoše na napušteno selo, a na sred sela tri velike gomile pijeska. Isa tada reče: Sa Allahovim izunom budi zlato! Na veliko čuđenje tog čovjeka sve tri hrpe pijeska se pretvoriše u tri hrpe zlata, a Isa dalje reče: Jedna hrpa meni, jedna tebi, a treća onom ko je pojeo onu treću pogaču! Tada čovjek uzviknu: Ja sam pojeo onu treću pogaču!

Isa mu dade sve tri hrpe zlata i napusti ga te ode svojim putem, a čovjek ostade ne znajući kako toliko zlato da ponese sa sobom. Tuda naiđoše tri čovjeka, razbojnika, pa kada ga vidješe sa tim zlatom ubiše ga kako bi sve uzeli sebi. Onda jednog između sebe poslaše u susjedno selo po hranu, a kada on ode reče jedan od one dvojice što ostadoše drugome: Kada onaj dođe ubićemo ga i svo zlato podijeliti između nas dvojice!
Drugi razbojnik se odmah složi s tim. Što se tiče onog trećeg, on ode razmišljajući kako da se riješi svojih ortaka.Tako odluči da u hranu koju im donese stavi otrova, pa kada je njih dvojica pojedu da se otruju.
On tako uradi, donese hranu, a ova dvojica ga po dogovoru ubiju a zatim pojedu onu otrovanu hranu pa i njih obojica umru!! Kasnije Isa ponovo tuda naiđe pa kada ih četvoricu ugleda kako mrtvi leže oko onog zlata reče: Ovako dunjaluk postupa sa onima koji se samo za dunjaluk bore…i sirocetu ne djele.

Neki od nas se pridržavaju vjerskih načela jer se boje Božije kazne, u tom strahu počesto je onaj izražen za stanje na ovom svijetu jači nego li za onaj svijet. Pa kad ide dobro u životu oslabe ibadeti a kad stisne pojačaju se. Drugi, pak, u trenutnim društvenim odnosima vide korist od religije na ovom svijetu pa se uklapaju. Dok je veća korist od džuma, bajrama i mevluda tu su, ako se situacija promijeni promijenit će i oni prioritete.
Treći vole Allaha i ni za što ne ostavljaju njegove propise. Drže se Božijih uputa i ne mare na okolnosti, šta će drugi reći i sl.
Mnogi ne haju mnogo za akšam namaz, al nema šanse da će u ta doba odnijet smeće da prospu u kontejner jer, ne daj Bože, može se na džine udarit. Mnogi od nas ne otvaraju Kur’an skoro pa nikako, al držimo ga u kući jer mislimo, možda bude hajra od njeg. Mnogi za volan sjedaju u alkoholiziranom stanju, al ipak objese tespih na retrovizor. Ovi i mnogi slični primjeri kazuju nam gdje je i kakva je uloga vjere u našem životu, tiče li se samo ovog svijeta ili naša misao obuhvata i vjeru u stanje onog svijeta koji je mnogo važniji. Poslanik a.s. je ovaj svijet u hadisu označio kao ahiretsku njivu. Ovdje treba da sijemo a krajnji cilj – žetva je Džennet, da nas Allah u njemu nastani milošću Svojom!
Pravi život je život koji se vodi ovom spoznajom, no, većinu ljudi danas čini mi se izraz “pravi život” podsjeća na život u raskoši i pun užitaka sa drustvenih mreza. Mnogima težnja za bogatstvom, položajem i ugledom postane glavni smisao života. Mnogi za to žrtvuju svoju mladost, zdravlje, obitelj i duhovne vrijednosti. Da bi se došlo do novca koji nudi raskoš ljudi vremenom ne prezaju ni od čega. Šta nam je osnovni cilj života najbolje nam svjedoče naše misli. O čemu najviše mislimo?
U suri El-Kasas Uzvišeni nas obavještava o bogatašu Karunu: „Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. “Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!” – govorili su mu ljudi iz naroda njegova i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine. “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” – govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. “Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!” – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – “on je, uistinu, presretan.”
“Teško vama!” – govorili su učeni – “onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.” (Kasas 76-80) U svakom vremenu i na svakom mjestu, dunjalučke ljepote obuzmu srca nekih ljudi pa i ne posmatraju ono što je uzvišenije i plemenitije od toga.
Ne pitaju po kojoj cijeni čovjek plaća svoje ukrase, niti na koji način su do njih došli, do imetka, do položaja ili ugleda. Žude za onim što je u rukama ljudi koji uživaju ne gledajući u cijenu koju će za to platiti, niti na prljavi put koji tome vodi. S druge strane, oni čija su srca vezana za Allaha, svoj život ustanovljuju prema drugim pravilima. U njihovim dušama su druge vrijednosti imetka, ukrasa i užitka. Njihove duše i srca su uzdignuti i visoko od toga da teže za prohtjevima duše i strasti. Njima je dato istinsko znanje na kojem su uspostavili i na osnovu kojeg su uredili svoj život: “Teško vama!” – govorili su učeni – “onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.”
“Ni bogatstva vaša ni djeca vaša neće vas učiniti Nama bliskim; samo one koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka višestruka nagrada za ono što su radili, i oni će u visokim odajama biti sigurni.” (Sebe’, 37.) I On kaže: “Misle li oni – kad ih imetkom i sinovima pomažemo, da žurimo da im neko dobro učinimo? Nikako, ali oni ne opažaju.” (El-Mu’minin, 55.-56.)
Draga braćo, preispitajmo se u kojoj smo kategoriji. Jesmo li, ne daj Bože, među onima koji kad vide kakva današnjeg Karuna kažu: “Ah, da je i nama ono što je njemu dato”? Cijenimo li čestite ljude makar i malo imali? Cijenimo li učene makar i ne bili na položajima? Cijenimo li poštene, radine, male sebe, ili smatramo da smo nesretni što smo ovakvi kakvi smo? Cijenimo li ovo sto nam je Allah podario, udjeljujemo li uopste ili dovoljno kao vid zahvalnosti Stvoritelju, a pomoc drugom covjeku, ili smo se nedaj Boze uzoholili i zaboravili, ne mareci za one zbog kojih nas Bog stavlja u iskusenje. Evo predsjednik je najavio ove akcije koje provodimo trenutno u dzematu. Ne dozvolimo da nas Sejtan sasaptavanjima svojim odvrati od dobra i ulije strah u nase kosti i skrtost u nasa srca i oholost u nase duse. Ne dozvolimo da Karun pobjedi u nama vec budimo lavovi poput Arslana u borbi za bolje ovdje i u tisini Kabura i ako Bog da, ljepotama Dzenneta koji nas ceka. Allahova nagrada čeka one koji vjeruju i čine dobra djela i koji su strpljivi i koji udjeljuju, a Karun i Karuni će propast kao što je propao i Karun iz Musaovog vremena, doslovno u zemlju zajendo sa svojim dvorcem.
„I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: “Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?” (El-Kasa 81-82)
A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu su shvatili svoju grešku i povratili se svome vjerovanju, isto kao i mi kada vidimo da je najnoviji mercedes potpuno slupan u saobraćajnom udesu zajedno sa pijanim vozačem u njemu. Kao i u Karunovom slučaju, pred tom scenom želje se naglo mijenjaju. Iako se sav govor ovog kazivanju odnosi na dunjaluk njegov cilj je izravno usmjeren na Ahiret: „Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka srećan kraj.”
Bože, od Tebe tražim zaštitu od brige i žalosti. Od Tebe tražim zaštitu od slabosti i lijenosti. Od Tebe tražim zaštitu od straha i škrtosti. Od Tebe tražim zaštitu da nas dug ne savlada i da nas skrtost ne nadvlada. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
23 Dzumade -l- Ula – 1439.H. / 09 Februar 2018. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Zikr poslije Namaza u Dzamiji

Postovane dzematlije,

Prenosi se od Ibn Abbasa r.a. da je rekao kako je dizanje glasa pri zikru poslije završenog propisanog namaza bilo prisutno još u doba Vjerovjesnika s.a.v.s. (Sahihul-Buhari, knjiga 1, hadis br. 841) Buharija također bilježi da je Ibn Abbas r.a. rekao: „Znao sam da su završili namaz kada bih čuo taj zikr.“ (Sahihul-Buhari, hadis br. 841, str. 566)
Poslije obavljanja propisanih namaza, muslimani – Bosnjaci, kao i milioni muslimana drugih država, ne izlaze iz džamije dok ne obave zikr i ne prouče dovu. Kad imam preda selam, mujezin uči naglas: Allāhumme entes-selāmu ve minkes-selāmu tebārekte jā zel-dželāli vel-ikrām, a nakon toga uči: ‘Alā resulillahi salevāt. Prisutne džematlije u sebi obično uče: Allāhumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā āli Muhammed.
Imam se tada okreće prema džematlijama, a mujezin glasno uči tesbih: Subhānallāhi vel-hamdu lillāhi ve lā ilahe illellāhu vallāhu ekber, ve lā havle ve lā quvvete illā billāhil-‘alijjil-‘azīm. E’ūzu billāhi mineš-šejtānir-radžīm. Džematlije potom u sebi uče Bismillu i Ajetul-kursijju (Allāhu lā ilāhe illā hu. El-hajjul-qajjūm…)
Nakon toga mujezin obično naglas uči: Ja rabbi zel-dželāli subhanallāh, a prisutni uzimaju tesbihe/tespihe i tiho, svako za sebe, izgovaraju 33 puta subhanallāh. Mujezin zatim naglas uči: Subhanallahi ve bi hamdihi elhamdulillah, pa prisutni izgovaraju 33 puta elhamdulillah. Mujezin potom glasno uči: Rabbil ‘ālemīne te’āla dželle šānuhū Allāhu ekber, i džematlije uče 33 puta Allahu ekber.
Nakon ovog zikra mujezin uči: Lā ilāhe illellāhu vahdehū lā šerike leh. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘āla kulli šejin qadīr. Ve mā erselnāke illā rahmeten lil-‘ālemīn. Imam tada, s podignutim rukama i otvorenim dlanovima uči namasku dovu, a pristuni izgovaraju, u sebi ili naglas: amin. Kad prouči dovu imam se, otvorenim dlanovima, potare po licu što je znak mujezinu da je dova završena i on tada uči: Vel-hamdu lillāhi rabbil-‘ālemīn. El-Fātiha.
Prisutni zatim, svako za sebe, uče suru El-Fātihu čime je zikr poslije namaza završen. Nakon proučene El-Fātihe džematlije, uz selame i tihi razgovor, izlaze iz džamije. Na taj način se završava namaz u džematu, sa farzom, sunnetom i svim ukrasima.
O zikru poslije namaza Allah dž.š. jasno kaže: „A kada namaz završite, Allaha spominjite stojeći, sjedeći i ležeći.“ (En-Nisa’, 103) Da li je zikr poslije namaza, kako ga mi obavljamo, u skladu s rječima i djelom Allahovog Poslanika s.a.v.s.?
Hazreti Aiša r.a. kaže: „Vjerovjesnik s.a.v.s. se nakon predaje selama ne bi zadržavao sjedeći osim toliko koliko je potrebno da se prouči: Allāhumme entes-selāmu ve minkes-selām, tebarekte jā zel-dželāli vel ikrām.” (Allahu moj, Ti si Mir i od Tebe je mir. Ti si blagoslovljen, o Uzvišeni i Plemeniti).“ (Tirmizi, Džami‘s-sunen, knjiga 1, hadis br. 297, str. 51; Sunen En-Nisā’i, vol. 2, Mektebetu Darus-Selam, Riyadh, 2007. godine, hadis br. 1339, str. 285)
Semure b. Džundeb r.a. prenosi: „Kada god bi Vjerovjesnik s.a.v.s. obavio bilo koji namaz, on bi se svojim licem okrenuo nama.“ (Sahihul-Buhari, knjiga 1, hadis br. 845, str. 569) Donošenje salavata na Poslanika s.a.v.s. je obaveza tokom i poslije namaza, kad se spomene Vjerovjesnikovo ime, a bilo bi sjajno da si zadamo da dnevno donesemo makar po stotinu salavata na Poslanika s.a.v.s. To je samo po 20 salavata poslije svakog namaza. O vrijednosti donošenja salavata na Vjerovjesnika s.a.v.s. govori Kur’an: „Uistinu Allah i Njegovi meleki donose salvat (blagosiljaju) Vjerovjesnika. O vjernici, i vi donosite salavate na njega i šaljite mu selame.“ (El-Ahzab, 56)
Tumačeći ovaj ajet, El-Kurtubi prenosi riječi čuvenog pobožnjaka iz trećeg hidžretskog stoljeća, Ebu Sulejmana ed-Daranijja, koji je rekao: „Ko ima namjeru moliti Allaha dž.š. da mu ispuni neku potrebu, neka svoju molbu počne sa salavatom na Vjerovjesnika s.a.v.s. pa onda izgovori svoju molbu, a zatim neka molitvu završi sa salavatom na Vjerovjesnika s.a.v.s. Uzvišeni Allah dž.š. će, uistinu, primiti oba salavata, a On je plemenitiji od toga da ne primi ono što je između njih.“ (El-Qurtubī, El-Džāmi‘ El-ahkām, knjiga 17, str. 218-219)
Tako postupaju bosansko-hercegovački muslimani. (El-hamdu lillahi rabbil-‘alemin, ves-salatu ves-selamu ‘ala Resulina Muhammedin…) O tesbihu poslije salavata Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Da izgovorim: Subhānallāhi vel-hamdu lillāhi ve lā ilahe illellāhu vallāhu ekber (Neka je slava i hvala Allahu, nema drugog boga osim Allaha, Allah je najveći), draže mi je od svega što Sunce obasjava.“ Ebu Hurejre r.a prenosi da mu je Muhammed s.a.v.s. jedne prilike rekao: „Što više govori: Lā havle ve la kuvvete illā billāhil-‘alijjil-‘azīm, jer je to džennetska riznica.“ (Sahihul-Buhari, knjiga 4, hadis br. 6409, str. 577)
Ajetul-kursijju (Allāhu lā ilahe illā hū, el-Hajjul-Qajjūm…) muslimani – Bosnjaci nakon namaza uče nadajući se Božijoj blagodati i Džennetu, jer Ebu Umame r.a. prenosi da je Vjerovjesnik s.a.v.s. rekao: „Ko poslije svakog propisanog namaza prouči Ajetul-kursijju samo ga smrt dijeli od ulaska u Džennet.“ (Mu’džem El–Kebīr, knj. 8, hadis br. 7532) Zar za vjernika postoji veći poticaj od toga? Zar za vjernika postoji veci poticaj da dovede i dovodi svoje dijete u Mekteb, kako bi samo naucilo Ajetu-l-Kursijj???
O Tesbihu/tespihu poslije Ajetul-Kursijje postoji vrlo interesantno i poučno predanje. Ebu Hurejre kazuje da su se siromašni muhadžiri požalili Allahovom Poslaniku s.a.v.s. kazavši: “Bogataši nas pretekoše u visokim deredžama i vječnim uživanjima.” Muhammed a.s. ih upita: “Kako to?” Rekoše: “Klanjaju kao i mi, poste kao i mi, dijele sadaku i oslobađaju robove, a mi ih ne oslobađamo.” Muhammed a.s. reče: “Hoćete li da vas podučim nečemu čime ćete stići one koji su vas prestigli, još više prestići one koji su iza vas i niko neće biti bolji od vas, osim onoga ko uradi isto što i vi?”
Rekoše: “Hoćemo, Allahov Poslaniče!” On im reče: “Poslije svakog namaza proučite 33 puta subhanallāh, 33 puta elhamdulillāh i 33 puta Allāhu ekber.” Poslije određenog vremena, siromašni muhadžiri ponovo dođoše do Božijeg Poslanika s.a.v.s. i rekoše: “Naša braća bogataši čuli su šta mi radimo, pa su i oni počeli raditi to isto.” Muhammed a.s. tad reče: „To je Allahova blagodat, daje je onome kome On hoće.“ (Es-Sejjid Sabik, Fikhus-Sunne, knj. 1, prijevod: Fahrudin Smajlović i Muharem Hrvačić, Bookline, Sarajevo, 2008. godine, str. 282-283; Sahihul-Buhari, knj. 1, hadis br. 843, str. 567)
I, doista je ovo Allahova blagodat. Sada znate za ovaj hadis, pa od sada ne izlazite iz džamije odmah poslije farza. Jedino vas doista valjan razlog – termin, neka hica, neka nuzda moze izvesti iz dzamije prije zikra. Ne nalazite banalne razloge izlaska iz dzamije prije tesbiha, prije zikra. Dakle, ostanite u džamiji dok se ne prouči zikr i dova. Mi, Bosnjaci, kao i stotine miliona muslimana diljem svijeta, koristimo za zikr tesbihe/tespihe sa 33 ili 99 zrna. U vrijeme Muhammeda a. s. pojedini ashabi su koristili neku vrstu tesbiha sačinjenog od košpica hurmi i sl. Vjerovjesnik a.s. je znao za to, ali nije smatrao da je to pogrešno, pa se može konstatovati kako je korištenje tesbiha tokom zikra poslije namaza u skladu sa Sunnetom Allahovog Poslanika s.a.v.s. Moze i na prste, samo brate zikri, zikri jer vidis kolika je vrijednost samo jednog zikra poslije namaza. Milioni hadžija svake godine kupe stotine miliona tespiha pokraj same Kabe i nose diljem cijelog svijeta. Da to nije dozvoljeno, sigurno bi tu prodaja tespiha bila zabranjena.
Znate, namaz bez zikra je kao kuca bez krova. Mozes li zivjeti u koci bez krova, moze ali tesko. Ono sto je Hadzdz kod pet Islamski sarti, dakle – konacni cilj, zavrsni ispit vjernika, krov i kruna vjere, to je Zikr za Namaz. I nije toliko bitno da li ga cinis sam ili u dzematu. Ali, mi tradicionalno to radimo u dzematu, jer je logika da sve sto radimo, da je bolje ukoliko to radimo zajednicki, dzematile, nadajuci se vecoj nagradi.
Nakon tesbiha/zikra, kod nas Bosnjaka uči se namaska dova. U Buhariji se navodi hadis u kojem se kaže da je Vjerovjesnik s.a.v.s. poslije svakog propisanog namaza učio: Lā ilāhe illellāhu vahdehū lā šerike leh. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘āla kulli šejin qadīr. (Nema boga, osim Allaha. Jedinog. On nema sudruga. Njemu pripada sva vlast i hvala. On je svemoćan) (Sahihul-Buhari, knj. 1, hadis br. 844, str. 568) I mi dodajemo: “Ve ma erselnake illa rahmeten lil-‘alemin.” “Poslali smo te, Poslaniče, kao milost svjetovima.”
Na drugom mjestu Buharija bilježi predanje od Enesa ibn Malika r.a. koji je rekao: „Najčešća Vjerovjesnikova a.s. dova bila je: “Allahumme Rabbena ātinā fid-dunjā haseneten, ve fil-āhireti haseneten ve qinā azāben-nār.” (O Allahu, Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u Vatri) (Sahihul-Buhari, knj. 4, hadis br. 6389, str. 565)
Uzvišeni Allahu, uslišaj naše dove, ukabuli naša dobra djela, učvrsti nas na Putu istine, povećaj našu međusobnu ljubav, ukrasi naše džamije što većim džematom, osvijetli naše kuće Kur’anom i namazom, uputi našu djecu, povećaj nam korisno znanje, red, rad i disciplinu, osnaži naše rodbinske veze, primi naše pokajanje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Ti, Uzvišeni Allahu, doista sve znaš, sve čuješ i sve možeš!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
30 Dzumade -l- Ula – 1439.H. / 16 Februar 2018. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

SJAJAN GOVOR IZRAELSKOG PROFESORA O ISLAMU I MUHAMMEDU A. S.

Postovane dzematlije,

“On – Allah je poslao Poslanika Svoga s Uputom i vjerom pravom, da je nad sve vjere uzdigne, pa makar to mnogobošci i prezirali.” (Es-Saff, 9)
Nedavno je izraelski profesor Moše Šaron, na iznenađenje svih, održao divno predavanje o islamu i Muhammedu a.s. na univerzitetu Ben Gurion, usred Izraela. U svom smisaonom govoru prof. Šaron je, između ostalog, rekao:
“Istraživao sam i saznao da je islam već u sedmom stoljeću govorio o teoriji “prirodne selekcije.” Na arapskom ime Muhammed ima nekoliko značenja, a najpoznatije je “Mustafa”, što na arapskom znači “odabrani”. Činjenica je da je od vremena Adema, prvog čovjeka i vjerovjesnika na Zemlji, Bog izabrao i odabrao najbolja stvorenja iz svakog pokoljenja sinova Ademovih. To je neka vrsta “prirodne selekcije”. Tako u svakoj generaciji. Na kraju je Bog odabrao najboljeg, najboljeg i najboljeg od svih. To je Vjerovjesnik Muhammed.
Allah ga je odabrao da mu objavi Govor Svoj, istinitu Božiju Riječ, i, naravno, poslao ga je kao vjerovjesnika cijelom čovječanstvu i sa najboljom vjerom. A ta vjera je islam! Islam, pak, nije samo religija, kako je neki naivno zamišljaju. Islam je kultura koja obuhvata sve! To je kultura koja se temelji na revelaciji (Božijoj objavi) i na legalnom sistemu. To je zakonodavni poredak. To je kodeks propisa koji obuhvataju cjelokupan ljudski život i čovjekove potrebe. Islam tretira život svake individue, kao i život društva i cijele države.
Drugo, islam je svjetska vjera! Islam nije kao judaizam koji nije namijenjen cijelom svijetu. Judaizam je vjera objavljena “odabranom narodu” i samo njima je namijenjena. Nije, dakle, namijenjena drugim narodima i drugim prostorima. Judaizam je limitiran samo na jednu malu zemlju/prostor. To pokazuju i danasnje cinjenice da Jevreja ima uprkost sto postoji vjekovima, tek oko 14 miliona. S druge strane, islam je jedina svjetska religija/vjera koja obuhvata cijeli svijet, sa ciljem da etablira svjetski poredak. Za islam je cijeli svijet kao jedna zemlja/država.
U devetom ajetu sure Es-Saff, vidimo da je Bog poslao Muhammeda s pravom vjerom, istinitom uputom i pravim putem, a to znači da postoji samo jedna istina. “On – Allah je poslao Poslanika Svoga s Uputom i vjerom pravom, da je nad sve vjere uzdigne, pa makar to mnogobošci i prezirali.” (Es-Saff, 9)
Židovi i kršćani, koje islam naziva “sljedbenicima Knjige”, falsifikovali su svoje knjige.
Zato je Allah poslao posljednjeg Poslanika Muhammeda, koji će čovječanstvu dostaviti posljednju i jedinu Božiju Riječ! To je Kur’an! Ništa ne može biti iznad Kur’ana! Konsekventno tome, islam je vjera koja je iznad svega drugog i ništa ne može biti iznad islama! Na arapskom se kaže: “El-Islamu ja’lu ve la ju’la ‘alejhi”, što znači „islam je iznad svega, a iznad njega ništa ne može biti.“ To znači da mi ne govorimo samo o posljednjoj Božijoj Riječi, o najboljoj Božijoj Riječi, već o najistinitijoj Objavi od svih objava.
Šta treba da čini zajednica vjernika, zajednica sretnika koji su otvorili srca svoja da prihvate poziv Poslanika Muhammeda, šta je njima činiti?
Poslanik kaže da je najbolji vjernik i njemu najbliži onaj koji je lijepog ponašanja. On s.a.v.s. veli: „Najdraži od vas i najbliži meni na Sudnjem danu bit će onaj koji je najljepšeg ahlaka“./Tirmizi/. „Najomraženiji od vas i najudaljeniji od mene na Sudnjem danu bit će oni koji mnogo pričaju, galame u prazno i oni koji se ohole i uzdižu“./Tirmizi/. Da bi bili istinski, pravi vjernici, oni s kojima bi se naš Pejgamber ponosio, vjera nam treba biti u našem svakodnevnom ponašanju i življenju. Jer to je Islam. To, da musliman klanja, nije krajnje dobro. To je vjerniku svakodnevna radnja, obaveza, krajnje dobro je lijepo ponašanje koje je namazu kruna. Rezultat namaza treba da bude lijep ahlak – ponasanje – ophodjenje sa ljudima svih vjera, rasa, opredeljenja itd.
To, da musliman posti također nije krajnje dobro niti cilj. Post je put a ne kraj puta. To, da musliman od imetka dijeli, muslimanu je poruka da nije dobro samo sebi činiti dobro, biti sebican. Poslanik kaže: „Vjernici će lijepim ahlakom dosezati nagrade onih koji obavljaju dobrovoljne namaze i dobrovoljno poste“./Ebu Davud/.
Ebu Umame r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Garantujem kuću u Džennetu onome ko ostavi raspravu, pa makar bio i u pravu. Garantujem kuću usred Dženneta onome ko se prođe laži pa makar i u šali. Garantujem kuću u vrhu Dženneta onome čiji ahlak bude lijep“./Ebu Davud/. Ebu Derda r.a. veli: „Čuo sam Allahovog Poslanika da kaže: „Na tasove vage na Sudnjem danu neće se staviti ništa teže od lijepog ponašanja“. /Tirmizi/. Na tasovima vage od namaza će teža biti iskrenost i povjerenje. Svi znamo da nam fali iskrenosti i da je malo ljudi kojima možemo vjerovati.
Muhammed a.s. je obavješten da će se u Džehennemu naći svaki onaj koji svojim jezikom, rukama i ponašanjem uznemirava ljude, koji je uvredljiva govora i tvrda srca, hadis prenosi Buharija.

Poslanik kaže: „Ljubav prema Allahu dž.š. je moj oslonac, zikrullah je moj najbolji razgovor, pouzdanje u Allaha dž.š. je moja riznica, znanje je moje oružje, strpljivost je moja zaštita, zadovoljstvo u imetku je moje bogatstvo, iskrenost je moj štit, a u namazu je moja najbolja radost.”

Hasan Basri kaže: „Pravi čovjek ne čini nepravdu ni onome koga mrzi, druge ne ponižava i ne omalovažava, ne zavidi i ne ogovara ljude.”

Napojimo dušu na riječima koje je Muhammed a.s. izgovorio na smrtnoj postelji: „Budite milostivi jedni prema drugima, vi ste braća i sestre. Oslanjajte se jedan na drugog kao cigle u zidu.Budite pravedni i čuvajte svoju dušu od zuluma i nepravde.
Ne sijte mržnju, nego ljubav. Ako sam koga šta uvrijedio ili ako sam dužan nekom, molim ga da mi oprosti, bilo je nehotice.”

Šta treba da čini zajednica vjernika, zajednica sretnika koji su otvorili srca svoja da prihvate poziv Poslanika Muhammeda, šta je njima činiti? Na ovome svijetu oni imaju važnu misiju, a to je da se pobrinu da Božija Riječ dopre do svakog čovjeka u kosmosu ili, ako hoćete, do svakog čovjeka naše planete i to djelom a ne praznom pricom.”
Profesor Šaron je istinu rekao, no mi muslimani, prije nego druge pozovemo u islam, prvo sebe trebamo pozvati da se vratimo u okrilje islama. Jer sve što se dešava u današnjem muslimanskom svijetu, uglavnom kalja ugled islama i istinskih muslimana. Da bi druge podučili islamu, prvo mi moramo da naučimo šta je islam. Islam je vjera srca, riječi i djela, a ne puka apstrakcija sadržana u knjigama i o kojoj se drže divna predavanja. Evo, vidimo kako jedan židovski profesor govori sjajno o islamu. Čak nam njegove riječi i bolje gode od riječi mnogih islamskih učenjaka. Ljudi se pridobijaju i srca osvajaju djelima, a ne pukim riječima.
Kada su od čuvenog egipatskog da’ije Hasana El-Bennaa tražili da se u Egiptu etablira šeri’at, on je rekao: “Kada u našim srcima etabliramo šeri’at ja, moja supruga, naša djeca, naša rodbina i svaki od vas, lahko će biti šeri’at primijeniti.” Nametanje šeri’ata ljudima koji nisu spremni da ga žive vodi u anarhiju a ne blagostanje, dunjalučko i ahiretsko. Zato treba raditi na obrazovanju, educiranju i odgajanju svake individue ponaosob. U današnje vrijeme je taj posao vrlo delikatan i osjetljiv. A najveća je čast biti da’ija, riječju i djelom, mudrošću i lijepim savjetom, i biti od koristi svim ljudima i svim živim bićima. Pa, trudimo se.
Uzvišeni Allahu, uslišaj naše dove, ukabuli naša dobra djela, učvrsti nas na Putu istine, povećaj našu međusobnu ljubav, ukrasi naše džamije što većim džematom, osvijetli naše kuće Kur’anom i namazom, uputi našu djecu, povećaj nam korisno znanje, red, rad i disciplinu, osnaži naše rodbinske veze, primi naše pokajanje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Ti, Uzvišeni Allahu, doista sve znaš, sve čuješ i sve možeš! Amin

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
07 Dzumade-l-Uhra – 1439.H. / 23 Februar 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Vjernik je ogledalo vjerniku

Postovane dzematlije,

Ebu Hurejre r.a. veli da je Vjerovjesnik a.s. rekao: „Vjernik je vjerniku ogledalo. Vjernik je vjerniku brat, izdržava ga i u njegovom odsustvu čuva.“ (El-Buhari). Kada čovjek pogleda u ogledalo i vidi mrlju na svom licu, on neće kriviti i razbiti ogledalo, već će se radovati što je ogledalo ukazalo na te mrlje kako bi ih što prije uklonio. Isto tako se trebamo radovati savjetu iskrenog prijatelja, zahvaliti mu se na tome i prihvatiti savjet, jer će nam to pomoći da spasimo i očistimo svoj nefs. Od Ibn Omera r.a. se prenosi da je Poslanik rekao: „Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nepravdu, niti ga izdaje, ko pomogne brata muslimana kad mu je potrebno, Allah će njega pomoći kad mu bude potrebno. Ko sakrije mahanu muslimanu, Allah će sakriti njegovu na Sudnjem danu“./Mutefekun alejhi/.

U vezi s tim je imam Ibn Tejmija, Allah mu se smilovao, rekao: Imam Ahmed u svom “Musnedu” bilježi hadis od Abdullaha ibn Amra u kojem je Muhammed s.a.v.s. rekao: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, primjer istinskog vjernika je kao primjer pčele. Ona jede samo lijepo i proizvodi čisto i lijepo. Na što god da se spusti neće ga slomiti, niti mu naštetiti.”

Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Musliman je muslimanu brat, ne iznevjerava ga, ne laže ga, niti ga na cjedilu ostavlja. Svaki musliman muslimanu je haram, haram mu je njegova čast, imetak i krv. Bogobojaznost je ovdje (pokazavši na prsa tri puta). Dosta je čovjeku zla da ponižava brata muslimana“./Tirmizi/.
Poslanik je rekao: „Svaki od vas je ogledalo svome bratu, pa ako primijeti na njemu nešto negativno, neka to otkloni od njega“./ Muslim/. Omer r.a. kaže: „Neka se Allah Uzvišeni smiluje onome ko mi ukaže na moje nedostatke i propuste“.

Islam je selam, mir. Allah dž.š. nam naređuje da svi živimo u miru, a Poslanik da taj mir, selam, širimo među sobom kako bismo se voljeli. Islam je ljubav. Ko voli Allaha i Poslanika, pun je ljubavi i prema stvorenjima Božijim. Vjernici se vole u ime Boga i tako koračaju u hlad ahiretski. Islam je pomaganje međusobno. Allah nam naređuje da se u dobru i bogobojaznosti pomažemo. Poslanik nas uči da će Bog pomoći svakog ko pomogne brata svog. Islam je susretljivost. Ona krasi vjernika svakog jer svaki vjernik zna da je osmijeh i lijepa riječ sadaka. Islam je briga za drugog, za brata i sestru. Ta briga se brine neprekidno i između ostalog iskazuje i tako što jedni druge opominjemo, upozoravamo i od ružnih navika i loših djela udaljavamo.

Allah dž.š. zabranjuje da se vjernici jedni drugima rugaju, da jedni druge kude i da se ružnim nadimcima nazivaju. To je, veli Gospodar svjetova, ružno. A oni koji se ne pokaju, sami sebi nepravdu čine. Da se ne bi među vjernicima stvaralo neprijateljstvo i da se ne bi jedni od drugih udaljavali, obavezuje nas Allah da kad vijest neku o bratu i sestri čujemo, da kad do nas neka potvora dođe, to obavezno provjerimo kako u neznanju ne bi nekom zlo učinili. A kada se dvije skupine vjernika sukobe, obavezni smo ih izmiriti, a ako jedna drugoj ipak učini nasilje, obavezni smo se boriti protiv nasilnika.
„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala“./Hudžurat,10./.

Gotovo svakodnevno slušamo i svjedočimo napadima međusobnim naše braće i podmetanjima jednih drugima. Pogotovo je to prisutno u onom segmentu životnom kojeg nazivamo politički, a ni druge sfere životne nisu na to imune. Ja ne znam, jesu li ti ljudi svjesni da oni rade posao od kojeg zavisi i naš i život naše djece i budućnost naše zajednice. Gledajuci vijesti svakodnevno iz domovine, a zadnjih dana su ti napadi toliko snažni da se mi obični ljudi teško snalazimo i pitamo se, kuda da se okrenemo.
Ne bi mi bili zbunjeni kada bi se oni, ti naši gore, okrenuli jedni drugima i otklanjajući propuste i greške jedni drugih, radili za dobro svih nas.
Omer r.a. je bio vladar, halifa, političar. Ukazivao je drugima na greške, na propuste i insistirao na poštivanju propisa i na istini. Istovremeno je bio sretan i milost Božiju molio za svakog ko njemu ukaže na propust i opomene ga.

Ne treba ni našem, niti bilo kojem društvu koje napretku i uspjehu teži ni poltrona ni slijepih poslušnika. Dužni smo govoriti istinu. Dužni smo pojave i stvari u društvu nazivati pravim imenom. Da ne bi bili gubitnici i ovdje i na Ahiretu dužni smo jedni drugima ukazivati na propuste, dužni smo opominjati kad vidimo da brat ili sestra griješe. Nisi prijatelj nikome ako mu se dodvoravaš i neosnovano ga hvališ i uzdižeš. Naše vodje, ustavari naše društvo u cjelini je bolesno jer je preplavljeno ovakvim ljudima koji zarad svoga mjesta i stolice nisu spremni ni opomenuti, ni ukazati, ni skrenuti pažnju, ni kritikovati, već znaju samo se dodvoravati.
Ti si dragi brate ogledalo svome bratu. Primijetio si na njemu nešto negativno, primijetio si pri njemu nešto loše, vidio si da radi nešto što nanosi štetu i društvu i njemu, opomeni, upozori!

Eto, vidiš brata svog da ne šalje djecu u mekteb. Razgovaraj s njim, utiči na njega. Govori mu o važnosti mekteba kako za njegovo dijete tako i za sve nas, za budućnost našu. Ti se ogledaš u bratu svom i sve što želiš sebi, i njemu želiš.

Eto, imaš brata i komšiju koji neće da zna ni za džamiju ni za Zajednicu. Nije ispravno o tom čovjeku pričati u društvu, ogovarati ga. Ispravno je opomenuti ga, razgovarati s njim sa jasnom, dubokom i iskrenom željom i namjerom da bude kao i ti. On je ogledalo tvoje. Što želiš sebi i drugome želiš. U bratu svom vjernik vidi sve one osobine koje ima pri sebi i na koje je ponosan.

Eto, imaš brata i komšiju koji neprekidno samo kuka i za svoje stanje i sve svoje neuspjehe, krivi druge. Znaš, a i on zna da nije tako.
Znamo svi da uvijek treba krivca tražiti prvo u sebi. Kao što želiš uspjeh sebi, ogledajući se u bratu svom, ti i u njemu želiš vidjeti uspješna čovjeka. Razgovaraj s njim, opominji ga i nastoj mu otvoriti oči i na akciju ga pokrenuti. Milost Božiju Omer r.a. moli za svakog ko ga opomene i na propust mu ukaže.

Eto, vidiš brata da posao koji mu je povjeren ne izvršava odgovorno. Aljkav je i samo mu je važno da radni dan što prije prođe. Ne vodi brigu, nije svjestan da to što dobije kao plaću treba biti halal, a nije halal ako su tu plaću na tvom poslu zaradili drugi.

Eto, vidiš brata ili sestru koji zauzimaju važnu poziciju u društvu, vrše odgovornu funkciju a nisu na nivou zadatka. Zbog milosti Božije koju ćemo svi na Ahiretu trebati, opomeni, razgovaraj, upozori! Nije, ni islamski, ni ljudski pričati iza leđa, ogovarati. Vjernik je ogledalo vjerniku. Mi se ogledamo jedni u drugima. Zar nije Poslanik rekao: „Nećete biti potpuni vjernici sve dok bratu svom ne budete željeli što i samome sebi“.

Zamislite braćo, da mi jedni drugima na ovaj način želimo dobro, u kakvom dobru bi mi živjeli? Da mi na ovaj način, opominjući jedni druge i otklanjajući jedni od drugih mahane i nedostatke, živimo, mi danas ne bi slušali i gledali ponižene žrtve sirom Ummeta.

Allah dž.š. kaže: „Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam osim Njega može pomoći? I samo neka se u Allaha pouzdaju vjernici“./Ali Imran,160./. Allahovu pomoć treba zaslužiti, treba je zaslužiti tako što ćemo biti ono što nam On naređuje da budemo. Da bi pobijedili, trebamo biti braća.

A na kraju ova hikaja, odnosno hadis neka bude ogledalo i pouka svima nama.
Naime, u jednom hadisu se navodi da je Poslanik a.s. upitao za jednog bolesnog ashaba, a oni su mu rekli da je umro. On ih upita da li je taj ashab nešto rekao prije smrti, a oni mu rekoše da je rekao nešto što njima nije potpuno jasno. Rekao je: ”Kamo sreće da je više puta…Kamo sreće da je bio novi… Kamo sreće da je bila cijela…” Tada im je Poslanik a.s. rekao: ”Vaš drug je jednog dana žureći na džumu sreo jednog slijepca, koji nije imao vodiča, pa ga je uzeo za ruku i poveo u džamiju. Kada je osjetio da će umrijeti, vidio je nagradu za to djelo, pa je rekao: ”Kamo sreće da je više puta.” Jednog hladnog jutra je pošao na sabah i sreo promrzlog čovjeka. Na sebi je imao dva ogrtača, jedan stari i jedan novi, pa je onim starim ogrtačem ogrnuo promrzlog čovjeka. Kada je pred smrt vidio nagradu za to djelo, rekao je: ”Kamo sreće da je bio novi.” Jednog dana je ušao u kuću i upitao suprugu ima li šta za jelo, a ona mu ponudi jednu lepinu. U tom trenutku jedan gladni čovjek pokuca na vrata i zatraži nešto za jelo, a on mu dade pola lepine. Kada je pred smrt vidio nagradu za to djelo, rekao je: ”Kamo sreće da je bila cijela.”

Uzvišeni Allahu, uslišaj naše dove, ukabuli naša dobra djela, učvrsti nas na Putu istine, povećaj našu međusobnu ljubav, ukrasi naše džamije što većim džematom, osvijetli naše kuće Kur’anom i namazom, uputi našu djecu, povećaj nam korisno znanje, red, rad i disciplinu, osnaži naše rodbinske veze, primi naše pokajanje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin!!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
14 Dzumade -l- Uhra – 1439.H. / 02 Mart 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Sluzeci joj, mi domovinu volimo

Postovane dzematlije,
Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom, u dijelu ajeta, kaže: „A čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.“ (Lukman, 34.) Ne znamo šta ćemo sutra zaraditi niti gdje ćemo umrijeti. Kroz ovu i slične poruke u Kur’anu Časnom, kroz vjerovanje u šesti imanski šart, kroz vjerovanje u sudbinu, kroz vjerovanje da Uzvišeni Allah sve određuje, Svevišnji nas je učinio ovisnim o Njemu, a neovisnim o ljudima.
Koliko je važno biti neovisan govori i činjenica da je Muhammed a.s. kako bilježi Tirmizi, u dovama tražio od Allaha Milostivog da ga učini neovisnim o ljudima.

Mislio sam danas da ne govorim na ovu temu jer je vec prosla i jucer bila. Medjutim, citajuci i gledajuci one promrzle najbolje sinove domovine nam Bosne, moram danas vam prenijeti poruku jucerasnjeg dana, prije svega radi podsjecanja nas starijih i ucenja mladjih, ljudi koji su zemlju odbranili polahko umiru.
Draga braćo, danas govorimo o Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine o 1. martu, danu kada zvanično je obnovljena nezavisnost Bosne i Hercegovine. I prije tog datuma, Bosna i Hercegovina je bila zemlja, država nekada više nekada manje, nekada manja nekada veća. Međutim, i 1992. a i prije, za to parče zemlje mnogi su se otimali. U toj zemlji kroz povijest dešavali su se čudni i teški događaji. Smjenjivali se kraljevi, podnosili fermani, dizali veliki ustanci, ubijali veziri, kneževi, paše i begovi.

Mi Bošnjaci, sinovi zemlje Bosne, pretrpjeli smo strašan Genocid i ratne zločine na pragu 21. stoljeća. Krvava nam je bila prošlost, teška sadašnjost, a neizvjesna budućnost. U ovoj zemlji, kako bi Daniel Goleman kazao: ”Uvijek je najgore moguće vrijeme.” Čekamo obećano, da poslije teškoće dođe olakšanje. (El-Inširah: 5-6) I čekamo. Uzvišeni Allah kaže: „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok se taj narod ne promijeni…“ (Er-Ra’ad: 11) Mi godinama čekamo promjenu. Da se nešto promijeni. Da se neko drugi promijeni. Možemo čekati do Sudnjeg dana. To se neće desiti dok se mi, ja, ti, on, ona i svaki od nas, već danas ne bude mijenjao na bolje.
„Ljubav prema domovini, dio je vjerovanja“. Ovu izreku smo nebrojeno puta čuli. Iz nje proizilazi da se naše vjerovanje, iman naš, između ostalog potvrđuje iskazivanjem ljubavi prema rodnoj grudi, prema Bosni. Ako je ljubav prema domovini dio našeg verovanja, onda se ta ljubav, baš kao i vjera potvrđuje djelom. Allah dž.š. se obraća vjernicima: „O vjernici, zašto govorite ono što ne radite“./Saf,2./. Licemjerje je kad djela ne slijede riječi, kad jedno govorimo a suprotno radimo ili uopće ne radimo i djela ne potvrđuju naše izgovorene tvrdnje.

Kakva je to vjera u srcu našem ako nas na djelo, na izvršavanje naših obaveza ne tjera? Vjerovanje je potpuno tek kad je djelima okrunjeno. Nema vjernika potpunog bez namaza, bez posta, bez zekata, bez hadždža, bez dobročinstva, bez želje da dobro djelo bude ono po čemu će on biti prepoznat. Svi mi, siguran sam, bez izuzetka volimo domovinu. Volimo zemlju u kojoj smo rođeni. To je prirodno stanje čovjekovo kao što je i vjerovanje. Ljubav prema domovini urođena je, u čovjeka duboko usađena. Islam je vjera prirođena ljudskoj prirodi, pa i o ovoj čovjekovoj osobini govori i izjednjačava je sa ljubavlju prema životu. Allah dž.š. obje ljubavi spominje zajedno. Evo gdje: „A da smo Mi njima naredili: „Poubijajte se“, ili : „Iselite se iz svog zavičaja“, malo ko bi to od njih učinio“. /Nisa,66./ Izuzetno je dobro djelo, žrtva je to neizmjerna, kad čovjek mora napustiti svoj dom i zavičaj radi očuvanja vjere. Ashabi su to učinili i za to im Allah obećava nagradu izuzetnu. „I siromašnim muhadžirima, koji su iz rodnog kraja svog protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, to su zaista pravi vjernici“.

Poslanik je neizmjerno volio svoj zavičaj, domovinu svoju. Kad je iz Mekke protjeran, odlazeći okrenuo se prema njoj i rekao: „Tako mi Allaha, ti si mi najdraži dio zemlje. Da me tvoji stanovnici nisu istjerali iz tebe, nikada ne bi nastanio neki drugi dio“. Ta ljubav prema rodnoj grudi, prema svojoj njivi i kući, prema djedovini i očevini svojoj, ashabe je motivisala da vrijedno rade, da se bore, da se obrazuju, da jačaju, kako bi opet domu svome došli i domovinu svoju ponosnom učinili. Pokazali su nam svojim primjerom i da se vjerovanje, i da se ljubav prema domovini, djelima svjedoče.
Mi volimo našu domovinu. Ona je kroz historiju prolazila različita i teška iskušenja, ali i slavu živjela. Osporavana od komšija i susjeda, carstvima velikim pripajana, dijeljena i ukidana, ali je čudom nekim i milošću Božijom uvijek opstajala i prkosila dušmanima svojim. Ovih dana, slavimo dvadeset sestu godinu od njene nezavisnosti. To je prava prilika da sebe upitamo, volimo li mi Bosnu stvarno ili samo riječima?

Našoj domovini trebaju ljudi. Mnoge sobe naše kuće koja se Bosna zove su prazne jer ih nema ko nastaniti. U domovini nam već desetljećima više ljudi umire nego se rađa. Vrlo malo se mladih na brak odlučuju i rijetko se čuje plač, smijeh i graja dječija u našim selima, kao prije u nas vakat. Svjedočimo ljubav prema domovini tako što ćemo raditi za nju i njen napredak! Svjedočimo ljubav prema grudi rodnoj tako što ćemo je jačati brojnošću našom! Ljubav svjedočimo, afirmacijom i razvojem sela kako bi se domovina vratila na naše njive i livade. Nema jake domovine, slaba je kuća u kojoj čeljadi nema i čije su njive, livade, oranice i pašnjaci napušteni jer nema ko da radi na njima. Vi što nam domovinom upravljate, od općine do države, pogledajte tog običnog čovjeka bosanskog, osvrnite se na njega i pomozite mu da ljubi Bosnu na svom topraku, a ne da čezne za njom sa gradilišta susjednih i dalekih zemalja.

Našoj domovini trebaju obrazovani ljudi. Muslimani smo i znamo da je Allah naredio da se obrazujemo. Znamo da je Poslanik odmah po dolasku u Medinu pristupio školovanju ashaba kako bi ih osposobio da se vrate u svoju domovinu, Mekku.
I nama je Allah u dijaspori dao neopisive uvjete za skolovanje, pa usmjerimo svoju djecu i napojimo njihove duse ljubavlju za knjigom i uecnjem. Voliš domovinu, dječače i mladiću, ako se obrazuješ i odgajaš.
Školska klupa je mjesto gdje se djelom svjedoči ljubav prema domovini. Biblioteka je mjesto gdje se svjedoči ljubav prema domovini. Vi što nam domovinom upravljate, i vi pokažite ljubav prema domovini i afirmišite obrazovanje, a ne sticanje diploma. Šta nam vrijede sve te diplome sa tih nigdje poznatih i priznatih univerziteta, ako nema znanja. Draga naša djeco bosanska, bošnjačka, ma gdje bili, domovinu ljubiš ako ti je stalo da naučiš a ne da do diplome dođeš koja će te u hlad državne administracije smjestiti gdje ionako ima previše onih što niti znaju, niti hoće raditi.
Našoj domovini trebaju političari, vođe koji će biti spremni žrtvovati se za dobro naše zemlje, za dobro naše djece, za budućnost našu. Poslanik a.s. kaže ”Vođa naroda je njihov sluga”. Domovina se ljubi služeći joj. Domovina se ljubi žrtvujući se za nju. A kakva je to žrtva za domovinu pitamo se danas kad dvadeset sestu godišnjicu nezavisnosti slavimo ako se naplaćuje, i to ne malo, za odvojeni život. Ko će šehidskoj djeci platiti za njihov odvojeni život od očeva? Ko će našem bosanskom čovjeku platiti za odvojeni život od porodice jer je primoran ići daleko od svoje kuće da bi zaradio? Ne pričajte nam vi iz vlasti ništa o ljubavi prema domovini, pokažite nam da je volite, evo vam prilike da pokazete i vise za sva vremena rijesite problem onih promrzlih boraca. Sigurni budite, narod kojem ste na čelo stali, voli zemlju svoju i čeka na vas da s narodom u isti saf stanete pa da i domovina konačno sretna bude.
Našoj domovini treba pravda. Pokažimo ljubav prema njoj tako što ćemo one koji nepravdu čine prokazati i onemogućiti. Našoj domovini treba poštenje. Pokažimo ljubav prema njoj i izolujmo, oduzmimo pravo da o nama odlučuju, nepošteni, korumpirani, svi koji svojim prisustvom u državnim organima i njenim javnim preduzećima štetu joj nanose i ubijaju budućnost našu.
Našoj domovini treba naša spremnost da se pomažemo i volimo. Pokažimo ljubav prema njoj i u svakom hairli poslu, u svakoj akciji korisnoj, budimo složni džemat. Ne dopustimo da nas oni koji vide samo svoj lični interes dijele i jedne od drugih udaljavaju, dijeleći nas na stranke i političke opcije u kući nam zajedničkoj. Zamislite da se braća u kući ne mogu dogovoriti da promijenu popucale crijepove na krovu.
Našoj domovini treba ljubav koja je u djelo pretočena. Zato ćemo svaki dan kao vjernici sebe pitati, kako danas mogu biti koristan domovini, jer moja korisnost i služenje njoj, potvrda je vjere moje.
Ima nas još dovoljno živih da se sjećamo da je nama Uzvišeni Allah davao izlaz iz bezizlaznih situacija. Te priče moramo prenijeti novim generacijama. Tada smo bili gladni, bosi, nismo imali vodu, nismo imali struju, lijepu odjeću i auta, ali smo imali ljudskost i bratstvo. Bili smo daleko bolji ljudi nego danas. Nismo imali puno novca ali smo imali dovoljno vjere, hrabrosti i tražili oslonac samo u Bogu Uzvišenom.
Ako ne budemo vodili računa o onome što imamo i budemo se bahato ponašali, možemo to izgubiti. Kasno je da plačemo za zemljom, slobodom i nezavisnošću kada propustimo sve prilike i kada dođe kraj. Kasno je da tada tugujemo. Kao što je majka, svome sinu, posljednjem svrgnutom sultanu u Španiji, kada su stajali na Tarikovom brdu i napuštali zemlju Španiju, nekada veliku muslimasku zemlju kazala: “Kao žena plačeš za carstvom koje nisi znao odbraniti kao muškarac.“
Svim vama čestitam 1. mart Dan nezavisnosti, i molim Uzvišenog Allaha, da osnaži našu vjeru i odgovornost za preuzete emanete i obaveze i poveća našu ljubav prema Domovini. Uzvišeni Bože, pomozi nam da spoznamo da se ne živi od domovine, već za nju. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –

21 Dzumade -l- Uhra – 1439.H. / 09 Mart 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Trudimo se, a nas trud ce biti vidjen i po njemu cemo biti nagradjeni

Hvala Allahu na svim blagodatima, neka su mir i blagoslov na Njegovog roba i miljenika Muhammeda, na njegovu porodicu, časne ashabe i sve vjernike i vjernice do Sudnjega dana!

Postovane dzematlije,

Od Enesa b. Malika r.a. se prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Ako nastupi Sudnji dan, a u ruci jednog od vas nađe se mladica, neka je posadi.”

U ovom hadisu postavljeno je pravilo ponašanja muslimana, moto njegovog rada i pogleda na korist koju očekuje nakon urađenog posla. Dakle, poruka gore navedenog hadisa je da Allah cijeni i nagradjuje nas iskreni nijjet i nas trud, a rezultati Allaha ne interesuju, koliko ljude. Ljudi cijene i traze rezultate, a Allah nijjet i nas trud i posvecenost i ustrajnost, te postojanost u necemu sto je hajr. Zbog svoje ljudske prirode i ovosvjetskog poimanja nagrade i koristi, ljudi nerijetko izgube iz vida hadisko pravilo koje glasi: “Na tebi je da činiš dobro, a rezultat je u Allahovim rukama.” U ovom pogledu Uzvišeni Allah, obraćajući se poslanicima, kaže: “Poslaniku je jedino dužnost da objavi…”

Uzvišeni Allah, iz Svoje neizmjerne milosti, nije obavezao ljude da postignu rezultate kako bi za to bili nagrađeni na ahiretu. Allahovi poslanici bili su dužni samo da jasno obznane, a ne i da upućuju ljude na Pravi put, jer je uputa isključivo u Allahovim rukama. Uzvišeni Allah objavio je Svome Poslaniku: “A ako glave okrenu – pa, Mi tebe nismo ni poslali da budeš njihov čuvar, ti si dužan samo da obznaniš.”

Medjutim, ljudsko je da se covjek trudi. Kaze Allah: “Čovjekov trud će se zbilja vidjeti, i potom će za njega nagrađen ili kažnjen potpuno biti.” (En-Nedžm, 40-41)

A Poslanik rece: “Doista se djela vrednuju prema namjerama i doista će svaki čovjek dobiti ono što je naumio.”(Hadis)

Covjek se ne smije nikada zadovoljiti osrednošću, već se mora truditi da sve što radi bude najbolje što može biti, kao i da osjeća odgovornost pred Bogom, savješću i ljudima. Svi mi možemo i moramo biti bolji, ma ko bili i ma šta radili. Danas se sve vrti oko novca i materijalnih dobara. Za mnoge je novac postao božanstvo i mjerilo uspjeha i prestiža u društvu, pa se ne biraju sredstva da se do njega dođe. Novac jeste značajan i farz je raditi i zarađivati, no život nije samo to, već nešto više i važnije od toga.

Važnije i vrednije od gomilanja novca su vrline, koje trebaju biti glavna pokretačka snaga u životu, pa i pri sticanju dunjaluka. Vrline su bazirane na vjeri u našeg Stvoritelja, koji nas je odlikovao nad svim ostalim bićima, ali i obavezao da živimo i borimo se ne samo za sebe i svoje egoistične interese, već i za one koji su nemoćni, siromašni, bolesni, potrebni, od ljudi i drugih bića.

Motiv svakog našeg djelovanja i zanimanja moraju biti vrline da se bude na usluzi porodici, zajednici, društvu i svim ljudima.

Sve vrste studiranja moraju biti u ime Boga a za dobrobit svih. Ne studira se radi profesije, titule, prestiža, zato što je nešto unosno, kao ni zato što nas neko na to nagovara. Glavni motiv učenja, stjecanja diploma, rada i svih vrsta djelovanja mora biti želja da se pomaže drugima.

Oni koji su završili medicinu s namjerom da pomažu bolesnima daleko su bolji od onih kojima je cilj da se samo obogate. Prošle godine smo čitali da je neki onkolog, doktor specijalista za rak, zdravim pacijentima namjerno godinama uspostavljao pogrešnu dijagnozu raka da bi u njih upumpavao kemoterapiju i na taj način se bogatio. Dakle, on nije vidio pacijente kao osobe koje treba liječiti, već kao robu za zaradu.

Na taj način je primio za 1.200 pacijenata 62 miliona dolara od Osiguravajućeg zavoda i odštetio državu i građane, a pacijente svjesno slao u smrt. Umjesto da bude častan i ugledan ljekar i građanin, ovaj doktor je osuđen na robiju od 45 godina i kaže: “Da, zloupotrijebio sam svoj talenat i dozvolio da ovaj grijeh uđe u mene radi pohlepe i moći. Žed za moći me uništila” Dakle, potrebna nam je vjera u Boga, treba nam bogobojaznost, potrebne su nam vrline kojima nas uči naša divna vjera islam. I bez obmana je mogao dobro uživati u luksuzu svoje visoke profesionalne, zakonske i poštene zarade.

Čitamo i da je britanski hirur lagao žene da imaju rak, pa im odsijecao dojke. Taj doktor je nepotrebno operisao ili odsjekao dojke kod više od hiljadu zdravih pacijentkinja. Takve stiže kazna i na ovome svijetu, a šta će tek biti na Ahiretu?! Uzvišeni Allah kaže: “Čovjeku pripada samo ono za šta se sam potrudi. Njegov trud će se zbilja vidjeti, i potom će za njega nagrađen ili kažnjen potpuno biti.“ (En-Nedžm, 39-41) “Pa, ko bude učinio koliko trunku dobra – vidjet će ga, a ko bude učinio koliko trunku zla – vidjet će ga!” (Ez-Zilzal, 7-8)

Naučimo se iz spomenutih primjera da postanemo doktori, inžinjeri, arhitekte, profesori, teolozi, zanatlije, radnici da bismo koristili drugima i sebi i da bismo pošteno radili i zarađivali.

Čovjekovo je da ima iskren nijet, želju da radi dobro i korisno, da se maksimalno trudi a rezultate određuje Allah dž.š. Nikada svi ljudi ne mogu imati isto, ne mogu postići istu akademsku naobrazbu, ne mogu biti isto uspješni u biznisu, ne mogu imati isti broj sljedbenika itd. ma koliko se trudili. No truditi se treba i uložiti maksimum napora u svemu, a rezultate treba prepustiti našem Stvoritelju. Jedino On zna u čemu se krije mudrost manjih ili većih rezultata. Naše je da se trudimo, a nijedan trud naš neće biti uzaludan.

Zar nije bilo Allahovih poslanika koji nisu imali čak ni jednog sljedbenika?! Oni nisu imali nikakvog utjecaja na narod, no Uzvišeni Allah će ih počastiti najvišim mjestom u Džennetu. Zašto? Zato što Allah dž.š. cijeni njihov trud i zalaganje. On zna da su oni imali najbolje namjere i da su sagorijevali pozivajući svoj narod na Pravi put. Znao je Allah dž.š. da je Nuh a.s. pozivao 950 godina i da mu se odazvalo manje od jedne stotine ljudi. Uzvišeni Allah govori o Nuhovom vapaju: “Gospodaru moj!” – reče on (Nuh) – “zbilja sam pozivao narod svoj i noću i danju, ali im je moje pozivanje samo povećalo bježanje.” (Nuh, 5-6)

Dakle, Nuh a.s. nije imao rezultata, ali je konstantno pozivao punih 950 godina. Nije se predavao, nije malaksao niti od njih ruke dizao. A to je ono što je važno kod našeg Gospodara.

Mnogi poslanici nisu imali veliki broj sljedbenika, o čemu se govori u hadisu koji bilježe Buhari i Muslim od Ibn Abbasa: “Jednoga dana došao nam je vjerovjesnik i rekao: ‘Dato mi je da vidim narode tako da će proći vjerovjesnik, a sa njim samo jedan čovjek, zatim će proći vjerovjesnik, a sa njim dva čovjeka, zatim vjerovjesnik, a sa njim mala skupina i vjerovjesnik sa kojim neće biti ni jednog sljedbenika…”

Život bez cilja, dobrih namjera i bez zalaganja je samo igra i zabava i ništa ne znači, makar trajao i petsto i hiljadu godina. Dok su nekada ljudi živjeli dugo, za one koji bi umrli u petstotoj godini reklo bi se da su mladi preselili, a onaj ko je živio više od hiljadu godina za život bi rekao: “Kao da sam na jedna vrata unišao a na druga izišao!” Subhanallah, pa šta čekamo?! Trudimo se, uložimo maksimum truda na putu dobra, putu pomaganja drugima, pa ćemo sretni biti na oba svijeta.

Kada tražimo posao, obično prilažemo diplome završenog fakulteta, a ako smo negdje radili, prilažemo preporuke relevantnih osoba, i što više podataka o sposobnosti i rezultatu našeg studiranja i rada. Jer, to je ono što traže ljudi. U molbama ne navodimo koliko smo truda uložili a nikoga to i ne interesuje. Ulaganje truda nije garancija da ćeš uspješno položiti ispit, kao što ni veliko ulaganje u neki projekat ne znači da ćeš doživjeti uspjeh.

Čovjeka ne zanima koliko si truda uložio, on želi da vidi rezultate. Jedino će Allah dž.š. gledati i vrednovati naš trud i namjere.

Zato svoj trud nikada ne smijemo podcjenjivati i pored toga što ga ljudi ne vrednuju. Nikada ne treba odustajati, pa ni onda kada izgleda da su sve nade izgubljene. Strpljivo se treba boriti a ne očajavati i nadu gubiti.

Nedavno sam čitao da je neki građanin Hrvatske napisao preko 1.300 molbi za posao i da su mu se konačno otvorila vrata zaposlenja u dalekoj Kanadi. Sve ono što je izgubio nadoknadio je.

Iz školskih dana se sjećam učenika koji se trudio, ali se iz učenja Kur’ana jedva provlačio. Jednom je čak i ponavljao godinu iz kiraeta – Kur’ana.

No, on se trudio i Allah dž.š. će ga nagraditi prema njegovom trudu. S druge strane, Allah ga je obdario umom, pa je danas vrsni pjesnik, pisac i intelektualac.

Naš Stvoritelj će nas nagraditi po našoj namjeri, trudu i zalaganju a ne po rezultatima i učinku, po kvalitetu a ne kvantitetu. Zato, imajmo iskrene namjere u svemu, trudimo se maksimalno svako na svome mjestu, radimo kvalitetno pa će nam i život biti kvalitetan i smisaon i ovodunjalucki i ahiretski.

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je slušali, čitali i drugima prenijeli, oprosti nam grijehe, popravi naše stanje i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –

28 Dzumade-l-Uhra – 1439.H. / 16 Mart 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Nemaš vremena za Stvoritelja koji ti je sve podario?

Postovane dzematlije,

La ilaheillellah! Subhanallah! Allahu ekber! Bože, koliko je muslimana koji ne klanjaju redovno pet propisanih namaza?! Neki klanjaju samo bajram–namaze, neki džume, a neki nikada, već njima klanjaju drugi, mislim kada umru – dženazu namaz! Najmanje je onih koji klanjaju svih pet namaza, a još manje onih koji svoje namaze nastoje klanjati u džematu, naročito u džamiji.

Zašto? Zato što, kažu, nemaju vremena. Subhanallah, oni nemaju vremena za namaz?! Nemaju vremena za Onoga koji ih je stvorio i sve im podario! Da li je to doista valjano opravdanje? A znamo da je Uzvišeni Allah naredio svakom punoljetnom i pametnom muslimanu da klanja svih pet dnevnih namaza.

Zašto nemaju vremena za namaz? Šta ih sputava da padaju na sedždu svome Stvoritelju i Gospodaru kosmosa? Neke sputava posao, biznis, neke škola, fakultet, druge žena, djeca, kupovina, trgovina, imovina, igra, zabava. Oni zaboravljaju riječi svoga Stvoritelja, a većina i ne zna za njih, koje glase: “O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne odvraćaju od sjećanja na Allaha! A oni koji to učine, takvi će biti pravi gubitnici!” (El-Munafikun, 9)

Takvi, a i svi mi, uvijek bi trebali imati na umu riječi Allaha dž.š: “Ti reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rodbina vaša, i imeci vaši koje ste stekli, i trgovina za koju se bojite da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima uživate, draži od Allaha i Njegova Poslanika, i borbe na Putu Njegovu, tada sačekajte dok Allah Svoje naređenje ne donese!’ A Allah neće na Pravi Put uputiti narod griješnički!” (Et-Tevbe, 24)

A u Allahovim kućama – džamijama spominju Njegovo ime, hvale Ga i veličaju jutrom i večerom: “Ljudi koje kupovina i prodaja ne odvraća od sjećanja na Allaha, i obavljanja namaza, i davanja zekata, oni se boje Dana u kojem će srca i pogledi uznemireni biti, da bi ih Allah nagradio lijepom nagradom za ono što su činili a dao im je i više iz Svoje dobrote. A Allah opskrbljuje koga hoće, bez ikakva računa.”(En-Nur, 37-38)

Iz navedenih kur’anskih riječi je posve jasno da ništa ne smije odvratiti čovjeka od namaza i sjećanja na Stvoritelja svoga, ma kakve okolnosti bile. Jer, ako se namaz ne može obaviti onako kako je propisano, u nuždi se može obaviti stojeći, sjedeći, ležeći, mislima, srcem, ali se nikada ne smije izostaviti. Moze se i naklanjati, jer Allah nas ne opterecuje preko nasih mogucnosti, ali ne smije se nikada izostaviti. Nikakvo opravdanje ne vrijedi za ostavljanje namaza.

Naravno, niko nikoga nemože natjerati, jer namaz se ne obavlja silom već razumom, dušom, s ljubavlju i uživanjem u njemu. Naš Poslanik Muhammed s.a.v.s. govorio je: “Namaz je radost moga srca i moja očna zjenica.”

Dakle, i kada se klanja, namaz ne treba doživljavati kao teret i obavezu koju treba skinuti s vrata. Namaz treba doživjeti kao privilegiju stojanja pred Gospodarom svih svjetova. Ko ga tako doživljava, u njemu će i naći radost i uživanje. A iznad svega je najljepši osjećaj da se nalaziš u okrilju Allahove milosti i zaštite, dunjalučke i ahiretske. Nakon ovoga, zar može biti neko ko nema vremena za namaz, za svoga Stvoritelja?!

Inače, jedna od bolesti savremenog doba je da čovjek nema vremena, ili bolje reći nema bereketa u vremenu. Zato nema bereketa ni u novcu, iako ga može imati u izobilju. Pa, otkud pojedincima milijarde a da čeznu za još više milijardi? Neće ih valjda potrošiti? A znamo da je čovjekova nafaka samo u onome što pojede, popije i obuče. Sve drugo pripada i ostaje drugima.

Svakodnevno čujemo pitanje: “Što te nema?” – i odgovor: “Nemam vremena!” Nema se vremena ni za roditelje, ni za rodbinu, ni za prijatelje, ni za komšije, ni za bolesne, ni za one koji su u nevolji, pa ni za namaze!

Najčešće ponavljana riječ danas je “zauzet”! No, eto, ipak se nađe vremena da se ode nekome na dženazu, jer to je ono posljednje što netreba propustiti. Jedna od najdragocjenijih blagodati kojom nas je blagoslovio naš Stvoritelj je vrijeme, i bićemo pitani kako i u što smo potrošili tu blagodat. Zato je danas pravo umijeće znati rasporediti i potrošiti vrijeme.

Zamisli, ako bi neko došao i svaki dan ti dao 240 eura, rekavši: “Evo poklanjam ti 240 eura, bez naknade, bez kamate, nisi dužan da ih vratiš i ništa ne duguješ, potroši ih kako želiš.” I tako svaki dan, deset i više godina ti daje po 240 eura koje mu ne trebaš vratiti! Subhanallah! Takvoga bi smatrao najvećim prijateljem, osim ako ne bi bio krajnje arogantan i, nakon što si navikao na primanje, počeo to smatrati normalnim i čak obaveznim.

I nakon desetak godina ti dođe i kaže: “Evo, od danas nastavljam da ti dajem po 240 eura, ali ćeš mi ti od toga vraćati samo po 10 eura!” Dakle, tebi će opet ostati cijelih 230 eura. Subhanallah, više nego fer! Jer, deset od 240 je zanemarljivo i trivijalno. No, i pored toga što ti je davao 10 ili više godina po 240 eura svaki dan, a ništa ti nije tražio i nisi ništa dugovao, danas se čudiš što od tebe traži i samo tih 10 eura! S čuđenjem mu kažeš: “Izvini, ne mogu ti dati 10 eura jer meni je novac potreban!” On se ne ljuti i opet nastavlja da ti daje svaki dan po 240 eura! Allahu ekber! Kakva plemenitost, darežljivost i dobrota! Subhanallah!

No, ipak od tebe traži svaki dan samo po 10 eura od 240 koliko ti poklanja. Od tebe to traži milom a ne silom. I tako ti on cijelog života nastavlja davati svaki dan po 240 eura, vratio ti njemu 10 eura ili ne. Bože, kakva dobrota i darežljivost. Na to si se već navikao, pa više i ne primjećuješ tu blagodat i ne zahvaljuješ se, pa ni radost ne osjećaš. K’o, normalno je to. Samo strpaš u džep i trošiš kako hoćeš.

Još se usudiš i pomisliš da si to i zaslužio, onako kao što je mislio Karun, pa je Uzvišeni Allah i njega i njegovo bogatstvo utjerao u zemlju. Allahu ekber!

Isto tako nama svima Uzvišeni Allah poklanja svaki dan po 24 sata vremena. Tako nam Allah dž.š. deset godina, ili do punoljetnosti, svaki dan daruje po 24 sata, a kada postanemo punoljetni kaže:

“Eh, i dalje ću ti davati 24 sata, a tvoja obaveza je da samo jedan sat izdvojiš/posvetiš Meni.” Samo sat od 24!! Ti još uvijek imaš na raspolaganju 23 sata.

Subhanallah! Tvoj sabah, podne, ikindija, akšam i jacija namaz, kad sve sabereš trajat će jedan sat i možda još koji minut sa uzimanjem abdesta. Allahuekber! Subhanallah! Uzvišeni Allah ti kaže: “Evo ti 24 sata, a od toga ćeš ti provesti samo jedan sat u namazu. Samo jedan sat za pet dnevnih namaza doista nije puno. A ti kažeš: “E, Bože, ne mogu Ti to dati jer ja sam prezauzet!” Allahu ekber! La ilaheillellah, Muhammedun resulullah. Doista, nema smisla.

Provesti jedan sat u namazu i posvetiti ga svome Stvoritelju, na taj način Mu iskazati zahvalnost na svim blagodatima kojima nas je počastio, ustvari je za našu dunjalučku i ahiretsku korist, a ne što to treba Allahu dž.š. Njemu ne treba ništa. Namaz je potreban nama jer: “Doista namaz odvraća od razvrata i ogavnih djela!” (El-‘Ankebut, 45)

Kada to shvatimo, tada ćemo doista posvetiti pažnju ibadetu i namaze više nikada nećemo propuštati. Tada nam neće biti puno izdvojiti sat ili više, od 24 sata koje nam je podario naš Stvoritelj. Pa, pokajmo se, oprosta zatražimo, okupajmo se, abdest uzmimo i počnimo klanjati svih pet propisanih namaza, jer melek koji dušu uzima je iza nas, a kabur poput krokodila čeka da nas proguta ispred nas. Namaz će nam biti svjetlo u kaburu pa ga ne propuštajmo.

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je čitali i slušali, podari nam radost u namazu, oprosti nam grijehe i sastavi nas u Džennetu sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –

05 Redzep – 1439.H. / 23 Mart 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Noc Zelja – Hoćemo li praznih ruku ostati?

Hvala Allahu na svim blagodatima, neka su mir i blagoslov na Njegovog roba i miljenika Muhammeda, na njegovu porodicu, časne ashabe i sve vjernike i vjernice do Sudnjega dana!

Postovane dzematlije,

Poslanik je rekao: „Redžeb je Allahov mjesec, Ša‘ban mjesec Božijeg poslanika, a Ramazan mjesec Ummeta“/Džamiu-sagir/

Poslanik je molio: „Allahumme barik lena fi Redžebe ve Ša‘bane ve belligna Ramadane. Gospodaru moj, blagoslovi nam Redžeb i Ša‘ban i daj nam da dočekamo Ramazan“.

Riječ „Redžeb“ znači veličanstven. Ovaj mjesec ima izuzetno mjesto među mjesecima i jedan je od četiri u kojima je ratovanje zabranjeno. Mufessiri kažu: „Nagrada za dobro djelo u ovom mjesecu učinjeno je znatno veća nego u drugo vrijeme, a razumije se i kazna za grijeh je u ovom mjesecu žešća“. Kada su Poslanika upitali: „Zbog čega se Redžeb naziva Allahov mjesec“? Poslanik je odgovorio: „To je zato što je Redžeb mjesec u kojem Allah dž.š. mnogo prašta. U tom mjesecu je zabranjeno ubijanje“.

U ovom mubarek mjesecu čiji je peti dan danas postoje i dvije noći u kojima se nalazi poseban rahmet. To su sinosnja noc Lejletu –l- Regaib, noć koja označava veliku blagodat i dobročinstvo. A tu je i noć Lejletu-l-Mi’radž, noć Poslanikova uzdignuća. Glagol „Re-ga-be“ znači nešto željeti, htjeti, biti nečemu naklonjen. Ta se noć, a koja sinoc bijase, osim noć želja, u našoj tradiciji još naziva, noć začeća. U predaji jednoj stoji da je hazreti Amina u polusnu u noći regaibskoj vidjela meleka i poslanike odabrane koji su joj došli reći da će biti majka najodabranijeg među ljudima.

Ibrahim a.s. je učio ovu dovu pomenutu u Kur’anu: “Gospodaru naš, pošalji im Poslanika jednog od njih koji će im čitati Tvoje ajete, podučavati ih Knjizi i mudrosti i oplemenjivati ih. Zaista si Ti jak i mudar.” Suretul-Bekare, ajet 130.

U noći koju mi označavamo imenom “Lejletu-l-Regaib” ili Noć želja, doživljavajući je simbolično kao noć začeća posljednjeg Božijeg Poslanika a.s. Allah dž.š. se odazvao dovi Ibrahima a.s. i poslao Poslanika iz arapskog naroda, koji će im ajete kazivati i kojeg treba slijediti. Muhammed a.s. je ispunjenje dove našeg praoca Ibrahim a.s.

Posebnost ove noći vezana je za posebnost osjećaja u našim srcima. Ko je odabrao ovu noć da ojača svoju vezu s Gospodarom, Poslanikom, Kur’anom, svoje uže sa našom zajednicom, džematom, onda je ona za nj mubarek, ko mimo toga traži neku specijalnost i misli da u njoj može riješiti sve svoje probleme i ispuniti sve svoje želje, po meni je pogriješio.

Osnova ove noći je prisjećanje na dovu Ibrahima a.s. na njenu veličinu i na njeno ispunjenje. Po meni je ovo “noć spomena i podsjećanja” vjernika na dar dove od dragog Boga, na tu neraskidivu trajnu vezu roba i Rabba.

Ne vidim u ovakvom poimanju mubareka ove noći nikakav problem.

To je noc u kojoj Uzvišeni čovječanstvu, posljednjeg i najodabranijeg Poslanika poklanja. Ako čovjek taj dar obilni koji čovjeku u noći regaibskoj dolazi prihvati, otvaramu se mogućnost ispuniti svoje želje za srećnim dunjalučkim životom i spasom ahiretskim. Ako čovjek prihvati krenuti za Poslanikom, a on je dar obilni sinoćne noći, bit će u prilici biti s Poslanikom i u danu velikog ispita, bit će s Poslanikom u danu kad ljudi ništa neće željeti osim spasa.

Željni spasa, tada kad pred Gospodara stanemo svi ćemo biti. Toj stazi spasa nas poziva Poslanik. Na toj stazi se klanja. Klanja se jer je to naredba Božija i jer je to najbolji i najuzvišeniji način da Mu se na blagodatima neizmjernim zahvali. Na toj stazi se klanja jer je namaz temelj vjere, njen osnovni stub i zadaća mu je čuvati nas od harama i daleko nas od šejtanske spletke držati. Nema ispunjenja želje, da se na danu suda konačnog spasimo ako namaza ne bude.

Na toj stazi kojoj Poslanik, a on je dar obilni noći regaibske, poziva živi se ponizno i skromno. Oholost i samohvala je suprotno onome što su Poslanik i ashabi mu živjeli. Vjernik koji želi želju svoju ispuniti i na danu suda konačnog siguran od kazne biti, zemljom hoda ponizno, svjestan i svoje uloge i svoje zadaće. Svjestan je vjernik svoje ovisnosti o Bogu. Nema spasa onome ko oholo zemljom hodi, ko djela svoja dobra ističe i hvali se s njima i ko uvijek samo sebe vidi i ističe a zajednicu i džemat zanemaruje.

Na toj stazi kojoj Poslanik zove, brat se voli i pomaže mu se. Na toj stazi musliman muslimanu leđa ne okreće, mahane mu ne istražuje, ne uhodi ga i ne čini ništa što može udariti na njegovu čast i ponos. Poslanik je rekao: „Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to djelo ruši“. Nema spasa, u propast koračaju muslimani kad se brat protiv brata okrene, kad se jedan od drugog udalji, kad jedan pred drugim vrata dobra zatvaraju. Kako bi bilo dobro da u ovom odabranom mjesecu, u mjesecu svetom u kojem je rat i ubijanje zabranjeni, muslimani, žive u miru, pomažući se i tako koračaju ahiretskom hladu.

Na toj stazi kojoj Poslanik zove, vrijeme se ne provodi uzalud. Na danu suda konačnog spasit će se onaj koji je dunjalučki život iskoristio, koji je ovo dunjalučko vrijeme u pokornosti Stvoritelju provodio. Spasit će se onaj koji nije na nagovor šejtanski činjenje dobra odgađao za sutra. Spasit će se onaj koji zna da je namaz obavljen u njegovo vrijeme, najbolje djelo. Želju će svoju ispuniti i u danu konačnoga suda se spasiti onaj koji je svjestan zakletve Božije: „Tako Mi Vremena, svaki čovjek je na gubitku osim dobročinitelja i istinoljubivih“. Nema spasa, ako vrijeme dunjalučko, a ono je blagodat neizmjerna, provodimo u nemaru spram obaveza svojih i ne pripremamo se za preseljenje u vječnost.

„Znajte da je spas i mir na Mahšeru za one koji ovdje, sada, razmišljaju o tom Danu i koji se boje Allaha, za one koji se klonu nevjerstva i griješenja i koji daju prednost vječnom nad svijetom prolaznim. To su oni koji ne robuju prohtjevima i strastima svojim.

Onaj ko blagodat života dunjalučkog potroši u nepravdi i zlu, ostat će praznih ruku i mnogo će se kajati. Danas ste, o ljudi, vi na mjestu vaših prethodnika, a sumnje nema, na vaše mjesto će doći neki drugi ljudi. Vi vidite da oni što su otišli, ne vraćaju se, i znate da ćete i sami biti naslijeđeni. Htjeli vi to ili ne, doći ćete pred posjednika svega, Allaha dž.š. Svaki dan gledate kako ljudi odlaze, ispraćate ih, u kabur ih spuštate gdje ostaju potpuno sami.

Koliko li su ta bića koja su gorčinu smrti kušali ovisna o milosti Božijoj, koliko li pouke nose za one koji pouku znaju uzeti. Krenuli su u svijet kojeg ne poznaju, rastali se od svojih voljenih, probudili se iz sna nemara, iz prolaznog života. Ali sada je kasno, oni više nemaju mogućnost za popravak. Živjeli su u blagodatima i ljepotama, a sada je crna i hladna zemlja njihov jastuk. Ne mogu se okoristiti imetkom koji su iza sebe ostavili. Sva njihova nadanja usmjerena su na dobra djela koja su učinili, pa čak i ona najmanja. Zar nećete uzeti pouku i o njihovom stanju razmisliti“.

Ovo je, braćo, posljednji govor kojeg je halifa Omer ibn Abdulaziz održao, a na Ahiret je preselio u četrdesetoj godini života.

Allah dž.š. opominjući nas i želeći nas dobru i putu pravom usmjeriti, podsjeća nas, da nas uopće nije bilo, kaže nam, da smo sada tu, govori nam, da nas opet neće biti i obećava, da ćemo opet proživljeni biti i ahiretsku vječnost nastaniti. Ovdje i sad, na Dunjaluku, imamo uputu i pravila. Ko bude slijedio uputu i živio, po od Boga datim, pravilima, neće pred Boga praznih ruku doći. U čovjekovoj je prirodi pohlepa, želja za Dunjalukom nas obuzima, ali kad kaburove nastanimo samo ćemo se u dobra djela moći pouzdati. Bit će nam svako dobro važno, makar kao zrno gorušice bilo malehno.

Neki je halifa, vladar, došao učenom i pobožnom čovjeku i tražio savjet. Učeni pobožnjak mu reče: „O vladaru, pitat ću te nešto, želim da mi bez dvoličnosti odgovoriš“. „Odgovorit ću ti po istini“, reče vladar. „Šta ti je draže, zlato ili neprijatelj“?, upita pobožnjak. „Draže mi je zlato“, odgovori vladar. „Kako to da ćeš ostaviti iza sebe ono što voliš, a sa sobom ponijeti ono što ne voliš, naime neprijatelja, grijeh“?, upita pobožnjak. Zasuziše vladareve oči i on reče: „Divna li savjeta. U ovim riječima sadržani su svi savjeti i mudrosti“.

Komentator Kur’ana Katade kaže: „Postoje tri vrste nepravde i zuluma. Postoji nasilje koje se počinitelju ne prašta, to je širk. Allah dž.š. kaže: „Zaista je mnogoboštvo nepravda velika“. /Lukman,13./. Drugi oblik nasilja je nasilje jednih nad drugima, kada ljudi tlače druge ljude. Ova nepravda, kaže Katade, ne može dugo potrajati.

Treći oblik nasilja je ono koje se počiniocu oprosti, a to je kada čovjek sam sebi čini nasilje, ustrajavajući u grijehu, pa se povrati tewbom svome Gospodaru, Bog mu oprosti, te ga uvede u Džennet“.

Allah dž.š. neće oprostiti širk i kufr. Ne vjerovati u Allaha i ne priznavati Njegovu jednoću – tewhid, to je siguran put ka ahiretskoj propasti.

Oni koji život dunjalučki provedu čineći nepravdu i zulum, koji drugima pravo oduzimaju i ljude tlače, i oni se nemaju čemu nadati jer će praznih ruku na mahšerskom danu ostati. Kada ljudi tlače druge ljude, to je grijeh koji ne prašta Allah, već trebaju, ako hoće, oprostiti, halaliti, ljudi.

Allah dž.š. je EL GAFFAR, On prašta i svako ko se prema Njemu ogriješio, neka ne gubi nadu. Takav još ima priliku ne ostati praznih ruku na mahšerskom danu. Hidžra briše ono što je bilo prije nje, tako kaže Poslanik, a nama je rekao, da nam je hidžra, grijeh ostaviti.

Nevjernici se ne brinu jer u odgovornost pred Bogom ne vjeruju. Griješnici prema Bogu, ako se brinu, spasit će se jer će ih ta briga za odgovornost, tewbi odvesti. Najveći problem imaju oni koji nepravdu i zulum čine ljudima jer ne znaju hoće li im ljudi oprostiti.

Ko zna hoće li, a kabur čeka?

Noć želja i začeća bijaše sinoć. Neka naša neizmjerna želja da se na danu konačnog suda spasimo u nama začne i duboko u naše srce usadi odlučnost da putem pravim idemo, onim kojim je išao Poslanik i ashabi mu. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
12 Redzep – 1439.H. / 30 Mart 2018.g.– Hatib: Fahir Alimujkic

Opasnost ponositosti i kako je lijeciti

Postovane dzematlije,
“I Njemu pripada veličanstvenost na nebesima i Zemlji! On je silni i mudri!” (El-Džasije, 37)
Ponositost, umišljenost ili oholost je negativna osobina ljudskog karaktera i bolest od koje boluje pozamašan broj ljudskog roda, pa i onih koji su zaduženi za uzdizanje i propagiranje Riječi našega Stvoritelja. To je stanje kada čovjek sebe smatra superiornijim i boljim od drugih ljudi. Manifestuje se kroz aroganciju, drskost, uobraženost, osornost, hvalisavost i zavist. Ponositi i oholi ljudi ponižavaju druge i traže da ih se hvali i glorificira.
Ne prihvataju savjet drugih, a ljute se kada su u krivu. U govoru ističu svoje JA, vjeruju da sve što rade je ispravno, uvijek se guraju u prve redove, druge ponižavaju i ogovaraju, pate da uspjeh pripišu sebi, žele da budu priznati, vole se družiti sa poznatima, utjecajnima i bogatima, ne boje se Boga, više mare za dunjalukom nego ahiretom, drugima zavide i misle da niko nije bolji od njih.
Ljudi se sa takvima druže dok imaju interesa ili što moraju, a kada odu sa scene kao da nikada nisu ni postojali. Naravno, tada na vidjelo izlazi i hipokrizija onih koji su ih do jučer glorificirali i dodvoravali im se.

O ovoj bolesti i načinu liječenja govori nam jedan od najvećih filozofa koji su postojali na Zemlji, slavni Ebu Hamid el-Gazali, koji je znao da zna, a koji se istinski bojao Boga i bio je svjestan da samo Uzvišenom Allahu pripada ponositost i veličanstvenost. Ovo je izuzetno važna lekcija i pouka ljudima svih zvanja i zanimanja, a posebno nama koji smo zaduženi da prenosimo i živimo Riječ Božiju. Sve to porad ljubavi, mira i sloge među svim ljudima ove male planete Zemlje, koja je kao atom u našoj galaksiji (Mliječni put), a neprimjetna u kosmosu. Pa kad je Zemlja tako mala, šta li je tek čovjek, posebno onaj koji se oholi i ponosi s nečim što njemu ne pripada i za što sam nije zaslužan.
E, taj slavni Gazali, koji je napisao 700 (sedam stotina djela), kaže da je ponositost/oholost osjećanje da je neko superioran nad drugima, da je to bolest koja onemogućava nekoga da prihvati istinu, misli da je bolji od svih ostalih i druge ljude smatra marvom.
Postoje tri stupnja ponositosti. Najniži stupanj se odnosi na poštovanje prema ljudima, drugi se tiče poštovanja prema Božijem Poslaniku s.a.v.s. a najviši stupanj se tiče poštovanja prema Uzvišenom Bogu.

Ponositost je navela šejtana da kaže: “Ja sam bolji od Adema!” S ovim je šejtan iskazao aroganciju i nepokornost Uzvišenom Allahu, što je prouzrokovalo vječno prokletstvo. Znajte da onaj koji se ponaša arogantno, misli da je perfektan a drugi nisu. Od svakog očekuje da mu dodijeli čistu desetku za sve što misli, govori i radi!

Postoji sedam uzroka ponositosti. Prvi je znanje, kada učena osoba smatra da posjeduje perfektno znanje. Uzvišeni Allah kaže: “A vama je dato samo malo znanja!” (El-Isra’, 85) “A nad svakim znalcem Znalac je još veći!” (Jusuf, 76)) U poređenju sa sobom druge smatra neukom marvom. Ovakva osoba je vrlo lošeg karaktera. Znanje je kao čista voda koja se spušta s neba. Kada se spušta na neplodno tlo, na njemu ništa ne raste, a na plodnom buja rastinje. Gorkim plodovima povećava gorčinu, a slatkim povećava slast.
Drugi uzrok ponositosti je pobožnost, kada pobožni smatra da je njegova pobožnost bolja od pobožnosti drugih ljudi. Ostali uzroci su porijeklo, rukovođenje, moć, bogatstvo i ljepota.

Postoje dvije vrste liječenja ponositosti: generalno i specifično. Generalno liječenje se sastoji od teoretskog i praktičnog. Teoretsko liječenje podrazumijeva da neko shvata da niko nije dostojan ponositosti i veličanstvenosti do Uzvišeni Allah, kako je rečeno u Kur’anu: “I Njemu pripada veličanstvenost na nebesima i Zemlji.” (El-Džasije, 37) Razmisli o svome svršetku. U kaburu si. Nestalo je bogatstva i ljepote, a ti si postao lešina i hrana za crve.
Praktično liječenje ponositosti je da djeluješ ponizno u svim prilikama. A da bi se tako postupalo, neophodno je slijediti primjer Poslanika Muhammeda s.a.v.s. On je imao običaj hraniti životinje i čistiti svoju kuću. Jeo je zajedno sa svojim slugama. Kupovao bi na pijaci. Nije pravio razliku izmedu crnaca i bijelaca. Bio je neograničeno darežljiv, milostiv i osjećajan.

Specifično liječenje ponositosti znači da čovjek treba da se suoči sa sedam spomenutih uzroka ponositosti (znanje, pobožnost, porijeklo, rukovođenje, moć, bogatstvo i ljepota) i liječi ih. Znajte da je samoljublje kada neko negira da je njegov komfor i blagostanje Božiji dar. Tako je mislio oholi i arogantni Karun, pa je Allah dž.š. utjerao u zemlju i njega i njegovo bogatstvo. Samoljublje je bolest čiji uzrok je neznanje. Lijek za samoljublje je čisto duhovno znanje. Pred vama je čvrsto sazdana riznica, sa dobro zamandaljenim vratima. Unutra je veliko blago, ali ste bespomoćni jer nemate ključa. Rizničar vam daje ključ da otvorite riznicu i uzmete blago. Da li ste vi zaslužni što ste otvorili vrata ili onaj koji vam je dao ključ?!!

A kako se Gazalija čuvao ponositosti, svjedoči njegovo krajnje ponizno ponašanje, koje uništava sve klice oholosti. Kada je osjetio koliko ga ljudi cijene, izučavaju i šire njegovo znanje, pobojao se negativnih posljedica za svoje srce pa je potražio utočište u mjestu u kojem ga niko ne poznaje. Pošto mu je sin jedinac već umro, zbrinuo je suprugu i kćerke i rekao im da ide na hadž. Otišao je i deset godina putovao muslimanskim svijetom. Nikome nije kazivao o sebi, živeći u totalnoj poniznosti. Živio je od kopiranja i prodaje knjiga, a čistio je i Umejevića džamiju u Damasku. Meo je džamiju i tu dobio sobicu u kojoj se osamljivao i ibadetio. Bukvalno, niko nije znao ko je on, iako su njegove knjige koristili za predavanja u džamiji. I on bi prisustvovao predavanjima iz svojih knjiga.
Jednom je došao u medresu i jedan od učitelja je rekao: “Veliki šejh Ebu Hamid el-Gazali je rekao…” Kada je to čuo (Veliki šejh), Gazali je napustio predavanje, bojeći se da to ne bi učinilo njegovo srce ponositim. Nevjerovatna osoba. Pokušajmo naći takvu danas.
Deset godina je bio odsutan od svoje porodice, posvećen duhovnom uzdizanju, discipliniranju svoje duše, čisteći džamiju, dvorište i zahode a da niko nije znao ko je on! Subhanallah! A taj Gazali je, rekli smo, napisao 700 djela! Zbog takve bogobojaznosti, skromnosti i poniznosti i osjećamo da Gazali i danas živi, iako je preselio prije više od 900 godina! (Umro 1111. god.)
Jednom, dok je Gazali meo džamiju, sastala se grupa učenjaka. Neko je postavio pitanje na koje nijedan alim nije znao odgovor. Bojeći se da će čovjek ostati bez pravog odgovora, Gazali je otišao do njega, dao mu odgovor, a čovjek se počeo smijati, rekavši: “Niko od ovih alima mi nije znao odgovoriti, a ti očekuješ da tebi vjerujem. Pa, ti si obični čistač!” Neko od učenjaka ga je pozvao i upitao o čemu se radi, a on je rekao da je odgovor na pitanje takav i takav. Svi učenjaci su bili impresionirani Gazalijinim odgovorom, pa je Gazali i od njih odmah otišao. Jednostavno, Gazali nije želio da bilo ko sazna ko je on. Takav je bio njegov stav.
Čuveni egipatski učenjak, Muhammed Mutevelli Ša’ravi, bio je vrlo cijenjen i omiljen među ljudima. Sve što je govorio i pisao bilo je poput suhoga zlata. Jedanput je šejh Ša’ravi išao u posjetu jednom selu, pa je veliki broj stanovnika toga sela izašao da ga dočekaju. Njegov sin, šejh Abdurrahim, priča da su ljudi, od velike radosti zbog njegovog dolaska, podigli na ramena auto u kojem je bio šejh Ša’ravi.
Pri povratku kući, šejh Ša’ravi je rekao: “Zaustavite auto na benzinskoj stanici, želim u toalet.” Sin kazuje: “Otac je bio bolestan i dugo se zadržao, pa sam se zabrinuo i pobojao da mu se nešto dogodilo. Krenuo sam ka toaletu i čuo da iz prostorije u koju je ušao dopire zvuk nalik na ribanje četkom. Pokucao sam na vrata i ušao, kad tamo moj babo skinuo džube/mantil, odložio ahmediju/čalmu, kleknuo i riba patos toaleta! Ma, oče, šta to radiš?!” Šejh Ša’ravi je na to rekao: “Ništa, ništa, nije tvoja briga, vrati se u auto, kasnije ću ti objasniti!” Potom se očistio, abdestio i izašao. Sin ga je upitao: “Oče, šta ti bi, zašto si ono radio?” Šejh Ša’ravi je dogovorio: “Kada su ljudi, iz ljubavi i poštovanja prema meni, podigli auto u kojem sam bio, pobojao sam se da mi se duša ne uzobijesti, pa sam htio da je vaspitam nekim postupkom koji će me približiti Allahu dž.š. Zato sam odlučio da očistim prostor koji koriste muslimani i drugi ljudi.” Allahu ekber!

Ovdje je poenta u sputavanju duše da se ne uzoholi, ne postane ponosita, i njezinom čišćenju i vaspitavanju, te težnji da se pomaže drugima. Ovakvi i slični postupci pomažu da se duša ukroti, ne naduva i da se oslobodi oholosti i ponositosti. Pri odgajanju duše neophodno je naviknuti je na poniznost, skrušenost i lijepo ophođenje sa drugima. Takve voli i Uzvišeni Allah i svi čestiti ljudi. Sve što radimo, treba da bude u ime Allaha dž.š. a za dobrobit svih ljudi na Zemlji i svih živih bića. Jedino naš Stvoritelj zaslužuje da bude glorificiran a ne Njegova stvorenja. Jer, sve što posjedujemo je blagodat i dar našega Stvoritelja. To su bili alimi/učenjaci i to je bilo zlatno doba znanja i istinske pobožnosti.

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, liši nas ponositosti a okiti nas skromnošću, popravi naše stanje, povećaj ljubav među ljudima, usadi u ljudska srca želju za mirom, pravednošću i istinom, učvrsti nas na Pravom putu, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
19 Redzep – 1439.H. / 06 April 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Redzepom do kabura osvijetljenog i prostranog

Postovane dzematlije,
Poslanik je rekao: „Redžeb je Allahov mjesec, Ša’ban mjesec Božijeg poslanika, a Ramazan mjesec Ummeta“/Džamiu-sagir/
Poslanik je molio: „Allahumme barik lena fi Redžebe ve Ša’bane ve belligna Ramadane. Gospodaru moj, blagoslovi nam Redžeb i Ša’ban i daj nam da dočekamo Ramazan“.
Riječ „Redžeb“ znači veličanstven. Ovaj mjesec ima izuzetno mjesto među mjesecima i jedan je od četiri u kojima je ratovanje zabranjeno. Mufessiri kažu: „Nagrada za dobro djelo u ovom mjesecu učinjeno je znatno veća nego u drugo vrijeme, a razumije se i kazna za grijeh je u ovom mjesecu žešća“. Kada su Poslanika upitali: „Zbog čega se Redžeb naziva Allahov mjesec“? Poslanik je odgovorio: „To je zato što je Redžeb mjesec u kojem Allah dž.š. mnogo prašta. U tom mjesecu je zabranjeno ubijanje“.
Abdulkadir Gejlani je rekao: „Mjesec Redzep je mjesec tewbe i napustanja nefsanskih prohtjeva. Mjesec Sa´ban je mjesec dijela i pozrtvovanosti. A mjesec Ramazan je mjesec odanosti i radosti. Mjesec Redzep je hurmet. Mjesec Sa´ban hizmet. Mjesec Remazan je ni´met. U mjesecu Redzepu uvecavaju se dobra. U mjesecu Sa´banu se podize zlo. A u mjesecu Ramazanu se postizu najvece pocasti.“
U ovom mubarek mjesecu postoje i dvije noći u kojima se nalazi poseban rahmet. To su Lejletu-l- Regaib, noć koja označava veliku blagodat i dobročinstvo. A tu je i noć Lejletu-l-Mi’radž, noć Poslanikova uzdignuća. Glagol „Re-ga-be“ znači nešto željeti, htjeti, biti nečemu naklonjen.
Ibrahim a.s. je učio ovu dovu pomenutu u Kur’anu: “Gospodaru naš, pošalji im Poslanika jednog od njih koji će im čitati Tvoje ajete, podučavati ih Knjizi i mudrosti i oplemenjivati ih. Zaista si Ti jak i mudar.” Suretul-Bekare, ajet 130.
U noći koju mi označavamo imenom “Lejletu-l-Regaib” ili Noć želja, doživljavajući je simbolično kao noć začeća posljednjeg Božijeg Poslanika s.a.v.a. Allah dž.š. se odazvao dovi Ibrahima a.s. i poslao Poslanika iz arapskog naroda, koji će im ajete kazivati i kojeg treba slijediti. Muhammed a.s. je dakle ispunjenje dove našeg praoca Ibrahim a.s.
Osnova ove noći je prisjećanje na dovu Ibrahima a.s. na njenu veličinu i na njeno ispunjenje. Po meni je ovo “noć spomena i podsjećanja” vjernika na dar dove od dragog Boga, na tu neraskidivu trajnu vezu roba i Rabba, dove kao znak naše ovisnosti o Gospodaru, naše podčinjenosti Njemu, naše poniznosti i Njegove Milosti kojoj dova biva uzrok lijep.
Draga braco, Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik rekao: „Kada se ukopa mrtvi“, ili je rekao: „neko od vas“, dođu mu dva meleka, za jednog kažu da je Munkir a za drugog da je Nekir. Potom obojica upitaju: „Šta si govorio za ovoga čovjeka“? A on odgovori ono što je i govorio: ‘On je Allahov rob i Njegov poslanik’. Tada ova dvojica kažu:’Znali smo da ćeš to reći’. Potom mu prošire prostor u mezaru sedamdeset puta, onda mu se unutra rasvijetli, te mu se kaže: ‘Spavaj, kao što spava onaj kojeg će probudit njegov najdraži ukućanin’. Tako će ostati sve dok ga iz njegove postelje ne proživi Allah.
A ukoliko je dvoličnjak, reći će: ‘Čuo sam ljude kako govore pa sam i ja govorio. Ne znam ko je taj čovjek’. Tada mu njih dvojica kažu: ‘Znali smo da ćeš to reći’. Potom će Zemlji biti rečeno: ‘Skupi mu se’, pa će mu se stijesniti mezar, te će mu se u njemu stiskati njegove kosti. Tako će biti kažnjavan sve dok ga iz njegove postelje ne proživi Allah“./Tirmizi/.

Čovjek za kojeg će nas ova dva meleka pitati, Muhammed je a.s. Poslao ga je Allah kao konačnog Poslanika i pečatom vjerovjesništva ga učinio. Od onog trenutka od kada je čovječanstvu poslan, vjerovati u njega, njegovo poslanstvo i put kojim je išao slijediti, uslov je za uspjeh. Svako ko vjeru u njega s.a.v.s. u srce svoje ne smjesti, i ko korak svoj stazom kojom je on išao ne usmjeri, tjeskoba mu u kaburu slijedi i ahiretska kazna vječna. On, s.a.v.s. to u sljedećem hadisu, opominjući nas, kazuje: „Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je zapalio vatru pa insekti misleći da je to svjetlo pohrle ka vatri a on ih od nje odgoni. Ja vas od vatre udaljavam a vi mi iz ruku izmičete“./Muslim/.

Allah dž.š. obećava da će Poslaniku na onom svijetu, „hvale dostojno mjesto dati“. /Isra,79/. To hvale dostojno mjesto, je mjesto šefa’adžije. On će se za vjernike, a sljedbenike svoje kod Gospodara svjetova zauzimati i od vatre ih oslobađati.
Ukoračili smo u mjesec Redžeb, odabrani, blagoslovljeni, sveti. On započinje jednom a završava drugom mubarek noći. Njegov početak je obilježen kandiljima regaibskim – a to je noć želja i dove, a njegov kraj je osvijetljen kandiljima miradžskim – a to je noć u kojoj je Poslanik šefa’atom darovan.

Nema sumnje, želja nam je svima u prostranom i osvijetljenom kaburu berzahski period našeg života provesti. Nema sumnje, želja nam je svima Poslanikova šefa’ata dostojni biti. Ova želja ni za kog od nas nije neostvariva. Poslanik je došao da nas povede ka prostranom berzahskom boravku i da nas uvede u s ničim na Dunjaluku uporedivu ahiretsku kuću.

Ebu Zerr el Gaffari prenosi: „Zatekao sam Poslanika u džamiji, sjedoh kod njega a on me upita: „Ebu Zerre, jesi li klanjao“? Odgovorih: „Nisam“. Reče mi: „Ustani, klanjaj“. Ustao sam i klanjao a potom dođoh i sjedoh do njega. Reče mi: „Ebu Zerre, traži utočište kod Allaha od šejtana i ljudskih i džinskih“.
Upitah: „Allahov Poslaniče, zar ima ljudskih šejtana“? Odgovori: „Da“. Upitah: „Allahov Poslaniče, namaz, koja je njegova vrijednost“? Odgovori: „Najbolje je on djelo, ko hoće neka poveća“.
Upitah: „Allahov Poslaniče, a post“? Odgovori: „Zajam koji će se nadoknaditi. A kod Allaha dobit će se i više“. Upitah: „Allahov Poslaniče, a iskreno dijeljenje“? Odgovori: „Vraća se višestruko uvećano“. Upitah: „A koje je dijeljenje najbolje“? Odgovori: „Ono koje se u tajnosti čini“. Upitah: „Allahov Poslaniče, a šta je najuzvišenije od onoga što ti je objavljeno“? Odgovori: „Ajetu -l- kursijja“./Ahmed/.

Ti, koji prostran i osvijetljen kabur želiš i s ničim uporedivu ahiretsku kuću, klanjaj namaz jer je to temelj naše vjere. Bez toga djela u takav kabur se ne može.
Daji zajam Allahu, posti. On će ti Uzvišeni taj zajam višestruko vratiti. Budi darežljiv, ali budi darežljiv tako da je zadovoljan Allah, a da te ne brine znaju li ljudi za to. Za prostrano i osvijetljeno berzahsko boravište i s ničim na Dunjaluku uporediv ahiretski užitak, potrebno je i ponašanje svoje s zapovijedima vjere naše uskladiti. Poslanik kaže: „Potpun vjernik je onaj čije je ponašanje lijepo“./Tirmizi/. Poslanik je upitan o djelima koja će ljude užitku voditi, pa je rekao: „Bogobojaznost i lijepo ponašanje“. Upitan je o djelima koja će ljude srdžbi Božijoj i kazni ahiretskoj odvesti, pa je rekao: „Ogovaranje i blud“. /Tirmizi/.

Koliko je važno, da osim izvršavanja naših obaveza prema Gospodaru svjetova, a te obaveze nazivamo obred, budemo i lijepog ponašanja i tako upotpunimo svoju vjeru, svjedoči sljedeći hadis. Ebu Ubejde r.a. kaže: „Čuo sam ashabe Poslanikove da su od Poslanika prenijeli: „Dvije su vrste grijeha, grijesi koji su između Gopodara svjetova i čovjeka, i grijesi između dva čovjeka. Ako se za grijeh učinjen prema Bogu iskreno pokaješ, ti kao da grijeha i nemaš, a što se tiče grijeha prema čovjeku, tu ne pomaže tewba, potrebno je poravnanje“. /Tirmizi, Nesai, Ibn Madže/.

Cijenjena braćo, neki je čovjek pitao Poslanika za šehide, hoće li im biti oprošteni grijesi? Poslanik je rekao: „Bit će oprošteno sve osim duga“./Buhari/. Dakle, sve osim onoga što je dužan prema čovjeku. To je potrebno prije smrti poravnati i jedni drugima halaliti.
Da bi nam se želja za kaburom prostranim ispunila i da bi se u kuću užitka vječnog smjestili, lijepim se ponašanjem ukrasimo, jer ono je potvrda našeg vjerovanja. Poslanik kaže: „Bogatstvo je dunjalučki ugled a bogobojaznost ahiretski“. /Muttefekun alejhi/.

Želja za kaburom prostranim neka nas šefa’atu Pejgamberovu vodi. Redžeb, mjesec sveti, blagoslovljeni, odabrani, Allahov je to mjesec, provedimo u tewbi i radimo na sebi kako bi ponašanje svoje uskladili sa sunnetom našeg Pejgambera, onog čovjeka za kojeg će nas već na prvom konaku u kaburu pitati, ona dvojca. Ko bude njegov sunnet živio, znat će odgovoriti na pitanje dvojice meleka, a ko ga ne bude slijedio, njemu je tijesno u prsima ovdje – na dunjaluku, a bit će mu i kabur stiješnjen.

Gospodaru Svemogući, podari nam pravi put na Dunjaluku, prostrani kabur u Berzahu i vječni užitak na Ahiretu. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
26 Redzep – 1439.H. / 13 April 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Gdje su i skim nasa djeca???

Postovane dzematlije,
Od vjernika se zahtijeva da čuva sebe i porodicu svoju od vatre. Odgovornosti čovjekove su mnoge, ali odgovornost za porod, za djecu je u samom vrhu prioriteta. Čovjek, roditelj je dužan voditi brigu o djeci i stalno bdjeti nad njihovim stasavanjem i odgojem. Odgoj je kompleksna zadaća. Ne znam da li postoji škola koja bi nam dala adekvatan odgovor, kako odgajati djecu? Neki je pedagog, svjetskoga glasa, konstatovao: „Dok sam bio bez djece imao sam šest teorija odgoja, sada imam šestero djece i ni jednu teoriju“. Ne postoji ustaljen metod po kojem bi odgajali svako dijete, jer je svaki čovjek, svijet za sebe i zahtijeva autentičan pristup. Mora postojati želja da se odgaja potomstvo i da se taj odgoj na njih prenosi primjerom. Ako se iskreno želi djecu u vjeri odgojiti, tada se koriste institucije vjere koje će pri odgoju pomoći, a istovremeno je potrebno i na Allaha se osloniti, a On, Uzvišeni, iskrenima pomaže.

Na Ahiretu bit ćemo pitani za našu djecu. Svjesni suočenja s tim pitanjem, suočimo se ovdje sa pitanjem, gdje su nam djeca? Mnogo je mjesta koja privlače pažnju naše djece, a stranputica su. Vode i njih i društvo u cjelini u propast. To su mjesta kocke, igre i zabave, to su mjesta alkohola i drugih opijata koji uništavaju budućnost našu. Odgovoran roditelj zna gdje mu je dijete. Zna gdje izlazi i upozorava ga, uči, da se ne izlaže opasnosti. Poslanik upozorava sljedbenike da ne idu na sumnjiva mjesta, da ne sjede tamo gdje je alkohol, gdje je droga, jer se mogu za društvom povesti.

Odgovoran roditelj, roditelj musliman, gradi povjerenje i čini sve da na vrijednostima vjere naše, odgajajući djecu dođe do tog nivoa povjerenja da između njega i djece nema tajni i nema ponašanja za koja on kao roditelj ne bi mogao znati. Poniženje je roditelju, kada mu drugi kazuju kako mu se djeca ponašaju i ukazuju na njihove poroke, a on o tome ništa ne zna. Mi kao roditelji, ne možemo uticati da se ne otvaraju kafići, diskoteke, ne možemo uticati na broj kladionica i kockarnica, ali možemo i moramo voditi brigu i uvijek znati, gdje nam je dijete te svakodnevno bdjeti nad njegovim odgojem i držati ga daleko od tih hramova zla.

I u školu kad pošaljemo djecu, nije na odmet često provjeriti, da li ispunjavaju svoje školske obaveze i jesu li na časovima redovni? Analize pokazuju da iz godine u godinu broj izostanaka u školama raste. To je pitanje, kako i koliko ozbiljno naša djeca shvataju svoje obaveze i koliko misle o vlastitoj budućnosti. Na putu do škole, a i oko škole, nalaze se objekti koje već nazvasmo hramovima zla, koji odvode našu djecu na stranputicu a društvo u propast. Roditelj se mora pitati svakog trenutka, gdje mi je dijete?

Sve je više naše djece koja su pravi ovisnici o kocki, koja postaju ovisnici o alkoholu, o drogama, a o nemoralnom ponašanju u onome što danas moderno zovu zabavljanje (nekad se ašikovalo) da i ne govorimo. Ta naša djeca danas čak i ne smatraju nemoralom, u njihovom poimanju moralnog nije grijeh, vodati se za ruke, ljubiti se i čak imati i tzv. predbračno iskustvo. Dragi roditelji, ako smo svjesni svoje ahiretske odgovornosti za našu djecu, tad ćemo se često pitati, gdje su nam djeca?
Danas, u vrijeme sveprisutne smutnje primorani smo nažalost i kad znamo gdje su, pitati se, s kim su? Slučaj nestalih maloljetnih djevojčica iz Beča tjera nas na to pitanje. I kad znamo gdje su nam djeca, moramo se pitati s kim su, ko ih podučava i čemu? Taj što ih podučava, da li je od odgovorne i priznate institucije, u našem slučaju IZ-ce tu postavljen i da li je od nje kontroliran. Roditelj misli, dijete mi je u džamiji, na sigurnom je, a ne zna da je to nelegalna, izvan sistema džamija i da je vode ljudi sumnjivih namjera i ni od koga kontrolirani, takvih imamo par u Bosni, a i ovdje. Medjutim, hvala Allahu vecina ih se pridruzila Zajednici, i odgovorni su Zajednici. A onih par sto su izvan sistema, laka su zrtva vuka da ih pojede i sejtanu da ih zavede, shodno Poslanikovom hadisu, da sa jednim je Sejtan a od dvojce vec bjezi.

Islam je srednji put. Samo takav je za čovjeka moguć jer je čovjek tijelo i duša. Ako se čovjek okrene samo tjelesnom užitku, to znači da se okrenuo poroku i zapostavio duhovni aspekt sebe. To je od islama daleko. Od islama je daleko i zapostaviti svoje dunjalučke potrebe i pogrešnim poimanjem islama, i razumijevanjem površnim posvetiti se samo tzv. ibadetu, zaboravljajući da ibadet nipošto nije sveden na ograničeno poimanje Poslanikovih hadisa o dužini odjeće, o bradi, o namazu po sunnetu, o poligamiji itd.. Od kako su islam u lijepoj nam zemlji Bosni počeli tumačiti ljudi koji ne poznaju širinu islama a ni same Bosne, mi živimo nered u pojedinim džematima i ne slaganja u porodicama. Eto, svako tumači vjeru, a zamislite da svako nosi slušalice i pregleda pacijente, kakvi bi se sve lijekovi pili???

Ne postoji ni u jednoj uređenoj muslimanskoj zemlji džamija ili mesdžid koji nije pod upravom ministarstva vakufa, odnosno zadužene institucije i u kojoj nije imam, vaiz, daija, kojeg isto to ministarstvo nije postavilo.

Medjutim imamo hvala Allahu i svjetlih primjera, organizovanja ljudi – pojedinaca koji iskreno u ime Allaha rade i pomazu i samim institucijama IZ, poput skole Hifza u lijepoj Bosanskoj Krupi, muderisi koji marljivo rade i pripreme djecicu za polaganje Hifza pred jedinom legalnom institucijom i komisijom Rijaseta i iste lijepo odgojene djecake i djevojcice daju u sluzbu dzematima, selima, gradovima, institucijama i narodu. Skola koja je cak i svoju imovinu lijepo uvakufila u instituciju sistema, tj. Rijaset, a skola kojoj smo i mi Vakifi, hvala Allahu, jer smo nekoc sakupili nesto novca, a na ime pomoci ove hairli skole.
I kad su ti djeca u sobi, u kući, u stanu, opet se pitaj s kim su? Najnovija istraživanja kazuju da u sedamdeset posto porodica roditelji i djeca dnevno ne provode zajedno duže od jedan sahat.
Djeca su na internetu, na društvenim mrežama, a tu je mnogo vaiza i daija koji radikaliziraju našu omladinu i uče ih onome što islam nije. Nameću im za životne prioritete stvari koje su daleko od potreba pojedinca i ummeta.
Pozivaju naše sestre i kćerke da idu u daleke zemlje u džihad. Da se tamo udaju za braću i rađaju mudžahide, propagira im se.
Braćo, moramo ozbiljno shvatiti opasnosti koje su se nadvile nad našu djecu, kako one koje vrebaju iz kafića i kladionica tako i one koje dolaze sa druge strane. Da li će roditelji odvedenih djevojčica iz Beča ikada više vidjeti svoje kćeri, pitanje je.?
Djeco naša, da biste bili radost svojim roditeljima na oba svijeta, i da biste bili na korist ummetu i sebi, družite se s knjigom, pohodite školu i mekteb, učite u kući i džamiji, bavite se korisnim stvarima, sportom, uključite se u nevladine organizacije i kreirajte promjene u društvu, a tumačenje teških vjerskih tema ostavite po strani, povjerite to instituciji IZ-ce i njenim dokazanim alimima.
Vjerujem braćo, da dijelite razočarenje, tugu i zabrinutost sa mnom što danas toliko vjekova poslije još uvijek raspravljamo o temama; slušanje muzike, dozvoljeno ili ne, brada farz ili sunnet, kratka ili duga odjeća, dizanje ruku i širenje nogu u namazu i sl. Gdje je nestala rasprava o značaju čitanja, učenja, istraživanja, o značaju borbe protiv korupcije i drugih zala koja uništavaju ummmet? Gdje nestade rasprava i podsticanje na dosljednost i odgovornost u poslu, o svijesti da je pokornost više od sedžde i šire od džamije?

Dok mi po ilegalnim i izvan sistema džamijima i mesdžidima radimo na razdoru i zavođenju naše djece, upitajmo se, šta je to ummet ponudio čovječanstvu u posljednjih stotinu godina? Ponudili smo naftu, gas, zlato, pamuk, reći ćete. Ne pitam šta smo ponudili od prirodnih resursa, već šta je ponudio muslimanski um na polju naučno tehnoloških ostvarenja i dostignuća, odazivajući se na naredbu IKRE’? Nismo ponudili ništa, a u svijetu je ummet prepoznatljiv po nargili, trbušnom plesu, doner kebabu i na žalost po stotinama hiljada emigranata koji se utapaju u duboka mora bježeći ka boljem životu, bježeći od među-muslimanskih sukoba, i napada hemijskim oruzjem koje srca para. Preko 17.000 sirijske djece je krenulo na put oko svijeta bez i jednog roditelja ili staratelja. Pitanje je, gdje ce i kako ta djeca da zvrse, u cijim i kakvim kandzama.

U ovom pravcu, mi smo hvala Allahu jos pocetkom Marta izmedju ostalog pokrenuli i oformili Hor Ilahija za nasu djecu. Da ih odvojimo od interneta. Da sto vise vremena provode u i oko dzamije. Da se druze. A koliko ce taj projekat uspjeti zavisi kao i sve ostalo na danasnjem vaktu, od finansija. Prvi put cemo ih imati priliku cuti, ako Bog da, na dan otvorenih vrata, usput receno, koje organizujemo ove godine na dan 12.05.2018.

Gdje su nam djeca i s kim su? Kad budu u školi, fakultetu, na poslu, na korisnom mjestu i kad budu s učiteljima i muderisima koji imaju jasan nijjet, odgojiti ih u vjeri srednjega puta i učiti ih kako da žive za islam a ne da za interese malih grupa koje vjeru zloupotrebljavaju ginu, tada ćemo ponuditi više. Vratićemo se staroj slavi iz koje kazujem slučaj kada je halifa Džafer el Mensur sicilijanskom kralju poslao sat, a ovaj nije znao šta je to. Mi danas na žalost, ne znamo šta je islam i zbog toga ne živimo isti. Ne idemo njegovim srednjim putem, te ne živimo sreću i zadovoljstvo na Dunjaluku i ne spremamo se za vječno ahiretsko uživanje.

Da bi uspjeli na oba svijeta, svakog trenutka, roditelju dragi, moraš znati gdje su ti i s kim djeca. Uzvišeni Bože, sačuvaj nas od harama i smutnje. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
04 Sa´aban – 1439.H. / 20 April 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Mi’radžske Poruke

Hvala Allahu dž.š. Koji nas je uputio na Pravi put i poslao nam Muhammeda s.a.v.s. da nas poduči djelima od kojih ćemo imati nagradu i sevap na budućem svijetu.

Postovane dzematlije,
Ukoračili smo u Ša’ban, mjesec Allahovog Poslanika. Naime, Poslanik je rekao: „Redžeb je Allahov mjesec, Ša’ban moj, a Ramazan mog Ummeta“./Džamiu ssagir/. Redžeb smo okončali sjecajuci se noci Lejletu-l-Mi’radž. Mi’radž je događaj o kojem Allah dž.š. govori u Objavi i kazuje nam da mu je predhodilo noćno putovanje, Isra.
Teški su i problemima velikim opterećeni dani u kojima Ummet dočekuje i ispraca Miradž. Miradžom su krunisane i teškoće kroz koje je Poslanik sa ashabima prolazio. Tih deset godina misije u Mekki obilježeno je tajnim pozivanjem u vjeru, mučenjima i progonima, bojkotom, godinom tuge. Miradž je došao kao ohrabrenje, on je bio nagovještaj trijumfa vjere. Miradž jasno poručuje, da poslije teškoće dolazi olakšanje.

Miradžom je Poslaniku, onom kojeg mekanski mušrici ponižavaju i progone, ukazana takva čast koja prije a ni poslije nije nikom. Prošao je Sidretul munteha, granicu na kojoj je Džibril zastao. Vidio je što prije ni poslije nije niko. Džennet i Džehennem su mu pokazani, a i s Gospodarom je direktno, bez posrednika razgovarao.

Poslanik je vidio Džennet i u njemu između ostalog dvorac sagrađen za Omera r.a. Taj dvorac, Omer sagradi svojom privrženošću vjeri i pravednosti. Poslanik je vidio i Džehennem, i u njemu između ostalog ljude koji užareno kamenje jedu. Od Džibrila je saznao da su to ljudi koji su tuđe uzimali i sebi prisvajali. Vidio je, kaže Poslanik i četiri rijeke, dvije džennetske, te Nil i Eufrat.

Poslanikovom miradžu zahvaljujući, prilika je svakom ukazana da na teškoću odgovori smireno i iz nje izađe jači. „O vjernici, tražite pomoć u strpljivosti i obavljanju namaza! Allah je doista na strani strpljivih“. /Bekare,153/. Namaz nas uči, da strpljivo podnosimo teškoće jer iz objave učimo da poslije teškoće dolazi olakšanje. Namaz nas uči, a u njemu se Gospodaru predamo, da dunjalukom uvijek, vjernik ponosno hodi. „Njemu je uvijek dobro“, kazivao je Poslanik, „Kad ga zadesi sreća zahvaljuje, a kad ga poklopi nesreća i belaj strpi se i opet zahvaljuje“.
Družeći se kroz namaz s Gospodarom svjetova, znamo da je On s nama u svakoj situaciji. Nije ni Poslanik gubio nadu proživljavajući sve muke i tegobe, sva zlostavljanja i bojkot. Miradžom je nad tim teškoćama trijumfovao, i mi danas porukama Miradža se opomenimo i odlučno, uprkos teškoćama, s jakom vjerom i neugasnom nadom, kročimo dalje, jer vjernike čeka pobjeda.
Da bi tu pobjedu zaslužili, nužno je miradžske poruke čitati jasno. Jedna od njih je nužnost jedinstva među nama uvijek a posebno sada u teškoći, baš kao što jedinstveno poslanici prijašnji iskazase i svi stadoše za Muhammedom, najodabranijim među njima, klanjati.

Vjernik uvijek bira pravu stranu. Stranu na kojoj će zaslužiti boravište kraj rijeka od meda i mlijeka. Poslanik je, sjećamo se iz kazivanja, izabrao mlijeko, a to bijaše simbolični izbor, islamskoga puta, onoga puta na kojem je brat uz brata, na kojem smo kao zgrada jedna, čije se cigle snažno podupiru i jaku građevinu čine. Ako budemo na tragu miradžskih poruka, u jednom safu uvijek, a u nesreći posebno, tada ćemo se kretati u doline džennetskih rijeka koje je Poslanik na Miradžu vidio.
Miradžska je poruka, da pravednicima je mjesto u Džennetu. Omer r.a. kao simbol i prvak pravednika, tamo ima dvorac. I ti, tamo možeš kuću imati, ali je potrebno to ovdje, na ovom svijetu djelom zaslužiti. U ovim danima u kojima se sjecamo Miradža, pravednost se posebno vaga. Ne uzimajmo tudji hak, niti komentarisimo tuduju nafaku. Ne vidje li Poslanik u Džehennemu ljude koji užareno kamenje jedu? To su oni, kazivao mu je Džibril, koji tuđe u svoje trbuhe unosiše.

Iz kazivanja o Mi’radžu učimo da je ljudima namaz naređen u direktnom razgovoru Poslanika i svjetova Gospodara. Nama je Gospodar u Objavi sto trideset puta namaz spomenuo i da klanjamo naredio. U propisima vjere nalazimo da ne postoji opravdanje za ostavljanje namaza. Nikakvog opravdanja za to ne može biti. Sve što nas od namaza zbog zauzetosti, bolesti ili nekog drugog razloga prođe, mora biti naklanjano. Mi’radžska noć budi u nama našu obavezu da klanjamo. A kad klanjamo mi s Gospodarom našim razgovaramo, i to kao i Poslanik što je, bez posrednika. Svakom je od nas, sljedbeniku poslanikovom svakom, ostavljeno da korakom svojim, u namaz stupajući, ka Aršu-r-Rahmanu kroči, da na svoj mi’radž krene, dižući ruke i iftitahi tekbir izgovarajući.

Nema braćo, slobode za čovjeka bez robovanja Allahu, a najuzvišeniji način potvrde tog robovanja je namaz. Namazu je svrha da nas od grijeha odvraća, od šejtana štiti. Slobodan je onaj čovjek koji je od šejtana zaštićen. Ko sa šejtanom druguje on slobode nema, jer u stalnom strahu živi da se za grijehe i prijestupe njegove ne sazna. Mi’radž je Poslaniku došao poslije godina tegobe i tuge. Došao je da ga oslobodi straha od neuspjeha. Mi, Mi’radž obilježavamo kako bi nas on na tewbu podstaknuo i kako bismo se namazu posvetili i tako sebe od straha, od vlastitog neuspjeha oslobodili, jer namaz je temelj vjere, a tragovi sedžde su biljezi po kojima će nas Poslanik na Danu suda prepoznati i od neuspjeha spasiti.
Pouzdano znamo iz kazivanja o Mi’radžu da je s Mi’radža, Poslanik čovječanstvu donio posljednja tri ajeta sure Bekare.
U ta tri ajeta, tri su važne poruke čovjeku LILLAHI MA FISSEMAWATI WE MA FIL ERD. „Allahovo je sve što je na nebesima i na zemlji“ (284). Čovječe, govori ti Allah dž.š. ništa tvoje nije. Tvoja su djela, a ovaj mjesec Ša’ban je onaj u kojem se djela ljudska Gospodaru uzdižu. Poslanik je u mjesecu ovom mnogo postio jer je želio da kad mu se djela Bogu uzdižu, on postač bude.

LA NU FERRIKU BEJNE EHADIN MIRRUSULIH. „Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih“ (285). S Mi’radža Poslanik nam donosi poruku. Svi su poslanici klanjali zamnom. Svima sam došao i poruku nepromjenjivu do Dana sudnjeg donio. Svi su oni stali iza mene i klanjali, bio sam im Imam. Vi, sljedbenici moji, trebate svima i u svemu predvodnici biti. Vi ste u Objavi kao ummet najbolji opisani i trebate čovječanstvu u dobru i napretku vođe biti. Kad mi’radžske noci se sjecamo, upitajmo se, da nas sad Poslanik gleda, šta li bi nam rekao? Rekao bi nam možda, šta ste to dopustili da vam se desi, niti vas ko šta pita, niti o bilo čemu odlučujete. Takvi razjedinjeni nikakva snaga niste, a ima vas skoro milijarde dvije? Nagovještavao nam je Poslanik da ćemo ovo dočekati i da će uzrok ovom stanju biti velika ljubav sljedbenika njegovih prema Dunjaluku. Mi’radž nam poručuje, vaš Poslanik je Imam svima bio, i pita nas kome ste vi???

LA JUKELLIFULLAHU NEFSEN ILLA WUS´AHA. „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih“ (286). Kako je ova naša vjera lijepa. Ni od kog ne traži ono što ne može. Kod svakog insistira da uradi ono što može. Nećeš biti pitan za ono što nisi mogao, a pitaš li se kako ću odgovoriti i čime se opravdati što nisam uradio ono što sam mogao?
Pouzdano znamo iz kazivanja mi’radžskog da nam je Poslanik kao poklon izuzetan sa Mi’radža, Šefa’at donio. Molit će za nas Poslanik, Allaha dž.š. na Danu Istine da oprosti tebi i da u Džennet što prije uđeš, molit će. Pitali su ashabi, kako ćeš ti Poslaniče prepoznati na Mahšeru sljedbenike svoje? Govoriš nam da će Islam i na Istok i na Zapad stići i kako ćeš onda znati ko ti je između tih ljudi vjerni sljedbenik bio da ga šefa’atom počastiš? Po eseru od sedžde. Trag od sedžde to je znak, reći će Poslanik.

Mi’radzske su poruke, braćo, važne i za naš Dunjaluk i za naš Ahiret. Namaz, kao poklon mi’radžski će nam život na dunjaluku učiniti sretnim, jer će nam mir unutarnji donijeti i od grijeha nas čuvati, a grijeh, upamti čovječe, umanjuje nafaku tvoju. Na Ahiretu će Šefa’at biti ono za čim žudimo, a i on je poklon mi’radžski. Nikada nije kasno naći se pri ruci bratu svom i sestri i u tome tražiti zadovoljstvo Božije. To, djelom našim stečeno zadovoljstvo Božije, vodi nas grupi koja će biti primatelj posebnog dara miradžskog, Šefaata.

Šefaat ja Resulallah. Šefaat za one koji namaz klanjaju a on ih odgaja i mijenja. Šefaat za one koji su svjesni grijeha pa i kad ih niko ne vidi po pravdi postupaju. Šefaat onima koji su uvijek tu za brata i uvijek su spremni biti na braniku vrijednosti vjere svoje.
Na istom se mjestu čovječanstvu kao dar desio i namaz i šefa’at. Šefa’at ćeš naći, obradovat će te Poslanikovo zauzimanje na Ahiretu ako do tvog uha i srca dođe oni sto trideset puta ponovljeni zahtjev da se klanja. Šefa’at ćeš imati ako tvoj dan svaki bude uz obaveze ostale, namazom ukarašen. Gdje su nam braćo muslimani, poruke Miradža, gdje nam je vjera, gdje nam je moral, dokle smo to stigli?

Uzvišeni Bože, poruke miradžske usadi u naša srca, kako bismo bili oni koji nesreću i zlo ne zaslužuju i ne doživljavaju. Uzvišeni Bože, daj, da nam poruke mi’radžske osvijetle dunjalučku stazu. Amin!

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
11 Sa´aban – 1439.H. / 27 April 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Ohrabrujuca Bozija Milost, ali ne i uspavljujuca

Postovane dzematlije,

Malik ibn Dinar kazuje da je vidio dženazu pa je odlučio da se pridruži i pomogne pri ukopu umrle osobe. Pomogao je da dotičnog spuste u kabur, što je na njega ostavilo snažan dojam, onako kako bi trebao da doživi svako ko prisustvuje dzenazama.
Ukop muslimana djeluje naročito snažno na prisutne jer je tijelo umrle osobe umotano samo u bijele ćefine/čaršafe i položeno na tabut. I to je sve što čovjek nosi u kabur s dunjaluka. Sve što je posjedovao do smrti ostaje drugima do roka određenoga.
Kaze, zanimljivo je da su Cefini jedina odjeca koja se sije bez dzepova.

Ponegdje se tijelo umrle osobe stavlja u mezar čak i bez tabuta i dasaka iznad njega. Dakle, polažu ga na zemlju i na njega bacaju zemlju. Allahu ekber! Odličan prizor za razmišljanje i pouku, ali samo za one koji pouku prihvataju!

Negdje nemate čak ni nišana. Jedan od saudijskih kraljeva je izričito tražio da bude ukopan u pustinji i bez ikakvih obilježja. Ako posjetite Dženneti-bekiju, mezarje u blizini Poslanikove s.a.v.s. džamije, gdje je ukopano preko deset hiljada ashaba, nećete naći nijednog nišana, pa čak ni imena najistaknutijih ashaba. Na nekim mezarima ćete vidjeti samo najobičnije kamenje. Nema, dakle, nikakvih skupocjenih i luksuznih nadgrobnih mermernih i granitnih spomenika, nikakvih ograda, fotografija, ničega što kazuje ko si i šta si bio. Subhanallah! Kakva skromnost!!

I kod nas neki muslimani troše hiljade eura za nadgrobne spomenike, misleći da će se na taj način odužiti svojim najbližim, iako su do njih malo držali dok su živi bili. Vidio sam da u nekim ovdje zapadnim zemljama pogrebna preduzeća u iskopani kabur polažu betonsko korito, u njeg stavljaju luksuzni kovčeg sa umrlim, iznad toga redaju betonske ploče pa onda nasipaju zemlju koju dobro nabija mašina. Još samo fali da tijelo balzamuju i nakon nekoliko hiljada godina otkriju kao faraonovu mumiju.

Uzvišeni Allah nas stvara od zemlje i u nju se vraćamo: “Mi vas od zemlje stvaramo, i u nju ćemo vas vratiti, i iz nje vas po drugi put izvesti.” (Ta Ha, 55) Zamisli, brate, kad umrlog gasule/kupaju da tebe gasule; kada ga umotavaju u ćefine da na tebe oblače to skromno smrtničko odijelo, bez dzepova; kada ga nose na tabutu da tebe žurno nose do mezarja i tvoje kuće, dužine dva a širine pola i nešto metra; kada umrlog spuštaju u kabur, zamisli da tebe spuštaju; zamisli da na tebe bacaju zemlju tvoji najbliži i najdraži, a zatim odlaze kući i tebe samog ostavljaju melecima Kabura na milost i nemilost.

Pa ako nisi u toj poziciji tada, zar ćeš umaći tome danu?! Nema kuda da se pobjegne.
Svih sedam milijardi ljudi, koliko ih je sada na Zemlji, svi će za stotinu godina biti pod zemljom. Allahu ekber! Razmišljajmo o tome. To je istina, a sve drugo je farsa i prolaznost ovog ispraznog dunjaluckog zivota.

A do juče si bio poznat, slavan, ugledan, bogat, pred tobom su, umjesto samo pred Bogom, vrat i kičmu savijali, lažno ti se osmjehivali, bojali su te se, a danas si sam ostavljen. Svi su te napustili. Ako si vjerovao, ibadetio i dobra djela činio, jedino to će ti koristiti. Došao si na dunjaluk nemoćan, praznih ruku, sav drhtav, a tako i odlaziš u vječnost placuci i sav istravljen, jer svaki covjek pred smrt osjeti tovar svojih grijeha, pa cak i vjernici, jer nisu sigurni da li su dovoljno dobra ostavili ili uradili.

Dođe jednom prilikom Azrail kod Allahovog Poslanika Sulejmana, te poče nekako čudno da se zagleda u jednog od njegovih velikaša koji tu sjeđaše. Kada Azrail izađe taj čovjek reče Sulejmanu: O Allahov Poslaniče! Ko je onaj nepoznati čovjek” Sulejman a.s. mu odgovori: To je Azrail, melek smrti. Čovjek onda reče: Primijetio sam da me nekako dugo i čudno zagleda, pa se bojim da je došao da mi uzme dušu. Nego, de ti mene nekako spasi od njega! Sulejman ga upita: A kako da te spasim? Čovjek reče: Naredi vjetru da me odnese u najudaljenije krajeve Indije, pa ne bi li mi Azrail izgubio trag i zaboravio na mene.

Sulejman a.s. to učini i vjetar u istom momentu odnese tog čovjeka u daleke zemlje Indije. Taman kad je stigao tamo, melek Azrail mu uze dušu i usmrti ga. Kasnije Melek Azrail ponovo svrati kod Sulejmana. a on ga upita: Zašto si se ti onda onoliko zagledao u onog čovjeka koji je sjedio sa mnom. Azrail mu odgovori: Čudio sam se tom čovjeku jer mi je bilo naređeno da ga usmrtim u Indiji, a on se nalazi ovdje kod tebe, veoma daleko od Indije. Međutim, kada sam ja po naredbi Allahovoj otišao u Indiju, vidjeh kako i njega vjetar tamo donese, te ga ja po Allahovoj odredbi usmrtih. Poenta hikaje je da se od smrti ne moze pobjeci.

Tako se nakon dženaze, s pocetka nase hutbe, Malik ibn Dinar vratio kući, zadrijemao i zaspao, te sanjao da je u mezaru sa čovjekom kojeg su tek ukopali. Tada je vidio meleka milosti i meleka koji je zadužen da kažnjava one koji su kaznu zaslužili. Meleki su gledali u čovjeka, pa melek zadužen za kažnjavanje reče: “Ovaj čovjek je moj! Pogledaj mu oči, pune su harama, gledanja u ono što je Allah dž.š. zabranio; pogledaj mu uši, pune onoga što nikada nije smio slušati; gledaj mu jezika, cijeli život je bio zauzet ogovaranjem i ružnim govorom o drugima, obmanjivao je i puno lagao; gle mu stomaka, pun je harama; pazi mu genitalija, koristio ih je i išao tamo gdje nikada nije smio ići!” Allahu ekber!

Tada melek milosti reče: “Da, to je istina, ali pogledaj mu srce. Ispunjeno je vjerom, zato je on moj!” Kada čovjek nešto radi, jedino Allah zna šta je u njegovom srcu i ljudima će biti suđeno prema njihovim namjerama. Muhammed a.s. kaže: “Djela se vrednuju samo prema namjerama, i svakom čovjeku pripada samo ono što je naumio.”

Jer, ako bi se ljudima sudilo po njihovim zaslugama, ko bi bio siguran da bi kaznu izbjegao, onako kako Hamlet reče: “Dadnete li ljudima ono što zaslužuju, pa ko bi izbjegao bičevanje?!”
Prema ljudima koji griješe treba biti strpljiv, ljubazno ih opominjati na posljedice griješenja, pozivati na pokajanje i traženje oprosta, ne gubiti nadu u Allahovu milost i prema najvećim griješnicima. Grubost i namrgođenost uvijek treba izbjegavati.

Stav meleka milosti je ohrabrujući, ali nipošto ne smije biti uspavljujući. Trgnuti se treba, otresti sa sebe prašinu grijeha, izaći iz tame na svjetlo, iz zablude na pravi put, očistiti srce svoje i činiti dobra djela radi Allahova dž.š. zadovoljstva a za druga Njegova stvorenja.

Čitam da je neki Amerikanac nevin proveo u zatvoru skoro punih 40 godina, čekajući izvršenje smrtne kazne, a kada je pušten, našao je čovjeka koji ga je lažno optužio za ubistvo i zagrlio ga. Subhanallah! Svjedok je nakon skoro četiri decenije priznao da ga je lažno optužio jer mu je tako policija naredila, ali nije mogao vjerovati da će ga još zagrliti.

Kad ovako ljudi praštaju, kakva li je milost Uzvišenog Stvoritelja prema Svojim stvorenjima koji se pokaju. No, ne treba se samo hvalisati čistim i dobrim srcem, već treba i djelima potvrditi. Islam je iskreno vjerovanje a ne ljenčarenje i pasivno oslanjanje i iščekivanje milosti. No, nadu u Allahovu milost nikada ne smijemo gubiti. On je milostiviji od svega u kosmosu.

Treba vjerovati da će Allah dž.š. biti milostiv prema ljudima na Sudnjem danu. Ebu Hurejre r.a. veli: „Čuo sam Allahova Poslanika a.s. kako govori: “Allah je podijelio milost na stotinu dijelova, pa je devedeset i devet dijelova zadržao za Sebe, a samo jedan dio spustio na Zemlju. To što su Njegova stvorenja međusobno milostiva dolazi od tog dijela, pa čak i to da kobila diže svoje kopito od mladunčeta iz bojazni da ga ne pričepi’.“ (Buhari, Muslim, Tirmizi)

U tom jednom dijelu milosti je i milost svake majke prema svome djetetu, i milost svih životinja prema svojim mladunčadima, kao i milost svih živih bića od nastanka svijeta do Sudnjega dana. I svako dobro učinjeno djelo i ljubaznost je dio tog jednog dijela milosti. Dakle, sva milost na Zemlji je od tog jednog dijela milosti koju je Uzvišeni Allah spustio na Zemlju iz Svog okrilja, a za ostali dio milosti Poslanik s.a.v.s. kaže: “Allah je sačuvao ostalih 99 dijelova milosti za Sudnji dan.”

Radujmo se Allahovoj milosti, ali i pokažimo da smo je dostojni.

Kako i na koji nacin upoznati Poslanika

POSLJEDNJI TRENUCI U ŽIVOTU SLAVNOG SALAHUDDINA EJJUBIJA

Ne budi povodljiv

Poslanikov odnos

Dvije su skupine – koja je tvoja

Zasto gubimo Jerusalem

S kim se i kako poredimo

Pohlepa uvijek vodi u propast

Zikr poslije Namaza u Dzamiji

SJAJAN GOVOR IZRAELSKOG PROFESORA O ISLAMU I MUHAMMEDU A. S.

Vjernik je ogledalo vjerniku

Sluzeci joj, mi domovinu volimo

Trudimo se, a nas trud ce biti vidjen i po njemu cemo biti nagradjeni

Nemaš vremena za Stvoritelja koji ti je sve podario?

Noc Zelja – Hoćemo li praznih ruku ostati?

Opasnost ponositosti i kako je lijeciti

Redzepom do kabura osvijetljenog i prostranog

Gdje su i skim nasa djeca???

Mi’radžske Poruke

Ohrabrujuca Bozija Milost, ali ne i uspavljujuca

Alce para colorear

Letras para colorear, pintar e imprimir

Vimeo 10.6.2 by Vimeo.com, Inc.

Latest Images

Pangarap Quotes

Vimeo 10.7.0 by Vimeo.com, Inc.

HANGAD

MAKAKAALAM

Doodle Jump 3.11.30 by Lima Sky LLC